Deuri

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Deuri prikazani između Sane i Vrbasa
Karta prema Ptolomejevom opisu ilirskih plemena
Deuri prikazani oko Bugojna

Deuri su jedino ilirsko pleme iz salonitanskog konventa kojima nauka još uvijek nije odredila prebivalište. Malo pleme, ali veliki naučni problem. Prvi ih spominju rimski istoričari iz carskog doba, Plinije i Klaudije Ptolomej.

Jedini siguran podatak Plinijeva popisa je da su Deuri bili najmanje pleme u konventu sa svega 22 dekurije (izmedu 4 000 i 5 000 duša), dakle oko 15 puta manje od Delmata, a oko deset puta (manje) od Mezeja. Iz toga se zaključuje da su držali neku manju zatvorenu geografsku oblast, kakve su bile, na primjer, Petrovačko polje, Kupreška visoravan i neke druge. U ovom nam pitanju ne pomažu ni podaci drugog pisca iz carskog doba Ptolemeja, čija topografija i etnografija Dalmacije trpe od brojnih nedosljednosti. Ove proturječnosti mogu se tumačiti njegovom metodom rada, naime ekscerpiranjem iz raznih starijih (grčkih) i mlađih (rimskih) izvora.

Pretpostavlja se da su živjeli na Petrovačkom polju ili možda u dolini Vrbasa i Plive. [1] Čini se da lokalizacija Deura u dolinu Vrbasa nije baš najsretnija. Jer, ako bi se locirali oko Bugojna, gdje je smješten municipium Bistuensium, municipij koji je pokrivao prostrani teritorij (Travničko polje, Donji Vakuf, Bugojno i Gornji Vakuf, eventualno i gornju Ramu), tada bi Deuri, u stvari pripadali desitijatskom savezu, koji je bio razbijen u ratu 6.do 9. g. n. e. To bi značilo da su Deuri, u stvari, pripadali naronitanskoma a ne salonitanskom konventu, gdje ih navodi pouzdani Plinije. Osim toga, smatra se da bi područje gornjeg Vrbasa i Plive s obzirom na veličinu njihove populacije (tj.Deura) od 22 dekurije (Plinije), bilo za njih preširoko. Sve to navodi na zaključak da Deure, mada s rezervom, u duhu teorije o „zatvorenim geografskim cjelinama" treba locirati na Petrovačko polje.

Očito je bio u pitanju manji teritorij, izdvojen od ostalih, a dobro naseljen, kakvo je Petrovačko polje, što bi, uz to, odgovaralo i brojnosti njihove populacije. Dobru naseljenost potvrđuje činjenica da u Petrovačkom polju postoji oko 42 gradine. Neka od njih je možda i ilirski grad Seretion koji spominju rimski izvori u opisu borbi prilikom slamanja posljednjeg ilirskog otpora iz 9. god. n.e. [2] Petrovačko polje je uz to izdvojeno i svojim reljefom, što je mogao biti i razlog što se tako mala društvena zajednica očuvala još i u carsko doba, te se razvijala i dalje. Društvena se organizacija plemenske zajednice dolaskom Rimljana nije bitnije izmijenila. I dalje su nastavili živjeti u okvirima svoje teritorijalne zajednice civitas, dakle pod vodstvom svojih prvaka (principes, praepositil), ali pod nadzorom rimskih prefekata, kao i ostala ilirska plemena. Čini se da je centar peregrinske civitas bio oko Kolunića i Revenika (Gradina u Koluniću, Gradić na Žutoj glavici i Kadinjača, oboje u Reveniku). Koliko je poznato, prvi peregrini su rimsko građansko pravo stekli početkom 2. st.

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Gradine kod Bosanskog Petrovca

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA". Ivo Bojanovski, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988. https://de.scribd.com/doc/12834705/Ivo-Bojanovski-BIH-u-Anticko-Doba. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  2. "Salmedin Mesihović: SVPPLEMENTVM REBELLIO ILLYRICI I – GERMANIKOVA “POUNJSKA OFANZIVA”". INSTITUT ZA ISTORIJU • Br. 4, 1-234, Sarajevo 2009.. http://www.iis.unsa.ba/pdf/historijska_traganja_4.pdf. pristupljeno 9. 2. 2016.