Narona

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Preferences-system.svg Ovom članku potrebna je jezična standardizacija, preuređivanje, reorganizacija ili usklađivanje sa standardima srpskohrvatske Wikipedije.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Rekonstrukcija Augusteuma u Naroni, Arheološki muzej Narona

Narona je bilo rimsko naselje na području današnjeg sela Vid kod Metkovića. Jezikoslovac A. Mayer izvodi toponim "Narona" iz imena rijeke Náron, od korijena ner-/*nar-, u značenju "roniti", odakle i hrvatsko "noriti" (roniti), kao u po-nor-nica. Do 1995. za Naronu je znalo samo lokalno stanovništvo doline Neretve, povjesničari i arheolozi. Tijekom iskapanja od 1995. do 1996. naišlo se na senzacionalna otkrića, koja su odjeknula svijetom. Pronađeno je 16 kipova, među kojima je dominirala statua cara Augusta, prikazanog kao imperatora.

Povijest[uredi - уреди | uredi izvor]

Počasni žrtvenik iz rimskog razdoblja, izložak u Arheološkom muzeju u Vidu

Smatra se da je u vremenu 4.-2. st. pr. Krista na području Narone bilo naselje i trgovište sa grčkim i greciziranim stanovništvom. Naronu prvi spominje grčki povjesničar Pseudo Skilak u 4. st. pr. Kr., pišući da je Neretva plovna do emporija (pristaništa), koje je očito bilo u Naroni. Teopomp, o kojemu piše geograf Strabon, kaže da su u Naroni grčki trgovci prodavali keramičke proizvode. Kako se radilo o stanovništvu koje je bilo lojalno Rimu nije čudo da je Narona više puta bila polazište vojnih pohoda Rimljana protiv pobunjenih Delmata o čemu govore povijesni zapisi. U 1. st. pr. Kr. ovo naselje postaje Colonia Iulia Narona - rimska kolonija Narona. Narona postaje vojno, upravno, sudsko i kulturno središte Naronitanskog okruga. Uz trgovinu cvjeta graditeljstvo, kiparstvo i slikarstvo. Nepokorni Delmati tjerali su Rimljane na stalne vojne pohode, a s vojskom su stizali i trgovci što je dodatno učvršćivalo položaj Narone kao važna trgovišta. U takvu okružju raslo je i bogatstvo pa je logično da su se u Naroni mogle graditi luksuzne građevine, podizati skupocjeni kipovi.

Narona se vjerojatno protezala u opsegu od 25 hektara, što znači na dobar dio današnjega močvarna predjela. Imale je izgrađene prometnice prema Saloni i Epidaurumu. Zgrade su podizane od tesana kamena i opeke, krovna cigla uvozila se iz Italije (Pansiana, Ambrosiana i dr.).

Često se postavlja pitanje kako je propala Narona. Spominju se kataklizme, provale Slavena i Avara. Prof. Emilio Marin smatra da se Narona jednostavno ugasila. Zna se da je Naronska biskupija postojala još u prvoj polovini šestoga stoljeća jer je na Saboru u Saloni (530. i 533.) bio nazočan biskup Narone. Vrijeme je to raspada Zapadnog Rimskog Carstva kada značenje Narone zasigurno slabi. Kako je stanovništvo Narone reagiralo na sve te promjene možemo pretpostaviti na temelju bliske nam povijesti kada su ratna zbivanja uzrokovala preseljenja milijun ljudi. Malo po malo većina stanovnika potražila je egzistenciju na drugim mjestima, mada je vjerojatno da je dio njih ostao. Ne smijemo zaboraviti ni kako su se kršćani, kad je kršćanstvo ojačalo, obračunali sa poganskim građevinama i simbolima (kipovi koji su predstavljali božanstva). Tijekom sljedećih stoljeća nezaštićenu Naronu pljačkao je tko je stigao. U vrijeme Mlečana postojala je i organizirana trgovina naronitanskim umjetninama pa, da je moguće istražiti, vjerojatno bi se utvrdilo da mnoge vile u Veneciji krase upravo umjetnine donesene iz Narone.

Narona i Rimski imperij[uredi - уреди | uredi izvor]

Fragment stele iz rimskog razdoblja, izložak u Arheološkom muzeju u Vidu

U početku rimske vladavine Narona je bila conventus civium Romanorum (zajednica rimskih građana), te municipij (općina s nepotpunim rimskim građanskim pravom). Narona je postala rimska kolonija (Colonia Iulia Narona), dakle s punim rimskim građanskim pravom, možda u doba Cezara u 1. st. pr. Kr. Njome su upravljali quattuorviri (vijeće četvorice), pa duoviri (kolegij dvojice), birani iz redova gradskoga vijeća (ordo decurionum). U središtu grada podiže se trg (forum) s javnim građevinama – hram, kurija i dr., dok je amfiteatar vjerojatno bio izvan grada. Narona je bila u provinciji Dalmaciji Conventus Naronitanus - Naronitanski konvent: sudsko i upravno središte jedne regije. Konvent se protezao područjem mnogih ilirskih plemena i sezao je od jadranske obale, na zapadu do Cetine, pa u unutrašnjost Bosne istočno od Vrbasa, ušće Bosne, a na istoku je prelazio Drinu, uključujući Crnu Goru i dobar dio primorske Albanije.

Naronski ager (zemljište u vlasništvu grada Narone) graničio je na obali s agerom Salone blizu Makarske, u unutrašnjosti s agerom Novae (Runovići kod Imotskoga, zahvaćajući današnji Ljubuški i Čapljinu, gdje je graničio s agerom Diluntuma (Stolac) i na jugu je zahvaćao Ston i Pelješac do granice s agerom Epidauruma. Kolonija Narona dodjeljivala je često zemlju u svojemu ageru veteranima na otpustu iz vojne službe.

Narona je u V. i VI. st. postala sijelo biskupije, jer se u VI. st. spominje njezin biskup Marcel (Marcellus, episcopus ecclesiae Naronitanae). Narona je imala najmanje tri crkve iz ranokršćanskoga razdoblja: najveća, možda episkopalna, bila je bazilika na mjestu današnje crkve Sv. Vida, te bazilika na lokalitetu Erešove bare i bazilika u vodovodu, na trasi vodovoda prema Korčuli, ispod ceste Vid – Ljubuški.

Istraživanja[uredi - уреди | uredi izvor]

Arheološki Muzej Narona

Naronu je prvi sustavno počeo istraživati austrijski arheolog Carl Patsch krajem. 19. i početkom 20. stoljeća. Utvrdio je postojanje foruma, zidina, cesta prema Naroni i otkrio mnoge epigrafičke spomenike, novce, miljokaze, amfore i dr. O tome je napisao studioznu knjigu "Povijest i tipografija Narone /Zur Geschichte und Topographie von Narona", Beč, 1907. Nakon II. svjetskoga rata Naronu sustavno počinju istraživati stručnjaci iz Arheološkoga muzeja u Splitu Ivan Marović, Frane Buškariol, te Nenad Cambi. Otkriven je u središtu Vida mozaik uz forum, istraživane su obrambene zidine i djelomično otkopana bazilika iz trase vodovoda prema Korčuli. Cambi je pronašao 1978. glavu cara Vespazijana, oko 75. god., od bijela vapnenca, obrađena rotirajućim svrdlom. Značajne rezultate u istraživanjima Narone postigla je ekipa Arheološkoga muzeja u Splitu pod vodstvom ravnatelja Muzeja Emilia Marina 1991.-1997. Istraženi su temelji bazilike ispod crkve Sv. Vida i otkopan je dobro očuvani krsni zdenac, oslikan rajskim rijekama, ali je zbog plavna tla morao opet biti zatrpan. Na forumu, gdje su se nalazile Plećaševe štale, otkopano je 16 hramskih kipova, cara Augusta i njegove obitelji, te ostalih rimskih moćnika i božanstava. Svi su bili bez glava, pa se pretpostavlja da je na tom mjestu podignut hram u I. st. (Augusteum), ali je u 4. st., kada je kršćanstvo postalo službena religija u Carstvu, porušen i kipovi su bez glava zbačeni s postolja. Dvije glave, boga Merkura i carice Livije, još davno su završile u Ashmolean muzeju u Oxfordu. Uz kip je nađen posvetni natpis carskoga namjesnika Publija Kornelija Dolabele, koji je vjerojatno postavio Augustov kip 14. godine nakon njegove smrti.

Na mjestu nekadašnjeg foruma, 18. svibnja 2007. je otvoren Arheološki muzej Narona, prvi muzej u Hrvatskoj koji je izgrađen na samom nalazištu (in situ).

Zanimljivosti[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Kuriozitetan podatak je da je sredinom 1. st. prije Krista Ciceron pisao namjesniku Ilirika sa molbom da mu pronađe u Naronu odbjeglog roba. Nije Ciceronu bilo do roba nego do knjiga koje mu je taj ukrao i ponio sa sobom. Zapisano je da se rob zvao Dionizije i da je bio upravitelj Ciceronove knjižnice. S povijesnog stanovišta priča je beznačajna, ali je o svemu tome ostala bogata datirana prepiska na osnovi koje se može zaključiti kako je namjesnik Ilirika često i dugo boravio u Naroni, što govori o značaju toga grada.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]