Penesti
Penesti (starogrčki: πενέσται) bili su, u staroj Grčkoj, klasa neslobodnih radnika u Tesaliji, vezanih za zemlju koju su obrađivali, čiji se položaj može uporediti s položajem helota u antičkoj Sparti. Naziv potiče od korena koji se nalazi i u rečima πένομαι (= "truditi se, raditi"), πόνος (= "trud"), πένης (= "nadničar").[1]
Pretpostavlja se da su tesalski penesti predstavljali staro stanovništvo te oblasti koje je su Tesproćani pokorili i pretvorili u svoje kmetove.[2] Prema Teopompu, to stanovništvo činili su Perebi i Magnećani,[3] ali Aristotel ova plemena razlikuje od penesta, o kojima govori tako kao da su više nalikovali perijecima nego robovima.[4] Drugi smatraju peneste potomcima Pelazga, odnosno veruje da su to pripadnici nekadašnjeg domorodačkog stanovništva Tesalije, dok Arhemah o penestima kaže ovo:
"Eolski Beoćani koji se nisu iselili kad je njihova zemlja Tesalija bila osvojena,[5] nego su se iz ljubavi prema zavičaju predali osvajačima da im služe, pod uslovom da ne mogu biti izvedeni iz zemlje (zbog čega su, dodaje [Arhemah], ranije nazivani menestima (μενέσται), a danas se zovu penesti (πενέσται), ni biti kažnjeni smrću, nego da treba da obrađuju polja za nove gospodare svoje zemlje i da im na ime zakupnine predaju deo proizvoda sa zemlje; a mnogi od njih bogatiji su od svojih gospodara".[6]
Čini se, na temelju ovih informacija, da su penesti zauzimali položaj između kupljenih robova i slobodnih ljudi, da su vojnim osvajanjem pretvoreni u sluge zavojevača te da su u načelu imaju isti status prema svojim tesalskim gospodarima kakav su imali heloti prema spartijatima; s druge strane, penesti nisu bili državni robovi, kakvi su bili heloti, nego je svaki od njih pripadao određenoj porodici kojoj je dugovao ličnu službu,[2] pa su zato ponekad nazivani i Θετταλοικέται.[7] Na primer, penesta je bilo vrlo mnogo u porodicama Aleuada i Skopada, ali nisu samo obrađivali njihovo zemljište, nego su činili njihove pratioce i pod svojim gispodarima služili kao konjica: spominje se tri stotine penesta pod Menonom II iz Farsala koji su se borili na strani Atine u peloponeskom ratu.[2] Ipak, penesti su nalikovali spartanskim helotima po tome što su se često dizali na ustanak.[4]
Dionisije Halikarnašanin kaže da su penesti često bili kažnjavani ako bi odbijali da se pokore naredbama i da se, u načelu, prema njima postupalo kao prema ličnim robovima, smatranim svojinom slobodnih ljudi.[1]
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 Dionisije Halikarnašanin, Rimske starine, II, 9.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 Smith 1890, s.v. Penestae
- ↑ Atenej, Gozba sofista, VI, 265b–265c.
- ↑ 4,0 4,1 Aristotel, Politika, 1269b.
- ↑ Cf. Tukidid, Historija peloponeskog rata, I, 12, 3.
- ↑ Atenej, Gozba sofista, VI, 264b.
- ↑ Atenej, Gozba sofista, VI, 264a.
Literatura[uredi | uredi kod]
- Smith, William (1890), „Penestae”, Dictionary of Greek and Roman Antiquities, London