Ilirska kraljevina

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Ilirska kraljevina
(nedostaje slika zastave) (nedostaje slika grba)
Zastava Grb
Illyria and Dardania Kingdoms.png
Mapa antičke Ilirske kraljevine u vreme kralja Agrona
Geografija
Kontinent Evropa
Regija Balkan
Društvo
Zvanični jezici ilirski
Religija Paganizam
Vladavina
Oblik vladavine kraljevina
Titula vladara Kralj
Vladar Agron
Drugi vladar Teuta
Istorijsko doba stari vek
Osnivanje 4. vek p. n. e.
Prestanak 2. vek p. n. e.
Događaji
Prethodnici i naslednici
Prethodile su: Nasledile su:
[[Datoteka:|22x20px|border]] Provincija Ilirik Vexilloid of the Roman Empire.svg
Portal:Istorija

Ilirska kraljevina je naziv države koja je postojala na Balkanskom poluostrvu u antičko doba. [1]

U V stoljeću p.n.e. na području istočne obale Jadranskog mora i njenog zaleđa i obalama Jonskog mora, dolazi do znatnog uticaja kulturnih centara iz Grčke i južne Italije. Mijanja se način života, njegov sadržaj i svakodnevne potrebe. Kao dio potreba, dolazi do promjena u društvenoj organizaciji i jačanja plemenskih struktura.[2]

Svi istorijski izvori (Tukidid, Teopomp, Diodor), bez izuzetka, obilježavaju državu (kraljevinu) na sjeverozapadu antičke Makedonije i sjeverno od Epira imenom Ilirija (grčki: Ἰλλυρία, latinski: Illyria).[3] Nije poznato na koja su plemena mislili.

Današnji historičari tu državu nazivaju prema plemenima sa tog prostora: Kraljevstvo Enhelejaca, Kraljevstvo Peonaca, Kraljevstvo Taulanata, Kraljevstvo Dardanaca i Kraljevstvo Ardijejaca.[3][2]

Od kraja V vijeka Makedonija je morala da računa sa Ilirima kao ozbiljnim protivnicima. U to vrijeme nije bilo velike razlike u stepenu razvitka ova dva susjeda. Tek od kralja Filipa II Makedonija će napraviti ogroman iskorak u razvoju.

Kada je Filip II došao na vlast Makedonija je bila preplavljena Ilirima koje je predvodio njihov već ostarjeli kralj Bardil (u izvorima se navodi kao prvi ilirski kralj).[4] U sukobu u okolini Bitolja Bardil je imao 10 000 pješaka i 500 konjanika, Filip isto toliko pješaka i 1000 konjanika. Pobjeda je pripala Makedoncima.[5]

Sve do kralja Mitila istorija ilirske države i njenih kraljeva vezana je za ilirsko – makedonske odnose. Krajem IV vijeka Aleksandar Makedonski ratovao je sa sjevernim susjedima sve do Save. Time je htio obezbijediti sigurnost za Makedoniju pred svoje višegodišnje odsustvo u pohodu u Afriku i Aziju.[6]

Prema Gustavu Zippelu (Cipel), osnivači ilirske države su Ardijejci, pleme koje je sredinom I milenijuma p.n.e živjelo oko gornjeg toka rijeke Neretve.[7] Nakon što su ih Autarijati potisnuli naselili su se u područje Gatačkog polja, a zatim na obale Jadranskog mora oko donjeg toka Neretve. Sredinom 3. st. pr. n. e. Ardijejci su se, za vrjeme Agronova oca Pleurata, s donje Neretve proširili prema jugoistoku, te u svoju proširenu državu uključili i plemena u svom susjedstvu (Daorse, Plereje, Dokleate, Labeate), a na krajnjem jugu i one Ilire što ih kasnije rimski pisci nazivaju Illyrii proprie dicti (Plinije, Mela), i druge. Ονο Zippelovo mišljenje o mlađoj ilirskoj državi, kao ardijejskoj tvorevini, zasnivalo se i na jednoj vijesti Dija Kasija, koji Agrona, osnivača mlađe ilirskog kraljevstva naziva „ardijejskim vladarom".[8].

Ivo Bojanovski smatra da je ilirska država mogla nastati na onom delu ilirskog teritorija, najbližeg grčkom svetu, sasvim na jugu u jonskom primorju. Odatle se širila vlast ilirskih kraljeva prema sjeveru, kao što se paralelno širilo i ilirsko etničko ime, sve uz obalu i tako zahvatila Ardijejce, koji su sredinom III vijeka preuzeli vodeću ulogu u ilirskom kraljevstvu.[9]

Fanula Papazoglu tvrdi da je Agronova kraljevina nastavak jedne starije tradicije i da je bila samo posljednja etapa u razvoju političke zajednice koja je trajala preko dva i po vijeka.

Teritorija današnje srednje i sjeverne Albanije i zapadne Makedonija, na kojoj se, prema grčkim pisanim izvorima, osnovana Kraljevina Ilirija
Regentkinja Teuta naređuje svojoj gardi ubistvo rimskog izaslanika - Augustyn Mirys
Kralj Gencije
Novac kralja Gencija

Ratovi sa Rimom i propast države[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Ilirski ratovi

Ratovi sa Rimom počeli su 229. godine[10] u vrijeme vladavine regentkinje (kraljice) Teute.[11]

Posljednji ilirski vladar bio je Gencije, koga je pobijedio rimski vojskovođa Lucius Anicius Gallus.[12] Njegovo ime nalazi se u dvije verzije tzv. trijufmalnih fasta. Prvu i službenu verziju tih fasta predstavljaju poznati Kapitolijski fasti kojima su uredno registrovani svi istorijski trijumfalni akti, počevši od godine osnivanja Rima. Uz godinu 167 registrovana su tri trijumfa, od kojih dva uz pobjedu nad Makedoncima i njihovim kraljem Perzejem, a treća uz pobjedu nad kraljem Gencijem i Ilirima. U detaljnijem opisu, kao plijen, navodi se i ogromna količina dragocjenosti i ilirskog srebrenog novca. U lokalnoj verziji trjumfalnih fasta grada Urbs Salvia, u centralnoj Italiji, spominje se isti događaj.[13]

Ilirska država podijeljena je u tri dijela: oblast Labeata oko Skadarskog jezera, dio oko Boke Kotorske i u crnogorskom primorju i treći dio ilirska plemena na jugu na granicama nekadašnje makedonske države. Svi su oni ovom odlukom senata postali slobodni i immunes (oslobođeni poreza) zato što su napustili Gencija još dok je bio moćan. Slobodni i immunes postali su i Daorsi, zato što su, napustivši Karavancija, Gencijeva polubrata, prešli Rimljanima. Ostalim je danak (veciigal) bio smanjen na polovinu od onog što su ga plaćali kralju Genciju.[14] Ardijejci su se povukli sjevernije, van teritorije por rimskom okupacijom. Još jednom su, 135. god. pne, ratovali sa Rimljanima i bili poraženi. Nakon toga se gube iz istorije.

Vladari[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Ilirski vladari

Već se Bardil, drugi u genealogiji ilirskih vladara , izričito naziva kralj Ilira (ho tön Illyriön basileüs - Polibije).[15] U latinskoj formi glasi rex Illyriorum. Ne zna se koliko je ta titula (basileus, rex) po svom značenju adekvatna njihovoj izvornoj ilirskoj funkciji, jer se taj ilirski termin nije sačuvao [16]

Svi ilirski vladari vladali su gotovo uvijek istim područjem. Time se potvrđuje vladarsko-državni kontinuitet ilirske zajednice, i dinastički kontinuitet (koji nije uvijek išao linijom otac-sin, ali je postojao), od kralja Bardila do Gencija.[17]

Epigrafski i numizmatički nalazi[uredi - уреди | uredi izvor]

Poznato je 14 primjeraka Gencijevog novca, 13 iz kovnice u Skadru, jedan iz kovnice u Lješu (Lissos), pronađeni na lokalitetu Renci i Gostilje na Skadarskom jezeru.

Jedna postgencijevska ilirska vladarska ličnost, pod imenom Balej (Ballaios), nepoznata u istoriji, ostavila je više stotina primjeraka novca, od srebra i uglavnom od bronze, signiranih svojim imenom, sa vladarskom titulom ili bez nje. Kovani su i Risnu (Rhizon) i Hvaru. Balej je mogao biti jedan od regionalnih vođa koji jedno vrijeme nije priznavao propast Gencijeva kraljevstva.[18]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "Fanula Papazoglu, -Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba. Tribali, Autarijati, Dardanci, Skordisci i Mezi". AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE - DJELA KNJIGA XXX , CENTAR ZA BALKANOLOŠKA ISPITIVANJA Knjiga l. SARAJEVO, 1969. http://www.anubih.ba/images/publikacije/djela/CBI/DJELA%20XXX-1%20Papazoglu.pdf. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  2. 2,0 2,1 "Enver Imamovic - On elements of political organization of illyrian communities". 'Prilozi', 30, Sarajevo, 2001., pages. 25-41. http://illyriancommunities.illyria.net/. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  3. 3,0 3,1 "N.G.L. Hammond, F.W Wallbank - A HISTORY OF MACEDONIA". Oxford university press, 2001. https://books.google.it/books?id=qpb3JdwuDQIC&printsec=frontcover&dq#v=onepage&q&f=fals. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  4. Papazoglu, 1969, s.123
  5. Papazoglu, 1969, s.123
  6. Papazoglu, 1969, s.123
  7. Zippel G. 1877. Die Römische Herrschaft in Illyrien
  8. Bojanovski, 1988, s.26
  9. Bojanovski, 1989
  10. Henri A. Ormerod - Drevna piratstva – The Johns Hopkins University Press, Baltimor, Maryland, 1997
  11. "Salmedin-Mesihovic-ORBIS-ROMANVS-Udzbenik za historiju klasicne rimske civilizacije -Prvi ilirski rat, s.346 - Drugi ilirski rat, s. 350". 30, Sarajevo, 2015.. https://de.scribd.com/document/258173235/. pristupljeno 9. 2. 2018. 
  12. Cabanes, 1988
  13. Miočević, 1968
  14. Bojanovski, 1989
  15. Cabanes, 1988
  16. Bojanovski, 1989
  17. Papazoglu, 1969, s.123
  18. Miočević, 1968, s.309

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]