Teorija o etnogenezi Ilira

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Postojbina Indoeuropljana - širenje
Gustaf Kossinna, njmački filolog i arheolog postavio je tezu o dolasku Ilira na Balkan kao formirane narodnosne grupacije
Neolitske kulturne grupe krajem neolita – uništene najezdom stepskih naroda. Nestanak kulturnih grupa praćen je i nestankom dijela stanovništva. Istorija nema odgovor koliki procenat je preživio i bio preslojen u nove grupacije Badenske, Kostolačke i Vučedolske kulture.
Središte kostolačke kulture – Prostirala se na području Šumadije, sjeverne Bosne, Slavonije, Srema), na sjeveru do Slovačke, te na istoku do Erdelja i Oltenije u današnjoj Rumunjskoj. Još u III vijeku bila je Indoevropeizirana. Kostolačka kultura prethodi vučedolskoj, na koju je izvršila važan utjecaj. Pripadnici ove kulture djelovali su uništavajuče na neolitsku populaciju Balkana
Vučedolska kulturna grupa

Teorija o etnogenezi Ilira je teza o Ilirima kao autohtonom elementu na teritoriji Balkanskog poluostrva.

Prema Pan-ilirskim teorijama tragovi ilirskog jezika i njihova pradomovina bili su van Balkanskog poluostrva. Razni autori pretke Ilira smještaju u sjevernu i južnu Njemačku, područje Alpa, pa i na britanska ostrva. Iz tih su krajeva migracijama stigli do zapadne Mađarske, gdje okupljaju razna plemena i nastavljaju prema jugu Panonije, gdje oko 1000 god prije n.e. počinje istorija Ilira. Gustaf Kossinna je smatrao da su preci Ilira stigli iz njemačke Lužice, oko 1300. g.p.n.e. kao formirana narodnosna skupina.

Uvažavajući mišljenje albanskih i jugoslavenskih arheologa (Milutina Garašanina, Borivoja Čovića), Alojz Benac iznio je teoriju autohtonosti, kojom opovrgava teoriju dolaska Ilira kao gotovog narodnosnog elementa i njihovo stvaranje objašnjava etnogenezom kulturnih elemenata na Balkanskom poluostrvu.

Njihovo mišljenje se zasniva na činjenici da nije bilo prekida u kontinuitetu kulturnog razvoja arheološkog materijala između bronzanog i željeznog doba, pa je stoga, u skladu sa teorijom o etnogezi, kultura ilira stvorena na jednom mjestu (Zapadni Balkan) tokom tog vremena.

Teoriju su podržali jugoslavenski i albanski arheolozi ističući činjenicu o kontinuitetu nalaza u područjima kao što su Donja Dolina, Glasinac u srednjoj Bosni, zapadnoj Srbiji i sjevernoj Crnoj Gori i rijeka Mati u Albaniji.

Aleksandar Slipčević prihvata toriju za teritorije Bosne i Hercegovine, zapadne Srbije i Albanije, ali misli da se ne može prihvatiti za područja plemena Liburni i Japodi.

Praindoevropljani[uredi - уреди | uredi izvor]

Kurganska hipoteza (poznata i kao Kurganska teorija, ili Kurganski model, ili stepska teorija) definiše pradomovinu Praindoevropljana na prostor evroazijskih stepa sjeverno od rnog mora i Kaspijskog jezera. Izraz je izveden iz ruske riječi kurgan (курга́н), koja označava tumulus. Tezu je 1950. god. postavila Marija Gimbutas. Ona je definisala i Kurgansku kulturu, čiji je razvoj tekao u četiri faze, vezujući je za bakarno i bronzano doba u IV i III milenijumu prije n.e.[1] Nosioci ove kulture bili su stepski nomadski narodi koji će sa Ponto – Kaspijskih stepa krajem III vijeka početi invaziju na Evropu.

Osobine stepskih naroda[uredi - уреди | uredi izvor]

Osnovno zanimanje je stočarstvo, koje je zahtjevalo veći prostor i znatno pokretniji način življenja. Pored goveda, gajili su ovce, koze i za neolitski svijet potpuno novu životinju, konja. S njihovim dolaskom vezana je prva pojava zaprežnih kola u Evropi. Bili su dobri poznavaoci zemljoradnje, koja je bila naprednija od neolitske. Znali su za ralo i oranje sa zapregom (volovi), dok je neolitska bila motičarska.

Još prije seobe razvili su drugačiju društvenu organizaciju – patrijarhalni rod. Pokretni način života, borba za prostore, pašnjake i pojila učinile su ih tvrđim, a njihove zajednice borbenijim i zbijenijim. Bili su već naučili da se do materijalnih dobara može doći ne samo radom, već i otimačinom i pljačkom.[2]

U njihovom religijskom sistemu u cjelini, važnu je ulogu imao kult mrtvih. Podizali su velike grobne humke (tumule), a mrtve su oblagali i bojili u oker i sahranjivali u posebno izgraćene grobnice.

David W. Anthony, američki profesor antropologije, tvrdi da je pripitomljavanje konja i izum točka mobilizirao stočarska društva evroazijskih stepa, i da su u kombinaciji sa upotrebom bronzane tehnologije i nove organizacije društva stekli znatnu prednost nad Indo-Evropskom civilizacijom.[3] U njihovom susretu koji je uslijedio, ishod je poznat. Evropljani su, zajedno sa jezikom, primili kulturu stepskih naroda.

Širenje stepskih naroda[uredi - уреди | uredi izvor]

U posljednjim stoljećima trećeg milenijuma počeli su, najprije postepeno, a zatim sve jače, pokreti stanovništva iz stepa prema Indiji, Iranu, Maloj Aziji (Anadolija) i Evropi (najprije prema Panoniji). Donoseći svoj jezik, način života, religiju i običaje, razarali su osnove neolitskih populacija, bilo putem etničkog miješanja i asimilacije, bilo nasilnim uništavanjem. Njihovi posljednji talasi u prvim stoljećima drugog milenijuma uništili su i zadnje ostatke neolitskih zajednica skoro u cijeloj Evropi. Bio je to period indoevropeizacije europskog kontinenta.

Nestanak neolitskog svijeta na Balkanu[uredi - уреди | uredi izvor]

Sjeverozapadni Balkan je na početku pošteđen ovih događanja ali je i on na kraju došao na red. Prvi odjek velikih promjena bilo je postepeno doseljavanje između Save, Drave i |Dunava na istoku, te u krajeve donjih tokova Kupe, Une, Sane, Vrbasa i Bosne, pa sve do Alpa, skupina zemljoradnika i stočara, čije ostatke arheologija bilježi kao Lasinjska kultura. Bili su mješavina starih neolitskih stanovnika te oblasti i pridošlih stočara. Veoma brzo ova kultura se urušava i početkom II milenijuma ovo područje pripada jednoj novoj široj kulturnoj zajednici, koju istorija i arheologija nazivaju Vučedolska kulturna grupa. U njoj su snažno prisutni elementi koje su unijeli nomadski doseljenici iz istočnoevropskih stepa.

Njeno širenje se nastavlja dolinama rijeka duboko u planinsku oblast, a putem od Ljubljane dolazi i na obale Jadranskog mora. Naročito su gusta njihova naselja u dolini Sane. U XIX stoljeći prije n.e. dolinom Lašve dolaze i do centralne Bosne gdje u Debelom brdu osnivaju dugotrajnije naselje, sa proizvodnjom predmeta od bakra.

Istovremenoje istočna Bosna doživjela pravu invaziju nomadskih stočara, u dva uzastopna talasa iz Panonije, koje arheologija poznaje kao Badenska i Kostolačka grupa. Predhodno su u Podunavlju uništilila skoro sva neolitska naselja, a stanovništvo pobili i rastjerali. Istu sudbinu su doživjela i brojna naselja Vinčanske kulture u istočnoj Bosni: Tuzla, |Neolitska nalazišta na području Tuzle|Gornja Tuzla, Koraj, Matić kod Tolise, Gornja Slatina kod Gradačca, oko Gračanice, doboja i Dervente.[4] Velika neolitska sela, bez šančeva i bedema, bila su privlačan i lak plijen. Tragovi ovih događanja ostala su i u Crnoj Gori, Hercegovini i Dalmaciji. Nestao je |neolitski svijet u sjeverozapadnom Balkanu.[5]

Glasinačka kultura na vrhuncu svog teritorijalnog rasprostiranja. Njen kontinuitet u razvoju predstavlja najbolji dokaz o etnogezi Ilira na prostoru Balkana.
Ilirska plemena u početku rimskog perioda

Proces etnogeneze[uredi - уреди | uredi izvor]

U burnom procesu indoevrpeizacije, u Podunavlju i na Balkanskom poluostrvu, umjesto neolitskih varijanti, postepeno se izdvajaju grupacije sa jasnim karakteristikama koje su pristigle sa stepskim narodime: badenska, kostolačka, vučedolska i grupa Belotić – Bela Crkva.

Početkom II milenijuma počeo je proces etnogeneza novonastalih grupacija, koji se može podijeliti u četiri faze: [6]

  • prva - stvaranje osnovnog substrata u kojem su učestvovale nove grupacije na Balkanu nastale nakon završetka neolita: (badenska [7] kostolačka, vučedolska grupa, grupa sa vrpčastom keramikom) - to su Prediliri
  • druga – mirni razvoj supstratnih elemenata, uz određeni kulturni uticaj iz Podunavlja, Karpatske oblasti i istočnog Balkana – to su Protoiliri
  • treća – to su kretanja u okviru egejske seobe koja su dovela do pojačane asimilacije pojedinih zajednica u veće skupine – to su Prailiri
  • četvrta – ilirska epoha željeznog doba u kojoj su čvršće došle do izražaja plemenske zajednice (Autarijati, Desidijati, Dalmati...), čija su imena poznata iz historijskih izvora.[8]

Prediliri - stvaranje osnovnog substrata[uredi - уреди | uredi izvor]

Početak etnogeneze i stvaranje osnovnog substrata, odvijalo se u dvije oblasti: jedna je područje od rijeke Vojuše do rijeke Mati u Albaniji, a druga je područje istočne obale Jadranskog mora i njegovog zaleđa.

U stvaranju ilirskog substrata prve (uže) oblasti učestvovali su elementi neolitske i eneolitske grupe Maliq, elementi badenske i kostolačke grupe pristigli preko centralnog Balkana i Pelagonije, vjerovatno i neki elementi Vučedolske kulture i vrpčaste keramike i neki elementi iz epirsko-makedonsko-egejske oblasti.

U stvaranju ilirskog substrata druge (šire) oblasti učestvovali su elementi hvarsko-lisičićke grupe i jadranske komponente Vučedolske ili Ljubljanske kulture (sa elementine kulture zvonastih pehara). Prava indoeuropeizacija u drugoj oblasti se osjeća u prisustvu vrpčaste keramike (Ljubomir kod Trebinja, Rumin-Bitelić kod Sinja), a možda i u elementima prave Kurgan IV kulture sa istoka.

Jedan dio starog neolitskog stanovništva preživio je propast vlastitog svijeta i uključio se nekako u nove ljudske zajednice, prihvatajući njihov način života. Ovi ljudi nisu preživjeli samo fizički, nego su uspjeli sačuvati dio kulturnih tekovina i predati ih svojim nasljednicima i svojim novim saplemenicima. Zbog toga se ona [Butmirska kultura|[butmirska]] i hvarsko-lisičićka komponenta javlja u dekorativnoj umjetnost bronzanog doba naših oblasti[9]. To je doba Predilira.

Protoiliri - neprekidnost kulturnog razvoja[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon formiranja novonastale grupacije nastavljaju mirni razvoj u trajanju od oko 500 god. Na cijelom prostoru zajedničko im je sahranjivanje u tumule. U tom periodu jasno se uočava prelaz iz vučedolskog perioda u doba Cetinske kulture, [10] kulture bronzanog doba i datirane u vrijeme 1900. – 1600. god. prije n.e. Bila je raširena u Dalmaciji i Hercegovini i bližem zaleđu. Nalazišta su pronađena i na otocima i cijeloj obali istočnog Jadrana. Grobovi se nalaze u kamenim tumulima, što je zajedničko za cijeli Balkan, a dio kulture stepskih naroda. Kod inhumacije imaju oblik kamene škrinje, kod incineracije ostaci pokojnika položeni su u glinene posude[11]

Jedan od najvažnijih elemenata za etničko opredijeljenje je jezik. Ovaj element kod Ilira nedostaje, što je ogroman nedostatak prilikom etničkih razmatranja. To ne znači da ove grupe nisu imale neki zajednički jezik, ali one nisu ostavile dokumentaciju o oblicima riječi i sintaksi.[12]

Prailiri[uredi - уреди | uredi izvor]

Viševjekovni mirni period prekinut je burnim gogađajim oko 1300. god. prije n.e. i došlo je ponovo vrijeme nemira, ratnih pohoda, razaranja i seoba i velikih društvenih promjena.

Nekoliko stoljeća mirnog razvoja doveo je, naročito u Podunavlju i Panoniji, od Karpata do Alpa, do povećane proizvodnje oružja kojim su osim plemenskih vođa bili naoružani i mnogobrojni ratnici. Sredinom XIII stoljeća krenule su velike mase u raznim pravcima, a najviše na Apeninsko poluostrvo i južni Balkan. Došlo je i do naseljavanje velike mase na ravničarske prostore južno od Save. Djelimično je naseljen središnji planinski prostor. Tragovi naseljavanja su potvrđeni dubokim zemljanim jamama sa urnama pokojnika.

Pojas uz jadransku obalu, područje Neretve, jugoistočna Bosna, Crna Gora i Albanija nisu ni osjetili ovu najezdu iz Podunavlja.

Primjetan je veliki broj na isti način podignutih naselja gradinskog tipa koje su se nastavile graditi i u željeznom dobu. [13] Mnoge su dočekale i rimski period. Došlo je i do pojačanih trgovinskih veza i znatne vlastite proizvodnje metalnih proizvoda.

Opšte karakteristike ovog perioda su: teritorijalna i društvena stabilizacija, ekonomski napredak, jačanje plemenskih zajednica i njihovo povezivanje, snažniji razvoj vlastite proizvodnje metalnih proizvoda u lokalnim radionicama.[14] Jedna od najvažnijih posljedica je izdvajanje nekoliko posebnih regija, svaka sa svojim osobinama materijalne i duhovne kulture. Pokazaće se da u željeznom dobu sve te regija pripadaju velikim plemenskim organizovanim zajednicama koje poznaju i pisani izvori: Liburni, Japodi, Dalmati, Desidijati, Autarijati... – za koje se može reći da su Prailiri.

Helenizirano područje
Kraljevina Ilirija (u vrijeme kralja Agrona i regentkinje Teute, proteže se od Epira do Neretve) u III vijeku p.n.e. Mapa je urađena prema mapi iz članka Fanule Papazoglu, profesorice Beogradskog univerziteta i člana SANU

Iliri[uredi - уреди | uredi izvor]

Plemenske zajednice svoj razvoj u željeznom dobu nastavljaju uz uticaj Kelta i njihove Latenske kulture sa sjevera i mediteranskog svijeta sa juga (helenizacija).

Trgovačke veze sa grčkim svijetom (kontinentalna Grčka i njene kolonije u južnoj Italiji) uspostavljene su najkasnije do VI stoljeća. Uvoze se razne vrste nakita (narukvice, privjesci, fibule, perle), bronzano i srebreno posuđe, keramičke posude ukrašene metalnim aplikacijama i oružje (šljemovi, knemidle, koplja, mačevi). Kneževski grobovi na glasinačkom području obiluju ovim predmetima.

Helenski svijet utiče na Daorse da izgrade naselje Daorson od uredno klesanih i složenih kamenih blokova, sličan grčkim gradovima toga doba. Daorsi su kovali i vlastiti novac.

Religijski kultovi Silvana Silvestrisa i Dijane iz duboke ilirske prošlosti su se antropomorfno počeli prikazivati tek u rimsko doba (bar prema arheološkim nalazima). Ljudski lik Silvana je predstava grčkog boga Pana, a Dijana je predstavljena kao Artemida.

Paralelno s tim trgovačkim otvaranjem prema Mediteranu, na području od Neretve do Vojuše u Albaniji dolazi do formiranja višeg i organizovanijeg načina života, prvog plemenskog saveza po uzoru na grčke polise, a početkom 4. st. i do prerastarnja plemenskog saveza u prvu ilirsku državu sa kraljem kao vladarem. (gr. - ho tön Illyriön basileüs ili latinskom - rex Illyriorum). Država je kovala svoj novac.

Zajedničko ime skupine plemena koje su formirale državu, u grčkim pisanim dokumentima bilo je - Iliri. Ilirsko ime se zatim širilo do Neretve, pa preko Cetine do Istre.[8] Ime će do Dunava proširiti Rimljani tokom svojih imperijalističkih osvajanja.[15]

Proces formiranja plemena u najvećem dijelu sjeverozapadnog Balkana tekao je na sličan način i zato se mora računati sa određenim stepenom bliskosti (jezičke i kulturne) među plemenskim skupinama ovog prostora.[16] Samo tako može se objasniti zajedničko ime koje su im dodijelili Grci, i osjećaj pripadnosti tih plemenskih skupina jednoj široj ilirskoj zajednici.

Dolazak vojnički dobro organizovanih Kelta u Panoniju snažno se osjetio u sjevernoj Srbiji i Pomoravlju. Njihovim uticajem raspao se plemenski savez Autarijata, a Glasinačka kultura se ugasila. Plemena u sjevernoj Bosni i području Japoda prihvatili su neke oblike keltskog oružja, posude urađene na lončarskom kolu i dio nakita koji su i sami proizvodili u lokalnim radionicama.

Počev od 230. god. p.n.e. pa do 9. god. n.e. Iliri su vodili ratove sa rimljanima u nastojanju da sačuvaju svoju nezavisnost i identitet. Te godine postali su dio Rimskog carstva. U narednih nekoliko vjekova nestaće njihov jezik i njihovo ime. Do danas je ostalo jedino ime Dalmacija za područje istočne jadranske obale, po plemenu Dalmati.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "Iliri". Arheološki leksikon -Zemaljski muzej, Sarajevo. https://www.slideshare.net/edinveletovac/arheoloski-leksikon-tom-1. pristupljeno 9. 2. 2017. 
  2. Čović, 1976
  3. Kenneally, Christine (2 March 2008). "The Horse, the Wheel, and Language – David W. Anthony – Book Review". https://www.nytimes.com/2008/03/02/books/review/Kenneally-t.html. pristupljeno 16 January 2017. 
  4. Čović, 1976, s.75
  5. "Alojz Benac – (Osvrt na: Milutin Garašanin, PRAISTORIJA NA TLU SRBIJE, Beograd, 1973)". ANUBiH Naše starine 1973. http://www.anubih.ba/godisnjak/izdanja/Godisnjak%2012.pdf. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  6. "Alojz Benac - Prediliri, prailiri, protoiliri, neki novi aspekti.". Djela Akademije BiH, Sarajevo 2004. https://de.scribd.com/document/20153278/Alojz-Benac-Prediliri-prailiri-protoiliri-neki-novi-aspekti. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  7. Badenska kultura, Filozofski fakultet Mostar, 2013
  8. 8,0 8,1 "Salmedin Mesihović, Amra Šačić -HISTORIJA ILIRA". Univerzitet u Sarajevu, 2015, ISBN 978-9958-600-65-4. http://www.academia.edu/17766872/Historija_Ilira. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  9. Čović, 1976, s.94
  10. Mario Damjanović (diplomski rat) - Cetinska kulturna skupina
  11. "Brunislav Marijanović: CETINSKA KULTURA - RANA FAZA, SAMOSTALNA KULTURA ILI INTEGRALNI DIO ENEOLITIKA". Filozofski fakultet Zadar. https://de.scribd.com/document/36308375/CETINSKA-KULTURA. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  12. "Alojz Benac – O identifikaciji ilirskog etnosa". ANUBiH Naše starine 1973. http://www.anubih.ba/godisnjak/izdanja/Godisnjak%2011.pdf. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  13. "Borivoj Čović –Posuška kultura". ANUBiH, Sarajevo. 2012. https://de.scribd.com/document/183795572/Posu%C5%A1ka-kultura-Borivoj-%C4%8Covi%C4%87. pristupljeno 9. 2. 2017. 
  14. Čović, 1976, s.110
  15. "Ivo Bojanovski: BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA". Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988. https://de.scribd.com/doc/12834705/Ivo-Bojanovski-BIH-u-Anticko-Doba. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  16. "J.P. Mallory, D.Q.Adams - Ilirski jezici, srana 287 - Glasinac culture, 225". Encyklopedia of Indo – Euroepan culture, 1997. https://books.google.de/books?id=tzU3RIV2BWIC&pg=PA4&redir_esc=y#v=onepage&q&f=false. pristupljeno 9. 2. 2017. 

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]