Turski jezik

Ne poistovećivati sa Turski jezici.

turski jezik
Türkçe
Izgovor	[ˈtyɾctʃe] ( poslušajte)
Države	Turska Kipar kao i: Bugarska Makedonija Grčka Nemačka Irak Iran Sirija Azerbejdžan
Regije	Mala Azija, Jugoistočna Evropa, Kavkaz i Bliski Istok
Broj govornika	više od 82,2 miliona (14.)
Jezična porodica	altajski turkijski južni turkijski turski jezik
Pismo	latinica (turski alfabet) od 1928.
Službeni status
Službeni	Turska Kipar
Priznat manjinski jezik	Severna Makedonija Srbija Rumunija Irak (Kirkuk)
Regulator	Tursko jezičko društvo (turski: Türk Dil Kurumu)
Jezični kodovi
ISO 639-1	tr
ISO 639-2	tur
ISO 639-3	tur
Države sa naročitim turskim jezičnim stanovništvom.

Turski (tur.: Türkçe) ili turski jezik (tur.: Türk dili) je jezik turkijskog roda kojim se govori u Turskoj, a potom i na Kipru, u Bugarskoj, u Grčkoj, u Makedoniji i drugim zemljama bivšeg Osmanskog carstva. Turski govore i miloni turskih emigranata u Evropskoj uniji. Tokom vijekova turski jezik je pisan modifikovanom verzijom arapskog pisma, dok se od 1928. koristi latinski alfabet sa 29 slova.

Zvaničan status

Turski jezik je zvaničan jezik Turske, kao i jedan od zvaničnih jezika na Kipru. Takođe ima zvaničan (mada ne primaran) status u nekoliko opština Makedonije, u zavisnosti od koncentracije i broja ljudi koji govore turskim jezikom.
Turkologija je opća disciplina koja ima dugu stoljetnu tradiciju i podučava turski jezik a potom i tursku civilizaciju, običaje, povijest, antropologiju. Početak discipline se smatra knjiga Mahmuda al-Kašgarija a njezin prvi suvremeni teoretičar je bio pruski zoolog i botanist Peter Simon Pallas (1741–1811). Među brojnim poznatim turkolozima, valja spomenuti sljedeće autore: Mehmet Fuad Köprülü, Hüseyin Namık Orkun, Halil İnalcık, Zeynep Korkmaz, Pierre Amédée Jaubert, Victor Louis Ménage, Louis Bazin, Abel Pavet de Courteille, Élise Massicard, Franz Babinger, Wilhelm Barthold, Alessio Bombaci, Darko Tanasković, Ekrem Čaušević, Gyula Mészáros, Vladimir Dal.
U Turskoj, organ koji reguliše gramatiku i normu turskog jezika je Tursko jezičko društvo (Türk Dil Kurumu, TDK).

Geografska raspodela

Turski jezik se uglavnom govori u Turskoj i među manjinama u 35 drugih država, posebno na teritorijama koje su nekada bile deo Osmanskog carstva, kao što je: Bugarska, Rumunija, Srbija (najviše na Kosovu i Metohiji), Makedonija, Sirija, Grčka (posebno Zapadna Trakija) i Izrael (turski Jevreji).

Broj korisnika

Preko 2 miliona ljudi govori turski jezik u Nemačkoj, a postoji prilično velik broj turskih zajednica u Austriji, Belgiji, Francuskoj, Holandiji, Švajcarskoj i Velikoj Britaniji.
Profesor Ahmet Günşen sa Univerziteta Trakije u Jedrenu (tur. Trakya Üniversitesi) u 2017. tvrdi da turski govori ukupno 250 miliona osoba na svijetu dok drugi izvori procjenjuju oko 220 miliona govorilaca.
Turski zavod za statistiku (TÜİK) tvrdi da do 31. 12. 2021 Republika Turska ima 84.680.273 stanovnika , što bi po gruboj procjeni značilo da turski jezik govori najmanje 84 miliona osoba.
Po listi CIA World Factbook–a službeni jezik Turske se govori također u sljedećim zemljama:

• Albanija
• Austrija (2,3%)
• Bugarska (8,2%)
• Kipar (0,2%; službeni)
• Irak (takozvani Turkmeni)
• Kosovo (1,1%)
• Liechtenstein (1,3%)
• Moldavija (4,2%, Gagauzi)
• Makedonija (3,4%; priznat kao službeni u Centar Župi i u Plasnici).

U Makedoniji staru turkofonsku zajednicu čine Torbeši.
Po stranici ethnologue.com Turski je 17. jezik na svijetu po ukupnom broju aktivnih govorilaca, koji su u procjeni oko 88,1 miliona.
Švedska enciklopedija Nationalencyklopedin tvrdi da je u 2011. Turski materinji jezik od 73 miliona osoba, od čega 67 miliona su u Turskoj, 2 miliona u Njemačkoj, 690.000 u Bugarskoj, 330.000 u Iranu, 260.000 na Kipru, 201.000 u Nizozemskoj, 180.000 u Austriji.
Po Omniglot–u Turski broji 82 miliona govorilaca u Turskoj, 2 miliona u Njemačkoj, 606.000 u Bugarskoj, 500.000 u Velikoj Britaniji, 300.000 na Kipru, 165.000 u SAD–u, 130.000 u Uzbekistanu.

Istorija turskoj jezika

Vidi takođe: Turska književnost, Hronologija Osmanskog carstva, i Historija Turske

Turkijski jezici nastaju u centralnoj Aziji u Srednjem vijeku za vrijeme velikih migracija koji su doveli azijske nomadske narode u Kinesko carstvo i u srednjovjekovnu Europu, što je uzrokovalo i konačan pad Rimskog carstva. Najstariji trag pra–turskog jezika su Orhonske ploče (poč. 8. vijeka) dvije ploče iz doba Plavih Turcaka na kojima su uklesan tekstovi u čast turkijskog kneževa Kul Tigin (fl. 684–731) i Bilge Qaghan (fl. 683–734). Ploče su pronađene pri kraju 19. vijeka u dolini Orhona u centralnoj Mongolija. Kada je riječ o toj drevnoj fazi jezika, lingvisti govore o staroturskom pismu koje je se razvilo na prostoru Mongolije i Sibira, često vezane uz pojam «sibirske rune». Poslije raspada konfederacije Göktürk, stvorilo je se više turkijskih samostalnih ogranaka (Ujgurski Kaganat, Karahanidski Kanat), među kojima su i Oguzi koji su doselili i Transoksijanu (zapadni Turkestan). Iz tog političkog prostora potiče vojvoda Selçuk († 1009), čiji će se klan preseliti u Khorasan i preći u islam, a zatim će Seldžuci u 11. stoljeću osvojiti gaznovsku Perziju i tamo osnovati Seldžučko carstvo (1037–1194). To razdoblje jezika je vrlo bitno jer se tu stvara spoj između turkijske matice i islamske civilizacije, što će biti pretpostavka za rađanje osmanske civilizacije. Prva knjiga koja izdašno govori u turskom jeziku je al-Kašgarijev Sažetak turskih jezika (tur. Dîvânü Lugati't-Türk, 11. vijek).
Širenje Seldžuka prema Egiptu, Palestini i Anadoliji je izazvalo reakciju europskih sila, koje su do tada doživljavale duboku političko–kulturalnu krizu, po čemu su izbili ratovi na više navrata koje poznajemo kao Križarske ratove. Na tlu te ratne struje, Rumski sultanat i europske sile su postepeno narušili Bizantsko carstvo pa su se u Anadoliji stvorile mnoge kasno–seldžučke kneževine u okviru Rumskog sultanata. Pohodi Osman–beg pri kraju 13. vijeka su stvorili snažnu kneževinu, odnosno begluk, koji je postao u 14. vijeku glavna sila u Anadoliji. To razdoblje je zapravo kolijevka Osmanskog carstva, turske književnosti (Osmanov san, Rûmî, Yunus Emre) i turskog jezika.

Vidi takođe: Osmanski turski jezik

Osmansko carstvo je trajalo šest stoljeća (1288–1922) i procvijetalo između 15. i 16. vijeka (zlatno doba, 1453–1566). Carska administracija je se jednako služila turskim, arapskim i perzijskim, stoga su osmanski književnici bili poligloti i skladali tekstove na tri jezika, što je preoblikovalo sav turski jezik. Za ovo razdoblje se priča o osmansko–turskim jezikom koji je se pisalo na preinačenom arapskom pismu. Prva knjiga koja proučava tursku gramatiku je Müyessiretül Ulum (1530.) Kadrija iz Bergame. Primjeri u djelu su na turskom jeziku, ali su jezična pravila prilagođena pravilima arapskog. Ispod plemenitog dvorskog jezičnog sloja postojao je takozvani «grubi turski» (tur. kaba Türkçe), jezik svakodnevnice uobičajen u puku koji je sadržavao veći postotak domaćeg rječnika. Taj sloj će kasnije biti osnova za moderni turski jezik.

Osmanski turski	Suvremeni turski	Srpskohrvatski
müselles	üçgen	trokut
tayyare	uçak	avion
nispet	oran	omjer
şimal	kuzey	sjever
teşrinievvel	ekim	oktobar, listopad
asel	bal	med

Stoga je od 17. do 18. stoljeća carstvo sklizilo u postupan raspad koji je se u 19. stoljeću napokon pokazao kao neizbježan, tako da će se golemi osmanski državni stroj između 1805. do 1922. raspasti i izgubiti velike količine teritorija. Uz nategnute vanjske odnose, carstvo je ušlo u ciklus unutarnje uzburkanosti, tako na dvoru kao i u društvu, uglavnom između strane koja je branila stari poredak i one koja je zagovarala korijensku obnovu, često po Zapadnim uzorima. Odlučno sklon reformi je bio sultan Mahmud II, početnik reformskog nacrta pod nazivom Tanzimat. U društvu je, među mnogim faktorima i aktorima, vrlo značajan rad Mladih Osmanlija i intelektualaca koji išli reformskim pravcem. Tako nastaje novi val studija o turskom jeziku i prve suvremene gramatike (Dževdet–paša, Şemseddin Sâmi, Naci, Yalçın, Ebüzziya Tevfik, Namık Kemal, Şinasi i drugi). O pravilima jezika su se isto jako pobrinuli u svojim knjigama Ahmet Cevdet (1851) i Fuat–paša (1865).
Pothvat Mladih Turaka je od 1908. pokrenuo proces radikalnih promjena koje su se ostvarile nakon Balkanskih ratova, Prvog svjetskog rata i uspona Atatürkove revolucije. Sa konačnim padom carstva i proglašenjem Republike Turske (tur. Türkiye Cumhuriyeti; 1922–1923), Atatürk je uz svoju stranku CHP nastojao za višegodišnjim nacrtom reformi čemu je politički cilj bio stvoriti jedno novo tursko društvo (Kemalizam). Poslije proglašenja Ustavne monarhije (1908), među glavnim gramatikama u opotrebi će biti djelo Hüseyina Cahita (1875–1957) pod naslovom Türkçe Sarf ve Nahiv u kojem se pak osjeća utjecaj francuske gramatike. Najvažnije istraživanje stranih znanstvenika u oblasti turske gramatike je djelo Jamesa Redhousa iz 1884.

„Devlet-i Osmaniye'nin münhasıran Arap ekseriyetiyle meskûn olup 30 Teşrinievvel 1918 tarihli mütarekenin hîn-i akdinde muhasım orduların işgali altında kalan aksamının mukadderatı, ahalisinin serbestçe beyan edecekleri ârâya tevfikan tayin edilmek lazım geleceğinden, mezkûr hatt-ı mütareke dahil ve haricinde dinen, irfânen, emelen müttehit ve yekdiğerine karşı hürmet-i mütekabile ve fedakarlık hissiyatıyla meşhun ve hukuk-ı ırkıye ve ictimaiyeleriyle şerâit-i muhitiyelerine tamamıyla riayetkar, Osmanlı İslam ekseriyetiyle meskun bulunan aksamın heyet-i mecmuası hakikaten veya hükmen hiçbir sebeple tefrik kabul etmez bir külldür.“

(Narodni ugovor, 1920.)

Kemal Atatürk predstavlja narodu u Kayserju novi alfabet (1928)

Pritom je Atatürk smatrao nužnom i promjenu na polju jezika, do čega je došlo 1928. sa Odborom za jezik (tur. Dil Encümeni), gdje je grupa turskih književnika (među ostalim, Yakup Kadri) utemeljila reformu turskog pravopisa i gramatike. Iste godine je prihvaćeno latinično pismo, a 1932. je osnovano Društvo za istraživanje turskog jezika (tur. Türk Dili Tetkik Cemiyeti), što će kasnije postati Tursko jezičko društvo (tur. Türk Dil Kurumu, skraćeno TDK). 1933/34. je Ahmed Cevad (1878–1961) objavio dvije prvobitne knjige: Pitanje o stvaranju turskog riječnika i Dodaci rječniku . Prvu gramatiku Republike je 1939. napisao İ. Necmi (1887–1945). Godine 1935. je TDK objavilo dvojezični osmansko–turski/čisto–turski rječnik koji je plod jezične reforme. Poslije 1940. godine napisano je mnogo novih turskih gramatika među kojim se ističu djela Tahsina Banguoğlua, T. Gencana i M. Ergina. Knjiga Tahsina Banguoğlua nastaje zapravo po nalogu ministarstva nacionalnog obrazovanja u srvsi stvaranja knjige koja će se poučavati u školama. Državna komisija je izdala 1941. prve zvanične Gramatike (Dil bilgisi) za osnovne i srednje škole. TDK je postalo nezavisna ustanova 1951. godine, kada je prestao da važi zakon po kojem ga je moralo nadgledati Tursko ministarstvo prosvete. Taj status nezavisnosti je trajao do augusta 1983. godine, kada je TDK opet povezan uz vlašt uoči vojnog prevrata 1980. godine.

Dijalekti

Anadoski dijalekti

Nariječja turskog jezika su:

• Anadolski:
  • Istočni anadolski dijalekt (Doğu ağız);
  • Sjeverno-istočni anadolski dijalekt (Kuzeydoğu ağız);
    • Mešketski turski dijalekt, govore ga Mešketi u Gruziji;
  • Zapadni anadolski dijalekt (Batı ağız), među kojim je Istanbulski dijalekt (matica turskog standarnog jezika);
    • Egejski turski dijalekt (Ege ağız bölgesi)
    • Crnomorski turski dijalekt (Karadeniz ağız bölgesi)
    • Centralni turski dijalekt (Orta Anadolu ağız bölgesi)
    • Južni turski dijalek (Güneydoğu ağız bölgesi)
    • Kastamonski turski dijalekt (Kastamonu ağız)
• Rumelski (Rumelice ili Rumeli ağızları ili još Rumeli Türkçesi), govore ga Muhadžiri i Gagauzi iz Rumelije, uključuje neobične dijalekte kao dinler i adakale:
  • Zapadni rumelski dijalekt (Batı);
  • Istočni rumelski dijalekt (Doğu), sa varijantama kao na primjer Jedrenski turski dijalekt;
• Sirijski (Suriye ağız);
• Kiparski (Kıbrıs ağız);
• Irački (Irak ağız).

Postoje razne neobične skupine kao Karamanski turski (Karamanlıca) koji govore Karamanci, Grci pravoslavci u Turskoj, dok se istim turskim narječjem služe manjine u Grčkoj gdje se zove Kαραμανλήδικα.
Ovde imamo jedan primer teksta na suvremenom turskom standarnom jeziku:

„Bütün insanlar hür, haysiyet ve haklar bakımından eşit doğarlar. Akıl ve vicdana sahiptirler ve birbirlerine karşı kardeşlik zihniyeti ile hareket etmelidirler.“

(Član 1. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima)

Što možemo usporijediti sa istim rečenicama na srpskohrvatskom:

„Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i treba da jedno prema drugome postupaju u duhu bratstva.“

(Član 1. Deklaracija o ljudskim pravima na hrvatskom.)

Na najsrodnijem jeziku turskom, na azerskom, isti tekst ovako glasi:

„Bütün insanlar ləyaqət və hüquqlarına görə azad və bərabər doğulurlar. Onların şüurları və vicdanları var və bir-birlərinə münasibətdə qardaşlıq.“

(Član 1. Deklaracija o ljudskim pravima na azerskom.)

Gramatika

Uočljive osobine turskog jezika su harmonija samoglasnika i opsežna aglutinacija. Turski daje prednost isključivo sufiksima i ne koristi prefikse, infikse ili cirkumfikse. Osnovni red riječi je subjekt–objekt–glagol (jezici SOV). Ne postoje klase imenica niti gramatički rod. Suvremeni turski je netonalni jezik sa toničkim naglaskom.

Vidi takođe: Fonetika turskog jezika

Vidi takođe: Pravopis turskog jezika

Vidi takođe: Morfologija turskog jezika

Vidi takođe: Skladnja turskog jezika

Vidi takođe: Leksik turskog jezika

Spoljašnje veze

Turski jezik na Wikimedijinoj ostavi

• Türk Dil Kurumu (Institut turskog jezika)
• Nişanyan Sözlük (Turski etimološki rječnik)
• Tursko-engleski i englesko-turski rečnik
• Besplatne lekcije na engleskom jeziku za učenje turskog jezika

Bibliografija

• Underhill, Robert (1976). Turkish Grammar. Cambridge (MA, USA): MIT Press. str. 474.