Turski jezik
| turski jezik | |
|---|---|
| Türkçe | |
| Izgovor | [ˈtyɾctʃe] ( poslušajte) |
| Države |  Turska Kiparkao i:  Bugarska Makedonija Grčka Nemačka Irak Iran Sirija Azerbejdžan |
| Regije | Mala Azija, Jugoistočna Evropa, Kavkaz i Bliski Istok |
| Broj govornika | više od 82,2 miliona (14.) |
| Jezička porodica | altajski
|
| Pismo | latinica (turski alfabet) od 1928. |
| Službeni ili zvanični status | |
| Zvaničan | Turska Kipar |
| Priznat manjinski jezik | Severna Makedonija Srbija Rumunija Irak (Kirkuk) |
| Reguliše | Tursko jezičko društvo (turski: Türk Dil Kurumu) |
| Jezički kodovi | |
| ISO 639-1 | tr |
| ISO 639-2 | tur |
| ISO 639-3 | tur |
 Države sa naročitim turskim jezičnim stanovništvom. | |
Turski (tur.: Türkçe) ili turski jezik (tur.: Türk dili) je jezik turkijskog roda kojim se govori u Turskoj, a potom i na Kipru, u Bugarskoj, u Grčkoj, u Makedoniji i drugim zemljama bivšeg Osmanskog carstva. Turski govore i miloni turskih emigranata u Evropskoj uniji. Tokom vijekova turski jezik je pisan modifikovanom verzijom arapskog pisma, dok se od 1928. koristi latinski alfabet sa 29 slova.
Zvaničan status[uredi - уреди | uredi kôd]
Turski jezik je zvaničan jezik Turske, kao i jedan od zvaničnih jezika na Kipru. Takođe ima zvaničan (mada ne primaran) status u nekoliko opština Makedonije, u zavisnosti od koncentracije i broja ljudi koji govore turskim jezikom.
Turkologija je opća disciplina koja ima dugu stoljetnu tradiciju i podučava turski jezik a potom i tursku civilizaciju, običaje, povijest, antropologiju. Početak discipline se smatra knjiga Mahmuda al-Kašgarija a njezin prvi suvremeni teoretičar je bio pruski zoolog i botanist Peter Simon Pallas (1741–1811). Među brojnim poznatim turkolozima, valja spomenuti sljedeće autore: Mehmet Fuad Köprülü, Hüseyin Namık Orkun, Halil İnalcık, Zeynep Korkmaz, Pierre Amédée Jaubert, Victor Louis Ménage, Louis Bazin, Abel Pavet de Courteille, Élise Massicard, Franz Babinger, Wilhelm Barthold, Alessio Bombaci, Darko Tanasković, Ekrem Čaušević, Gyula Mészáros, Vladimir Dal.
U Turskoj, organ koji reguliše gramatiku i normu turskog jezika je Tursko jezičko društvo (Türk Dil Kurumu, TDK).
Geografska raspodela[uredi - уреди | uredi kôd]
Turski jezik se uglavnom govori u Turskoj i među manjinama u 35 drugih država, posebno na teritorijama koje su nekada bile deo Osmanskog carstva, kao što je: Bugarska, Rumunija, Srbija (najviše na Kosovu i Metohiji), Makedonija, Sirija, Grčka (posebno Zapadna Trakija) i Izrael (turski Jevreji).
Broj korisnika[uredi - уреди | uredi kôd]
Preko 2 miliona ljudi govori turski jezik u Nemačkoj, a postoji prilično velik broj turskih zajednica u Austriji, Belgiji, Francuskoj, Holandiji, Švajcarskoj i Velikoj Britaniji.
Profesor Ahmet Günşen sa Univerziteta Trakije u Jedrenu (tur. Trakya Üniversitesi) u 2017. tvrdi da turski govori ukupno 250 miliona osoba na svijetu[1] dok drugi izvori procjenjuju oko 220 miliona govorilaca[2].
Turski zavod za statistiku (TÜİK) tvrdi da do 31. 12. 2021 Republika Turska ima 84.680.273 stanovnika[3] , što bi po gruboj procjeni značilo da turski jezik govori najmanje 84 miliona osoba.
Po listi CIA World Factbook–a[4] službeni jezik Turske se govori također u sljedećim zemljama:
- Albanija[4]
- Austrija (2,3%)[4]
- Bugarska (8,2%)[4]
- Kipar (0,2%; službeni)[4]
- Irak (takozvani Turkmeni)[4]
- Kosovo (1,1%)[4]
- Liechtenstein (1,3%)[4]
- Moldavija (4,2%, Gagauzi)[4]
- Makedonija (3,4%; priznat kao službeni u Centar Župi i u Plasnici)[4].
U Makedoniji staru turkofonsku zajednicu čine Torbeši[α 1].
Po stranici ethnologue.com Turski je 17. jezik na svijetu po ukupnom broju aktivnih govorilaca, koji su u procjeni oko 88,1 miliona[5].
Švedska enciklopedija Nationalencyklopedin tvrdi da je u 2011. Turski materinji jezik od 73 miliona osoba[6], od čega 67 miliona su u Turskoj[6], 2 miliona u Njemačkoj[6], 690.000 u Bugarskoj[6], 330.000 u Iranu[6], 260.000 na Kipru[6], 201.000 u Nizozemskoj[6], 180.000 u Austriji[6].
Po Omniglot–u Turski broji 82 miliona govorilaca u Turskoj[7], 2 miliona u Njemačkoj[7], 606.000 u Bugarskoj[7], 500.000 u Velikoj Britaniji[7], 300.000 na Kipru[7], 165.000 u SAD–u[7], 130.000 u Uzbekistanu[7].
Istorija turskoj jezika[uredi - уреди | uredi kôd]
- V. takođe: Turska književnost, Hronologija Osmanskog carstva, i Historija Turske
Turkijski jezici nastaju u centralnoj Aziji u Srednjem vijeku za vrijeme velikih migracija koji su doveli azijske nomadske narode u Kinesko carstvo i u srednjovjekovnu Europu, što je uzrokovalo i konačan pad Rimskog carstva. Najstariji trag pra–turskog jezika su Orhonske ploče[α 2] (poč. 8. vijeka) dvije ploče iz doba Plavih Turcaka na kojima su uklesan tekstovi u čast turkijskog kneževa Kul Tigin (fl. 684–731) i Bilge Qaghan (fl. 683–734). Ploče su pronađene pri kraju 19. vijeka u dolini Orhona[8] u centralnoj Mongolija. Kada je riječ o toj drevnoj fazi jezika, lingvisti govore o staroturskom pismu [α 3] koje je se razvilo na prostoru Mongolije i Sibira, često vezane uz pojam «sibirske rune».
Poslije raspada konfederacije Göktürk, stvorilo je se više turkijskih samostalnih ogranaka (Ujgurski Kaganat, Karahanidski Kanat), među kojima su i Oguzi koji su doselili i Transoksijanu (zapadni Turkestan). Iz tog političkog prostora potiče vojvoda Selçuk († 1009), čiji će se klan preseliti u Khorasan i preći u islam, a zatim će Seldžuci u 11. stoljeću osvojiti gaznovsku Perziju i tamo osnovati Seldžučko carstvo (1037–1194). To razdoblje jezika je vrlo bitno jer se tu stvara spoj između turkijske matice i islamske civilizacije, što će biti pretpostavka za rađanje osmanske civilizacije. Prva knjiga koja izdašno govori u turskom jeziku je al-Kašgarijev Sažetak turskih jezika (tur. Dîvânü Lugati't-Türk, 11. vijek).
Širenje Seldžuka prema Egiptu, Palestini i Anadoliji je izazvalo reakciju europskih sila, koje su do tada doživljavale duboku političko–kulturalnu krizu, po čemu su izbili ratovi na više navrata koje poznajemo kao Križarske ratove. Na tlu te ratne struje, Rumski sultanat i europske sile su postepeno narušili Bizantsko carstvo pa su se u Anadoliji stvorile mnoge kasno–seldžučke kneževine u okviru Rumskog sultanata. Pohodi Osman–beg pri kraju 13. vijeka su stvorili snažnu kneževinu, odnosno begluk, koji je postao u 14. vijeku glavna sila u Anadoliji. To razdoblje je zapravo kolijevka Osmanskog carstva, turske književnosti (Osmanov san, Rûmî, Yunus Emre) i turskog jezika.
- V. takođe: Osmanski turski jezik
Osmansko carstvo je trajalo šest stoljeća (1288–1922) i procvijetalo između 15. i 16. vijeka (zlatno doba, 1453–1566). Carska administracija je se jednako služila turskim, arapskim i perzijskim, stoga su osmanski književnici bili poligloti i skladali tekstove na tri jezika, što je preoblikovalo sav turski jezik. Za ovo razdoblje se priča o osmansko–turskim jezikom koji je se pisalo na preinačenom arapskom pismu. Prva knjiga koja proučava tursku gramatiku je Müyessiretül Ulum (1530.) Kadrija iz Bergame. Primjeri u djelu su na turskom jeziku, ali su jezična pravila prilagođena pravilima arapskog. Ispod plemenitog dvorskog jezičnog sloja postojao je takozvani «grubi turski» (tur. kaba Türkçe), jezik svakodnevnice uobičajen u puku koji je sadržavao veći postotak domaćeg rječnika. Taj sloj će kasnije biti osnova za moderni turski jezik.
| Osmanski turski | Suvremeni turski | Srpskohrvatski |
|---|---|---|
| müselles | üçgen | trokut |
| tayyare | uçak | avion |
| nispet | oran | omjer |
| şimal | kuzey | sjever |
| teşrinievvel | ekim | oktobar, listopad |
| asel | bal | med |
Stoga je od 17. do 18. stoljeća carstvo sklizilo u postupan raspad koji je se u 19. stoljeću napokon pokazao kao neizbježan, tako da će se golemi osmanski državni stroj između 1805. do 1922. raspasti i izgubiti velike količine teritorija. Uz nategnute vanjske odnose, carstvo je ušlo u ciklus unutarnje uzburkanosti, tako na dvoru kao i u društvu, uglavnom između strane koja je branila stari poredak i one koja je zagovarala korijensku obnovu, često po Zapadnim uzorima. Odlučno sklon reformi je bio sultan Mahmud II, početnik reformskog nacrta pod nazivom Tanzimat. U društvu je, među mnogim faktorima i aktorima, vrlo značajan rad Mladih Osmanlija i intelektualaca koji išli reformskim pravcem. Tako nastaje novi val studija o turskom jeziku i prve suvremene gramatike (Dževdet–paša, Şemseddin Sâmi, Naci, Yalçın, Ebüzziya Tevfik, Namık Kemal, Şinasi i drugi). O pravilima jezika su se isto jako pobrinuli u svojim knjigama Ahmet Cevdet (1851) i Fuat–paša (1865).
Pothvat Mladih Turaka je od 1908. pokrenuo proces radikalnih promjena koje su se ostvarile nakon Balkanskih ratova, Prvog svjetskog rata i uspona Atatürkove revolucije. Sa konačnim padom carstva i proglašenjem Republike Turske (tur. Türkiye Cumhuriyeti; 1922–1923), Atatürk je uz svoju stranku CHP nastojao za višegodišnjim nacrtom reformi čemu je politički cilj bio stvoriti jedno novo tursko društvo (Kemalizam). Poslije proglašenja Ustavne monarhije (1908), među glavnim gramatikama u opotrebi će biti djelo Hüseyina Cahita (1875–1957) pod naslovom Türkçe Sarf ve Nahiv[α 4] u kojem se pak osjeća utjecaj francuske gramatike. Najvažnije istraživanje stranih znanstvenika u oblasti turske gramatike je djelo Jamesa Redhousa[α 5] iz 1884.
„Devlet-i Osmaniye'nin münhasıran Arap ekseriyetiyle meskûn olup 30 Teşrinievvel 1918 tarihli mütarekenin hîn-i akdinde muhasım orduların işgali altında kalan aksamının mukadderatı, ahalisinin serbestçe beyan edecekleri ârâya tevfikan tayin edilmek lazım geleceğinden, mezkûr hatt-ı mütareke dahil ve haricinde dinen, irfânen, emelen müttehit ve yekdiğerine karşı hürmet-i mütekabile ve fedakarlık hissiyatıyla meşhun ve hukuk-ı ırkıye ve ictimaiyeleriyle şerâit-i muhitiyelerine tamamıyla riayetkar, Osmanlı İslam ekseriyetiyle meskun bulunan aksamın heyet-i mecmuası hakikaten veya hükmen hiçbir sebeple tefrik kabul etmez bir külldür.“Pritom je Atatürk smatrao nužnom i promjenu na polju jezika, do čega je došlo 1928. sa Odborom za jezik[α 7] (tur. Dil Encümeni), gdje je grupa turskih književnika (među ostalim, Yakup Kadri) utemeljila reformu turskog pravopisa i gramatike. Iste godine je prihvaćeno latinično pismo, a 1932. je osnovano Društvo za istraživanje turskog jezika (tur. Türk Dili Tetkik Cemiyeti), što će kasnije postati Tursko jezičko društvo (tur. Türk Dil Kurumu, skraćeno TDK). 1933/34. je Ahmed Cevad (1878–1961) objavio dvije prvobitne knjige: Pitanje o stvaranju turskog riječnika[α 8] i Dodaci rječniku [α 9]. Prvu gramatiku[α 10] Republike je 1939. napisao İ. Necmi (1887–1945). Godine 1935. je TDK objavilo dvojezični osmansko–turski/čisto–turski rječnik koji je plod jezične reforme. Poslije 1940. godine napisano je mnogo novih turskih gramatika među kojim se ističu djela Tahsina Banguoğlua[α 11], T. Gencana[α 12] i M. Ergina[α 13]. Knjiga Tahsina Banguoğlua nastaje zapravo po nalogu ministarstva nacionalnog obrazovanja u srvsi stvaranja knjige koja će se poučavati u školama. Državna komisija[α 14] je izdala 1941. prve zvanične Gramatike (Dil bilgisi) za osnovne i srednje škole. TDK je postalo nezavisna ustanova 1951. godine, kada je prestao da važi zakon po kojem ga je moralo nadgledati Tursko ministarstvo prosvete. Taj status nezavisnosti je trajao do augusta 1983. godine, kada je TDK opet povezan uz vlašt uoči vojnog prevrata 1980. godine.
Dijalekti[uredi - уреди | uredi kôd]
Nariječja turskog jezika su:
- Anadolski:
- Istočni anadolski dijalekt (Doğu ağız);
- Sjeverno-istočni anadolski dijalekt (Kuzeydoğu ağız);
- Mešketski turski dijalekt, govore ga Mešketi u Gruziji;
- Zapadni anadolski dijalekt (Batı ağız), među kojim je Istanbulski dijalekt (matica turskog standarnog jezika);
- Egejski turski dijalekt (Ege ağız bölgesi)
- Crnomorski turski dijalekt (Karadeniz ağız bölgesi)
- Centralni turski dijalekt (Orta Anadolu ağız bölgesi)
- Južni turski dijalek (Güneydoğu ağız bölgesi)
- Kastamonski turski dijalekt (Kastamonu ağız)
- Rumelski (Rumelice ili Rumeli ağızları ili još Rumeli Türkçesi), govore ga Muhadžiri i Gagauzi iz Rumelije, uključuje neobične dijalekte kao dinler i adakale:
- Zapadni rumelski dijalekt (Batı);
- Istočni rumelski dijalekt (Doğu), sa varijantama kao na primjer Jedrenski turski dijalekt;
- Sirijski (Suriye ağız);
- Kiparski (Kıbrıs ağız);
- Irački (Irak ağız).
Postoje razne neobične skupine kao Karamanski turski (Karamanlıca) koji govore Karamanci, Grci pravoslavci u Turskoj, dok se istim turskim narječjem služe manjine u Grčkoj gdje se zove Kαραμανλήδικα.
Ovde imamo jedan primer teksta na suvremenom turskom standarnom jeziku:
„Bütün insanlar hür, haysiyet ve haklar bakımından eşit doğarlar. Akıl ve vicdana sahiptirler ve birbirlerine karşı kardeşlik zihniyeti ile hareket etmelidirler.“Što možemo usporijediti sa istim rečenicama na srpskohrvatskom:
„Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i treba da jedno prema drugome postupaju u duhu bratstva.“Na najsrodnijem jeziku turskom, na azerskom, isti tekst ovako glasi:
„Bütün insanlar ləyaqət və hüquqlarına görə azad və bərabər doğulurlar. Onların şüurları və vicdanları var və bir-birlərinə münasibətdə qardaşlıq.“Gramatika[uredi - уреди | uredi kôd]
Turski jezik pripada rodu turkijskih jezika centralne Azije i danas dijeli mnoge lako prepoznatljive osobine sa azerskim, kao što se vidi u sljedećim jednostavnim leksičnim primjerima:
| Srpskohrvatski | Turski | Azerski | Turkmenski | Tatarski | Kazaški | Kirgiski | Uzbečki |
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| da (odobravanje) | evet | bəli | hawa | әйе (aiye) | иә (ïä) | ооба (ooba) | ha |
| ne | yok | yox | ýok | юк (iok) | жоқ (joq) | жок (jok) | yoq |
| voda | su | su | suw | су (su) | су (su) | суу (sū) | suv |
| kuća | ev | ev | jaý | йорт (yort) | үй (üy) | үй (üy) | uy |
| ruka | el | əl | eli | кул (kul) | қол (qol) | кол (kol) | qo'l |
| nebo | gökyüzü | səma | asman | күк (kuk) | аспан (aspan) | асман (asman) | osmon |
| žena | kadın | qadın | aýal | хатын-кыз (hatin-kiz) | әйел (äyel) | аял (ayal) | ayol |
Pisani jezik se služi svojim latinskim alfabetom koji se sastoji od 29 grafema:
| Aa | Bb | Cc | Çç | Dd | Ee | Ff | Gg | Ğğ | Hh | Iı | İi | Jj | Kk | Ll | Mm | Nn | Oo | Öö | Pp | Rr | Ss | Şş | Tt | Uu | Üü | Vv | Yy | Zz |
|---|
U velikim crtama turski dijeli većinu zvukova sa europskim jezicima, što je prepoznatljivo i u njegovom alfabetu. Jedini značajan izuzetak je grafem Ğ koji se ne izgovara nego on samo produžava samoglasnik koji ga prethodi. Sa fonološke strane, suglasnici turskog standardnog jezika su:
| Dvousneni | Nadzubni | Prednjonepčani | Zadnjonepčani | Nepčani | Laringealni | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Nosni | m | n | ņ | ŋ | ||||||||
| Praskavi | p | b | t | d | t͡ʃ | d͡ʒ | kʲ | ɡʲ | k | ɡ | ||
| Strujni | f | v | s | z | ʃ | ʒ | ķ | ģ | q | ɰ | h | |
| Aproksimant | w | ɫ | l | j | ||||||||
| Treperni | ɾ | |||||||||||
Značajna fonološka osobina turskog jezika je harmonija samoglasnika, što je princip po kojem turske reči imaju isključivo zadnje samoglasnike (a, i, o, u) ili samo prednje (e, i, ö, ü). Naime turski ima dvodimenzionalni sistem samoglasnika, tako da po prvom stupnju samoglasnici mogu biti prednji ili zaobljen, a po drugom stupnju vokalne harmonije oni mogu biti jednostavni ili složeni. Stoga turski ima dvije klase samoglasnika, prednje i zadnje. Po «harmoniji samoglasnika» riječi ne smiju imati istovremeno prednje i stražnje samoglasnike.
| Prednji | Zadnji | |||
|---|---|---|---|---|
| Nezaobljeni | Zaobljeni | Nezaobljeni | Zaobljeni | |
| Zatvoreni | /i/ ‹ i › | /y/ ‹ ü › | /ɯ/ ‹ ı › | /u/ ‹ u › |
| Srednji | /e/ ‹ e › | /œ/ ‹ ö › | /o/ ‹ o › | |
| Otvoreni | /a/ ‹ a › | |||
To pravilo uvjetuje tvorbu riječi, odnosno njihovu morfologiju kada se radi o sufiksima, zbog čega na pr. Türkiye (Turska) postaje Türkiye'de (u Turskoj) ali Almanya (Njemačka) postaje Almanya'da (u Njemačkoj). Evo primera kako se od turskih reči sufiksima izvode složenice, i čak rečenice:
| Turski | Srpsko-hrvatski |
|---|---|
| ev | kuća |
| evler | kuće |
| evin | tvoja kuća |
| eviniz | Vaša kuća |
| evim | moja kuća |
| evimde | kod moje kuće |
| evinde | kod tvoje kuće |
| evinizde | kod Vaše kuće |
| evimizde | u našoj kući |
| Evindeyim | U tvojoj sam kući |
| Evinizdeyim | U Vašoj sam kući |
| Evindeyiz | Mi smo u tvojoj kući |
| Evinizdeyiz | Mi smo u Vašoj kući |
| Evimizdeyiz | Mi smo u našoj kući |
Dakle turski jezik je aglutinativni jezik i obiluje sufiksima, ali praktično nema prefikse. Sufiksi služe za tvorbu reči kao i da označe gramatičku funkciju. Turski nema gramatički rod i spol osoba ne utječe na oblikovanju riječi, tako da na pr. zamjenica trećeg lica jednine o može označiti biće ili pojam bilo kojeg roda. Spolno razlikovanje se dobiva na razne načine. Na primjer, stoka ima zasebna imena (aygır, konj, kısrak, kobila; boğa, bik, inek, krava) dok za ostale životinje se dodaje dişi (ženka) ispred imenica kao na primjer, dişi kedi tj. mačka ženskog spola. Ispred imenica ljudskih bića se dodaje kız (djevojka) ili kadın (žena), po čemu imamo kahraman (junak) i kadın kahraman (junakinja). Izuzetak čine slučajevi posuđenice iz drugih jezika (francuskog, arapskog) pa imamo slučaj riječi aktris (glumica). Na sličan način, u nekim slučajevima turski posuđuje srpskohrvatski sufiks –ica s kojim tvori ženske imenice (kraliçe, imparatoriçe, çariçe, tanrıça). Turski nema određeni član ispred riječi, nego naznačuje nešto u rečenici upotrebljavajući akuzativ. Riječi se skladaju u šest padeža: nominativ, akuzativ, genitiv, dativ, lokativ, ablativ, instrumental.
| Padež | Nastavak | Primjer | Prijevod |
|---|---|---|---|
| Nom. | ∅ | ağaç | drvo |
| Ak. | –i | ağacı | drvo |
| Gen. | –in | ağacın | drva |
| Dat. | –e | ağaca | drvu |
| Lok. | –de | ağaçta | u drvu/na drvetu |
| Abl. | –den | ağaçtan | iz drveta/od drveta |
| Instr. | –le | ağaçla | sa drvom |
Ako je s jedne strane skladanje riječi olakšano po pitanju roda, s druge ono strogo prati pravila harmonije samoglasnika. Osobne zamjenice u nominativu su:
| Srpskohrvatski | Turski |
|---|---|
| Ja | Ben |
| Ti | Sen |
| On / Ona / Ono | O |
| Mi | Biz |
| Vi | Siz |
| Oni | Onlar |
Druga značajna osobina turskog jezika je način na koji sastavlja rečenice. Za rečenicu «ja sam sretan», na španjolskom i na njemačkom reći će se:
- šp. yo estoy feliz;
- nj. Ich bin zufrieden;
dok će na ruskom i na turskom nedostajati glagol «biti» (kopula):
- rus. я счастлив;
- tur. ben mutluyum.
Osnovna kopulativna rečenica na turskom se sastavlja ovako: subjekt + imenski predikativ (ili priloški predikativ), pa se imenskom predikativu dodaje nastavak kako bi on bio usklađen sa subjektom. Na primjer,
- ben doktorum (ja sam doktor);
- ben güzelim (ja sam lijep/lijepa);
- ben babayım (ja sam otac).
Da bi se sastavila negativna kopulativna rečenica, red je isti ali poslije imenskog predikativa ide riječ değil (tj. negacija «ne») kojoj se dodaje nastavak. Dakle:
- ben doktor değilim (ja nisam doktor);
- ben güzel değilim (ja nisam lijep/lijepa);
- ben baba değilim (ja nisam otac).
Za upitne rečenice važi isto pravilo, ali nastavak se dodaje rječju mi, na primjer:
- ben doktor muyum? (jesam li ja doktor?);
- ben güzel miyim? (jesam li ja lijep/lijepa?);
- ben baba mıyım? (jesam li ja otac?).
Kada je upitna rečenica negativa, dodaje se değil ispred mi:
- ben doktor değil miyim? (nisam li ja doktor?).
Naravno glasovne promjene u nastavnicima prate isključivo gore navedeni princip harmonije samoglasnika. Kada je riječ o strukturi rečenice (sintaksa), turski jezik prati red subjekt–objekt–glagol (SOV)[α 15].
Glagoli mogu imati dva vida: perfetkiv i imperfektiv.
Jedan isti glagol se mijenja svoje stanje po načinu rečenice u kojem se koristi: indikativ, pasiv, mogućni, obvezni, imperativ, uzročan, refleksiv, subjunktiv.
Postoje tri osnovna vremena: prezent, opći aorist, futur.
Na primjer, ovo je konjugacija glagola «jesti» (yemek) u obliku prve osobe jednine («ja jedem»):
- Sadašnji perfektiv: ben yerim
- Sadašnji imperfektiv: ben yiyorum
- Prošli perfektiv: ben yedim
- Prošli imperfektiv: ben yiyordum
- Budući: ben yiyeceğim
- Negativni sadašnji perfektiv: ben yemem
- Negativni sadašnji imperfektiv: ben yemiyorum
- Negativni prošli perfektiv: ben yemedim
- Negativni prošli imperfektiv: ben yemiyordum
- Negativni budući: ben yemeyeceğim
- Upitni sadašnji perfektiv: ben yer miyim?
- Upitni sadašnji imperfektiv: ben yiyor muyum?
- Upitni prošli perfektiv: ben yedim mi?
- Upitni prošli imperfektiv: ben yiyor muydum?
- Upitni budući: ben yiyecek miyim?
- Upitni negativni sadašnji perfektiv: ben yemez miyim?
- Upitni negativni sadašnji imperfektiv: ben yemiyor muyum?
- Upitni negativni prošli perfektiv: ben yemedim mi?
- Upitni negativni prošli imperfektiv: ben yemiyor muydum?
- Upitni negativni budući: ben yimeyecek miyim?
Posvojni pridjevi se tvore dodajući sljedeće sufikse na kraju riječi:
- moj : –ım –im –um –üm; poslije samoglasnika –m ;
- tvoj : –ın –in –un –ün; poslije samoglasnika –n ;
- njegov : –ı –i –u –ü; poslije samoglasnika –sı –si –su– –sü ;
- naš : –ımız –imiz –umuz –ümüz; poslije samoglasnika –mız –miz –muz –müz ;
- vaš : –ınız –iniz –unuz –ünüz; poslije samoglasnika –nız –niz –nuz –nüz ;
- njihov : –ları –leri.
Jedan primjer: kedi (mačka) → kedim (moja mačka).
Brojevi na turskom:
| # | Kardinalni | Redni | # | Kardinalni | Redni | |
|---|---|---|---|---|---|---|
| 1 | bir | birinci | 40 | kırk | kırkıncı | |
| 2 | iki | ikinci | 50 | elli | elli | |
| 3 | üç | üçüncü | 60 | altmış | altmış | |
| 4 | dört | dördüncü | 70 | yetmiş | yetmişinci | |
| 5 | beş | beşinci | 80 | seksen | sekseninci | |
| 6 | altı | altıncı | 90 | doksan | doksanıncı | |
| 7 | yedi | yedinci | 100 | yüz | yüzüncü | |
| 8 | sekiz | sekizinci | 101 | yüz bir | yüz birinci | |
| 9 | dokuz | dokuzuncu | 1000 | bin | bininci | |
| 10 | on | onuncu | 1 milion | bir milyon | bir milyonuncu | |
| 20 | yirmi | yirminci | 1 milijarda | bir milyar | bir milyarıncı | |
| 21 | yirmi bir | yirmi birinci | 1 trilion | bir trilyon | bir trilyonuncu | |
| 30 | otuz | otuzuncu | ||||
Spoljašnje veze[uredi - уреди | uredi kôd]
- Türk Dil Kurumu (Institut turskog jezika)
- Nişanyan Sözlük (Turski etimološki rječnik)
- Tursko-engleski i englesko-turski rečnik
- Besplatne lekcije na engleskom jeziku za učenje turskog jezika
Fusnote[uredi - уреди | uredi kôd]
- ↑ Zaseban slučaj čine Torbeši turkofoni. To je ranije bila šira zajednica (za vrijeme SFRJ–a), današ je nešto manja, najveće skupine se nalaze u Skoplju, Tetovu, Gostivaru, Radovišu, Strumici, Bitoli, Resnu.
- ↑ Orhonske ploče je otkrila arheološka ekspedicija Nikolaja Jadrinceva (1842–1894) 1889. Izvorni tekst na staroturskoj abecedi je dešifrirao 1893. filolog Vilhelm Thomsen (1842–1927) dok je tekst prvi put objavio turkolog Vasilij Radlov (1837–1918). Vilhelm Thomsen je objavio jedno tumačenje na danskom 1922. s potpunijim prijevodom.
- ↑ Staroturkijsko pismo, Orhonsko pismo, pismo Göktürka, orkhonsko–jenisejsko pismo.
- ↑ Hüseyina Cahita, Türkçe Sarf ve Nahiv, 1908–1910.
- ↑ James Redhouse, A Simplified Grammar of Ottoman-Turkish Language, 1884.
- ↑ Narodni ugovor (tur. Misak-ı Millî Beyannâmesi), 12. januar 1920.
- ↑ Odbor za jezik (tur. Dil Encümeni, 1928.): Yakup Kadri, Falih Rıfkı Atay (1894–1971), Ruşen Eşref Ünaydın (1892–1959), Fazıl Ahmed, Ahmed Cevad (1878–1961), Ragıp Hulûsi Özdem (1893–1943), Mehmed Emin, Mehmet İhsan Sungu (1883–1946), İbrahim Grantay (1883–?).
- ↑ Ahmed Cevad, Pitanje o stvaranju turskog riječnika, tur. Türkçede Kelime Teşkili Hakkında Bir Anket
- ↑ Ahmed Cevad, Dodaci rječniku, tur. Ekler Lügatçesi
- ↑ İ. Necmi, Türkçe Gramer, 1939.
- ↑ Tahsin Banguoğlu, Ana Hatlarıyla Türk Grameri, 1940.
- ↑ Tahir Nejat Gencan, Dilbilgisi, 1950–1954.
- ↑ Muharrem Ergin, Türk Dil Bilgisi, 1958.
- ↑ Komisija za turski udžbenik (1941): Peyami Safa, Halil Onan, Hüseyin Avni Başman, Nejat Gencan, Sadullah Sander.
- ↑ Neki jezici SOV su: japanski, burmanski, baskijski, latinski, perzijski, turski, korejski, paštunski.
Izvori[uredi - уреди | uredi kôd]
- ↑ tur. „Dünyada yaklaşık 250 milyon kişi Türkçe konuşuyor”. 28. 09. 2017. https://www.aa.com.tr/tr/turkiye/dunyada-yaklasik-250-milyon-kisi-turkce-konusuyor/921506#. Pristupljeno 10. 06. 2022.
- ↑ tur. „Hürriyet: Türkçe bir dünya dilidir”. 10. 05. 2021. https://www.hurriyet.com.tr/egitim/turkce-bir-dunya-dilidir-41807876. Pristupljeno 10. 06. 2022.
- ↑ tur. „Türkiye İstatistik Kurumu (TÜİK): Türkiye Nüfusu (2021) – 84,680,273”. https://www.tuik.gov.tr. Pristupljeno 10. 06. 2022.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 4,7 4,8 4,9 ((en)) „The World Factbook: Languages”. https://www.cia.gov/the-world-factbook/field/languages/. Pristupljeno 10. 06. 2022.
- ↑ ((en))„Ethnologue: What are the top 200 most spoken languages?”. https://www.ethnologue.com/guides/ethnologue200. Pristupljeno 10. 06. 2022.
- ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 6,5 6,6 6,7 „Nationalencyklopedin: Turkiska”. https://www.ne.se/uppslagsverk/encyklopedi/l%C3%A5ng/turkiska. Pristupljeno 10. 06. 2022.
- ↑ 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 7,5 7,6 ((en))„Omniglot: Turkish (Türkçe)”. https://www.omniglot.com/writing/turkish.htm. Pristupljeno 10. 06. 2022.
- ↑ ((en))„UNESCO: Krajolik doline Orhona”. https://en.unesco.org/silkroad/silk-road-themes/world-heritage-sites/orkhon-valley-cultural-landscape. Pristupljeno 09. 06. 2022.
- ↑ tur. „Deklaracija o ljudskim pravima na turskom jeziku”. https://www.ohchr.org/sites/default/files/UDHR/Documents/UDHR_Translations/trk.pdf. Pristupljeno 09. 06. 2022.
- ↑ ((sh)) „Deklaracija o ljudskim pravima na hrvatskom jeziku”. https://www.ohchr.org/sites/default/files/UDHR/Documents/UDHR_Translations/src2.pdf. Pristupljeno 09. 06. 2022.
- ↑ az. „Deklaracija o ljudskim pravima na azerskom jeziku”. https://www.ohchr.org/sites/default/files/UDHR/Documents/UDHR_Translations/azb.pdf. Pristupljeno 12. 06. 2022.
Bibliografija[uredi - уреди | uredi kôd]
- Underhill, Robert (1976). Turkish Grammar. Cambridge (MA, USA): MIT Press. str. 474.
|
