Yakup Kadri Karaosmanoğlu

Yakub Kadri Karaosmanoğlu
Biografske informacije
Rođenje	(1889-03-27)27. 3. 1889. Kairo, Osmansko carstvo
Smrt	13. 12. 1974. (dob: 85) Ankara, Republika Turska
Nacionalnost	turska
Obrazovanje
Zanimanje	književnik, veleposlanik
Opus
Jezik	turski
Znamenita djela
Nur Baba (1922) Kiralık Konak (1922) Hüküm Gecesi (1927) Yaban (1932)
Inspiracija
Od Estetizam, Psihoanaliza; Flaubert, Zola; Ibsen, Maeterlinck, Proust, Nietzsche, Bergson; Ziya Gökalp

Yakub Kadri Karaosmanoğlu (Kairo, 27. marta 1889. – Ankara, 13. decembra 1974.) je bio turski romanopisac i intelektualac. On je jedan on najznačajnijih turskih pisaca u 20. stoljeću, imao je ključnu ulogu u Turskoj književnosti na prijelazu između Osmanske ere i nove republike, a značajno je djelovao i na političkom polju. U više navrata je bio zastupnik u skupštini, a potom je služio u inozemstvu kao ambasador Republike Turske.

Biografija

Manisa početkom 20. stoljeća

Otac mu je bio Abdülkadir Bey, član poznate obitelji Karaosmanoğlu iz Manise, a majka İkbal Hanım. Karaosmanovići (tur. Karaosmanoğlullari) su bili ugledna plemićka porodica čiji je predak bio Kara Osman Ağa. Potiču iz sela Yaya, što se danas zove Zeytinliova u općini Akhisara pokraj Manise. Vjerojatno su bili turkmenskog podrijetla i negdje između 1666. i 1706. su postali vrlo bogati i moćni u također bitnoj pokrajini Manisi. Bili su uglavnom sultanovi vojni zapovjednici, te su s vremenom mnogi Karaosmanovići postali zemljoposjednici, vlasnici velikih farma i brojnih gostionica u okolici Manise i Izmira, proširujući komercijalnu djelatnost klana na teritoriju. Abdülkadir–beg je se valjda sbližio Ibrahim-paši Kavalskom kada je ovaj okupirao Manisu 1833. i nastanio se u njegovoj vili u Egiptu. Počevši od djetinjstva, Yakub Kadri Karaosmanoğlu je koristio bogatu očevu biblioteku i uživao u čitanju. Prve šest godine je proveo i Kairu, stoga je se 1895. porodica vratila u Manisu u Anatoliji. U Izmiru je upisao srednju školu 1903. godine, prilikom kojem će stvoriti dugoročno prijateljstvo sa Šahabetinom Sulejmanom (1885–1921) zajedno sa Ömerom Seyfettinom (1884–1920) i budućem anarhistom Bahom Tevfikom (1884–1914). Tih prvih godina zainteresovao je se zanosno za književnost. Nakon očeve smrti nije mogao završiti školovanje i 1905. je se vratio iz Izmira fu Egipat zajedno s majkom. U Egiptu je upoznao Mlade Turke, pozanimao se za politiku i odlučno odustao od želje da se vrati u Izmir. Studirao je u francuskoj školi u Aleksandriji i na švicarskoj gimnaziji, poučavao slavne pisce sa Zapada (Flaubert, Maupassant, Daudet i druge) uz pomoć francuskog jezika. U časopisu Türk je objavio svoje prve prevedene priče iz Maupassanta.

Mlade godine i estetika

Sa majkom je se vratio u Istanbul 1908. godine, nastanio se u četvrt Yeldeğirmeni i tu stalno živio do Balkanskog rata. U međuvremenu je upisao Pravni fakultet, ali je studije napustio u trećoj godini. Godine 1909. pridružio je se grupi Fecr-i Ati preko prijatelja S. Şahabetina. Iste godine je objavio svoju prvu dramu – što je i njegovo prvo tiskano djelo – Nirvana, nadahnuto Ibsenom, čemu slijede i prve kratke priče objavljene u časopisu Servet-i Fünûn. Njegova književna karijera u biti počinje na tlu ideala estetizma, braneći princip umjetnost radi umjetnosti i u potrazi prema estetskoj ljepoti. U istom krugu su bili Ahmet Haşim, Abdülhak Hâmid Tarhan, Tevfik Fikret, Cenap Şahabettin. Zajedno s Yahyom Kemalom (1884–1958), koji je se nedavno vratio iz Pariza, su razvili nacrt za jednu novo–grčku (tur. Nev-Yunânîlik) književnost, ali njihov postupak nije uspio privući pozornost. Privlačila ih je civilizacija mediteranskog bazena i zagovarali su jednu novu neoklasičnu književnost. Osim grčkih i latinskih izvora, zanimala ih je i istočna mitologija. Iz toga interesa je se Karaosmanoğlu pridružio neko vrijeme bratsvu Bektaša u Çamlıci i napisao roman Nur Baba. Tekst je usklađen na temelju novih zapažanja, ali ga pisac neće objaviti iz straha na reakcije s kojom bi se mogao suočiti. Neko je vrijeme radio kao nastavnik književnosti i filozofije u srednjoj školi u Üsküdaru.

Književnost i nacionalna borba

Korica knjige Nur Baba.

1912. je obolio od tuberkoloze, zbog čega je 1916. otišao u Švicarsku na liječenje. U Turskoj će se vratiti uoči primirja iz Mudrosa (1918). Koristeći stavove Bergsona i Freuda, napisao je nekoliko priča koje su dale široku pokrivenost psihoanalizi. Njegova prva zbirka priča Bir Serencam je objavljena 1913. Tijekom ovih godina objavljivao je članke u novinama Peyam o mnogim temama vezanim uz ženska pitanja, život i civilizaciju. Događaji Balkanskog i Prvog svjetskog rata doveli su do oštre promijene u njegovom shvaćanju književnosti tako da je se odmaknuo od ideje da je umjetnost «privatna stvar» u korist shvaćanja jedne «umjetnosti za društvo», što je ga usmjerilo na put nacionalne književnosti, napose po pitanju novog turskog jezika koji bi preuzeo mjesto stare osmanske tradicije. To je dovelo do rasprava i sukoba s Ömerom Seyfettinom i njegovim prijateljima po pitanju obnove jezika. Zatim je, uz utjecaj Ziye Gökalpa, usvojio pokret za novi jezik i za nacionalnu književnost. Karaosmanoğlu će nešto kasnije sa poštovanjem pamtiti na Gökalpa kao na apostola jedne optimičke filozofije, «filozofije nade», i za kojeg «ne postoji pojedinac, nego postoji društvo». Pri povratku u Anatoliji pisao je članke u novinama İkdam podržavajući Turski rat za nezavisnost a uz to i kratke priče po temi nacionalne borbe. Kasnije je svoje spise iz tog razdoblja objavio u knjizi pod naslovom Ergenekon (1929.).
Godine 1920. je ga vlada iz Ankare pozvala i poslala na zapadni front sa zadatkom da izvjesti o događajima nacionalne borbe. Nakon dugog putovanja, vratio je se u Istanbul s osnaženim nacionalnim osjećanjem i pun nade u budućnost. Otvoreno podržava kemalizam odnosno Atatürkov nacionalistički smijer i u to vrijeme postaje jedan od Atatürkovim bliskih prijatelja. Nastavlja studij novinarstva i počinje objavljivati ​romane koji će biti njegova najveća djela. Roman Kiralık Konak je objavljen u nastavcima u İkdamu. 1921. izlazi ranije napisani roman Nur Baba isto u nastavcima, za list Akşam, ali je izdanje nastavaka prekinut zbog reakcija. No kada je knjiga objavljena 1922. Karaosmanoğlu je stekao veliku popularnost tako u Turskoj kako i u inozemstvu. Poslije tog prvog neuspjeha pri izdavanju Nur Babe, bio je zadužen u Republikanskoj Komisiji za istragu zločina što je ga dovelo da dugo putuje po Anatoliji (Ankara, Kütahya, Simav, Gediz, Eskişehir, Sakarya). Tijekom istraga puno čega je zapisao i izvestio. Pisao je članke za novine Hâkimiyet-i Milliye u Ankari i anegdote za novine Cumhuriyet u Istanbulu. Nakon turske pobjede Karaosmanoğlu je ušao u Veliku narodnu skupštinu Turske kao poslanik Mardina (1923–1931). Godine 1923. oženio je Leman Hanım, tojeste sestru Burhana Asafa odnosno kćer mutasarifa Asaf-bega.

Književno–politički rad u novoj republici

Atatürk i İnönü ispred Velike narodne skupštine.

Kada je Agencija Anadolija ponovo osnovana 1925. godine, Karaosmanoğlu je bio među prvim članovima odbora i preuzeo je mjesto šefa vanjskog odjela. Napustio je upravni odbor 1928. godine. No 1926. je putovao po drugi put na liječenje u Švicarsku i tude ostao dvije godine. Pisao je kao dopisni suradnik lista Milliyet a mnogi članci su kasnije izašli u knjizi S Alpa (tur. Alp Dağları’ndan). U to vrijeme izlaze romani Noć odluke (tur. Hüküm Gecesi, 1927) i Sodoma i Gomora (tur. Sodom ve Gomore, 1928). Kada je se vratio u Tursku, sudjelovao je na političkoj sceni u skupštini kao poslanik Manise (1931–1934) i nastavio je pisati u novinama Cumhuriyet i Hâkimiyet-i Milliye.
Godine 1932. bio je među osnivačima časopisa Kadro i u tom listu je objavio roman Yaban (1932), koji se temelji na njegovim zapažanjima za vrijeme rata i djelovanja u Komisiji za istragu zločina. U romanu Karaosmanoğlu govori o otuđenosti i o nespojivosti intelektualaca i seljaka u ratnoj godini 1922. U gotovo svakom broju časopisa pisao je eseje o umjetnosti i o književnosti. No kada je Atatürkova vlada procijenila da su neki stavovi u Kadru pretjerani, Karaosmanoğlu je smješten i imenovan 1934. za veleposlanika u Tirani. Stoga je časopis prekinuo izdanja i osoblje otpušteno pod optužbom da je pogrešno protumačilo kemalističku revoluciju i da je pokušalo izopačiti njezina osnovna načela.
Bio je jedno vrijeme turski ambasador u Tirani, nakon čega je otputovao u Prag 1935., Den Haag 1939., Bern 1942., Teheran 1949. i u Bern ponovno 1951. godine. Umirovljen je 1955. kada je bio veleposlanik u Bernu. Njegovo djelo Diplomata na silu (tur. Zoraki Diplomat) nastalo je na osnovi tog diplomatskog iskustva. Nakon umirovljenja vratio je se u Tursku i nastavio pisati za novine i časopise. Godine 1957. postao je glavni urednik lista Ulus.

Pozne godine

Poslije Revolucije 1960. služio je kao predstavnik odbora za nacionalno jedinstvo u Ustavotvornoj skupštini od januara do novembra 1961. Posljednji zadatak u njegovom političkom životu je bilo na mjestu zamjenika u Manisi između 1961. i 1965. U tom razdoblju obnašao je dužnost predsjednika Privremene skupštine, kao najstariji član skupštine poslije İsmeta İnönüa. 1962. je dao je ostavku iz CHP-a, tvrdeći da stranka ide putem suprotnim Atatürkovim načelima. Iz politike je se konačno povukao 1965. godine, mada će 1966. bit izabran za predsjednika upravnog odbora Agencije Anadolije. Poslije 1955. napustio je književni rad i nije napisao ništa osim memoara. Umro je 13. decembra 1974. na Vojno–medicinskoj akademiji Gülhane gdje je bio na liječenju u Ankari. Njegovo tijelo je pokopano pored groba njegove majke na groblju Yahya Efendi u Bešiktašu u Istanbulu.

Djela

Yakub Kadri Karaosmanoğlu je bio vrlo plodan književnik, pisao je pripovijetke, članke, drame i nadasve romane. Suvremenici su ga smatrali jednim od najpouzdanijih intelektualaca Atatürka i İnönüa, dok je Karaosmanoğlu bio intelektualac koji je svojim preporukama značajno utjecao na oblikovanje nekih politika Republikanske narodne stranke. O svome političkom djelovanju je prošireno razmišljao u knjizi Diplomata na silu (1955), gdje se podsjeća na dane koji su započeli u Tirani 1934. a završili u Bernu 1954.
Među njegovim romanima najvažniji i najpoznatiji su Nur Baba (1922), Kiralık Konak (1922) i Yaban (1932). Nur Baba je imao velikih poteškoća pri objavljivanju, kritika je bila ili vrlo pozitivna ili vrlo negativna a to se odnosi isključivo na tematiku romana prije nego na estetsku kvalitetu ili na snagu izražaja. U Nur Babi vlada realistički stilistički pristup da bi roman oslikao jedno prvobitno prijelazno razdoblje u turskoj kulturi nakon Tanzimata. Riječ je o strastvenoj i zabranjenoj ljubavi između šeika bektašijske tekije u Istanbulu i jedne udate žene. Kada je djelo tiskano i objavljeno, dobro je se prodavalo i Karaosmanoğlu je brzo stekao književni ugled. Međutim slijedile su optužbe za otkrivanje tajni Bektaša i, štoviše, za ponižavanje bektaškog bratstva, tako da je Karaosmanoğlu u novom izdanju knjige dodao dopune s kojim objašnjava proturiječne strane svoje knjige. Drugi roman po redu je Kiralık Konak, odnosno prvi roman koji je Karaosmanoğlu napisao nakon što se odrekao individualističkog estetizma. Roman se također bavi promjenom osmanskog društvenog života poslije Tanzimata i razvija se oko glavne ideje da «socijalne promjene u društvu negativno utječu ne samo na obiteljski život nego i na međugeneracijske odnose». Hüküm Gecesi (Noć odluke, 1927) je posvećen žestokim političkim borbama u godinama stvaranja nove republike i njezinog ustava, dok Sodoma i Gomora (1928) govori o životu u okupiranom Istanbulu nakon Prvog svjetskog rata. Yaban je 1942. osvojio drugo mjesto u Nagradi CHP za roman i smatra se Karaosmanoğluovim najuspješnijim romanom. Roman vrlo upečatljivo predstavlja stvarnost u kojoj živi anadolski seljan i otkriva veliki jaz koji postoji između turskog intelektualca i seljana. Neki su kritičari istovremeno optužili Karaosmanoğlua da gleda s visoka na seljane i da ih prezire.

Razlika između obrazovanog istanbulskog dječaka i anadolskog seljana veća je od razlike između Engleza iz Londona i Indijca iz Pandžaba.

– Yakub Kadri Karaosmanoğlu, Yaban, 1936

Iako je bio romanopisac s političkim fokusom na društvene probleme, Karaosmanoğlu je nastojao zadržati svoj pristup problemima na umjetničkoj razini što je to više bilo moguće. Kritike na njegov račun su bile uglavnom zbog sadržaja, a ponekad i zbog jezika u njegovim romanima, dok su mnogi pohvalili njegovo psihološko prodiranje kroz likove, oblikovanje karaktera i odražavanje društva u svome vremenu. U romanima je se uvijek fokusirao na odnos između narušenog društva i pojedinca, a svoje junake je birao među razočaranim ljudima rođenim usred tragične borbe između društvene stvarnosti i osobnih ideala. To su pak nezadovoljni ljudi kojima nedostaje volje, koji pate zbog stanja stvari u kojem žive i na kraju prihvaćaju život kao bolan i nepodnošljiv. To bi svelo Karaosmanoğlua u književne pokrete koji pokušavaju analizirati korijene zla a s druge strane je i u skladu sa autorovim temperamentom, tako sklonom izvesnom primjerenom fatalizmu.
Također dostojne pažnje su njegove dvije monografije, jedna o turskom pjesniku Ahmetu Hasimu (1934), druga o Kemalu Atatürku (1946). Knjiga Sa Alpa (tur. Alp Dağları'ndan ve Miss Chalfrin'in Albümünden, 1942) je napisana u obliku dugog pisma i istražuje proturiječni aspekt širenja Zapadne civilizacije. U prvom dijelu knjige je autor nacrtao grubu sliku Zapada sa gledališta turskog oka, a u drugom dijelu u slici je Istok iz oka Zapadnjaka.

Romani

• Nūr Baba (Nur Baba, 1922)
• Kiralık Konak (Kuća pod najam, 1922)
• Hüküm Gecesi (Noć odluke, 1927)
• Sodom ve Gomore (Sodoma i Gomora, 1928)
• Ankara (Ankara, 1934)
• Yaban (Tuđinac, 1932)
• Bir Sürgün (Prognanik, 1937)
• Panorama (Panorama, 1953)
• Hep O Şarkı (Uvijek ta pjesma, 1956)

Priče

• Bir Serencam (1914)
• Rahmet (Milost, 1923)
• Ceviz (Orah, 1925)
• Milli Savaş Hikâyeleri (Nacionalne ratne priče, 1922)

Poezija

• Erenlerin Bağından (Iz vinograda Eren, 1922)
• Okun Ucundan (Vrh strijele, 1940)

Drame

• Nirvana (1909)
• Veda (Doviđenja, 1929)
• Sağanak (Pljusak, 1929)
• Mağara (Pećina, 1934)

Eseji i memoari

• Ergenekon (1929)
• Ahmet Haşim (1934)
• Alp Dağları'ndan ve Miss Chalfrin'in Albümünden (Sa Alpa iz albuma gospođice Chaalfrin, 1942)
• Atatürk (1946)
• Zoraki Diplomat (1955)
• Politikada 45 Yıl (1968)
• Gençlik ve Edebiyat Hatıraları (Sjećanja na mladost i književnost, 1969)

Vanjske veze

• tur. „Snimak iz starih godina Yakuba Kadrija Karaosmanoğlua”. Pristupljeno 24. 02. 2022. 

Bibliografija

Yakup Kadri Karaosmanoğlu na Wikimedijinoj ostavi