Osmanski turski jezik

Izvor: Wikipedia
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Osmanski turski jezik
لسان عثمانى‎
Države govorenja Osmansko Carstvo
Regije govorenja Osmansko Carstvo
Broj govornika 0, reformiran u moderni turski jezik 1928. god.
Rang -
Klasifikacija altajski

 turkijski jezici
  oguški jezici
   osmanski turski

Službeni status
Služben u Osmansko Carstvo i Turska do 1928., kasnije zamjenjeno modernim turskim jezikom
Regulatori nema
Jezični kôd
ISO 639-1 -
ISO 639-2 ota
ISO 639-3 ota
SIL OTA
p  r  u
Information icon.svg

Osmanski turski (Osmanlijski turski; turski: Osmanlı Türkçesi), ili samo osmanski (osmanlijski; osmanski turski: لسان عثمانی‎ [lisân-ı Osmânî], takođe poznat i kao تركجه‎ [Türkçe] ili تركی‎ [Türkî] – "turski"; turski: Osmanlıca), je inačica turskog jezika, koja se upotrebljavala kao upravni književni jezik Osmanskog Carstva, sadržavajući velike pozajmice iz farsi jezika, koji je zauzvrat sam bio prepun pozajmica iz arapskog jezika. Pripadao je oguskoj skupini. Poput većine ostalih jezika islamskih naroda, osmanski turski se piše na arapskom pismu. Uprkos činjenici da je osmanski turski, koji se govorio u prijestolnici, u suštini bio isti kao i obični turski, kojim su govorili zemljoradnici i seljaci u unutrašnjosti zemlje, veliki dio arapsko-perzijskih pozajmica postao je nerazumljiv za one koji su bili manje obrazovani.

1928. godine, nakon reformi koje je proveo Mustafa Kemal Atatürk, pojavio se homogeniziraniji turski, s manje uticaja iz arapskog i perzijskog i koristeći latinično pismo. Razlog ovim promjenama bio je navodno u tome da narod koji nije bio obrazovan u tom jeziku nije bio u stanju ga razumijeti, budući da je materinji jezik naroda bio homogeniziraniji turski. Mnogi danas smatraju da se osmanski turski sasvim razlikuje od današnjeg turskog. No, taj stav izgleda da je politički motiviran i lingvistički neosnovan. Pa ipak, manji broj današnjih govornika u Turskoj je u stanju razumijeti osmanski turski, u govornom i pisanom obliku.

Historija i osobine[uredi | uredi kod]

Tursko–osmanski jezik se može podijeliti u tri faze razvoja:

  • Eski Osmanlıca (Stari osmanski): govorio je se do 16. vijeka i bio je gotovo identičan turkijskim koji su koristili Seldžuci i smatra se dijelom tzv. Eski Anadolu Türkçesi, staro–anadolskog turskog;
  • Orta Osmanlıca (Osrednji osmanski) ili Klasik Osmanlıca (Klasični osmanski): jezik poezije i administracije od 16. vijeka do tanzimatskih reformi;
  • Yeni Osmanlıca (Novi osmanski): varijanta koja se razvila od 1850. do 20. vijeka pod utjecajem rastućeg zapadnog tiska i književnosti.

U društvenom i pragmatičnom smislu, postojale su najmanje tri inačice osmanskog turskog:

  • Fasih Türkçe (elokventni turski): jezik pjesništva i uprave.
  • Orta Türkçe (osrednji turski): jezik viših klasa i trgovine.
  • Kaba Türkçe (vulgarni turski): jezik nižih klasa.

Dotične su varijante birane u skladu s društvenim kontekstom: na primjer, za riječ «med» pisar bi u svom djelu upotrijebio arapski asel (عسل), a na tržnici bi ga tražio s turskim rječju bal (بال).

Pismo[uredi | uredi kod]

Slično arapskom, slova osmanlijskog pisma se razlikuju zavisno od njihovog položaja u riječi: samostalno slovo (tj. samo slovo izvan riječi), krajnje (slovo na kraju riječi), srednje (u sredini riječi), početno (na početku riječi):

Samostalno Krajnje Srednje Početno Ime slova Moderni turski
elif a, e
hemze ', a, e, i, u, ü
be b
pe p
te t
se s
cim [džim] c
çim [ćim] ç
ha h
h
dal d
zel z
re r
ze z
je [že] j
sin s
şın [šin] ş
sat, sad s
ﺿ dat, dad d, z
t
z
ayın ', h
gayın g, ğ
fe f
kaf k
kef k, g, ğ, n
gef[α 1] g, ğ
nef, sağır kef n
lam l
mim m
nun n
vav v, o, ö, u, ü
he h, e, a
lamelif la
ye [je] y, ı, i

Bilješke[uredi | uredi kod]

  1. Ispravna osmanska varijanta slova gef imala bi "mali-kaf" ﻙ dok bi dvostruka kosa crtica bila iznad گ. No, ovo je prava rijetkost u trenutno korištenim fontovima.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kod]