Prijeđi na sadržaj

Fonetika turskog jezika

Izvor: Wikipedija
Glavni članak: Turski jezik

Fonetika turskog jezika je ogranak turske gramatike koji proučava glasove i njihov izgovor u turskom jeziku.

U velikim crtama turski dijeli većinu zvukova sa europskim jezicima, što je prepoznatljivo i u njegovom alfabetu. Jedini značajan izuzetak je grafem Ğ koji se ne izgovara nego on samo produžava samoglasnik koji ga prethodi. Sa fonološke strane, suglasnici turskog standardnog jezika su:

Zatvornici
Dvousneni Nadzubni Prednjonepčani Zadnjonepčani Nepčani Laringealni
Nosni m n ņ ŋ
Praskavi p b t d t͡ʃ d͡ʒ ɡʲ k ɡ
Strujni f v s z ʃ ʒ ķ ģ q ɰ h
Aproksimant w ɫ l j
Treperni ɾ

Značajna fonološka osobina turskog jezika je harmonija samoglasnika, što je princip po kojem turske reči imaju isključivo zadnje samoglasnike (a, i, o, u) ili samo prednje (e, i, ö, ü). Naime turski ima dvodimenzionalni sistem samoglasnika, tako da po prvom stupnju samoglasnici mogu biti prednji ili zaobljen, a po drugom stupnju vokalne harmonije oni mogu biti jednostavni ili složeni. Stoga turski ima dvije klase samoglasnika, prednje i zadnje. Po «harmoniji samoglasnika» riječi ne smiju imati istovremeno prednje i stražnje samoglasnike.

Turski samoglasnici
Samoglasnici
Prednji Zadnji
Nezaobljeni Zaobljeni Nezaobljeni Zaobljeni
Zatvoreni /i/ ‹ i › /y/ ‹ ü › /ɯ/ ‹ ı › /u/ ‹ u ›
Srednji /e/ ‹ e › /œ/ ‹ ö › /o/ ‹ o ›
Otvoreni /a/ ‹ a ›