Pravopis turskog jezika

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Glavni članak: Turski jezik


Pravopis turskog jezika je ogranak turske gramatike koji proučava pravilan način pisanja odnosno grafičkog izražaja glasova u turskom jeziku. Današnji službeni pisani turski jezik se služi svojim latinskim alfabetom koji se sastoji od 29 grafema:

Aa Bb Cc Çç Dd Ee Ff Gg Ğğ Hh İi Jj Kk Ll Mm Nn Oo Öö Pp Rr Ss Şş Tt Uu Üü Vv Yy Zz

Najraniji pisani oblik turskog (odnosno turkijskog) jezika je starotursko pismo, poznato znanstvenicima kao Orhonsko pismo [α 1] i bilo je pismo kojim su se služili Göktürkijci. Glavni uzorak ovog alfabeta su Orhonski natpisi. Nalazimo ga i u prvim turkijskim kanatima – počevši od Ujgurskog kaganata – između 8. i 10. vijeka, gdje su izražavali staroturkijski jezik. Imamo tragove orhonskog pisma također u nekim kirgiškim natpisima iz 9. stoljeća, te u drugim grafički srodnim oblicima u dolini rijeke Talas u Turkestanu i u staromađarskom alfabetu iz 10. vijeka. Obično riječi su bile pisane s desna na lijevo.

Stari turski natpis u Spomeniku Khöshöö Tsaidam transliteriran kao «Toŋra tegin yoγïnta egrip diertimiz», na suvremenom turkom «Na Tongateginovom sprovodu».

Osmansko–tursko pismo[uredi | uredi kod]

V. također: Osmansko tursko pismo

Osmansko tursko pismo (elifba[α 2]) je jedna verzija izvornog arapskog pisma koja se koristila za pisanje osmanskog turskog jezika sve do 1928., kada je zamijenjeno modernim turskim alfabetom koji se temelji na latinici.

Doduše, tijekom njihovog razvitka nalazimo tragove turkijskih jezika pisanih na raznim pismima, kao na primjer ćiriličnim, arapskim, grčkim, latiničnim i drugim. Kada su Turkijci prihvatili islam (cfr. Seldžuk), počeli su koristiti arapsko pismo za izražavanje na svojim jezicima, a to je osobito bio slučaj kod Karahanida. Seldžuci su koristili perzijski kao službeni jezik, ali su u kasnom periodu Seldžučkog carstva u Anadoliji se vratili na turkijski pisani jezik.

Stranica iz Divana pjesnika Bakija

Osmansko–tursko pismo je zapravo jedan miješani oblik perzo–arapskog pisma. Dobro prikladan za pisanje arapskih posuđenica, bio je slabo pogodan za izvorne turkijske riječi: arapski ima nekoliko suglasnika koji ne postoje u turkijskom, što čini nekoliko arapskih slova suvišnim izuzev slučejeva arapskih posuđenica; i obratno, neki turkijski glasovi ne postoje u arapskom jeziku, kao što su g i p. Turski ima osam različitih kratkih samoglasnika i nema dugih samoglasnika, dok arapski ima tri kratka i tri duga samoglasnika; a u arapskom pismu obično se pišu samo dugi samoglasnici. Slova osmanskog pisma su se razlikovala zavisno od njihovog položaja u riječi: samostalano slovo (tj. samo slovo izvan riječi), krajnje (slovo na kraju riječi), srednje (u sredini riječi), početno (na početku riječi), tako da na primjer suvremeno–tursko slovo b je u osmanskom pismu se pisalo kao samostalno, kao krajnje, kao srednje i kao početno.

No, nije moguće povući preciznu granicu između osmanskog i modernog turskog jezika. Osmanski se temelji na anadolijskom turskom jeziku kojim su se služili pozni Oguzi a nastaje uveliko uključivati arapske i perzijske elemente krajem 15. vijeka, od arapskog i perzijskog vokabulara do gramatičkih struktura. Najobrazovaniji dio osmanskog dvora (Visoke Porte) kao i većina književnika Carstva bili su trojezični i na ovaj ili onaj način su poznavali turski, arapski i perzijski. Jedan sjajan primjer je Fuzuli (15/16. vijek), Iračanin, intelektualac i vrstan pjesnik čiji se opus dijeli na ta tri jezika.

Stoga, od ranog 18. vijeka do otprilike 1950. godine osmanski turski jezik je bio također pisan na armenskom pismu[1]. U tom je obliku tiskano više od 2.000 knjiga na turskom jeziku[1], što je slučaj i za jednog od prvih romana objavljenih u Carstvu, Akabi (1851)[α 3].

Pritom, za razvoj jezika i pisma valja skrenuti pažnju na promjene tehnike. Na osmanskom prostoru, prvi tiskarski stroj su u uveli u Istanbul 1493. godine Sefardi izbjegli iz Španije katoličkih kraljeva. Tiskali su knjige na latinskom, grčkom, talijanskom, sirijskom i jevrejskom jeziku, dok im je bilo zabranjeno tiskati na arapskom i na turskom. A sa druge strane, dosta su utjecale i razmjene sa Prejasnom Mletačkom Republikom mada sa izvjesnim zakašnjenjem, tako da je tek početkom 18. vijeka (oko 1726.) Ibrahim Muteferika uz odobrenje Ahmeda III. otvorio u Istanbulu prvu štampariju na arapskim slovima. Istovremeno, mora se dodati da je osmanska kultura prihvatila i rafinirala umjetnost kaligrafije od Arapa, do te mjere da se estetska vrijednost književnog djela procjenjivala i u odnosu na njegove slikovno-kaligrafske aspekte. S vremenom su pisari (müstensih) razvili različite kaligrafske stilove i različite estetske škole.


Tiskana verzija (1848-1857) pisma koje je 1508. šah Izmail poslao sultanu Bajazidu II.


Kemal Atatürk predstavlja narodu u Kayserju novi alfabet (1928)

Bilješke[uredi | uredi kod]

  1. Alternativni nazivi za Orhonsko pismo su Orhonsko-jenisejsko pismo, Turske rune, Pismo Göktürk ili jednostavno Starotursko pismo.
  2. Osm. tur. الفبا, elifbâ
  3. Vartan–paša (1813–1879): Akabi Hikâyesi (1851)

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. 1,0 1,1 Petross Ter Matossian, Columbia University.[nedostaje referenca]