Irak

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Republika Irak
((ar)) جمهورية العـراق
(DŽumhurijat al-Irak)
Zastava Grb
GesloAlahu Akbar
arap. الله أكبر
(sh. Bog je najveći)
Državna himna: "Mavtini"
Glavni grad Bagdad
33°20′0″N44°26′0″E
Službeni jezici arapski, kurdski
Etničke grupe Arapi, Kurdi, Asirci, Perzijanci, Armenci, dr.
Religija islam (šijitizam i sunizam)
Demonim Iračanin
Vlada Federativna parlamentarna republika
 -  Predsjednik Fuad Masum
 -  Premijer Haider al-Abadi
Zakonodavno tijelo Parlament
Nezavisnost (od UK)
 -  Kraljevina 3. 10. 1932
 -  Republika 14. 7. 1958. 
 -  Ustav (najnoviji) 1. 4. 2005. 
Površina
 -  Ukupna 437.072 km2 (59.)
 -  Voda (%) 1,1
Stanovništvo
 -  Popis iz 2014.  36,004.552 (36.)
 -  Gustoća 82,7/km2 (125.)
BDP (PPP) procjena za 2012.
 -  Ukupno 242,5 milijardi USD
 -  Per capita 7100 USD
BDP (nominalni) procjena za 2013.
 -  Ukupno 229,33 milijardi USD 
 -  Per capita 6900 USD 
HDI (2013.) 0.642
srednji
Valuta dinar (IQD)
Vremenska zona AST (UTC+3)
 -  Ljeti (DST) nekorištena (UTC+3)
Format datuma dd/mm/gggg
Pozivni broj +964
Web domena .iq

Irak je država u jugozapadnoj Aziji. Obuhvata područje Mezopotamije između rijeka Eufrat i Tigris i susjedna planinska i pustinjska područja. Na jugoistoku kratkom obalom (58 km) izlazi na Perzijski zaliv. Na jugu graniči s Kuvajtom i Saudijskom Arabijom, na zapadu s Jordanom i Sirijom, na sjeveru s Turskom i na sjeveru i istoku s Iranom. Irak je poznat po grčkom toponimu "Mezopotamija" (što znači: zemlja između rijeka) i dom je najranijih civilizacija koje sežu još od 6. milenija p.n.e. Regija koja se nalazi između rijeka Tigris i Eufrat se često naziva kolijevka civilizacije i mjesto gdje je nastalo prvo pismo. U različitim periodima u svojoj historiji, Irak je bio centar autohtonih carstava: Akadijskog, Sumerskog, Asirskog i Babilonskog carstva. Također je bio dio Medijskog, Ahemenidskog, Grčkog, Partskog, Sasanidskog, Rimskog, Rašidunskog, Mongolskog, Osmanskog carstva i dr. Pod britanskom kontrolom se našao kao rezultat mandata Lige naroda.[1] U Iraku se nalaze dva najsvetija mjesta šiizma: Nadžaf i Kerbala.[2]

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Cilindrični pečar, babilonski period

Područje savremenog Iraka je bilo skoro istovjetno području prve civilizacije u Mezopotamiji. Mezopotamska ravnica, smještena između Tigrisa i Eufrata, je dio Plodnog polumjeseca. Tim područjem su vladale mnoge dinastije i carstva kao što su Sumer, Akad, Asirija i Babilon.

Stari vijek[uredi - уреди | uredi izvor]

U Mezopotamiji se sumerska kultura razvila oko 3000. godine p.n.e. Život sumerske kulture je bio obilježen s dva važna faktora: nepredvidljivosti dviju rijeka, koje su u svakom času mogle poplavama uništiti kompletno stanovništvo, kao i bogatstvo riječnih dolina, izazvano vijekovima natapanja tla.

Takvo stanje stvari je stvorilo ekonomsku osnovu za civilizaciju, ali i potrebu za čvrstom društvenom organizacijom radi odbrane od poplava. Sumerani su se također bili prisiljeni braniti od susjednih naroda, kao što su Elamiti u današnjem zapadnom Iranu. Sumersku dominaciju nad Mezopotamijom su prvi uspješno izazvali Akađani, semitski narod porijekom s Arabijskog poluostrva. 234. godine p.n.e. veliki akadski vladar Sargon je osvojio Sumer i stvorio Akadsko Carstvo koje je zavladalo većinom sumerskih gradova-država i proširilo se sve do Libanona. Sargonovo carstvo nije dugo potrajalo. Godine 2125. p.n.e., sumerski grad Ur u južnoj Mezopotamiji se pobunio, a Akadsko carstvo je palo i bilo zamijenjeno obnovljenim sumerskim gradovima-državama.

Oko godine 800. p.n.e. na području Mezopotamije se naseljava semitski narod zvan Kaldejci, koji će s vremenom dobiti važnu ulogu u kulturnom razvoju Iraka i antičkog svijeta, ali i političkim sukobima Asirije i Babilona. Na njih je važan utjecaj imao novi uspon Asirije, koja će s vremenom postati poznata kao veliko tzv. Novo Asirsko Carstvo. Ono se s vremenom proširilo na Babilon, iako su Babilonci tome vijekovima pružali žestoki otpor i dizali ustanke. Asirija se s vremenom proširila na Siriju, dijelove današnje istočne Turske, potom na Palestinu da bi svoj vrhunac dobilo sredinom 7. vijeka p.n.e. Tada je pod Asarhadonom osvojen Egipat, a pod Asurbanipalom današnji jugozapadni Iran. Ta se država smatra prvim svjetskim carstvom u historiji, ali je kratko potrajala. Odmah nakon smrti Asurbanipala, Babilonci i Kaldejci pod Nabopolassarom su 626. p.n.e. digli ustanak, otjerali Asirce, a potom napali njihovu zemlju uz pomoć medijskih saveznika. Godine 612. p.n.e. je uništena asirska prijestolnica Niniva, a pet godina kasnije Egipćani su poraženi u bitci kod Karkemiša kojom je uspostavljena babilonska dominacija nad najvećim dijelom nekadašnjih asirskih područja. Pod dugom i uspješnpm vladavinom Nabukodnonosora Velikog je stvorena država poznata kao Novo Babilonsko Carstvo.

Perzijsko carstvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Za vrijeme Nabukodonosorovih nasljednika babilonska država je oslabila, a što su najbolje iskoristili njeni istočni susjedi Perzijanci. Oni su pod vodstvom dinastije Ahemenida stvorili državu i godine 539. p.n.e. pod vodstvom Kira Velikog osvojili ne samo Babilon, nego i cijelu teritoriju današnjeg Iraka. Ona se tako našla u centru još većeg carstva koje se na svom vrhuncu prostiralo od Dunava do Indije, odnosno od Nila do Centralne Azije. Mezopotamija je dijelila sudbinu te države sve do 331. p.n.e. kada je Ahemenide srušio makedonski kralj Aleksandar Veliki koji je Babilon učinio centrom svoje države.

323. godine p.n.e. Aleksandar je umro, a njegovo carstvo se raspalo zbog ambicija i svađa među njegovim generalima. Među njima je Seleuk I Nikator do 305. p.n.e. uspio osvojiti najveći dio, koji je uključio Irak, te stvoriti vlastitu državu koja će kasnije biti poznata kao Seleukidsko Carstvo. Ta je, država, međutim u 2. vijeku p.n.e. oslabila u ratovima s Rimljanima na zapadu, kako i u unutrašnjim sukobima. To su najbolje iskoristili Parti, iranski nomadski narod iz Centralne Azije koji su prodrli na Iransku visoravan, a potom krajem 2. vijeka p.n.e. uspjeli Seleukide istjerati iz Mezopotamije. Tako je stvoreno Partsko Carstvo koje je svoju prijestolnicu imalo u Ktesifonu. Parti će se s vremenom početi sukobljavati s Rimljanima, a današnji Irak će povremeno dolaziti pod rimsku vlast, kao za vrijeme cara Trajana.

Arapski i osmanlijski period[uredi - уреди | uredi izvor]

Bagdad je bio glavni grad Abasidskog halifata

Dugotrajni ratovi Bizantinaca i Perzijanaca koji su eskalirali u 7. vijeku, doveli su do pustošenja Bliskog Istoka i prekida najvažnijih trgovačkih ruta između istoka i zapada. Kao alternativna trgovačka ruta se nametnula Arabija, a i tamošnje stanovništvo - Arapi - se postepeneo počelo naseljavati u opustošena područja, uključujući Irak. Pojava islama u Arabiji je Arapima dala i ideološku osnovu da zauzmu ta područja. U odlučujućoj bici kod al-Qadisiyaha 636. godine Arapi su porazili Perzijance te je današnji Irak pao pod arapsku kontrolu i postao dio, a kasnije i centar prvog arapskog, odnosno islamskog halifata koji će svoj vrhunac imati pod dinastijom Abasida 750. godine.

Uz arapske doseljenike, koji su ispočetka sagradili vlastite tvrđave, a kasnije gradove kao Basra, lokalno stanovništvo se relativno brzo islamiziralo. Nekadašnji izraz Khvarvārān je sve više počeo zamjenivati izraz Iraq, arabizirane perzijske riječi Erak koja je označavala "donji Iran". Period od 8. do 13. vijeka se često naziva Zlatno doba islama, a upravo tada je Bagdad kao abasidska prijestolnica bio i glavnim ekonomskim i kulturnim središtem, odnosno najvećim i najvažnijim gradom na svijetu.

Iako Irak nije bio neposredno pogođen križarskim ratovima, haos u regiji se s vremenom odrazio i na to područje. Invazija Mongola 1258. godine i uništenje Bagdada je, pak, Iraku zadalo udarac nakon koga je to područje počelo gubiti svoju kulturnu i ekonomsku važnost.

Haos koji su iza sebe ostavili Mongoli su najbolje iskoristili razni turski nomadski narodi. Krajem 14. vijeka dijelove sjevernog Iraka je zauzela turkmenska država Kara Koyunlu. Nju je godine 1466. godine potukla turkmenska Ak Koyunlu država. Njih je porazila i iz Iraka otjerala perzijska dinastija Safavida 1508. godine. Safavidi se, međutim, nisu mogli nositi s još moćnijom turskom državom - Osmanskom Imperijom. Irak je pod njenu vlast došao 1533. godine, iako je na nekim područjima ta vlast bila nominalna, odnosno svodila se na simbolični autoritet osmanskog kalifa nad lokalnim plemenima. Irak je nastavio gubiti svoju ekonomsku važnost, postavši graničnim uporištem prema Safavidima, koji su ga u 17. vijeku nakratko uspjeli zauzeti. Slabljenje osmanske vlasti se u 18. vijeku odrazilo i na Irak. Godine 1747. je dana autonomija mamelucima, da bi godine 1831. Porta ponovno preuzela direktnu vlast.

Ratovi 1980-1991.[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon što je na vlast došla stranka Baath, uslijedila su masovna hapšenja i ubistva, uglavnom komunistički orijentiranih intelektualaca. Naročito nakon što je sa pozicije predsjednika otišao al-Bakrs, na vlast je 16. jula 1979. došao Sadam Husein. Uslijedili su brojni slučajevi kršenja ljudskih prava, a žrtve su bile čak i pripadnici Baath stranke.

Nakon povremenih provokacija i sukoba sa Iranom, Sadam naređuje vojni napad na susjednu zemlju, te su 22. septembra 1980. Iran napalo devet od dvanaest divizija iračke vojske. Poslije početnih uspjeha, iračka vojska se od 1982. počela sve više povlačiti, te su 1984. ratna dejstva prešla na teritoriju Iraka. Ovaj Prvi zalivski rat trajao je sve do 1988. a u njemu je poginulo oko 250.000 Iračana. Tokom tog rata, Irak je nekoliko puta koristio i hemijske bojne otrove protiv Iranaca ali i protiv neistomišljenika unutar vlastitog naroda. Na Sadama je izvršen neuspješni atentat 17. jula 1982., a za odmazdu uhapšeno je 600 stanovnika malog grada Dudžail, od čega je 148 osoba ubijeno. Od 1988. iračka vojska je otpočela i takozvanu operaciju Anfal pri čemu je stradalo oko 180.000 iračkih Kurda.

Iračka vojska 2. augusta 1990. godine iznenada prelazi granicu sa Kuvajtom i okupira zemlju. Tek nakon intervencije međunarodnih trupa pod vodstvom SAD, u februaru 1991. Kuvajt je oslobođen u Drugom zalivskom ratu. Zbog toga su Ujedinjeni narodi stavili sankcije Iraku, što je dovelo do međunarodne izolacije države i osiromašenja većeg dijela stanovništva.

Geografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Geografija Iraka
Reljefna karta Iraka
Satalitski snimak Iraka

Visoke planine, riječni krajobrazi, pustinja i uzak dio morske obale dominante su reljefne cjeline iračkoga pejzaža. Na sjeveroistoku Iraka, iz susjedne Turske, u ovu se zemlju pruža planinski lanac Taurus, a na istoku, iz smjera Irana, lanac Zagros. Ovi su planinski lanci uglavnom strmi i goli, a njihovi vrhovi premašuju visinu od 3000 metara. Prema središtu zemlje, planine postaju sve niže i prelaze u dolinu rijeka Eufrat i Tigris.

Regija između rijeka Eufrata i Tigrisa naziva se Mezopotamija i predstavlja žitnicu regionalnih zemalja. Rijeke teku kroz Irak sa sjeverozapada prema jugoistoku. Središnji dijelovi njihovih tokova natapaju polja i plantaže agruma i palmi datulja podignute na mjestu posječenih šuma u kojima su najzastupljenija bila stabla hrasta, platana, vrbe i topole. Donje tokove ovih rijeka prate močvarna područja s puno trstike koja su stanište brojnih ptica selica. Oko 150 kilometara sjeverno od ušća u Perzijski zaljev, Eufrat i Tigris se spajaju u rijeku Šat al-Arab. Iračka morska obala duga je oko 60 kilometara. Na zapadu toka rijeke Eufrat reljef se postupno uspinje prelazeći u Sirijsku pustinju, koja se prostire i po susjednim zemljama. U ovom prirodnom prostoru vegetacija je pustinjska s tek pokojim grmom trave ili trnovitim trajnicama.

Klima[uredi - уреди | uredi izvor]

Irak se nalazi u suhoj klimatskoj zoni. Ljeta su vruća i s malo oborina, a zime blage i vlažne. Dok u Sirijskoj pustinji mogu proći godine a da ne padne kiša, u planinskoj regiji na sjeveroistoku zemlje zimi pada snijeg. Godišnja razina padalina u ovom području prelazi 1000 milimetara, dok je u Mezopotamiji količina oborina uglavnom manja od 30 milimetara. U Bagdadu, glavnom gradu zemlje, koji je smješten i u njezinu središtu, prosječna temperatura u januaru iznosi 9°C, a u julu 33°C. Temperaturne vrijednosti nerijetko ljeti pređu ekstremnu granicu od 50°C.

Vode[uredi - уреди | uredi izvor]

Rijeka Eufrat

Regija između reka Eufrata i Tigrisa naziva se Mezopotamija i predstavlja žitnicu bliskoistočnih zemalja. Rijeke teku kroz Irak sa sjeverozapada prema jugoistoku. Središnji dijelovi njihovih tokova natapaju polja i plantaže agruma i palmi datula podignute na mjestu posječenih šuma u kojima su najzastupljenija bila stabla hrasta, platana, vrbe i topole. Donje tokove ovih rijeka prate močvarna područja s puno trske koja su stanište brojnih ptica selica. Oko 150 kilometara sjeverno od ušća u Perzijski zaliv Eufrat i Tigar se spajaju u rijeku Šat el Arab. Iračka morska obala duga je oko 60 kilometara. Na zapadu toka rijeke Eufrat reljef se postupno uspinje prelazeći u Sirijsku pustinju, koja se prostire i po susjednim zeljama. U ovom prirodnom prostoru vegetacija je pustinjska s tek pokojim grmom trave ili trnovitim trajnicama.

Politika[uredi - уреди | uredi izvor]

Fuad Masum, predsjednik Iraka

Prema Ustavu od 15. oktobra 2005. godine Irak je savezna republika s parlamentarnim sistemom vlasti. Na čelu države je predsjednik republike, kojeg za mandat od 4 godina i na najviše dva mandata bira parlament. Izvršnu vlast ima Vijeće ministara, koje se sastoji od premijera i ministara. Vijeće ministara potvrđuje parlament i ono mu je odgovorno za svoj rad. Zakonodavnu vlast ima jednodomno Iračko zastupničko vijeće s 325 zastupnika (317 biraju građani u pojedinim gubernijama, dok je 8 mjesta rezervirano za pripadnike manjina), koji služe mandat od 4 godine. Ustav ističe obavezu uspostavljanja Vijeća federacije kao drugog doma saveznog parlamenta. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Dan republike je 14. jula.[3]

Pravosudni sistem Iraka se dijeli na sudove na nivou regija i provincija i na federalne sudove. Na nivou provincija i regija postoje prvostepeni sudovi koji se dijele po nadležnosti na: Krivične sudove, Građanske sudove i Sud za statusna pitanja. Na nivou provincija i regija u drugom stepenu sude Žalbeni sudovi. Najviši sud na nivou provincija i regija je Kasacioni sud.

Administrativna podjela[uredi - уреди | uredi izvor]

Irak je podijeljen u 18 pokrajina (arapski: muhafadhat, jednina muhafadhah, kurdski: پاریزگه; pârizgah). Pokrajine se dalje dijele u distrikte (qadhas).

  1. Baghdad
  2. Salah ad Din
  3. Diyala
  4. Wasit
  5. Maysan
  6. Al Basrah
  7. Dhi Qar
  8. Al Muthanna
  9. Al-Qādisiyyah
  1. Babil
  2. Karbala
  3. An Najaf
  4. Al Anbar
  5. Ninawa
  6. Dahuk
  7. Arbil
  8. At Ta'mim (Kirkuk)
  9. As Sulaymaniyah
Iraqi Governorates (numbered).png

Privreda[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvoz u 2006. godini

Ekonomijom Iraka dominira naftni sektor, koji tradicionalno pruža oko 95% devizne zarade Iraka. Nedostatak razvoja drugih privrednih sektora je rezultiralo stopom od 18-30% nezaposlenih i smanjenjem BDP-a od 4.000 $ po stanovniku.[4] Zaposlenost u javnom sektoru čini gotovo 60% od ukupno zaposlenih na puno radno vrijeme u 2011. godini.[5] Naftna industrija, koja dominira iračkom privredom, zapošljava relativno mali broj radnika. Prije američke okupacije, u Iraku je bio zastupljen sistem centralno planirane ekonomije sa zabranom stranog vlasništva nad iračkim privrednim subjektima. U takvom ekonomskom sistemu, većina velikih industrijskim preduzeća su bila u državnom vlasništvu a stranoj robi su nametnute velike tarife.

Uprkos svjetski značajnim zalihama nafte Irak je među siromašnijim zemljama na Bliskom istoku. Uzroci višegodišnjoj krizi i siromašenju državi su izdatci i ratne štete u iračko-iranskom ratu 1980–88 (oko 35 milijardi USD), štete od rata sa SAD-om i njihovim saveznicima nakon iračke okupacije Kuvajta 1991. godine (oko 65 milijarda USD) te međunarodne sankcije pod kojima je Irak od 1990. godine (stanje donekle ublažava izvoz nafte u okviru UN-ova programa Nafta za hranu i lijekove, koji se ostvaruje od decembra 1996. godine).

Glavni su poljoprivredni proizvodi pšenica, raž, riža, paradajz, datule, pamuk; u stočarstvu se najviše uzgajaju ovce i perad. Većina je proizvodnih potencijala u državnom vlasništvu (ostvaruju oko 80% BDP-a). 2001. godine vrijednost izvoza bila je 15 milijardi USD, a uvoza oko 12 milijardi USD; glavni su vanjskotrgovinski partneri Rusija, Francuska, Egipat i Kina.[6]

Stanovništvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanovništvo Iraka etnički je i vjerski heterogeno, iako je Islam najzastupljenija religija i pripada mu više od 95% stanovništva. Tri dominantne zajednice su Arapi-Šiiti (oko 60% stanovništva), Arapi-Suniti (oko 20%) i Kurdi (oko 15%).

Gustoća naseljenosti varira od vrlo rijetke (manje od 10 st./km2) u polupustinjskim i pustinjskim krajevima na zapadu i jugu, do vrlo guste u Donjoj Mezopotamiji. Posebno su gusto naseljena šire područje oko glavnog grada i područje delte Shatt al Araba. Gustoćom se ističe i brdsko područje Kurdistana te uska zona uz gornji tok Tigrisa i nešto manje Eufrata. U gradovima živi više od polovine stanovništva i taj dio zbog snažnih migracija ubrzano raste. Najveći je glavni grad je Bagdad. Ostali veći gradovi: Mosul, Basra, Irbil, Kirkuk, Sulejmanija, Nadžaf i Karbala. Broj stanovnika raste vrlo brzo, po godišnjoj stopi 29‰ (prosj. 19802001).[7]

Religija[uredi - уреди | uredi izvor]

Džamija Imam Ali u Nadžafu

Ustav Iraka proglašava islam kao zvaničnu religiju. Takođe, Ustav Iraka predviđa da islam treba smatrati izvorom zakonodavstva, i nijedan zakon ne može biti usvojen ukoliko se protivi utvrđenim odredbama islama. Religijsku strukturu Iraka čine većinski muslimani kojih ima 97%, te kršćani i ostale religije koje čine 3% populacije. šiiti predstavljaju većinu, sa oko 60-65 %, a suniti oko 32-37% stanovništva.

U Iraku postoje i manje vjerske zajednice Bahajaca, Jezida i Šabaka, koji zajedno sa kršćanima čine 3% populacije Iraka koji nisu muslimani. Pripadnici kurdskog naroda pripadaju uglavnom sunitskom ogranku islama, ali manji dio Kurda (Faili Kurdi) su pripadnici šiitskog ogranka islama.

Hajledci, uz Asirce i Ermene čine najveći dio hrišćanske populacije Iraka, koja broji od 400.000 od 600.000 pripadnika. Kakai zajednica je nastanjena uglavnom u blizini Kirkuka. Manje od deset Jevreja živi u Bagdadu, a mali broj jevrejskih porodica živi u regiji Irački Kurdistan, na sjeveru Iraka. Zajednica Jezida broji od 500.000 do 600.000 pripadnika, i oni uglavnom žive na sjeveru zemlje, oko 15% njih živi u Dohuk provinciji, a ostatak u Ninewa provinciji. Zajednica Šabaka broji od 400.000 do 500.000 ljudi, i oni žive uglavnom za sjeveru zemlje u provinciji Ninawa, kao i u blizini Mosula. Šiiti pretežno žive na jugu i istoku Iraka, ali predstavljaju većinu stanovništva u Bagdadu. Suniti čine većinu na zapadu, sjeveru i u centralnom dijelu Iraka.[8]

Jezik[uredi - уреди | uredi izvor]

Zvanični jezici u Iraku su arapski i kurdski jezik. Oko 75% stanovništva govori arapski, dok oko 20% govori kurdski jezik. U upotrebi su još i turkmenski (turski dijalekt), asirski i ermenski jezik. Također, od "zapadnjačkih" jezika najčešće se govori engleski jezik. Kurdski jezik se govori uglavnom na sjeveru zemlje. Ermenski jezik govore pripadnici preostalog kršćanskog stanovništva.

Aramejski i južni azeri jezik, su regionalni jezici. Ermenski i perzijski su zastupljeni, ali u manjoj mjeri. Većina iračkih Kurda govore i kurdski i arapski jezik. Turkmeni govore jezikom južni azeri, Asirci govore različitim eramejskim dijalektima, a Feyli Kurdi govore feyli jezik, sa kurdskim dijalektom. Prema Ustavu Iraka svi građani imaju pravo na obrazovanje na maternjem jeziku.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Tyma Kraitt (Hg.): Irak - Ein Staat zerfällt. Hintergründe, Analysen, Berichte, Promedia, Wien 2015, ISBN 978-3-85371-385-3
  • Kenan Engin: „Nation-Building“ – Theoretische Betrachtung und Fallbeispiel: Irak. (Dissertation), Nomos, Baden-Baden 2013, ISBN 978-3-8487-0684-6 doi:10.5771/9783845248967
  • Bawar Bammarny: Rule of Law in Iraq. In: Matthias Koetter / Gunnar Folke Schuppert (Hrsg.): Understandings of the Rule of Law in various legal orders of the World, Rule of Law Working Paper Series No. 16, Berlin 2012 ISSN 2192-6905
  • Paul Flieder:Der Barbier von Bagdad – Leben, Sterben, Glauben im Irak. Residenz-Verlag, Salzburg 2009, ISBN 978-3-7017-3148-0.
  • Jobst Knigge: Deutsches Kriegsziel Irak. Der deutsche Griff auf den Nahen Osten im Zweiten Weltkrieg. Über Kaukasus und Kairo zum Öl des Orients. Pläne und Wirklichkeit. Verlag Dr. Kovac Hamburg 2007, ISBN 978-3-8300-3030-0.
  • Christoph Reuter, Susanne Fischer: Café Bagdad. Der ungeheure Alltag im neuen Irak. Goldmann, München 2006, ISBN 3-442-15385-9.
  • Matthew Bogdanos mit William Patrick: Die Diebe von Bagdad. Raub und Rettung der ältesten Kulturschätze der Welt. Aus dem Amerikanischen von Helmut Dierlamm (Originalausgabe: Thieves of Baghdad, Bloomsbury Publishing, New York 2005), Deutsche Verlags-Anstalt, München 2006, ISBN 3-421-04201-2, ISBN 978-3-421-04201-9.
  • Barthel Hrouda, Rene Pfeilschifter: Mesopotamien. Die antiken Kulturen zwischen Euphrat und Tigris. München 2005 (4. Aufl.), ISBN 3-406-46530-7 (Sehr knapper Überblick bzgl. Mesopotamien im Altertum mit weiterführenden Literaturangaben.)
  • Matthew Bogdanos: The Casualities of War. The Truth About the Iraq Museum. In: American Journal of Archaeology Band 109/3, 2005, S. 477-526 doi:10.3764/aja.109.3.477.
  • Chris Kutschera: Le Livre noir de Saddam Hussein, Oh! éditions, Paris 2005, ISBN 2-915056-26-9.
  • Henner Fürtig: Kleine Geschichte des Irak. Von der Gründung 1921 bis zur Gegenwart. Beck, München 2003, ISBN 3-406-49464-1.
  • Stephan Kloss: Mein Bagdad-Tagebuch. Als Kriegsreporter im Brennpunkt Irak. Fischer Taschenbuch, Frankfurt 2003, ISBN 3-596-16142-8.
  • Hans Krech: Der Bürgerkrieg im Irak (1991–2003). Ein Handbuch. Mit einem Konzept für eine Golf-Friedenskonferenz in Halle/S. und in Hamburg. Verlag Dr. Köster, Berlin 2003, (Bewaffnete Konflikte nach dem Ende des Ost-West-Konfliktes, Bd. 13), ISBN 3-89574-500-6.
  • Wolfgang Gockel: Irak – sumerische Tempel, Babylons Paläste und heilige Stätten des Islam im Zweistromland. Dumont Köln 2001, ISBN 3-7701-4949-1.
  • Günter Kettermann: Atlas zur Geschichte des Islam. Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt 2001, ISBN 3-534-14118-0.
  • Kanan Makiya Republic of Fear. Politics of Modern Iraq. University of California Press, Berkeley 1998 ISBN 0-520-21439-0.
  • Kanan Makiya Cruelty and Silence. War, Tyranny, Uprising and the Arab World. Jonathan Cape, London 1993, ISBN 0-224-03733-1.
  • M. und P. Sluglett: Der Irak seit 1958 – von der Revolution zur Diktatur. Suhrkamp, Frankfurt/Main 1991, ISBN 3-518-11661-4.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]