Adolfo Veber Tkalčević

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Adolfo Veber Tkalčević (Bakar, 11. svibnja 1825. - Zagreb, 6. kolovoza 1889.), hrvatski filolog, književnik, književni kritičar i estetičar.

Filozofiju je završio u Zagrebu, bogosloviju u Pešti, a slavistiku u Beču. Nastavio je zasade Gajeva ilirizma, Vjekoslava Babukića i Antuna Mažuranića, ali se udaljio od Gajeva nastojanja vezivanja uz V. Karadžića. Važan je kao jedan od pripovjedača koji sredinom 19. stoljeća prekida praksu turske novele i romantične proze uvodeći realističke značajke u hrvatskoj književnosti. Njegovi estetički nazori s klasicističkom pozadinom utjecali su na njegove filološke radove i mnoga rješenja u normizaciji hrvatskog književnog jezika.

Autor je prve sintakse književnoga jezika u Hrvata "Skladanja ilirskog jezika" izdane 1859. u Beču. Priredio je nekoliko školskih čitanki i pisao gramatike hrvatskoga i latinskoga jezika za srednje škole. Njegova "Slovnica hrvatska" iz 1871. služila je kao srednjoškolski udžbenik, te kao norma i kodifikacija tadašnjega književnog jezika. Obranu ilirskoga shvaćanja o književnom jeziku objavio je u "Viencu" 1884. pod naslovom "Brus jezika ili zagrebačka škola". Nakon Babukića i Antuna Mažuranića, postaje predvodnikom zagrebačke filološke škole.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]