Saski ratovi

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Saksonski ratovi)
Saski ratovi
Frankish Empire 481 to 814-sr.svg
Karta Franačkog Kraljevstva
Datum 8. i 9. vijek
Lokacija Njemačka
Rezultat Franačko Carstvo aneksiralo saske zemlje,
preobraćanje Sasa na kršćanstvo
Zaraćene strane
Franačko Carstvo Sasi
Komandanti i vođe
Karlo Veliki,
viši dvorski službenik Adalgisile  ,
visoki činovnik Geilo  ,
grof Palatine Worad  ,
grof Theodoric  
Widukind

Saski ratovi bili su kampanje i ustanci tokom više od trideset godina - od 772. godine, kada je Karlo Veliki po prvi put stupio na tlo Saksonije sa namjerom da ju osvoju, do 804. godine, kada je ugušena posljednja pobuna nezadovoljnih plemena. Sve skupa, došlo je do osamnaest bitki u današnjoj sjeverozapadnoj Njemačkoj. One su rezultirale pripajanjem Saksonije u franačku državu i njihovim prisilnim preobraćanjem sa germanskog paganizma na katoličanstvo.

Unatoč brojnim preprekama, Sasi su nepokolebljivo odolijevali, vraćajući se da haraju Karlovim zemljama čim bi on usmjerio pažnju drugdje. Njihov glavni vođa, Widukind, bio je otporan i snalažnjiv neprijatelj i prihvatao je Karlove poklone pomirenja u opasnoj situaciji, ne gubeći obraz i sprječavajući Karla da nastavi nepovoljan rat. Taj dogovor spasio je iznimna prava saskih vođa na svoju domovinu. Widukind (tj. Waldkind, "dijete šume") je pokršten 785. i sahranjen u jedinoj njemačkoj crkvi bez vrha tornja.

Sasi su podijeljeni na četiri podgrupe u četiri regije. Najbliža drevnom franačkom kraljevstvu Austraziji bila je Vestfalija, a najudaljenija je bila Ostfalija. Između ta dva kraljevstva nalazile su se Angrija (ili Engern), a sjeverno od njih tri, pri osnovi jutlandskog poluotoka, nalazila se Nordalbingija.

Prva faza[uredi - уреди | uredi izvor]

Sredinom januara 772. godine, pljačka i paljevina crkve u Deventeru od strane saske ekspedicije bila je Casus belli za prvi rat koji je Karlo Veliki vodio protiv Sasa. Počeo je sa franačkom invazijom saske teritorije i pokoravanjem Angrijaca i uništenjem njihovog svetog simbola Irminsula blizu Paderborna 772. ili 773. kod Eresburga. Irminsul je možda bio prazno stablo, vjerojatno predstavljajući stup koji drži nebesa—slično nordijskom stablu Yggdrasil i, čini se, često vjerovanje među Germanima. Karlova kampanja vođena je sve do rijeke Weser i uništila je nekoliko velikih saskih utvrda. Nakon pregovora sa nekim saskim plemićima i uzimanja talaca, Karlo je usmjerio pažnju na svoj rat sa Lombardima u sjevernoj Italiji; međutim, slobodni saski seljaci, pod vođstvom Widukinda, nastavili su odolijevati i pljačkali su franačke zemlje u regiji Rajne. Oružani konflikti trajali su godinama bez slabljenja.

Do Karlove druge kampanje došlo je 775. godine. On je tada prošao kroz Vestfaliju, osvojio utvrdu Sigiburg, i prošao kroz Angriju, gdje je ponovo pobijedio Sase. Konašno ih je pobijedio u Ostfaliji, a njihov vođa, Hessi, prešao je na Kršćanstvo. Vratio se kroz Vestfaliju, ostavivši privremene logore u Sigiburgu i Eresburgu. Čitava Saksonija, osim Nordalbingije, bila je pod njegovom kontrolom, ali neposlušni Sasi nisu ostali potčinjeni zadugo.

Nakon ratovanja u Italiji, brzo se vratio u Saksoniju (stigavši u Lippe prije nego što su Sasi saznali da je napustio Italiju) po treći put 776. godine, kada je u pobuni uništena njegova utvrda u Eresburgu. Sasi su ponovo potčinjeni, iako je Widukind pobjegao kod Danaca. Karlo je sagradio novi kamp kod Karlstadta. On je 777. sazvao nacionalno vijeće u Paderbornu radi potpune integracije Saksonije u njegovo franačko kraljevstvo. Mnogi Sasi su pokršteni.

Karlo Veliki i Sasi, A. de Neuville, c. 1869

Glavna svrha vijeća bila je približavanje Saksonije kršćanstvu. Misionari, prevashodno Anglosaksonci iz Engleske, odabrani su da provedu taj zadatak. Karlo Veliki izdao je brojne dekrete u svrhu slamanja saskog otpora i proglasio je smrtnu kaznu za svakoga ko se i dalje pridržavao paganskih običaja ili nije poštovao kraljev mir. Njegov strog i beskompromisan stav, zbog kojeg mu je dat naziv "krvnik Sasa", naveo je njegovog bliskog savjetnika, Alkuina, kasnije opata Opatije svetog Martina u Toursu, da urgira na blagost, s obzirom na to da se Božija riječ ne bi trebala širiti mačem već ubjeđivanjem; međutim, sukobi su se nastavili.

U ljeto 779. godine, Karlo Veliki je ponovo krenuo u Saksoniju i osvojio Ostvaliju, Angriju i Vestfaliju. Tokom vijeća kod Lippspringea, podijelio je zemlju na misionarske distrikte i franačke grofovije. Sam je sudjelovao u nekoliko masovnih krštenja (780). Potom se vratio u Italiju i više nije bilo saskih pobuna. Od 780. do 782. u zemlji je vladao mir.

Srednja faza[uredi - уреди | uredi izvor]

Karlo se vratio u Saksoniju 782. i uveo građanski zakonik i postavio grofove, i saske i franačke. Zakoni su bili oštri za vjerska pitanja, naime, za starosjedilački paganizam Sasa. To je uzrokovalo obnovu starog konflikta. Te godine, u jesen, Widukind se vratio i poveo pobunu koja je rezultirala mnogim napadima na Crkvu. Sasi su napali područje Hata, germanskog plemena koje je sveti Bonifacije već preobratio i koje je bilo čvrsto u sklopu Karlovog carstva. Widukind je uništio franačku vojsku kod Süntela dok se Karlo borio protiv Lužičkih Srba. Kao odgovor na tu prepreku, Karlo je tokom verdenskog masakra, naredio obezgljavljivanje 4500 Sasa koji su uhvaćeni u prakticiranju paganizma nakon preobraćenja na kršćanstvo, dok je Widukind ponovo pobjegao u Dansku. Nakon tog Blutgerichta, neki historičari su izjavili da nije došlo do masakra, ili da je to bila bitka, ali prema Alessandru Barberu, ni jedna od tih tvrdnji nije vjerodostojna.[1] Taj čin doveo je do još dvije godine konstantnog ratovanja (783-785), tokom kojih je Karlo prezimljavao u centralnoj Saksoniji, u Mindenu. Postepeno, Franci su postigli nadmoćnost. Do prekretnice je došlo 785. godine, kada se Widukind dao krstiti i zakleo na odanost Karlu. Sa krajem tog rata Karlo je mogao potvrditi da je osvojio Saksoniju, te je u zemlji vladao mir idućih sedam godina, iako su se pobune nastavile javljati mjestimično do 804. godine.

Preobraćenje Sasa, A. de Neuville, c. 1869

Završna faza[uredi - уреди | uredi izvor]

792. godine, Vestfalci su se pobunili protiv svojih gospodara kao odgovor na prisilno novačenje za ratove protiv Obra. Ostfalci i Nordalbingijci su im se pridružili 793. godine, ali taj ustanak nije se raširio kao prethodni i sasvim je prestao do 794. godine.

796. je uslijedila angrijska pobuna, ali Karlovo lično prisustvo i prisustvo odanih kršćanskih Sasa i Slavena odmah ju je slomilo. Posljednji ustanak Angra desio se 804. - više od trideset godina nakon Karlovog prvog pohoda protiv njih. Taj put, najneposlušnije pleme među njima, Nordalbingijci, našli su se faktički onesposobljeni da se pobune. Karlo Veliki je iselio 10 000 njih u Neustriju i dao njihove sada nenaseljene zemlje odanom kralju Abotrita. Konstruktivno je citirati Einharda, Karlovog biografa, po pitanju završavanja tako velikog sukoba:

Rat koji je trajao toliko godina na kraju je završen njihovim pristankom na kraljeve odredbe; koje su bile odricanje od svojih nacionalnih religijskih običaja i štovanja đavola, prihvatanje zavjeta kršćanske vjere i religije, te jedinstvo sa Francima radi stvaranja jednog naroda.

Pri kraju tih ratova, Karlo Veliki je počeo stavljati veći naglasak na pomirenje. On je 797. ublažio posebne zakone, a 802. je sasko opće pravo kodificirano kao Lex Saxonum. To je popratilo uspostavljanje crkvenih struktura (uključujući episkopije u Paderbornu, Münsteru, Bremenu, Mindenu, Verdenu i Osnabrücku) koje su osigurale preobraćenje saskog naroda. Posljednji saski ustanak bila je Stellinga, koja je trajala od 841. do 845. godine.

Religijska priroda rata[uredi - уреди | uredi izvor]

Misleći na Sase, tadašnji pjesnik epa Karolus magnus et Leo papa hvali strah kao sredstvo preobraćenja: "Što oprečan um i izopačena duša odbijaju učiniti ubjeđivanjem, / Neka skoče učiniti kada ih natjera strah."[2]

Jedan od Karlovih poznatih kapitulara ocrtava dio religijske namjere njegovih interakcija sa Sasima. On 785. izdaje Capitulatio de partibus Saxoniae, koji je istakao da "Ako se ijedan od rase Sasa odsada skriven među njima želio skriti nekršten i prezirao doći na krštenje i želio ostati pagan, neka bude kažnjen smrću." [3]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Barbero, Alessandro (2004). Charlemagne: father of a continent. University of California Press. str. 46. ISBN 978-0-520-23943-2. https://books.google.com/books?id=F8xCDQHUEIkC&pg=PA46&dq=charlemagne+saxons+massacre&hl=en&ei=wkncTLy5NcLNhAfFzvT-Dw&sa=X&oi=book_result&ct=result&resnum=4&ved=0CDYQ6AEwAw#v=onepage&q=charlemagne%20saxons%20massacre&f=false. 
  2. Mary Garrison, "The Emergence of Carolingian Latin Literature and the Court of Charlemagne (780–814)," Carolingian Culture: Emulation and Innovation, ed. Rosamond McKitterick (Cambridge, 1994), 133.: Quod mens laeva vetat suadendo animusque sinister, / Hoc saltim cupiant implere timore coacti.
  3. Munro, Dana Carleton (Trans.) (2004). Selections from the Laws of Charles the Great. ISBN 978-1-4179-6511-3