Reformacija

Izvor: Wikipedia
Dio serije članaka na temu

Hrišćanstvo

Christian cross
Kršćanstvo

Isus Krist
Rođenje · Krštenje · Učenje
Smrt · Uskrsnuće

Osnove
Apostoli · Evanđelje · Crkva

Historija
Rano kršćanstvo · Oci · Sabori
Ikonoklazam · Šizma · Križari
Reformacija · Ekumenizam

Tradicije

Teologija
Stvaranje · Pad · Grijeh · Sud
Spasenje · Carstvo · Hristologija
Trojstvo (Otac, Sin, Sveti duh)

Biblija
Stari zavjet · Novi zavjet
Knjige · Kanon · Apokrifi

Ova kutijica: pogledaj  razgovor  uredi

Reformacija je vjerski i društveni pokret koji je nastao u Evropi tijekom 16. stoljeća. Bio je to pokušaj unošenja duhovnih i strukturalnih promjena u Crkvu što je dovelo do uspostave reformiranog kršćanstva, odnosno protestantizma.

Ona se je sučelila s etabliranim eklezijalnim ustrojem Crkve te stavila pod upitnik primat Pape, zahtijevala smanjenje sekularnog i materijalnog utjecaja Rimske kurije te povratak na ono što joj je i bila svrha - naviještanje Kristovog nauka, kojega je zapustila zbog svjetovnih briga.

Među prvima koji su počeli raspravu o pravovaljanosti Rimske crkve bili su valdežani, lolardi i husiti. Ono što nisu uspjeli konačno se je obistinilo po njemačkom svećeniku Martinu Lutheru, kako se čini zbog plemstva koje mu je dalo podršku, niječući političku vlast papinstva i plijeneći crkveno bogatstvo.

Važno je spomenuti da je želja za reformom također bila prisutna i u monarhijama. Neki dokumenti pokazuju želju za promjenom među engleskim i francuskim plemstvom. Dokumenti su poznati kao Provisors and Praemunire koje su pisali Englezi i Pragmatična sankcija građanstva koju su pisali Francuzi. Nakana ovih dokumenata je bila uspostava nacionalnih crkava s ciljem manje kontrole iz Rima i financija za kuriju. Kako je vrijeme teklo bilo je sve više protivljenja i negativnog stava prema političkom utjecaju i profanosti Rimske kurije. Bilo je čestih napada na rastrošnost papinstva i kurije, njihovu svjetovnost i umiješanost u dinastičku politiku Italije.

Kako mnoge promjene dolaze valjanim povodom tako je vjerska reforma započela buntom jednog svećenika, koji je bio toliko predan instituciji kojoj je pripadao da je smatrao da ju treba promijeniti na bolje. Tako je Martin Luther 31. oktobra 1517. odlučio započeti raspravu na tada uobičajen način i iznio svojih 95 teze na vrata župne zgrade u Witenbergu.

Nekako u isto vrijeme između 1523. i 1525., nadahnut Riječju Božjom, mudar, predan i bogobojzan svećenik Huldrych Zwingli je počeo razmišljati o promjenama koje su bile nužne za duhovni i društveni napredak. Njegove je zamisli podržalo gradsko vijeće koje mu je pomoglo staviti u praksu društvene i vjerske reforme, uglavnom u Zurichu, ali je to imalo velik utjecaj i na cijelu Švicarsku kao i na mnoga druga područja u Evropi. Jean Calvin je važan lik za razumijevanje reformacije jer je njegovo djelovanje oko 1541. utemeljilo teokratsko društvo.S izuzetkom Izraelskog kraljevstva nijedno drugo društvo u povijesti nije imalo nakanu biti organizirano i upravljano po Božjim standardima kao Ženeva za vrijeme Calvinova života. Calvin je također imao značajan utjecaj na teologiju i djelo Institutio Christiane Religionis (1536.) još uvijek je jedno od najboljih djela sustavne teologije. Njegove su ideje imale značajan utjecaj na vjerski i društveni aspekt mnogih društava: njemačkog, francuskog, nizozemskog, engleskog, škotskog, mađarskog i dr.

U Francuskoj reformacija je uzela velikog maha, ali kako je došla tako je i prošla, doduše više silom nego milom, ponajviše zbog istrebljivanja, zlostavljanja i ubijanja Hugenota, kako su nazivani reformirani kršćani. Nakon serije vjerskih sukoba koji nisu završili samo na usmenim nego i fizičkim okršajima Hugenoti izvukli deblji kraj, tako je kalvinizam u Francuskoj gotovo uništen, a poznata Bartolomejska noć u literaturi poznata kao pokolj kršćana reformacije ostala sinonim za ubojstvo i nasilje inspirirano vjerskom netrpeljivošću i mržnjom. Reformacija je uzela velikog zamaha u Nizozemskoj, a u Škotskoj je John Knox uveo prezbiterijalni sustav, po uzor na Kalvinov eklezijalni ustroj u Ženevi, po kojemu su naveliko postale poznate Prezbiterijanske crkve.

Engleska je priča za sebe. Reformacija koja se tamo dogodila nije bila potaknuta duhovnim nego pragmatičnim i političkim potrebama. Naime kralj Henry VIII. nije mogao iz političkih razloga dobiti od Pape rastavu braka. Tako je Henry počeo promišljati i zaključio da je on glava monarhije, a Crkva koju plaća i koja ubire danak za biskupa u Rimu mogla bi služiti njemu, i novaca bi više ostalo kod kuće. Tako je donio Zakon o supremaciji 1534. te je ni više ni manje nego odbacio kontrolu pape, posebno onu političku, te uspostavio nacionalnu crkvu koju prozvaše anglikanskom. I tako glava te Crkve, barem što se tiče zemaljske, nije više bio biskup u Rimu nego kralj u Londonu. Iako potaknuta politikom reformacija u Engleskoj bila je pod utjecajem tzv. Kalvinističke teologije te je imala važan utjecaj na razvijanje teologije i prakse Anglikanske crkve.

U trenutku pojave i na njenim počecima reformatori slabo su se slagali iako je bilo pokušaja usaglašavanja stavova. Razjedinjenost je pomogla protivreformaciji da ubere više ploda te mnoge odbjegle vrati pod skute majke Crkve. Žalosna i sramotna epizoda je Tridesetogodišnji rat koji je donio mnogo tuge, devastirao Evropu uzduž i poprijeko, a kada je okončan 1648. donio je stabilnost te je od tog vremena zavladao mir i relativna snošljivost, a protestantizam je postao vrlo moćna i rasprostranjena vjera u Evropi.

Reformacija je donijela mnogo značajnih promjena te utjecala na razvitak društvenih zajednica i kršćanstva općenito. Naglasak na pojedincu i njegovoj odgovornosti za život te potrebi obraćenja, slobodi i jednakosti neke su od vrijednosti koje su danas sastavni dio naših svjetonazora, a svoje začetke nalaze u reformacijskim idejama.

Društveno okružje i poticaj za Reformaciju[uredi - уреди]

Evropa 16. vijeka imala je mnogo društvenih i ne manji broj ekonomskih problema te su oni doveli do stvaranja klime nezadovoljstva i težnje za promjenama.

Manjina je bila je bila bogata, oni su bili plemići i institucionalna Crkva, a ni kleru nije bilo loše. Većina, uglavnom kmetovi, bili su siromašni a prehranjivali su imenovane skupine. Evropa je bila ujedinjena oko religije i kontrolom rimskog biskupa, od milja zvanog Papa. Bila je ujedinjena oko jezika i pisma – latinskog, te obrazovnog sustav koji je razvila Crkva.

Evropa 16. stoljeća nije bila gusto naseljena, a kuga je stoljeće i pol ranije usmrtila oko 30 % populacije. Oko 60 – 80 miliona ljudi je živjelo u Evropi na početku 16. vijeka, tek je početkom 17. vijeka broj stanovnika dosegao onaj prije «crne smrti», a između 85 i 100 milijuna. Većina stanovnika su bili poljodjelci koji su živjeli u selima, manjina je ljudi živjela u gradovima, a život je škodljiv i neugodan.

Ipak počinju i pozitivne promjene, tako dobivanje hrane postaje lakše, ali je i dalje bilo teško stvoriti profit uzgojem, a organizirani sustav proizvodnje se polako počinje razvijati u nekim regijama, fabricirana dobra su se uglavnom prodavala na tržnicama. Glavni je proizvod bio tekstil, ovaj proces je poznat kao predindustrijalizacija, počinje se razvijati konkurencija i te nastaju monopoli u industriji i trgovini. Renesansa je položila temelje za razvoj reformacije, a humanizam koji je bio pretežito kršćanski orijentiran je poticao ljude da razmišljaju o budućnosti i napretku. Tiskarstvo je razvijalo izdavačku industriju, a sveučilišta su rasla i širila se u Europi.

U srednjem vijeku Rimo-katolička crkva je bila najveća politička i vjerska sila tog vremena. Utjecaj na društveni život je bio velik, pod njenim vodstvom došlo je do mnogih promjena u životu ljudi onoga vremena. Bilo je to vrijeme koje je donosilo odrađeni napredak vrijeme budući su se razvijali univerziteti i umjetnost, uglavnom pod patronatom Crkve, ali bilo je to i vrijeme mnogih kontaverzi u njoj. Rimska kurija je prerasla u veliku instituciju koja je imala ogroman politički, ekonomski i vojni utjecaj. Bilo je to vrijeme skolasticizma, gotičke arhitekture ali i križarskih vojni, šizme papinstva i nastanka nekoliko papa te mnoge amoralnosti u institucionaliziranoj Crkvi. Papinstvo je bilo u izrazito velikoj krizi tako je jedno vrijeme bilo dvoje, a kraće čak tri Pape, a Pape su stolovale u Avigonu 122 g. U papinstvu onog vremena, što ne znači nužno da su sve pape bili takvi, bilo je mnogo amoralnosti i srebroljublja. Tako je Inocent VII. (1484.-1492.) imao vanbračnu djecu, a Alexandar VI. (1492.-1503.) koje mu je bilo ime Rodrigo Borgia postao je poznat kao jedan od najraskalašenijih Papa tog vremena ali i uopće. Njegova skandaloznost očitovala se je i u činjenici da je tokom sukoba sa Francuzima u pomoć pozvao Turskog sultana što je pored svega dodalo «ulje na vatru» zbog činjenice da je za pomoć u sukobu sa kršćanskom braćom pozvao pozivao u pomoć «neznabošca». Ovakvi ali i primjeri Leona X. koji je imao slogan «Bog nam je dao papinstvo – uživajmo!» stvaralo je prostor ali i poticalo nezadovoljnike, iskrene vjernike, ali i razne hohštaplere da počnu razmišljati o mogućoj izmjeni do tada stoljetnog uvriježenog društvenog sustava.

Među iskrenim vjernicima i intelektualcima onog vremena nesumnjivo treba izdvojiti Johna Wyclifa († 1384.) kojega još nazivaju «Zvijezda koja je najavila Reformaciju», Jan Hus († 1415.), Girolamo Savanorala († 1498.), Desiderius Erasmus († 1536.) te mnoge druge. Wyclif je bio među prvima i ne jedini koji je progovorio o grijesima institucije kojoj je i sam pripadao, poglavito je naglašavao probleme povezane sa papinstvom. U to vrijeme Engleska, iako još uvijek pod upravom Rimskog Biskupa, je tada već bila prilično u ambivalentnim odnosima sa Primatom. Jedan od razloga je bio i taj što je Papa stolovao među toliko im omraženim susjedima. Wyclif je iznosio primjedbe glede redovnika i klera te fokusirao njihovu pasivnost i neprimjereno ćudoređe. On nije odbacio primat ali je smatrao da se uloga, značaj i vrhovništvo Pape treba smanjiti te da financijska korupcija treba prestati. Tako je počeo obrazovati tzv. «siromašne propovjednike» koji su trebali propovijedati ljudima na narodnom jeziku i načinu koji su oni mogli shvatiti i razumjeti. Ali kao i svi «heretici» tako je i on konačno rekao nešto što nije smio. Naime počeo je odbacivati nauk da se kruh i vino u činu Euharistije pretvaraju u Tijelo i Krv Kristovu još poznata kao trasupstanciju ili pretvorba, to je samo po sebi bilo dovoljno da završi na lomači, a izjave da je Papa antikrist osigurale su mu podeblju količinu panjeva za potpalu. Wyclif je zanimljiv i zbog činjenice da je preveo Bibliju na narodni jezik tj. engleski 1380. Na kraju je skončao u miru ali njegove kosti nisu tako završile jer mu odlukom Koncila u Konstaci presuđeno za hereze, tijelo, ili bolje ono što je ostalo, iskopano a njegovi ostaci spaljeni zajedno sa njegovim spisima za upozorenje i utjerivanja «straha u kosti» ostalima.

Desiderius Erasmus († 1536.) iako do smrti odan Rimu i neprihvativši ideje reformatora neslavno je završio. Nalik Wyclifu stigmatiziran kao heretik devet godina nakon svoje smrti označen na Koncilu u Tridentu (1545.-1547., 1551.-1552., 1562.-1563.). Njegova djela našla su se na popisu Index librorum prohibitorum (1559.) koji je ostao na snazi u Rimo-katoličkoj Crkvi sve do 1969. Heretičnost njegovih radova očitovala se u činjenici da je satirično opisivao ili bolje ismijavao kler i redovnike. Započeo je i biblijska istraživanja tiskao Grčki Novi zavjet 1516. iako prozvan vođom liberalnih reformi nikada nije otišao toliko daleko da bi zanijekao posluh Rimu.

Iako moćna, rimska institucija nije bila omiljena, a prevladavao je antiklerikalni stav. Lokalne vlasti su imale pravo postavljati svećenika na funkciju, kao posljedica dolazilo je do toga da su omiljeni vlastima dobivali pozicije, ali oni nisu nužno bili omiljeni stanovništvu, a mnogi uz to ni odveć radišni. Tako su uglavnom mislili o zemaljskoj plaći, dok im je nebeska bila ideal o kojemu su govorili uglavnom siromašnom puku, ilustracije poradi, kad se pojavila u Njemačkoj Reformacija je bila prigrlljena od mnogih kako i zbog činjenice da kler nije bio odveć omiljen, te da je bogatstvo i moć ovoga svijeta bila previše u rukama onih koji su propovijedali o neprolaznom blagu.

Renesansa je potakla da zapadna civilizacija iz srednjeg, neki vole reći mračnog, srednjeg vijeka napravi tranziciju ka modernim vremenima. Do tada stigmatizirana, odjednom prihvaćena i poticana postaje sloboda izražavanja pojedinca. Tako je svjetovno i prolazno postalo centar zanimanja, a umjetnost sve slobodnija, otvorenija, opuštenija i pomalo raskalašenija. Bilo je to vrijeme razvitka u svim područjima tako znanje i znanost počinju uzimati zamaha, a ne manje važna je i ekspanzija trgovine. Kako svako lice ima svoje naličje tako je i ovo doba počelo donositi i propagirati egocentrizam kao ideal, tako je čovjek postao mjerilo i centar svega, a njegov um predmet obožavanja.

Na žalost ili na sreću, zavisi kako se gleda, ove ideje su pomogle i Reformaciji, naime sada kada je čovjek postajao centar, Kurija to prestaje biti. Većina ljudi koji su teško dirinčili za svoj svakidašnjih kruh nije razmišljala o plemenitim i visokim idealima, zapravo nije imala vremena jer su od jutra do sutra kopali, orali, muzli i dvorili dvor i kler. Ipak se je činilo njima da bi manje rada za gazde moglo i njima dobro doći. Luther ili bolje pater jer je bio dio klera kao i mnogi mudri ljudi onoga vremena shvatio da u svojim reformama treba naglasiti važnost slobode ali odgovornosti pojedinca. Tako je u njegovoj teologiji osoba počela uzimati važno mjesto, a spasenje nije više bilo dio kolektiva nego pojedinca. Ta učenja pomalo novotarije razotkrivene iz Sv. Pisma ostavile su veliku utjecaj te potaknule ljude da preuzmu svoj dio odgovornosti.

Na kraju skrećem pozornost na još jednu teološku zanimljivost kršćanstva onoga vremena, a to je misticizam. Misticizam je poticao pojedinca, uglavnom su to bili redovnici, u direktan odnos sa Bogom, apsolutnim i unificirajućim principom života. Kontemplativan dio misticizma poticao je pojedinca na prolazak kroz pojedine etape u duhovnom rastu i uzrastanju u Bogu. Kontemplativan put vodio je kroz seriju ¨stepenica¨ do otkrivanja nadnaravnog i duhovnog, a različiti rituali ponekad i trapljenja pomagala su da se dođe do nadnaravne spoznaje, jezik koji su mistici rabili bio je pun simbola te uzornih biografija i autobiografija svetih ljudi čije proučavanje je pomagalo da se dođe do spoznaje.

Jean Calvin i Kalvinizam[uredi - уреди]

Jean Calvin - 1509. -'64. Francuz po nacionalnosti, jedan od najznačajnijih teologa Reformacije rođen u Noyonu, Pikardija. Tijekom studija teologije i prava 1533. je doživio obraćenje odnosno duhovni susret s Kristom, a onda igrom životnih okolnosti susreće sa naukom reformacije koje prihvaća. No kako je u to vrijeme bilo opasno slijediti taj nauk tako je i njegov život polako postajao pod pritiskom, a glava više «u torbi nego na ramenu» upravo je ta činjenica uvjetovala da pobjegne u Genevu tako su njegove aktivnosti u tom gradu započele 1536. Ispočetka su njegove ideje činile previše radikalne i rigidne, tako je zbog općeg neprihvaćanja morao pobjeći 1538. te je boravio u Baselu i Strassbourgu, ipak ono što nisu odmah razumjeli poslije su sve više počeli prihvaćati tako je ponovo pozvan da se vrati u Genevu i nastavi tamo gdje je počeo sa reformama. Svoja teološka razmišljanja je otpočeo sistematizirati u svojim (Christianae Religionis Institutio) Institucijama kršćanske religije 1536. Ono što ga je stavilo na listu nepoćudnih bila je činjenica da je u ključnim elementima otišao od doktrine Rima. Tako je odbacio vrhunski autoritet sv. Oca, te naglašavao spasenje po vjeri neovisno od dijela, ali je i reanimirao i pristao uz nauk temeljen na sv. Pismu poznat kao predestinacija. On je također vjerovao da je Biblija jedini izvor Božjeg zakona i teologije, a da vjernici trebaju inertpretirati ali i očuvati u njenom izvornom naučavanju, isto tako i svijet koji je Bog stvorio i uspostavio zakonitosti. Pokušao je nešto što je bilo nezamislivo u to vrijeme, on je uspostavio teokratsko društveno uređenje, kada se izuzme Izrael, onda je to jedino društvo koje je funkcioniralo po teokratskom principu. Zakoni koji su donošeni imali su izvorište i temelj na Sv. Pismu, ne znači da je tamo sve bilo u savršenom stanju ali kršćanstvo je imalo znakovit društveni utjecaj.

Njegovim naporima razvijena je tzv. kalvinistička teologija iako on nikada nije imao namjeru razvijati svoju teologiju i praksu unutar kršćanstva. Protivno svojoj volji postao je uzor mnogima, a njegov teološki sustav imao veliki utjecaj na Europsku misao te u kasnijim stoljećima proširio diljem cijelog svijeta poglavito u anglo-američkim i saksonskim zemljama. Kalvinizam je ima utjecaj na području teologije, ekonomije, društvenog i pravnog sustava. Termini kalvinizam se rabi u nekoliko različitih slučajeva, ono označava učenje Jean Calvina koji je razvio teološki sustav doktrine i prakse koji je pronašao načina da se razvije posebno u zemljama gdje je reformacija pustila svoje korijene; pr. Švicarska, Njemačka, Nizozemska, Velika Britanija, Skandinavija, Srednja i Centralna Europa, SAD, Kanada, Novi Zeland i Australija. Taj sistem korespondirao je sa socijalnim, političkim, etičkim, ekonomskim napose teološkim aspektima života i ponudio odgovore i dao smjernice u tim područjima. U teologiji posebni naglasak stavlja se na dvije doktrinalne specifičnosti, a to je sakramentalnost Večere Gospodnje ili Euharistije u smislu mistične i duhovne nazočnosti Krista u činu, ali ne i elementima te biblijski nauk o predestinaciji ili predodređenju svetih za spasenje i vječni život s Bogom.

Teološki nauk o predestinaciji se uglavnom povezuje sa Jeanom Calvinom, često tumači kao da je on ¨stvorio¨ taj sustav. Ipak to nije u potpunosti točno jer je nauk vrlo jasno izražen u Bibliji, a sv. Augustin je također izražavao slične stavove. Dakle to je teološki nauk koji naučava da Bog na temelju svog sveznanja (omnisciencia) i svemoći (omnipotencija), polazeći od mogućnosti da je predvidio sve unaprijed i voli ljude te im iskazuje milost i milosrđe, pojedine predodređuje (predestinira) za spasenje, a druge za vječnu propast. U tom nauku koji se podudara i sa rimokaličkim razumijevanju predestinacije pojavljuje se jedna različitost, a ta je da «kalvinistička» teologija slobodnu volju podređuje Božjem pozivu dok Rimokatolička naglašava da Božja surađuje sa ljudskom voljom.

Ako bi trebalo u nekoliko rečenica istaknuti ono što je Calvin naučavao onda biti mogli ovako formulirati: On je naglašavao suverenost Suverena – Boga, Biblija je Božja objava čovjeku, a sve knjige Sv. Pisma su nadahnute i Božja objava, Crkva je zajednica odabranih za vječno spasenje, a Objava vodi kršćanina u razvijanju osobnog karaktera. Društvo i Crkva su jedinstvene cjeline a država ne smije kontrolirati Crkvu, Krist je uspostavio dva sakramenta (krštenje i Večeru Gospodnju), a vjerska disciplina i crkveno vodstvo zajednice trebaju biti usmjeravani od prezbitera (staratelja ili starješina), edukacija je sastavni i važan dio crkvenog života, a predestinacija temelj spasenja i vječne utjehe.