Sjeverna Afrika

Izvor: Wikipedia
  Sjeverna Afrika (UN-ova subregija)
  geografski, uključujući gore

Sjeverna Afrika je najsjevernija regija afričkog kontinenta. U geopolitici UN-ova definicija Sjeverne Afrike (koja se podudara s uobičajenim prepoznavanjem regije) uključuje sedam sljedećih teritorija:

Španjolske plazas de soberanía (eksklave) nalaze se na južnoj obali Sredozemnog mora okružene s kopna Marokom.

Španjolski Kanarski otoci i portugalski otoci Madeira, koji se nalaze u Sjevernom atlantskom oceanu, čine sjeverozapad afričkog kontinenta i često se uključuju u ovu regiju.

Magreb - također nazvan Tamazgha - dio je sjeverozapadne Afrike koji obuhvaća Alžir, Maroko, Tunis, Zapadnu Saharu (čiji je politički status neodređen) i (ponekad) Libiju. U uobičajenoj uporabi, posebice u francuskom, termin se često ograničava na prve tri zemlje, pošto su sve tri bile bivši teritoriji pod francuskom upravom (Alžir kao naseljenička kolonija, a ostale dvije kao protektorati). U arapskom jeziku termin može također označavati samo na Maroko.

Geografski se ponekad uključuju Azori, Mauritanija, Mali, Niger, Čad, Etiopija i Džibuti.

Neke se zemlje u Sjevernoj Africi, posebice Egipat i Libija, često ubrajaju u uobičajene definicije Srednjeg istoka, budući da one u nekim pogledima imaju bliže spone sa jugozapadnom Azijom nego s Magrebom. Štoviše, Sinajski poluotok u Egiptu dio je Azije, pa je stoga Egipat transkontinentalna zemlja.

Ljudi[uredi - уреди]

Stanovnici Sjeverne Afrike su općenito podijeljeni na način koji grubo odgovara glavnim geografskim regijama Sjeverne Afrike: Magreb, dolina Nila i Sahara. Vjeruje se da su Sjeverozapadnu Afriku u cijelosti naselili Berberi od početka zabilježene povijesti, dok je istočni dio Sjeverne Afrike bio dom Egipćanima i Nubijcima. Nakon muslimansko-arapskih osvajanja u 7. stoljeću regija je podvrgnuta procesu arabizacije i islamizacije koji je odredio njen kulturni krajolik do danas. Pitanja o etničkom identitetu obično počivaju na pripadnosti arabizmu i/ili islamu ili autohtonim kulturama i religijama. Sjeveroafrikanci pokazuju širok raspon fenotipskih karakteristika od svijetle do tamne puti.

Kultura[uredi - уреди]

Ljudi Magreba i Sahare govore različitim dijalektima berberskog i arapskog jezika, te slijede islam. Dva su jezika povezana budući da su oba pripadnici afroazijatske jezične obitelji. Dijalekti Sahare (i arapski i berberski) općenito su značajno konzervativniji nego oni na obali. Tijekom godina na Berbere su utjecale mnoge kulture koje su stupile s njima u kontakt: Nubijci, Grci, Feničani, Egipćani, Rimljani, Vandali, Arapi i kasnije Europljani. Kultura Magreba i Sahare stoga objedinjuje autohtone berberske, arapske i ostale elemente. U Sahari je posebno označena razlika između sedentarnih stanovnika oaze te nomadskih Beduina i Tuarega.

Dok u Sjeverozapadnoj Africi većinom dijele iste korijene, Berberi i 'Arapi' u Magrebu i Sahari obično se dijele duž etnolingvističkih linija. Postoje iznimke izvan Maroka i u dijelovima Alžira gdje se neki Berberi mogu, primjerice, identificirati kao Arapi i ne moraju nužno govoriti Tamazightom, nego magrebskim arapskim. Ipak je većina Berbera (koji se također nazivaju Imazighen) zadržala zaseban osjećaj etničke i kulturne identifikacije. Uzevši sve u obzir, Magrebljani koji govore arapski skloni su identificiranju s arapskom poviješću i kulturom, te mogu dijeliti zajedničko viđenje s ostalim Arapima. Berberi, a posebice Berberisti gledaju sve sjeverozapadne Afrikance ponajprije kao na Berbere bilo da govore berberskim ili arapskim.

Dolina Nila kroz sjeverni Sudan prati svoje izvore do antičkih civilizacija Egipta i Kusha. Egipćani su tijekom stoljeća promijenili vlastiti jezik iz egipatskog u moderni egipatski arapski (oba pripadnici afroazijatske skupine), dok su zadržali osjećaj nacionalnog indentiteta koji ih je povijesno odvajao od ostalih naroda u regiji. Većina Egipćana su sunitski muslimani dok je značajna manjina (kopti) priklonjena koptskom kršćanstvu. U Nubiji, koja rastavlja Egipat od Sudana, značajan dio stanovništva zadržava antički nubijski jezik, ali je prihvatio islam. Sjeverni dio Sudana predstavlja dom muslimanskom crnom stanovništvu Afrike koji prvenstveno govore arapskim, ali dalje niz dolinu Nila započinje kulturno različit svijet uvelike nemuslimanskog nilotičkog naroda i naroda Nuba. Sudan je najveća i najraznolikija od svih sjevernoafričkih zemalja.

Sjeverna Afrika je nekada imala veliku populaciju Židova od kojih su gotovo svi emigrirali u Francusku ili Izrael čim su sjevernoafričke države stekle nezavisnost. Manji broj je otišao u Kanadu. U Sjevernoj je Africi prije modernog uspostavljanja države Izrael živjelo oko 600,000-700,000 Židova uključujući Sfardīm (izbjeglice iz Francuske, Španjolske i Portugala iz doba renesanse) jednako kao i autohtone Mizrāḥîm. Danas ih je u regiji ostalo manje od petnaest tisuća, a gotovo svi žive u Maroku i Tunisu gdje su većinom dio urbane elite koja govori francuski. (Vidi Židovski egzodus iz arapskih zemalja.)

Povijest[uredi - уреди]

Nakon srednjeg vijeka čitavo se područje osim Maroka nalazilo pod kontrolom Otomanskog Carstva. Nakon 19. stoljeća Sjevernu Afriku su kolonizirale Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Španjolska i Italija. U Drugom svjetskom ratu od 1940 do 1943 područje je bilo okvir za Sjevernoafričku kampanju. Tijekom 1950-ih, 1960-ih i 1970-ih sve sjevernoafričke države dobile su nezavisnost, osim nekoliko malenih španjolskih kolonija na samom sjeveru Maroka i Zapadne Sahare koja je iz španjolskih ruku došla pod marokansku vlast.

Više informacija[uredi - уреди]