Alžir

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Narodna Demokratska Republika Alžir
((ar)) جمهورية الجزائر الديمقراطية الشعبية
((bb)) Tagduda Tadzayrit Tugduyant Tagherfant
Zastava Grb
Gesloarap. بالشّعب وللشّعب
(sh. S narodom i za narod)
Državna himna: "Kasaman"
Glavni grad Alžir
36°42′0″N3°13′0″E
Službeni jezici arapski[1]
Priznati nacionalni jezici berberski, francuski
Etničke grupe Arapi, Berberi
Religija sunitski islam
Demonim Alžirac
Vlada Polupredsjednička republika
 -  Predsjednik Abdelaziz Bouteflika
 -  Premijer Abdelmalek Sellal
Zakonodavno tijelo Parlament
 -  Gornji dom Nacionalno narodno vijeće
 -  Donji dom Nacionalni savjet
Nezavisnost od Francuske
 -  Evianski sporazum 18. 3. 1962
 -  Proglašena 5. 7. 1962
Površina
 -  Ukupna 2,381.741 km2 (10.)
 -  Voda (%) neznatna
Stanovništvo
 -  Popis iz 2015.  39,500,000[2] (33.)
 -  Gustoća 15,9/km2 (208.)
BDP (PPP) procjena za 
 -  Ukupno $551.720 milijarde[3]
 -  Per capita $14,256[3]
BDP (nominalni) procjena za 
 -  Ukupno $227.802 milijarde[3] 
 -  Per capita $5,886[3] 
Gini 35.3[4]
srednji
HDI 0.717[5]
visok
Valuta dinar (DZD)
Vremenska zona CET (UTC+1)
Format datuma dd/mm/gggg
Pozivni broj +213
Web domena .dz

Alžir (arapski: الجزائر[6][7]), (zvanično: Narodna Demokratska Republika Alžir) je država u sjevernoj Africi[8] na Mediteranu između Maroka i Tunisa.[9] Ukupna površina države je 2.381.740 kvadratnih kilometara. Glavni grad države je Alžir, dok između ostalih važnih gradova treba napomenuti Oran i Konstantin. Ukupno stanovništvo Alžira je 32.818.500. Od tih, 99% su domaći muslimani (Arapsko-berbersko stanovništvo) a od 1% ostalih, većina su Francuzi. Alžir je također jedan od glavnih izvoznika nafte i prirodnog gasa u području.

Geografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Geografija Alžira
Topografska karta Alžira

Geografske regije Alžira paralelne su s obalom Mediterana. Duž obale, u regiji Tel izmjenjuju se brdovita područja i doline u kojima se nalazi većina plodne zemlje i gdje živi glavnina stanovništva. Dublje u unutrašnjosti su visoki platoi koji su zbog manjka oborina nepogodni za poljoprivredu. S juga ih obrubljuje saharski Atlas, planinski lanac koji odvaja sjever zemlje od Saharske pustinje.

Rijetko naseljena i neplodna Sahara zauzima više od 90% alžirskog teritorija. Važna je prvenstveno zbog bogatih nalazišta nafte i zemnog plina. Na jugoistoku prelazi u Hogarske planine u kojima se nalazi najviši vrh zemlje, 2918 m visoki Tahat. Klima Alžira je suha i vruća, mada je obalska klima blaga, a zime u planinskim predjelima mogu biti oštre.

Alžir (Algiers), Oran, i Konstantin (Constantine) su najveći gradovi.

Stanovništvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Oko 80% stanovnika su Arapi, 18% Berberi, te Francuzi i Jevreji. Islam ispovjeda 99% stanovnika, a ostali su većinom Kršćani.

Etničke grupe Alžira[uredi - уреди | uredi izvor]

Etničke grupe Alžira: 34,373,000 stanovnika; UN Country Population, 2008). Oko 40 naroda [10].

Istorija[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Historija Alžira
Doček francuskog maršala Randona 1857. u gradu Alžiru

Domorodačko berbersko stanovništvo Alžira je bilo pod stranom vlašću 3000 godina.[11][12] Feničani (1000. pne.) i Rimljani (200. pne.) su bili najznačajniji starovjekovni vladari, sve do dolaska Arapa u 8. vijeku. Ipak, osvajanja nisu bila jednosmjerna; u srednjem vijeku berberska dinastija Fatimida, porijeklom iz Magreba, preuzela je vlast nad Egiptom, mada je ubrzo napustila Sjevernu Afriku.

Alžir su u Otomansko Carstvo uvrstili Kair ad Din i njegov brat Aruj koji su Alžirsku obalu koristili kao bazu za piratske pohode. Njihova aktivnost je vrhunac dostigla 1600-ih godina, a kasnije se piratska baza seli u libijski Tripoli. Pod izgovorom uvrede njihovog konzula, Francuzi su izvršili invaziju na Alžir (Algiers) 1830. godine. Ipak, žestok otpor od ljudi kao što je Emir Abdelkader usporili su osvajanje Alžira koje je tehnički dovršeno tek početkom 20. vijeka.

Francuzi su u međuvremenu uvrstili Alžir u integralni dio Francuske i taj status je trajao do kolapsa Četvrte Republike. Desetine hiljada doseljenika iz Francuske, Italije, Španije i Malte je došlo u Alžirsku primorsku ravnicu gdje su osnivali farme i zauzimali najbolje dijelove alžirskih gradova, koristeći francusku vladavinu i njenu konfiskaciju javnog zemljišta. Ljudi evropskog porijekla u Alžiru (tzv. pied-noiri) zajedno s lokalnim Jevrejima su bili punopravni državljani Francuske od druge polovine 19. vijeka, za razliku od velike većine alžirskih muslimana koji su ostali izvan francuskog zakona i nisu imali ni francusko državljanstvo ni pravo glasa. Tkanje alžirskog društva je bilo napeto do pucanja u ovom periodu: pismenost je masovno opadala, dok se zbog konfiskacija zemlje većina stanovništva sve više uzbunjivala.

Godine 1954. Front nacionalnog oslobođenja (FLN) je započeo gerilski Alžirski rat za nezavisnost i nakon osam godina urbanog i ruralnog ratovanja uspjeli su 1962. izgurati Francuze. Većina od 1,025.000 pieds-noira, kao i 91.000 harkija (pro-francuskih muslimana), ili oko 10% stanovništva Alžira je 1962. pobjeglo iz Alžira u Francusku, za samo nekoliko mjeseci.

Prvi alžirski predsednik, vođa FLN-a, Ahmed Ben Bela, bio je zbačen 1965. od strane Huarija Bumediena, svog nekadašnjeg saveznika i ministra obrane. Alžir je potom bio relativno stabilan narednih skoro 25 godina, pod višestranačkim socijalizmom Bumediena i njegovih nasljednika.

Tokom 1990-ih Alžir je zapao u krvavi građanski rat jer je vojska spriječila islamističku političku partiju, Islamski front spasa, da preuzme vlast nakon prvih višestranačkih izbora. Više od 100.000 ljudi je pobijeno, često u ničim izazvanim masakrima civila, od strane gerilskih grupa poput Oružane islamske grupe.

Politika[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Politika Alžira

Na čelu države je predsjednik republike, čiji mandat traje 5 godina, i može biti reizabran jedanput. Alžir ima univerzalno pravo glasa. Predsjednik je na čelu Savjeta ministara, i Visokog sigurosnog savjeta. On postavlja premijera koji je na čelu vlade, dok premijer postavlja Savet ministara.

Alžirski parlament je dvodomni, sastavljen od donjeg doma, Nacionalnog narodnog vijeća (APN), sa 380 članova i gornjeg doma, Nacionalnog savjeta, sa 144 člana. APN se bira na svakih 5 godina.

Pokrajine[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Pokrajine Alžira
Karta Alžira s označenim pokrajinama

Alžir se sastoji od 48 vilajeta ili pokrajina:

  1. Adrar (Adrar)
  2. Šlef (Chlef)
  3. Laguat (Laghouat)
  4. Um el Buagi (Oum el Bouaghi)
  5. Batna (Batna)
  6. Bedžaja (Bejaia)
  7. Biskra (Biskra)
  8. Bešar (Bechar)
  9. Blida (Blida)
  10. Bujra (Bouira)
  11. Tamanraset (Tamanghasset)
  12. Tebesa (Tebessa)
  13. Tlemsen (Tlemcen)
  14. Tijaret (Tiaret)
  15. Tizi Uzu (Tizi Ouzou)
  16. Alžir (Alger)
  17. DŽelfa (Djelfa)
  18. DŽidžel (Jijel)
  19. Setif (Setif)
  20. Sajida (Saida)
  21. Skikda (Skikda)
  22. Sidi Bel Abes (Sidi Bel Abbes)
  23. Anaba (Annaba)
  24. Gelma (Guelma)
  25. Konstantin (Constantine)
  26. Medeja (Medea)
  27. Mostaganem (Mostaganem)
  28. Msila (M'Sila)
  29. Maskara (Muaskar)
  30. Vargla (Ouargla)
  31. Oran (Oran)
  32. El Bajad (El Bayadh)
  33. Ilizi (Illizi)
  34. Bordž Bu Areridž (Bordj Bou Arreridj)
  35. Bumerdes (Boumerdes)
  36. El Tarf (El Taref)
  37. Tinduf (Tindouf)
  38. Tisemsilt (Tissemsilt)
  39. El Ujed (El Oued)
  40. Henšela (Khenchela)
  41. Suk Ahras (Souk Ahras)
  42. Tipasa (Tipaza)
  43. Mila (Mila)
  44. Ajn Defla (Ain Defla)
  45. Nama (Naama)
  46. Ajn Temušent (Ain Temouchent)
  47. Gardaja (Ghardaia)
  48. Relizan (Relizane)

Gradovi[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni grad Alžir

Demografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Demografija Alžira

Oko 90% Alžirca živi u sjevernim, priobalnim dijelovima Alžira, ali oko 1,500.000 Beduina živi na jugu u pustinji. Miješana berberska i arapska populacija je uglavnom islamske vjeroispovijesti (99%); ostale religije su zastupljene samo u ekstremno malim grupama, uglavnom sačinjenim od stranaca.

Jezik[uredi - уреди | uredi izvor]

Zvanični jezik je Arapski, maternji jezik za oko 80% populacije, koja koristi dijalekatsku formu "Dardža" ("Darja"); ostalih otprilike 20% govori berberske jezike poput Kabile, (Kabyle), Čauia (Chaouia), Tamahaka (Tamahaq), osim jedne oaze, Tabelbala, gdje se govori dijalekt jezika Songaj (Songhay). Dosta ljudi govori francuski, ali to je jezik koji se mahom uči u školama, a vrlo rijetko je maternji jezik.

Religija[uredi - уреди | uredi izvor]

Religije u Alžiru
Religija Postotak
Islam
  
99%
Kršćanstvo
  
1%
Bazilika Majke Božje Afričke u gradu Algeru.

Vjeroispovijed gotovo svih Alžiraca je sunitski Islam koji je i državna religija. Službene statistike govore da od svih Alžirca, 99% su muslimani. Nesunitski muslimani u Alžiru su ibadi, kojih je 200 tisuća, a žive u dolini M'zab u pokrajini Ghardaïji[13]. No, ateisti i ostali bez vjere nisu uračunati u statistikama.

Također u Alžiru živi oko 150 tisuća kršćana, od kojih je 10 tisuća rimokatolika, od 50 do 100 tisuća evangeličkih protestanata, uglavnom pentekostalaca), prema podatcima čelnog čovjeka Alžirske protestantske Crkve, Mustaphe Krima[14][15]. Procjenjuje se da je početkom 1980-ih u Alžiru živjelo 45 tisuća rimokatolika koji su uglavnom bili inozemci (Europljani, Afrikanci, vjernici s Bliskog istoka i J. Amerike) ili tuzemci u braku sa osobama doseljenim iz Francuske ili Italije. Tuzemaca je vrlo mali broj [16]. Alžirska bazilika je Majke Božje Afričke. Iz redova alžirskih rimokatolika su i alžirski mučenici, 7 redovnika trapista koje su ubili radikalni islamisti. No, u gradu Oranu se nalazi i svetište Svetog Križa (Santa Cruz), koje je mjestom vjerskog dijaloga kršćana i muslimana, jer ondje "kamo dolazi velik broj muslimanskih pobožnih žena kako bi zapalile svijeću Djevici Mariji. [16].

Alžir je nekada imao važnu židovsku zajednicu sve do 1960-ih. Skoro cijela zajednica je iselila nakon što se Alžir osamostalio. Mali dijel Židova je ostao živjeti u Alžiru [17].

Kultura[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Kultura Alžira
Trojezični znak na arapskom, berberskom i francuskom jeziku
Alžirska salata

Rai, lokalno razvijena forma pop muzike, je vrlo popularna u Alžiru, a uživa i popularnost u dijaspori, mahom u Francuskoj gdje živi veliki broj Alžiraca. Tradicionalnije forme uključuju čabi (alžirska folk muzika), te andaluzijsku tj. klasičnu muziku Alžira.

Ekonomija[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Ekonomija Alžira
Ministarstvo financija

Sektor ugljikovodika je potpora ekonomije, učestvujući sa 60% u budžetu, 30% u BDP-u i s preko 95% u zaradi od izvoza. Alžir je deveti u svijetu po rezervama prirodnog plina i četvrti je u svijetu po izvozu plina; 16. je po rezervama nafte.

Ekonomija Alžira predstavlja nacionalno gospodarstvo Alžirske Narodne Demokratske Republike. Do danas su nafta i zemni plin najznačajniji izvozni proizvodi za gospodarstvo Alžira. Rezerve tih energenata uglavnom se nalaze u istočnoj Sahari dok je alžirska Vlada tijekom 1980-ih smanjila njihov izvoz čime je usporeno iscrpljivanje. Izvoz je opet povećan 1990-ih godina.

Od ostalih značajnjih izvoznih proizvoda tu su stoka (ovce, volovi i konji) i stočni proizvodi (vuna i koža), vino, žitarice (raž, ječam, zob), voće (uglavnom smokve i grožđe) i povrće, sjemenje, esparto trava, ulje i biljni ekstrakti (prvenstveno maslinovo ulje), željezna ruda, cink, fosfati, drvo, pluto i duhan. Paradoksalno je da Alžir unatoč tome što izvozi vunu, također vunu i uvozi te uvoz vune premašuje izvoz.

Alžir uglavnom uvozi strojeve, šećer, kavu, metalne proizvode svih vrsta i odjeću. Najviše se uvozi iz SAD-a, čak 20,6 %.

Kroz povijest, alžirsko gospodarstvo je prolazilo razdoblje planskog gospodarstva (od 1962. do 1978.), zatim razdoblje krize i restrukturiranja (1978. - 1987.) da bi nakon privatizacijske krize (1988. - 1993.) uslijedilo razdoblje tranzicije na tržišnu ekonomiju (1994. - 2000.). Tijekom planskog gospodarstva, Alžir je nacionalizirao ključne sektore nacionalne privrede (naftna industrija, rudnici, strane osiguravateljske kuće). Također, izvršena je i agrarna reforma.[18] Razlog razdoblja krize krajem 1970-ih i tijekom 1980-ih bio je naftni šok zbog kojeg su cijene nafte pale za 40 %.[19] To je uništilo alžirske iluzije da zemlja razvije jaku industriju u različitim segmentima te je pokazalo koliko je ranjiv gotovo pa jedini snažan industrijski sektor u Alžiru, industrija nafte.[20] Tijekom tranzicijskog razdoblja došlo je do liberalizacije cijena i vanjske trgovine te reprogramiranja vanjskog duga.

Alžir ima velike vanjske dugove. Financijski i ekonomski indikatori su se popravili sredinom 1990-ih, dijelom zbog politike reformi podržanih od strane MMF-a, i reprograma duga Pariškom klubu. Alžirske financije su imale koristi tokom 2000. i 2001. od privremenog skoka cijena nafte i čvrste državne fiskalne politike, što je dovelo do velikog rasta trgovinskog suficita, rekordno visokih deviznih rezervi, i redukcije vanjskog duga. Konstantni vladini napori da razvije raznovrsnost ekonomije privlačenjem stranih i domaćih investicija izvan energetskog sektora su imali malo uspjeha u smanjivanju visoke nezaposlenosti i unapređenju životnog standarda. Godine 2001. vlada je potpisala sporazum sa Evropskom unijom koji bi trebalo sniziti takse i povećati trgovinu.

Alžir trenutačno ima svega jednu burzu vrijednosnica i to u glavnom gradu Alžiru.[21]

Vidite još[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "The World Factbook – Algeria". Central Intelligence Agency. 4 December 2013. https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/ag.html. pristupljeno 24 December 2013. 
  2. "Démographie (ONS)". ONS. 19 January 2014. http://www.ons.dz/-Demographie-.html. pristupljeno 19 January 2014. 
  3. 3.0 3.1 3.2 3.3 "Algeria". International Monetary Fund. http://www.imf.org/external/pubs/ft/weo/2014/02/weodata/weorept.aspx?pr.x=55&pr.y=15&sy=2014&ey=2018&scsm=1&ssd=1&sort=country&ds=.&br=1&c=612&s=NGDPD%2CNGDPDPC%2CPPPGDP%2CPPPPC%2CLP&grp=0&a=. pristupljeno 26 April 2014. 
  4. Staff (n.d.). "Distribution of Family Income – Gini Index". The World Factbook. Central Intelligence Agency. Arhivirano iz originala 23 July 2010. https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/fields/2172.html. pristupljeno 1 September 2009. 
  5. "2014 Human Development Report Summary". United Nations Development Programme. 2014. str. 21–25. http://hdr.undp.org/sites/default/files/hdr14-summary-en.pdf. pristupljeno 27. jul 2014.. 
  6. al-Idrisi, Muhammad (12th century) Nuzhat al-Mushtaq
  7. Abderahman, Abderrahman (1377). History of Ibn Khaldun – Volume 6. 
  8. http://proleksis.lzmk.hr/8329/
  9. "Country Comparison: Area". CIA World Factbook. https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/rankorder/2147rank.html. pristupljeno 17 January 2013. 
  10. Algeria
  11. Sahnouni, Mohamed and de Heinzelin, Jean. "The Site of Ain Hanech Revisited: New Investigations at this Lower Pleistocene Site in Northern Algeria". Journal of Archaeological Science. http://www.gi.ulpgc.es/tarha/Ain_Hanech.pdf. pristupljeno 14 January 2013. 
  12. "Research at Ain Hanech, Algeria". Stoneageinstitute.org. http://www.stoneageinstitute.org/ain-hanech.html. pristupljeno 14 January 2013. 
  13. Ibadis and Kharijis
  14. Top Chrétien
  15. Vodeo TV
  16. 16.0 16.1 Glas Koncila br. 30 (1779) Rafael Rimić: Reportaža Katolička Crkva u Alžiru Crkva u muslimanskom svijetu - sestra islama, 27. srpnja 2008. Greška kod citiranja: Invalid <ref> tag; name "Glas_Koncila" defined multiple times with different content
  17. U.S. Department of State
  18. Algérie : chronologie historique
  19. Benbouziane, Mohamed and Benhabib, Abderrezak. "Poverty and Macroeconomic Development in Algeria: What is the contribution of Oil Revenues?". Center for Islamic Economics and Finance, Qatar Faculty of Islamic Studies, Qatar Foundation. http://conference.qfis.edu.qa/app/media/304. pristupljeno 14 January 2013. 
  20. ECONOMIE ALGERIENNE 1986 - 1998 : Les réseaux aux commandes de l'Etat
  21. Bourse d’Algerie

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Ageron, Charles-Robert (1991). Modern Algeria – A History from 1830 to the Present. Translated from French and edited by Michael Brett. London: C. Hurst & Co. ISBN 978-0-86543-266-6.
  • Aghrout, Ahmed; Bougherira, Redha M. (2004). Algeria in Transition – Reforms and Development Prospects. Routledge. ISBN 978-0-415-34848-5.
  • Bennoune, Mahfoud (1988). The Making of Contemporary Algeria – Colonial Upheavals and Post-Independence Development, 1830–1987. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-30150-3.
  • Fanon, Frantz (1966; 2005 paperback). The Wretched of the Earth. Grove Press. ASIN B0007FW4AW, ISBN 978-0-8021-4132-3.
  • Horne, Alistair (1977). A Savage War of Peace: Algeria 1954–1962. Viking Adult. ISBN 978-0-670-61964-1, ISBN 978-1-59017-218-6 (2006 reprint)
  • Laouisset, Djamel (2009). A Retrospective Study of the Algerian Iron and Steel Industry. New York City: Nova Publishers. ISBN 978-1-61761-190-2.
  • Roberts, Hugh (2003). The Battlefield – Algeria, 1988–2002. Studies in a Broken Polity. London: Verso Books. ISBN 978-1-85984-684-1.
  • Ruedy, John (1992). Modern Algeria – The Origins and Development of a Nation. Bloomington: Indiana University Press. ISBN 978-0-253-34998-9.
  • Stora, Benjamin (2001). Algeria, 1830–2000 – A Short History. Ithaca, New York: Cornell University Press. ISBN 978-0-8014-3715-1.
  • Sidaoui, Riadh (2009). "Islamic Politics and the Military – Algeria 1962–2008". Religion and Politics – Islam and Muslim Civilisation. Farnham: Ashgate Publishing. ISBN 0-7546-7418-5.
  • Rachid Tlemçani: Algeria Under Bouteflika: Civil Strife and National Reconciliation; Carnegie Endowment Paper, March 2008
  • Library of Congress – Federal Research Division Country Profile: Algeria, May 2008; LC (PDF; 191 kB)
  • Hans Strelocke: Algerien: Kunst, Kultur und Landschaft. Von den Stätten der Römer zu den Touaregs der zentralen Sahara. DuMont Schauberg, Köln 1974, ISBN 3-7701-0721-7.
  • Ursula und Wolfgang Eckert: Algerische Sahara. Ein Reisehandbuch, zweite überarbeitete und erweiterte Auflage. DuMont Buchverlag, Köln 1984, ISBN 3-7701-1317-9.
  • Sabine Kebir: Algerien. Zwischen Traum und Alptraum., Mai 1998, 342 Seiten, ISBN 3-612-26194-0.
  • AG Friedensforschung an der Universität Kassel: Algerien-Berichte; Algerien (Friedensratschlag).
  • Amnesty International: Algerien.
  • Bernhard Schmid: Algerien – Frontstaat im globalen Krieg? Neoliberalismus, soziale Bewegungen und islamistische Ideologie in einem nordafrikanischen Land. Münster, 2005. ISBN 3-89771-019-6.
  • Bernhard Schmid (2006): Das koloniale Algerien. Münster. ISBN 3-89771-027-7.
  • Thomas Hasel: Machtkonflikt in Algerien (Nahost-Studien 3, hrsg. von Friedemann Büttner), 284 S., Verlag Hans Schiler, Berlin, 2002, ISBN 3-89930-190-0.
  • Bertelsmann Stiftung: Bertelsmann Transformationsindex 2003, Algerien.
  • Eva Dingel: Der algerische Bürgerkrieg 1992–2002: Hintergründe eines Krieges ohne Namen, 2004.
  • Romain Leick: Algerien: Salafisten und GIA-Kämpfer; SPIEGEL special 2/2004 vom 29. Juni 2004; SPIEGEL ONLINE.
  • Habib Souaidia: Schmutziger Krieg in Algerien – Bericht eines Ex-Offiziers der Spezialkräfte der Armee (1992–2000), Chronos-Verlag, 2001, ISBN 3-0340-0537-7.
  • William Quandt: Société et pouvoir en Algérie, 1999, édité par Casbah.
  • Severine Labat: Les islamistes algeriens: Entre les urnes et les maquis. Paris, Edition du Seuil, 1995.
  • Fabio Maniscalco (ed.), Protection of cultural property in Algerie, monographic series „Mediterraneum. Protection and valorization of cultural heritage“, vol 3, Naples 2003, ISBN 88-87835-41-1
  • Werner Ruf: Die algerische Tragödie: vom Zerbrechen des Staates einer zerrissenen Gesellschaft. Münster, Agenda Verlag, 1997.
  • Khadija Katja Wöhler-Khalfallah: Der islamische Fundamentalismus, der Islam und die Demokratie. Algerien und Tunesien: Das Scheitern postkolonialer „Entwicklungsmodelle” und das Streben nach einem ethischen Leitfaden für Politik und Gesellschaft. Wiesbaden, VS Verlag für Sozialwissenschaften, 2004.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]