Žene u srednjem vijeku

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Samostani su u srednjem vijeku ženama pružali alternativu bračnom životu.

Žene su u srednjem vijeku imale različite društvene uloge. Žena je tijekom srednjeg vijeka, koji je u Europi trajao od 5. do 15 stoljeća, bila supruga, majka, seljanka, obrtnica i kaluđerica, a neke su žene zauzimale i više društvene položaje, kao primjerce opatice i kraljice. I sam se koncept "žene" na različite načine mijenjao tijekom trajanja srednjeg vijeka i nekoliko je faktora utjecalo na uloge koje su žene u tom razdoblju imale.[1]

Rani srednji vijek (476–1000)[uredi - уреди | uredi kôd]

Predenje je bio jedan od tradicionalnih poslova koje su obavljale žene (islustracija iz oko 1170).

Katolička crkva imala je važan uticaj na stvaranje i održavanje jedinstvene srednjovjekovne kulture, osobito s obzirom na to da je baštinila latinsku učenost, čuvala pismenost i književno umijeće te putem mreže biskupa posjedovala centraliziranu administraciju. Kao i u drugim crkvama, i u katoličkoj su episkopski i svećenički polžaji bili rezervirani za muškarce. Na prvom koncilu u Orangeu (411) zabranjeno je rukopoloženje žena na položaj đakon, a ta je zabrana ponovljena i na koncilu u Epaonu (517) i na drugom koncilu u Orléansu (533).[2]

S uspostavom kršćanskog redovništva ženama su postale dostupne neke druge uloge u okviru crkve. Počev od 5. stoljeća kršćanski su samostani nekim ženama pružali mogućnost bijega od uobičajenog bračnog života i odgoja djece, a u samostanima su mogle steći pismenost i naobrazbu te igrati aktivniju ulogu u vjerskom životu. opatice su mogle postati važne ličnosti i često su upravljale i muškim i ženskim samostanima, s pripadajućim zemljištem, pa su tako raspolagale znatnom moći. Osobe kakva je bila Hilda iz Whitbyja (oko 614–680) postale su važne ličnosti u svojim zemljama, a često i izvan njihovih okvira.

Eleanora Akvitanska bila je moćna i bogata žena.

Predenje, tkanje i šivenje bili su među uobičajenim aktivnostima kojima su se žene bavile u ovom razdoblju;[3] predenje se prvotno obavljalo s pomoću vretena i preslice, a krajem razvijenog srednjeg vijeka u upotrebu je ušao kolovrat. Tijekom većeg dijela srednjeg vijeka, sve do uvođenja piva spravljenog od hmelja, pivovarstvom su se većinom bavile žene;[4] taj se posao mogao obavljati i kod kuće. Osim toga, od udanih se žena očekivalo i da pomažu supuzima u njihovom poslu, čemu je pomagala i činjenica da se veći broj poslova obavljao bilo kod kuće bilo blizu nje.[5] Ipak, zabilježeni su u slučajevi žena koje su bile uključene i u poslove izvan delokruga svojih supruga.[5]

Primaljstvo je prakticiralo kao neformalno zaduženje, da bi tijekom poznog srednjeg vijeka postalo specijalizirano zanimanje.[6] Žene su često umirale na porođaju, premda su, ako bi preživjele sve trudnoće, mogle očekivati da će živjeti jednako dugo kao muškarci, sve do sedamdesetih godina života.[7] Prosječni životni vijek produžio se za žene tijekom razvijenog srednjeg vijeka zahvaljujući poboljšanoj ishrani.[8]

Žene i muškarci koji su živjeli na selu imali su težak život. Na selu se položaj žena nije mnogo razlikovao od položaja muškaraca, no to je često jednostavno značilo zajednički život u siromaštvu. Dok se ishrana nije popravila, prosječni životni vijek seljanki bio je znatno kraći od životnog vijeka muškaraca: žene su mogle očekivati da će dostići možda 25. godinu života. Stoga je u nekim mjestima na četiri muškarca dolazilo tri žene.[9] Pjesma Piers Plowman iz 14. stoljeća donosi opis tužnog života engleske seljanke u srednjem vijeku:

Opeterećene djecom i rentom što gazdi je daju;
što od predenja zarade potroše na kućanstvo,
na mlijeko i na sastojke za kašu,
da bi nahranile djecu koja plaču za hranom,
a i same su vječito gladne
i bedne tijekom zime, bude se noću,
ustaju iz kreveta i ljuljaju kolijevku,
grebenaju i češljaju vunu, krpe i peru,
traljaju lan i motaju predivo i gule rogoz;
tužno je stoga kazivati u stihovima
nesreću ovih žena što u daščarama žive.[10]

Razvijeni srednji vijek (1100–1300)[uredi - уреди | uredi kôd]

Hildegarda iz Bingena držala je propovjedi širom Njemačke.

Eleanora Akvitanska (1122-1204) bila je jedna od najbogatijih i najmoćnijih žena u srednjovjekovnoj zapadnoj Europi. Bila je pokroviteljica brojnih književnika, među kojima su bili i Wace, Benoît de Sainte-More i Chrétien de Troyes. Eleanora je oca naslijedila plemićke titule i u dobi od petnaest godina postala suo iure vojvotkinja od Akvitanije i grofica od Poitiersa i tako bila među najpoželjnijim nevjestama u Europi.

Herrada iz Landsberga, Hildegarda iz Bingena i Heloiza izArgenteuila bile su utjecajne opatice i autorice važnih spisa u ovom razdoblju. Hadewijch iz Antwerpa bila je pjesnikinja i bavili se misticizmom. I Hildegarda u Trota iz Salerna pisale su u 12. stoljeću spise s područja medicine. Političku vlast vršile su Konstanca Sicilska, Urraca od Leona i Kastilje, Ivana I od Navare, Melisenda Jeruzalemska i druge vladarke.

U nekim su se gradovima obrtnice udruživale u gilde, isto kao i muškarci obrtnici.[11] U svezi s ulogom žena u crkvi, papa Inocent III zapisao je 1210. godine: "Iako blažena Djevica Marija stoji iznad svih apostola i nadvisuje ih slavom, ipak Gospodin ključeve kraljevstva nebeskog nije dodijelio njoj, nego njima".[12]

Pozni srednji vijek (1300–1500)[uredi - уреди | uredi kôd]

Kristina Pizanska postala je profesionalna spisateljica nakon muževljeve smrti.

U razdoblju poznog srednjeg vijeka žene, kao primjerice Katarina Sijenska i Terezija Avilska, igrale su važnu ulogu u razvoju teoloških ideja i rasprava u okviru crkve i kasnije su proglađene crkvenim naučiteljicama. U Engleskoj je značaj stekla Julijana iz Norwicha koja se bavila misticizmom. Izabela I Kastiljska vladala je Kastiljom i Leonom skupa sa svojim suprugom, Ferdinandom II Aragonskim, a Ivana Orleanka uspješno je predvodila francusku vojsku u nekoliko navrata tijekom stogodišnjeg rata.

Kristina Pizanska bila je znamenita srednjovjekovna spisateljica, koja je pisala o pitanjima koja su bila od značaja za život žeba. Njena Knjiga damskog grada (Le Livre de la Cité des Dames) napadala je mizoginiju, dok je djelo Blago damskog grada (Le trésor de la cité des dames) artikuliralo ideale ženske vrline u svim društvenim slojevima, od princeze do seljanke.[13] Među njezinim savjetima za princezu jest i preporuka da koristi diplomatsko umijeće kako bi se spriječio rat:

Ako neki princ iz susjedstva ili iz tuđine iz bilo kokeg razloga želi zaratiti protiv njezina muža ili ako njezin muž želi povesti rat protiv nekoga, dobra će dama o tome pažljivo razmisliti, imajući u vidu velika zla i bezgraničnu okrutnost, razaranje, masakre i nesreće koje snalaze zemlju kao rezultat rata; ishod je često strašan. Ona će dugo razmišljati o tome može li učiniti nešto, sve vrijeme čuvajući čast svoga supruga, kako bi spriječila ovaj rat".[14]

Počev od posljednjeg stoljeća srednjeg vijeka počela su se postavljati ograničenja na poslove kojima su se žene mogle baviti, pa su i gilde sve više postajale isključivo muška udruženja.[11] U tom je razdoblju došlo i do ograničavanja imovinskih prava žena.[15]

Brak[uredi - уреди | uredi kôd]

Srednjovjekovni brak bio je i privatna i društvena stvar. Prema kanonskom pravu, tj. pravu Katoličke crkve, brak je bio konkretna isključiva veza između muža i žene, pri čemu se mužu davala sva moć i kontrola u toj vezi.[16] Suprug i supruga bili su partneri i trebalo je da odslikavaju Adama i Evu.[16] Brak u elitnim obiteljima mogao se koristiti i kao oruđe za zlouporabu moći i za nasilje.[17] Iako su se supruge morale pokoriti vlasti svog muža, žene su i dalje imale određena prava u braku. McDougall se slaže s argumentom Charlesa Reida da su i muškarci i žene dijelili prava u pogledu seksa i braka, a to uključuje: "pravo na pristanak na brak, pravo na traženje bračnog duga ili bračne (spolne) dužnosti, pravo na napuštanje braka kad su ili sumnjali da je nevaljan ili su imali osnova za podnošenje tužbe za razdvajanje, i konačno pravo odabrati vlastito mjesto pokopa, budući da je smrt točka u kojoj je supružnikovo vlasništvo nad tijelom drugog supružnika prestajalo".[18]

U različitim oblastima Evrope i tijekom različitih razdoblja srednjeg vijeka, brak se mogao imati različite oblike. Brak su u tajnosti mogli sklopiti muškarac i žena koji su na brak svojvevoljno pristajali ili je brak mogao biti ugovoren između obitelji pod uvijetom da muškarac i žena na njega nisu bili prisiljeni i slobodno su pristajali; ali do 12. stoljeća u zapadnom kanonskom pravu pristanak (bilo u međusobnoj tajnosti ili u javnoj sferi) između muškarca i žene bio je imperativ.[19] Tajni brakovi viđeni su kao problematični u pravnoj sferi zbog supružnika koji bi se predomislili pa su poricali da je brak bio učvršćen i konzumiran.[20]

Seljaci, robovi i sluškinje trebali su dopuštenje i pristanak svog gospodara da bi se vjenčali; a ako ga nisu dobili nisu, bili su kažnjavani.

Brak je omogućavao i širenje socijalnog kruga vjenčanog para. To je rekao Bennett (1984), koji je istraživao brak Henryja Kroyla Mlađeg i Agnes Penifader i to kako su se njihove društvene sfere promijenile nakon njihovog braka. Zbog njihovih očeva, Henryja Kroyla Starijeg i Roberta Penifadera, koji su bili istaknuti seljani u Brigstocku u Northamptonshireu, zabilježeno je približno 2.000 spomena aktivnosti ovog para i njihovih užih obitelji. Bennett pokazuje kako se socijalni krug Kroyla Mlađeg uvelike proširio dok je stjecao veze zahvaljujući svom poslu. Agnesine veze također su se proširile zbog novih veza koje je sklopio Kroyl Mlađi. Međutim, Bennett ukazuje i na to da nije došlo do nekog saveza između dvoje obitelji ovih supružnika. Kroyl Mlađi imao je nakon vjenčanja tek ograničeni kontakt s ocem, a njegov se socijalni krug proširia zahvaljujući poslu koji je vodio sa svojom braćom i ostalim seljanima. Iako svi kontakti s Agnesinom obitelji nisu prestali, njezin se socijalni krug proširio na muževljevu obitelj i njegove novouspostavljene veze.

Udovištvo i ponovni brak[uredi - уреди | uredi kôd]

Nakon muževljeve smrti, udovica je mogla steći moć tako što je naslijedila imovinu svog muža za razliku od odraslih sinova. Primogenitura koja je prednost davala muškarcima predviđala je da muški nasljednik nasljeđuje zemlju svog pokojnog oca, a u slučaju da nema sinova, najstarija bi kći naslijedila imovinu. Međutim, udovice su mogle naslijediti imovinu kad su imale maloljetne sinove ili ako im je imovina bila oporučno zavještana. za njih naslijeđene odredbe.[21] Peter Franklin (1986) istraživao je žene stanare u Thornburyju za vrijeme Crne smrti jer proporcija žena koja je tu živjela bila iznad prosjeka. Istražujući sudske spise, otkrio je da su mnoge udovice na ovom području samostalno držale zemljište i njime uspješno upravljale. Smatrao je da su se neke udovice možda ponovno udale da bi zadržale svoje nasljeđene posjede, jer su bile suočene s financijskim poteškoćama, ili zbog pritisaka zajednice da se udovica ponovno vjenča ako u njezinom domu živi neki muški sluga. Ponovni brak stavio bi udovicu pod kontrolu njezinog novog muža.[22] Međutim, neke se udovice nikada nisu ponovno udale i samostalno su držale svoju zemlju sve do smrti, osiguravajući tako svoju neovisnost. Bilo je i mladih udovica, kojima bi bilo lakše da se preudaju, koje su ostale neovisne i neudate. Franklin smatra život udovica "oslobađajućim", jer su žene u udovištvu imale autonomniju i kontrolu nad svojim životima i imovinom; mogle su "raspravljati o vlastitim slučajevima na sudu, unajmljivati ​​radnu snagu i uspješno obrađivati zemlju ​​i upravljati imanjem".[22]

Franklin govori i o tome kako su neke udovice u Thornburyju imale drugi, pa čak i treći brak. Ponovni brak utjecao je na nasljeđivanje imovine, posebno ako je udovica imala djecu sa svojim drugim mužem; međutim, postoji nekoliko slučajeva kada su sinovi iz udovičinog prvog braka imali prednost u nasljeđivanju u odnosu na drugog muža.[23] McDougall također primjećuje da, kao što su postojali različiti oblici braka, tako je i kanonsko pravo u pogledu novog braka moglo biti drugačije u različitim oblastima. Negdje je i muškarcima i ženama bilo dopušteno slobodno sklopiti novi brak, negdje su postojala određena ograničenja, a negdje su morali služiti pokoru prije ponovnog vjenčanja.[24]

Pripadnice viših slojeva[uredi - уреди | uredi kôd]

U srednjem vijeku više društveno-ekonomske skupine uglavnom su uključivale pripadnike kraljevske obitelji i plemstva. Knjige o društvenim normama iz tog razdoblja pokazuju da je uloga žena iz viših slojeva bila to da budu poslušne supružniku, čuvaju svoju vrlinu, rađaju potomstvo i nadgledaju rad kućanstva. One žene koje su se pridržavale ovih tradicionalnih uloga mogle su imati znatnu odgovornost, budući da se kućanstvo ponekad sastojalo i od više desetaka ljudi. Nadalje, kad su njihovi muževi bili odsutni, uloga žena mogla se znatno povećati. Do razvijenog i kasnog srednjeg vijeka bilo je mnogo žena iz kraljevskih i plemićkih obitelji koje su preuzele kontrolu nad domenima svojih muževa u njihovoj odsutnosti, uključujući obranu i čak nošenje oružja.[25]

Plemkinje su prirodno pripadale kulturnom i političkom okružju svoga vremena zbog svog položaja i srodstva. Naročito kad su djelovale kao regentice, žene iz visokih slovja preuzimale su pune feudalne, ekonomske, političke i sudske ovlasti svojih muževa ili malodobnih nasljednika. Tijekom srednjeg vijeka tim ženama nikada nije bilo zabranjeno primanje feuda ili posjedovanje nekretnina tijekom života njihovih muževa. Plemkinje su često bile pokroviteljice književnosti, umjetnosti, samostana, pa i svećenika. Nije bilo neobično da su bile upućene u latinsku književnost.[26]

Slikovni prikaz aktivnosti žena[uredi - уреди | uredi kôd]

Žene u zapadnoj i istočnoj Europi[uredi - уреди | uredi kôd]

Položaj žena značajno se razlikovao od jedne oblasti do druge. U zapadnoj Europi kasnije stupanje u brak i više stope definitivnog celibata (tzv. zapadnoeuropski bračni obrazac) doprinijeli su spriječavanju ekstremnog patrijarhata. Uspon kršćanstva i kmetstva poticali su održavanje malih obitelji i stoga se stupanje u brak pomaknulo u kasnije životno doba; zapadna crkva uvela je zakone i običaje koji su podrivali zajednički život većih srodničkih skupina. Već od 4. stoljeća crkva je obeshrabrivala svaki postupak koji b uvećao obitelj, kao što su posvojenje, poligamija, uzimanje konkubina, razvod i ponovni brak. Također je zabranjivala brak sa srodnicima, koji je tijekom povijesti bio način održavanja klanova i njihove moći.[27] Crkva je zabranjivala i brak u kojem se nevjesta nije jasno složila sa stupanjem u bračnu zajednicu.[28] Nakon pada Rima kmetstvo je također pomoglo u slabljenju srodničkih veza, a time i klanovske moći; već u 9. stoljeću u sevjerozapadnoj Francuskoj obitelji koje su radile na feudalnim imanjima bile su male i sastojale se od roditelja i njihove djece uz tek ponekog dedu ili baku. Crkva i država postale su tako saveznice u suzbijanju klanovskih veza i njihove političke moći.

S druge strane, u istočnoj Europi postojala je tradicija općeg braka i ranog stupanja u brak; nevjesta je obično imala između 12 i 15 godina, pri čemu je menarha u prosjeku nastupala u 14. godini života.[29] Tamo je također postojao i tradicionalna slavenska patrilokalnost, tj. običaj da bračni par živi kod muževljevih roditelja.[30] Sve to dovelo je do inferiornog položaja žena na svim društvenim razinama.[31] Kmetstvo je tek kasnije došlo do istočne Europe i općenito je imalo manje utjecaja na klanovske sustave, a ni zabrana braka sa srodnicima nije se tako strogo provodila.[32]

Bizant[uredi - уреди | uredi kôd]

U Bizantu zakoni su ženi osiguravali zaštitu zabranjujući vanbračne žene, smanjujući broj razvoda i ističući značaj braka. S druge strane, kaže bizantski car Lav u uvodu jednog zakona, žena se treba sjećati da je stvorena od rebra Adamova i da je samo saveznica i pomoćnica muškarca. Potčinjenost bizantske žene muškarcu općenito se nije razlikovala od istog položaja koje su zauzimale žene u zapadnoj Europi, no ono što odvaja Bizant od zapadne civilizacije jest zatvaranje bizantske žene u ginekej, ponekad i pod nadzorom eunuha. I pored slobodnog držanja nekih carica i princeza, čak i one, kad bi izašle iz dvora, morale su velom pokriti svoja lica. Obične su žene rijetko izlazile iz kuće, najčešće da bi otišle u crkvu, pa primjerice Mihailo Atalijat opisujući jedan potres bilježi da su se na ulicama pojavile i žene, "koje su izgubile svaki stid". Naobrazba žena bila je u Bizantu daleko ispod razine koja je bila dostupna muškarcima: u građanskom staležu odgoj djevojaka svodio se na ručne radove i čitanje Svetog pisma; malo je bilo obrazovanih žena, od kojih je najpoznatija Ana Komnena.[33]

Reference[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. Allen 2006, vol. 2.1, str. 6.
  2. Catholic Encyclopedia, s.v. Deaconesses.
  3. Painter 1997, str. 141.
  4. Schaus 2006, str. 13.
  5. 5,0 5,1 Schaus 2006, str. 44.
  6. Schaus 2006, str. 561.
  7. Classen 2007, str. 128.
  8. Shahar 2004, str. 34.
  9. Williams & Echols 2004, str. 241.
  10. Langland 1996, str. 82.
  11. 11,0 11,1 Schaus 2006, str. 337.
  12. Inocent III, Pismo, 11. prosinca 1210.
  13. Allen 2006, vol. 2.2, str. 646.
  14. Lawson 2003, str. 22.
  15. Carpenter Erler & Kowaleski 2003, str. 198.
  16. 16,0 16,1 McDougall 2013, str. 164
  17. Silverman, Diana C. (2011). „Marriage and Political Violence in the Chronicles of the Medieval Veneto”. Speculum 86 (3): 652–687. DOI:10.1017/S003871341100114X. JSTOR 41408938. 
  18. McDougall 2013, str. 165
  19. McDougall 2013, str. 166
  20. McDougall 2013, str. 167
  21. Franklin 1986, str. 189
  22. 22,0 22,1 Franklin 1986, str. 196
  23. Franklin 1986, str. 198, 201
  24. McDougall 2013, str. 168–169
  25. Schaus 2006, str. 767.
  26. Schaus 2006, str. 609,610.
  27. Bouchard 1981, str. 268–270.
  28. Greif 2005, str. 2–3.
  29. Levin 1995, str. 96–98.
  30. Levin 1995, str. 137, 142.
  31. Levin 1995, str. 225–227.
  32. Mitterauer 2010, str. 45–48, 77.
  33. Bréhier 1976, str. 23–26.

Literatura[uredi - уреди | uredi kôd]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi kôd]