Žene u srednjem vijeku

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Samostani su u srednjem vijeku ženama pružali alternativu bračnom životu.

Žene su u srednjem vijeku imale različite društvene uloge. Žena je tijekom srednjeg vijeka, koji je u Europi trajao od 5. do 15 stoljeća, bila supruga, majka, seljanka, obrtnica i kaluđerica, a neke su žene zauzimale i više društvene položaje, kao primjerce opatice i kraljice. I sam se koncept "žene" na različite načine mijenjao tijekom trajanja srednjeg vijeka i nekoliko je faktora utjecalo na uloge koje su žene u tom razdoblju imale.[1]

Rani srednji vijek (476–1000)[uredi - уреди | uredi izvor]

Predenje je bio jedan od tradicionalnih poslova koje su obavljale žene (islustracija iz oko 1170).

Katolička crkva imala je važan uticaj na stvaranje i održavanje jedinstvene srednjovjekovne kulture, osobito s obzirom na to da je baštinila latinsku učenost, čuvala pismenost i književno umijeće te putem mreže biskupa posjedovala centraliziranu administraciju. Kao i u drugim crkvama, i u katoličkoj su episkopski i svećenički polžaji bili rezervirani za muškarce. Na prvom koncilu u Orangeu (411) zabranjeno je rukopoloženje žena na položaj đakon, a ta je zabrana ponovljena i na koncilu u Epaonu (517) i na drugom koncilu u Orléansu (533).[2]

S uspostavom kršćanskog redovništva ženama su postale dostupne neke druge uloge u okviru crkve. Počev od 5. stoljeća kršćanski su samostani nekim ženama pružali mogućnost bijega od uobičajenog bračnog života i odgoja djece, a u samostanima su mogle steći pismenost i naobrazbu te igrati aktivniju ulogu u vjerskom životu. opatice su mogle postati važne ličnosti i često su upravljale i muškim i ženskim samostanima, s pripadajućim zemljištem, pa su tako raspolagale znatnom moći. Osobe kakva je bila Hilda iz Whitbyja (oko 614–680) postale su važne ličnosti u svojim zemljama, a često i izvan njihovih okvira.

Eleanora Akvitanska bila je moćna i bogata žena.

Predenje, tkanje i šivenje bili su među uobičajenim aktivnostima kojima su se žene bavile u ovom razdoblju;[3] predenje se prvotno obavljalo s pomoću vretena i preslice, a krajem razvijenog srednjeg vijeka u upotrebu je ušao kolovrat. Tijekom većeg dijela srednjeg vijeka, sve do uvođenja piva spravljenog od hmelja, pivovarstvom su se većinom bavile žene;[4] taj se posao mogao obavljati i kod kuće. Osim toga, od udanih se žena očekivalo i da pomažu supuzima u njihovom poslu, čemu je pomagala i činjenica da se veći broj poslova obavljao bilo kod kuće bilo blizu nje.[5] Ipak, zabilježeni su u slučajevi žena koje su bile uključene i u poslove izvan delokruga svojih supruga.[5]

Primaljstvo je prakticiralo kao neformalno zaduženje, da bi tijekom poznog srednjeg vijeka postalo specijalizirano zanimanje.[6] Žene su često umirale na porođaju, premda su, ako bi preživjele sve trudnoće, mogle očekivati da će živjeti jednako dugo kao muškarci, sve do sedamdesetih godina života.[7] Prosječni životni vijek produžio se za žene tijekom razvijenog srednjeg vijeka zahvaljujući poboljšanoj ishrani.[8]

Žene i muškarci koji su živjeli na selu imali su težak život. Na selu se položaj žena nije mnogo razlikovao od položaja muškaraca, no to je često jednostavno značilo zajednički život u siromaštvu. Dok se ishrana nije popravila, prosječni životni vijek seljanki bio je znatno kraći od životnog vijeka muškaraca: žene su mogle očekivati da će dostići možda 25. godinu života. Stoga je u nekim mjestima na četiri muškarca dolazilo tri žene.[9] Pjesma Piers Plowman iz 14. stoljeća donosi opis tužnog života engleske seljanke u srednjem vijeku:

Opeterećene djecom i rentom što gazdi je daju;
što od predenja zarade potroše na kućanstvo,
na mlijeko i na sastojke za kašu,
da bi nahranile djecu koja plaču za hranom,
a i same su vječito gladne
i bedne tijekom zime, bude se noću,
ustaju iz kreveta i ljuljaju kolijevku,
grebenaju i češljaju vunu, krpe i peru,
traljaju lan i motaju predivo i gule rogoz;
tužno je stoga kazivati u stihovima
nesreću ovih žena što u daščarama žive.[10]

Razvijeni srednji vijek (1100–1300)[uredi - уреди | uredi izvor]

Hildegarda iz Bingena držala je propovjedi širom Njemačke.

Eleanora Akvitanska (1122-1204) bila je jedna od najbogatijih i najmoćnijih žena u srednjovjekovnoj zapadnoj Europi. Bila je pokroviteljica brojnih književnika, među kojima su bili i Wace, Benoît de Sainte-More i Chrétien de Troyes. Eleanora je oca naslijedila plemićke titule i u dobi od petnaest godina postala suo iure vojvotkinja od Akvitanije i grofica od Poitiersa i tako bila među najpoželjnijim nevjestama u Europi.

Herrada iz Landsberga, Hildegarda iz Bingena i Heloiza izArgenteuila bile su utjecajne opatice i autorice važnih spisa u ovom razdoblju. Hadewijch iz Antwerpa bila je pjesnikinja i bavili se misticizmom. I Hildegarda u Trota iz Salerna pisale su u 12. stoljeću spise s područja medicine. Političku vlast vršile su Konstanca Sicilska, Urraca od Leona i Kastilje, Ivana I od Navare, Melisenda Jeruzalemska i druge vladarke.

U nekim su se gradovima obrtnice udruživale u gilde, isto kao i muškarci obrtnici.[11] U svezi s ulogom žena u crkvi, papa Inocent III zapisao je 1210. godine: "Iako blažena Djevica Marija stoji iznad svih apostola i nadvisuje ih slavom, ipak Gospodin ključeve kraljevstva nebeskog nije dodijelio njoj, nego njima".[12]

Pozni srednji vijek (1300–1500)[uredi - уреди | uredi izvor]

Kristina Pizanska postala je profesionalna spisateljica nakon muževljeve smrti.

U razdoblju poznog srednjeg vijeka žene, kao primjerice Katarina Sijenska i Terezija Avilska, igrale su važnu ulogu u razvoju teoloških ideja i rasprava u okviru crkve i kasnije su proglađene crkvenim naučiteljicama. U Engleskoj je značaj stekla Julijana iz Norwicha koja se bavila misticizmom. Izabela I Kastiljska vladala je Kastiljom i Leonom skupa sa svojim suprugom, Ferdinandom II Aragonskim, a Ivana Orleanka uspješno je predvodila francusku vojsku u nekoliko navrata tijekom stogodišnjeg rata.

Kristina Pizanska bila je znamenita srednjovjekovna spisateljica, koja je pisala o pitanjima koja su bila od značaja za život žeba. Njena Knjiga damskog grada (Le Livre de la Cité des Dames) napadala je mizoginiju, dok je djelo Blago damskog grada (Le trésor de la cité des dames) artikuliralo ideale ženske vrline u svim društvenim slojevima, od princeze do seljanke.[13] Među njezinim savjetima za princezu jest i preporuka da koristi diplomatsko umijeće kako bi se spriječio rat:

Ako neki princ iz susjedstva ili iz tuđine iz bilo kokeg razloga želi zaratiti protiv njezina muža ili ako njezin muž želi povesti rat protiv nekoga, dobra će dama o tome pažljivo razmisliti, imajući u vidu velika zla i bezgraničnu okrutnost, razaranje, masakre i nesreće koje snalaze zemlju kao rezultat rata; ishod je često strašan. Ona će dugo razmišljati o tome može li učiniti nešto, sve vrijeme čuvajući čast svoga supruga, kako bi spriječila ovaj rat".[14]

Počev od posljednjeg stoljeća srednjeg vijeka počela su se postavljati ograničenja na poslove kojima su se žene mogle baviti, pa su i gilde sve više postajale isključivo muška udruženja.[11] U tom je razdoblju došlo i do ograničavanja imovinskih prava žena.[15]

Slikovni prikaz aktivnosti žena[uredi - уреди | uredi izvor]

Žene u zapadnoj i istočnoj Europi[uredi - уреди | uredi izvor]

Položaj žena značajno se razlikovao od jedne oblasti do druge. U zapadnoj Europi kasnije stupanje u brak i više stope definitivnog celibata (tzv. zapadnoeuropski bračni obrazac) doprinijeli su spriječavanju ekstremnog patrijarhata. Uspon kršćanstva i kmetstva poticali su održavanje malih obitelji i stoga se stupanje u brak pomaknulo u kasnije životno doba; zapadna crkva uvela je zakone i običaje koji su podrivali zajednički život većih srodničkih skupina. Već od 4. stoljeća crkva je obeshrabrivala svaki postupak koji b uvećao obitelj, kao što su posvojenje, poligamija, uzimanje konkubina, razvod i ponovni brak. Također je zabranjivala brak sa srodnicima, koji je tijekom povijesti bio način održavanja klanova i njihove moći.[16] Crkva je zabranjivala i brak u kojem se nevjesta nije jasno složila sa stupanjem u bračnu zajednicu.[17] Nakon pada Rima kmetstvo je također pomoglo u slabljenju srodničkih veza, a time i klanovske moći; već u 9. stoljeću u sevjerozapadnoj Francuskoj obitelji koje su radile na feudalnim imanjima bile su male i sastojale se od roditelja i njihove djece uz tek ponekog dedu ili baku. Crkva i država postale su tako saveznice u suzbijanju klanovskih veza i njihove političke moći.

S druge strane, u istočnoj Europi postojala je tradicija općeg braka i ranog stupanja u brak; nevjesta je obično imala između 12 i 15 godina, pri čemu je menarha u prosjeku nastupala u 14. godini života.[18] Tamo je također postojao i tradicionalna slavenska patrilokalnost, tj. običaj da bračni par živi kod muževljevih roditelja.[19] Sve to dovelo je do inferiornog položaja žena na svim društvenim razinama.[20] Kmetstvo je tek kasnije došlo do istočne Europe i općenito je imalo manje utjecaja na klanovske sustave, a ni zabrana braka sa srodnicima nije se tako strogo provodila.[21]

Bizant[uredi - уреди | uredi izvor]

U Bizantu zakoni su ženi osiguravali zaštitu zabranjujući vanbračne žene, smanjujući broj razvoda i ističući značaj braka. S druge strane, kaže bizantski car Lav u uvodu jednog zakona, žena se treba sjećati da je stvorena od rebra Adamova i da je samo saveznica i pomoćnica muškarca. Potčinjenost bizantske žene muškarcu općenito se nije razlikovala od istog položaja koje su zauzimale žene u zapadnoj Europi, no ono što odvaja Bizant od zapadne civilizacije jest zatvaranje bizantske žene u ginekej, ponekad i pod nadzorom eunuha. I pored slobodnog držanja nekih carica i princeza, čak i one, kad bi izašle iz dvora, morale su velom pokriti svoja lica. Obične su žene rijetko izlazile iz kuće, najčešće da bi otišle u crkvu, pa primjerice Mihailo Atalijat opisujući jedan potres bilježi da su se na ulicama pojavile i žene, "koje su izgubile svaki stid". Naobrazba žena bila je u Bizantu daleko ispod razine koja je bila dostupna muškarcima: u građanskom staležu odgoj djevojaka svodio se na ručne radove i čitanje Svetog pisma; malo je bilo obrazovanih žena, od kojih je najpoznatija Ana Komnena.[22]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Allen 2006, vol. 2.1, str. 6.
  2. Catholic Encyclopedia, s.v. Deaconesses.
  3. Painter 1997, str. 141.
  4. Schaus 2006, str. 13.
  5. 5,0 5,1 Schaus 2006, str. 44.
  6. Schaus 2006, str. 561.
  7. Classen 2007, str. 128.
  8. Shahar 2004, str. 34.
  9. Williams & Echols 2004, str. 241.
  10. Langland 1996, str. 82.
  11. 11,0 11,1 Schaus 2006, str. 337.
  12. Inocent III, Pismo, 11. prosinca 1210.
  13. Allen 2006, vol. 2.2, str. 646.
  14. Lawson 2003, str. 22.
  15. Carpenter Erler & Kowaleski 2003, str. 198.
  16. Bouchard 1981, str. 268–270.
  17. Greif 2005, str. 2–3.
  18. Levin 1995, str. 96–98.
  19. Levin 1995, str. 137, 142.
  20. Levin 1995, str. 225–227.
  21. Mitterauer 2010, str. 45–48, 77.
  22. Bréhier 1976, str. 23–26.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]