Katedralna škola

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Katedralna škola u Trondheimu, osnovana 1152., najstarija je škola u Norveškoj. Katedralskole danas ima status srednje škole.

Prve katedralne škole osnovane su u ranom srednjem vijeku kao centri naprednog obrazovanja, a mnoge od njih su se kasnije razvile u srednjovjekovne univerzitete. Tokom čitavog srednjeg vijeka i kasnije, bile su komplementarne monastičkim školama. Neke od ovih ranih katedralnih škola nastavljaju svoj rad i dan danas.

Rane škole[uredi - уреди | uredi izvor]

Prikaz filozofa na jednom od arhivolta iznad desnih vrata zapadnog portala na Katedrali u Chartresu

Za vrijeme kasnog Rimskog Carstva rimski je municipalni sistem edukacije postepeno propadao, a kako bi obezbijedili crkvi dovoljno školovanih klerika biskupi su započeli osnivanje vlastitih škola vezanih za katedrale u kojima su služili. Najraniji zapis postojanja tako osnovane škole nalazi se u vizigotskoj Španiji za vrijeme Drugog sabora u Toledu 527. godine.[1] Ove rane škole koje su davale naglasak na religiozni nauk pod vodstvom lokalnih biskupa tokom 6. i 7. vijeka pojavile su se i u drugim djelovima Španije i u otprilike dvadesetak gradova u Galiji[2].

Tokom i nakon misije Augustina od Canterburyja zajedno s osnivanjem novih dijeceza pojavljuju se i katedralne škole diljem južne Britanije, najznačajnije od kojih su one u Canterburyju 597., Rochesteru 604. i Yorku 627. Ova grupa škola spada u najstarije škole na svijetu u stalnoj funkciji. Značajna funkcija katedralnih škola bila je i edukacija dječaka za pjevanje u crkvenim zborovima i mnoge od njih i danas imaju istu funkciju.

Karlo Veliki, franački kralj i kasnije car vrlo je brzo prepoznao važnost obrazovanja klera i u manjoj mjeri i plemstva, te je u pokušaju preokretanja silazeće tradicije izdao niz dekreta o potrebi obrazovanja u manastirima i katedralama. Godine 789., njegov dekret Admonitio Generalis nalaže da se škole moraju osnovati u svakom manastiru i biskupiji, u kojoj "djeca mogu naučiti čitati i gdje se naučavaju psalmi, pisanje, pjevanje, računanje i gramatika."[3] Kasniji dokumenti, kao što je pismo De litteris colendis, nalaže da biskupi imaju dužnost izabrati učitelje koji imaju "volju i vještinu učenja i želju naučavanja drugih"[4], a dekret Sabora u Frankfurtu (794.) preporuča da se biskupi pobrinu za obrazovanje svog klera.[5]

Kasnije su se katedralne škole osnovale u svim velikim evropskim gradovima kao što su Chartres, Orleans, Paris, Laon, Reims ili Rouen u Francuskoj i Utrecht, Liege, Koln, Metz, Speyer, Würzburg, Bamberg, Magdeburg, Hildesheim i Freising u Njemačkoj. Na temelju prethodnih tradicija ove su katedralne škole uglavnom obrazovale buduće svećenike i školovale pismene upravitelje za sve složenije poslove na dvoru za vrijeme renesanse 12. vijeka. Škola u Speyeru se afirmirala kao centar obrazovanja budućih diplomata Svetog Rimskog Carstva.[6] Dvor Henryja I. bio je usko povezan s katedralnom školom u Laonu, a on sam je bio jedan od primjera prvih pismenih kraljeva Evrope.[7]

Razvoj i karakteristike[uredi - уреди | uredi izvor]

Katedralne škole su se uglavnom orijentirale na akademsko blagostanje djece plemstva. Pošto su katedralne škole imale ulogu obrazovanja za buduću karijeru unutar crkve, djevojke nisu imale mogućnost njihovog pohađanja. S vremenom su se mnogi dječaci željeli upisati iako nisu imali ambiciju nastaviti karijeru unutar crkve. Povećani su zahtjevi za obrazovanjem ljudi u segmentima vladavine državom, diplomacije i neduhovnih crkvenih poslova. Neke su škole prihvaćale manje od stotinu studenata. Učenici su morali pokazati znatnu inteligenciju i morali su biti sposobni savladati zahtjevno akademsko gradivo. Uzevši u obzir da su knjige u ono doba bile izuzetno skupe, studenti su morali usvojiti sposobnost memoriziranja učiteljevih predavanja. Katedralne škole u ono doba bile su uglavnom podijeljene u dvije grupe ovisno o dobi učenika: schola minor bila je namijenjena mlađim studentima i kasnije je postala osnovna škola, dok je schola major bila namijenjena starijim studentima i kasnije se razvila u srednju školu.

Predmeti koji su se izučavali u katedralnim školama kretali su se od književnosti do matematike. Ovi su se predmeti nazivali sedam slobodnih vještina: gramatika, astronomija, retorika (govorništvo), logika, aritmetika, geometrija i muzika. Na predavanjima gramatike učenici su podučavani čitanju, pisanju i razumijevanju latinskog jezika, univerzalnog jezika Evrope onog doba. Astronomija je bila potrebna za izračunavanje vremena i datuma. Retorika je bila važna komponenta glasovnog obrazovanja. Logika se sastojala od otkrivanja umjetnosti rješavanja matematičkih problema, a aritmetika je davala osnove za razmišljanje o količinama. Učenici su čitali priče i pjesme na latinskom jeziku slavnih autora kao što su Ciceron ili Vergilije. Slično kao i u današnje vrijeme, katedralne škole dijelile su se u niže (osnovne) i više škole s različitim kurikulima. Kurikul niže škole obuhvaćao je čitanje, pisanje i pjevanje psalma, dok su kurikulumi viših škola sadržavali tzv. trivijum (gramatika, retorika i dijalektika), ostale slobodne vještine i izučavanje svetih spisa i pastoralnu teologiju.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Riché 1978, str. 126f.
  2. Riché 1978, str. 282–90
  3. Pierre Riché, Daily Life in the World of Charlemagne, Univ. of Pennsylvania Press, 1988., str. 191. ISBN 0-8122-1096-4
  4. Charlemagne: "De Litteris Colendis"
  5. Pierre Riché, Daily Life in the World of Charlemagne, Univ. of Pennsylvania Press, 1988, str. 192. ISBN 0-8122-1096-4
  6. Geschichte der Stadt Speyer. Vol 1, Kohlhammer Verlag, Stuttgart 1982, ISBN 3-17-007522-5
  7. C. Warren Hollister, Henry I (Yale English Monarchs), 2001. str. 25.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  • NN (1999), "Domschulen", Lexikon des Mittelalters, 3, Stuttgart: J.B. Metzler 
  • Kottje, R. (1999), "Klosterschulen", Lexikon des Mittelalters, 5, Stuttgart: J.B. Metzler 
  • Riché, Pierre (1978), Education and Culture in the Barbarian West: From the Sixth through the Eighth Century, Columbia: University of South Carolina Press, ISBN 0-87249-376-8 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]