Barbarska umjetnost

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Ramena kopča iz anglosaksonske grobnice Sutton Hoo, 7. vijek. Pogled iz drugog kuta. British Museum.

Barbarska umjetnost označava umjetnička djela germanskih naroda tokom velike seobe naroda (oko 300.-900.). Obuhvaća barbarsku umjetnost germanskih naroda u migracijskom periodu u kontinentalnoj Evropi i početak insularne umjetnosti ili hiberno-sakskonske umjetnosti koja je nastala fuzijom anglosaksonske i keltske umjetnosti na Britanskim otocima. Pojam pokriva mnoge različite umjetničke stilove uključujući i polikromni stil i animalni stil. Nakon kristijanizacije, barbarska se umjetnost u ranom srednjem vijeku u Zapadnoj Evropi razvila i podijelila u različite škole, danas klasificirane po regijama, kao npr. anglosaksonska umjetnost i karolinška umjetnost, prije nego je došlo do razvoja stilova koji su obuhvaćali cijeli kontinet kao što je romanika i kasnije gotika.

Pozadina[uredi - уреди | uredi izvor]

Germanska fibula, rani 5. vijek

U 3. vijeku Rimsko carstvo zapada u krizu i gotovo se raspada, a njegova vojska po etničkom sastavu postaje sve više germanska. Nakon što su Huni u 4. vijeku potisnuli Germane prema zapadu, oni su provalili kroz rimske granice i postepeno se naselili unutar Carstva. Vizigoti naseljavaju najprije Italiju, potom Španiju, na sjeveru Franci naseljavaju Galiju i zapadnu Njemačku, a u 5. vijeku skandinavski narodi kao Angli, Sasi i Juti osvajaju i naseljavaju Britansko otočje. S krajem 6. vijeka na teritoriju Zapadnog Rimskog Carstva postoji niz malih politički manje organiziranih germanskih kraljevstva.

Mada ta kraljevstva nisu nikad bila homogena, dijelila su zajedničke kulturalne karakteristike. Njihovi su narodi naselili nove zemlje i postepeno postali poljoprivrednici, stočari i ribari. Arheološki nalazi ne pokazuju postojanje tradicije monumentalnih umjetničkih djela, bio arhitektonskih, bilo u smislu skulptura od trajnih materijala, već preferenciju ka "mobilnoj" umjetnosti za osobnu upotrebu i s praktičnom primjenom, kao npr. oružje, opremu za jahanje, alat, i nakit koji je i služio kao kopča za odjeću. Sačuvani umjetnički predmeti germanskih naroda su gotovo uvijek osobni predmeti i nakit, koji se odijevao i nosio i koji se, prije prijelaza na hrišćanstvo zakapao s pokojnikom. Većina umjetničkih predmeta izrađena od organskog materijala nije se očuvala.

Tri su stila dominantna u germanskoj umjetnosti. Polikromni stil nastao od Gota nastanjenih u području oko Crnog mora. Animalni stil tipičan je za područje skandinavskih zemalja, sjeverne Njemačke i Engleske. Posljednji je insularna umjetnost ili hiberno-saksonski stil, kratki ali bogati period nakon kristijanizacije u kojem se zbiva fuzija animalnog stila, keltske umjetnosti, mediteranskog utjecaja i drugih motiva i tehnika.

Barbarska umjetnost[uredi - уреди | uredi izvor]

Polikromni stil[uredi - уреди | uredi izvor]

Tokom 2. vijeka među Gotima iz južne Rusije razvio se velik interes za ukrasne figure od zlata i predmete ukrašene dragim kamenjem. Ovaj umjetnički stil je preuzet od Skita i Sarmata, uz nešto grčko-rimskog utjecaja, a bio je popularan i kod Huna. Vjerojatno najpoznatiji primjeri datiraju iz 4. vijeka, pronađeni su u Rumunjskoj i poznati su danas kao Pietroaselsko blago, među kojim je pronađen i veliki broš s motivom zlatnog orla (vidi sliku). Motiv orla dolazi iz Istočne Azije i preuzet je u vrijeme kad su preci Gota bili dio Hunskog Carstva. Isti je motiv vidljiv gotičkoj kopči pojasa u obliku orla iz 4. vijeka (vidi sliku) iz južne Rusije.

Goti su donijeli svoj umjetnički stil u Italiju, južnu Francusku i Španiju. Jedan dobro poznati primjer je ostrogotska fibula u obliku orla iz esene u Italiji, danas u muzeju u Nürnbergu. Drugi primjer je vizigotska polikromna votivna kruna (slika) Recceswintha, kralja Toleda, pronađena u votivnom blagu datiranom oko 670. u Fuente de Guarrazar, u blizini Toleda. Popularnost stila potvrđena je i otkrićem polikromnog mača (slika) u grobnici franačkog kralja Childerica I (umro oko 481. ), puno sjevernije od Alpa.

Animalni stil[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Animalni stil
Poklopac kožne vrećice za čuvanje novca, Sutton Hoo, oko 625.

Švedski arheolog Bernhard Salin bio je sa svojim radom objavljenim 1904.[1] začetnik studija sjevernoevropskih ili "germanskih" zoomorfnih dekoracija[2]. On je podijelio animalni stil, koji je trajao otprilike od 400. do 900. godine, u tri faze: stil I, stil II i stil III. Uzroci promjena koji su doveli do formiranja triju faza još su uvijek predmet diskusija, a objašnjavaju se uglavnom promjenama trendova u kasnorimskoj umjetnosti u provincijama i utjecaju tradicija nomadskih stepskih plemena. Prva dva stila vrlo su raširena diljem Evrope u vidu umjetnosti "barbarskih" naroda za vrijeme velikih seoba.

Stil I. Najprije se pojavljuje u sjeverozapadnoj Evropi i oblikuje se u zapaženi zasebni stil s uvođenjem tehnike chipcarving (njem. kerbschnitt), plitkog urezivanja površine metala sličnom onome u drvorezu. Ova se tehnika koristila za obradu srebra i zlata u 5. vijeku. Karakteriziraju ga prikazi životinja čija su tijela podijeljena u sekcije i pojavljuju se na predmetima na kojima dominiraju apstraktni ukrasi.

Stil II. Nakon 560.-570. stil I polako gubi na važnosti i zamjenjuje ga stil II. Kod tog stila životinje se prikazuju u cijelosti, ali njihovo je tijelo izduženo tako da formira "trake" koje se isprepliću u simetrične oblike. Životinjski ukrasi nisu imali za cilj vjerni prikaz životinjskog tijela, često nisu prikazane noge pa se obično opisuju kao "zmije", iako glave prikazuju druge životinjske vrste. Prikaz životinjskog tijela je podređen ukrasnim motivima, tipično se koristi motiv isprepletenosti često formirajući oblik srca ili sl. Jedan od primjera je na ilustraciji gore.

Oko 700. godine lokalizirani stilovi se razvijaju i više se ne priča o "germanskom" stilu.[3] Salinov stil III nalazi se uglavnom na Skandinavskom poluotoku i poznat je kao vikinška umjetnost.

Hrišćanski utjecaj[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon propasti Rimskog Carstva, crkva se nameće kao jedina nadnacionalna sila u Evropi. Bila je element zajedništva i jedina institucija koja je selektivno sačuvala rudimente klasične civilizacije. Nakon što se krajem 7 vijeka pokrštavanje germanskih naroda bližilo kraju, crkva postaje najznačajniji pokrovitelj umjetnosti i naručitelj iluminiranih rukopisa i drugih liturgijskih predmeta. Prema nalazima vidljivo je jasno opadanje germanskih načina ukrašavanja i povećanje mediteranskog utjecaja. Ovaj je proces bio brz kod Gota u Italiji i Španiji, a sporiji kod sjevernijih naroda. Ova je promjena jasna na merovinškom kodeksu Gelazjanskom sakramentariju iz 8. vijeka: ne sadrži elemente animalnog "stla II" već koristi mediteranske motive riba kako bi izgradio inicijale na početku poglavlja.

Insularna umjetnost[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Insularna umjetnost

Insularna umjetnost, često poznata kao hiberno-saksonska umjetnost, pogotovo kod iluminiranih rukopisa, bila je ograničena na Veliku Britaniju i Irsku, a formirala se kao fuzija germanske tradicije (preko Angla i Sasa) i keltske tradicije (preko irskih monaha). Prvi se puta pojavljuje u kasnom 7. vijeku i prisutna je na Britanskom otočju oko 150 godina sve do vikinških invazija u 9. vijeku (nakon čega dolazi do pojave anglo-saksonske umjetnosti). U Irskoj je pak prisutna do 12. vijeka nakon čega je zamjenjuje romanika.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Broš iz Tare, pogled sprijeda, rani 8. vijek.

Irska se preobraća na kršćanstvo sredinom 5. vijeka s dolaskom misionara iz Britanije i Evrope, dok se istovremeno u Engleskoj naseljavaju paganski Angli, Sasi i Juti. Izuzetna politička fragmentacija Irske i potpuni manjak urbanog razvoja spriječio je razvoj jake episkopalne strukture. Kao posljedica toga pojavljuje se monasticizam kao dominantna sila irskom kršćanstvu, a tako i u irskoj kršćanskoj umjetnosti.

Keltsko kršćanstvo daje poseban naglasak na misionarsku aktivnost. Oko 563. sveti Kolumba osniva samostan na škotskom otoku Ioni, iz kojeg je započeo preobraćenje piktskih pagana u Škotskoj. Ovo samostansko naselje dugo je ostalo ključnim centrom kršćanske kulture u sjevernoj Britaniji. Kolumbovi monasi kasnije sele u Nortumbriju gdje 635. osnivaju samostan na otoku Lindisfarne iz kojega kreću u preobraćenje stanovništva sjeverne Engleske. Međutim, iz Rima je već započeo proces pokrštavanja Angla i Sasa s juga iz Kentskog samostana 597. godine. Dolazi do sukoba između irskih monaha i Rima oko dana proslave Uskrsa, što je za posljedicu imalo povlačenje irskih misionara iz Lindisfarnea natrag na Ionu. Međutim, vrlo raširena uporaba irskih dekorativnih oblika u engleskoj umjetnosti i obrnuto svjedoči velikom značenju interakcije među ovim dvjema kulturama. Engleska će postepeno dolaziti pod sve veći mediteranski utjecaj, ali ne prije nego su se irsko-keltska i anglo-saksonska umjetnost spojile.

Prvo važno djelo koje se moglo nazvati hiberno-saksonskim bila je Knjiga iz Durrowa iz kasnog 7. vijeka. Slijedi zlatno doba obrade metala, proizvodnje manuskripta i kamenih skulptura. U 9. vijeku, s provalama Vikinga i povećanjem utjecaja mediteranskih formi, vrhunac hiberno-saksonskog stila bliži se kraju.

Iluminirani rukopisi[uredi - уреди | uredi izvor]

Knjiga iz Durrowa, 7. vijek, Irska. Jedna od najranijih djela hiberno-saksonske umjetnosti. Biblioteka Trinity Collegea, Dublin.

Preživjeli primjeri irske keltske umjetnosti iz željeznog doba pripadaju uglavnom artefaktima u stilu La Tène. Neki od najpoznatijih artefakata tog razdoblja su tzv. "viseće zdjele", kao one pronađene u nalazištu Sutton Hoo. Već u samom početku širenja evanđelja, irski su misionari shvatili da su im potrebne knjige i, već od prvih primjeraka, započeli su s ukrašavanjem teksta motivima preuzetim iz tradicije obrade metala. U najranijim rukopisima, kao što je psaltir sv. Kolumbe iz 7. vijeka, prisutni su motivi spirala i zavojnica direktno preslikani iz keltskih emajliranih posuda i metalnih predmeta u stilu LA Tène.

Nakon psaltira sv. Kolume, dekoracija knjiga postepeno postaje sve kompleksnija, te se unose novi stilovi ukražavanja preuzeti iz drugih kultura. Na početku svakog evanđelja, često nalazimo čitave stranice bogato dekorirane ukrasnim motivima bez ikakvog teksta, tzv. "tepih stranice". Geometrijski motivi i isprepleteni uzorci mogli bi se objasniti i utjecajem egipatskih Kopta ili utjecajem Bizanta. Povećana upotreba animalnih dekoracija je posljedica utjecaja anglo-saksonskog stila. Svi su se ti utjecaji i tradicije složili u zasebni stil kojeg se naziva hiberno-saksonski stil, a prvi rukopis tog tipa bila je knjiga iz Durrowa iz kasnog 7. vijeka, dok je najpoznatiji primjer tog stila Lindisfarnska evanđelja.

Knjiga Kellsa je vjerojatno stvorena u Ioni u 8. vijeku. S provalom Vikinga 807. godine, monasi iz Ione bježe u Irsku, te odnose knjigu za sobom u grad Kells. Ovaj je rukopis najbogatije dekorirani primjer hiberno-saksonskog stila u kojemu se nalazi širok spektar motiva i tehnika ukrađavanja korištenih tokom čitavog 8. vijeka.

Obrada metala[uredi - уреди | uredi izvor]

U 7. vijeku dolazi do preporoda obrade metala razvojem novih tehnika kao što je filigranstvo u zlatu, što je omogućilo manje i detaljnije ukrase. To je posebno vidljivo kod keltskih broševa, važnih statusnih simbola vladajuće elite, ali i samog klera koji ih je nosio kao dio odežde. Broš iz Tare i ostava iz Ardagha najspektakularniji su primjeri insularne umjetnosti, dok je su kraljevski dragulji iz nalazišta Sutton Hoo iz 7. vijeka karakteristični primjeri predhrišćanskog anglo-saksonskog stila. Kod tih primjera vidlijivi su sve moguće vještine na raspolaganju obrađivačima zlata onog doba: urezivanje metala (chip carving), filiganstvo, cloisonné i ukrašavanje kvarcom.

Kamene skulpture[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Visoki križ

Umijeće prisutno kod obrade metala vidljivo je i kod izrade kamenih skulptura. Stotinama godina u Irskoj je postojao običaj postavljanja velikih drvenih križeva unutar dvorišta manastira. Drveni križevi su kasnije zamijenjeni kamenim križevima zvanim "visokim križevima", koji su u pravilu bogato ukrašeni istim složenim motivima kao kod obrade zlata, a često i ljudskim figurama.

Veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Die altgermanische Thierornamentik, Stockholm 1904., The Open Library online text, pisan na njemačkom jeziku i bogato ilustriran.
  2. Biografija na švedskoj Wikipediiji
  3. Rituals of power: from late antiquity to the early Middle Ages, By Frans Theuws, Janet L. Nelson, str. 45

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Dodatna literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]