Carigradski tetrarsi

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Carigradski tetrarsi
Venice – The Tetrarchs 03.jpg
autor nepoznat, datiran oko 293. - 303.
visoki reljef u porfiru, 130 cm
Bazilika sv. Marka, Venecija
Izgubljeni komad stopala, pronađen je u 20. vijeku i nalazi se u Arheološkom muzeju u Istambulu.
Detalj

Carigradski tetrarsi, skulptura četiri rimska cara od porfira datirana oko 300. godine. U srednjem vijeku je ukradena iz Konstantinopolisa i postavljena na fasadu Bazilike sv. Marka u Veneciji. Izvorno je bila dio ukrasa Philadelphiona u Konstantinopolisu.

Sadržaj/Садржај

Opis[uredi - уреди | uredi izvor]

Rimsko Carstvo je u periodu nakon 293. vodila grupa od četiri vladara, tzv. tetrarha, koje je uspostavio car Dioklecijan. Tetrarhiju su činila dva starija cara (Augusti) i dva mlađa (Caesar). Carstvo je bilo podijeljeno na istočni i zapadni dio i nad svakim je dijelom vladao jedan stariji i jedan mlađi tetrarh. Nakon što se Dioklecjian povukao s vlasti 305., došlo je do sukoba među tetrarsima i cijeli se sistem vlasti urušio i prestao postojati do 313. godine.

Prikaz četiri tetrarha imao je primarnu ulogu simbolizirati sam koncept tetrarhije, više nego vjerno prikazati izgled samih vladara. Svaki tetrarh jednako izgleda, bez ikakvih individualnih karakteristika osim što dvoje likova, vjerojatno starijih Augusti, imaju bradu, dok dvoje likova bez brade predstavljaju mlađe vladare. Skupina je podijeljena u parove u zagrljaju, koji spaja jednog Augusti i jednog Caesara zajedno, tako da ukupni efekt daje dojam jedinstva i stabilnosti. Izbor materijala, vrlo čvrstog porfira (uvezenog iz Egipta), simbolizira trajnost sličnu egipatskim figurama ili ranim kuros figurama. Porfir je bio rijedak materijal i koristio se samo za prikaze careva.[1][2]

Stil[uredi - уреди | uredi izvor]

Figure su prikazane poput kamenih blokova, vrlo različito od realističnog ili idealističkog prikaza likova u ranijim periodima. far from the verisimilitude or the idealism of the earlier periods. Likovi su kruti, čvrsti, a njihovo svečano ruho je stilizirano. Lica su im gotovo jednaka pogleda izgubljena u daljinu, gotovo kao u transu. U usporedbi s nešto kasnijim reljefima na Konstantinovom slavoluku u Rimu, Ernst Kitzinger zapaža jednake "zdepaste proporcije, površine odvojene kutovima, uređenje kompozicije putem simetrije i ponavljanja i prikaz likova i draperije putem urezivanja umjesto modeliranja". Navodeći druge primjere, objašnjava da je: "oznaka ovog stila gdjegod se pojavio tvrdoća osjećaja, težina i omeđenost površina kutevima - ukratko, gotovo potpuno odbacivanje klasične tradicije".[3]

Pitanje interpretacije ovog stila koji izgleda kao propadanje i stila i izvedbe u kasnoantičkoj umjetnosti izazvalo je mnoge diskusije. Faktori koji su su uzeti u obzir su prekid prijenosa umjetničkog umijeća zbog političkih i ekonomskih potresa za vrijeme Krize 3. vijeka,[4]utjecaj istočnih i drugih preklasičnih regionalnih stilova iz susjednih zemalja (ovo viđenje zastupa Josef Strzygowski (1862.–1941.), danas uglavnom prevaziđeno),[5] pojava jednostavnijeg "popularnog" ili "italskog" stila tipičnog za manje bogate građane, aktivno ideološko odbacivanje klasičnog stila i onog što on predstavlja i namjerni izbor jednostavnog svjetonazora i korištenje mogućnosti ekspresije jednostavnog stila.[6] Jedan od faktora koji se ne mogu uzeti u obzir, kako zbog starosti tako i zbog porijekla ovog reljefa, je davanje službene podrške hrišćanstvu, pošto je kip stariji od toga.[7] Ova promjena u umjetničkom stilu vodi ka karakterističnom umjetničkom stilu srednjeg vijeka.[8]

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Eksterni video
Carigradski tetrarsi na Smarthistoryu.

Statue su vjerojatno izvorno ukrašavale stupove trijema Philadelphiona u Konstantinopolisu. Ukrali su ih Mlečani kad je grad bio opljačkan za vrijeme Četvrtiog krstaškog rata 1204., te odnijeli u Veneciju.[9] Arheolozi su 1960-ih došli do značajnog pronalaska petnog dijela izgubljenog stopala u blizini džamije u Bodrumu. Ovaj dio se danas nalazi u Arheološkom muzeju u Istanbulu.

Drukčija se priča može naći u djelu Putovanja Marca Pola, njegove autobiografije koju je prenio na papir Rustichello da Pisa oko 1300. Priča se mora uzeti s velikim oprezom, pošto je izvor daleko od pouzdanosti u modernom smislu, ali je vrijedi spomenuti:

"Spor nastao u gradu Akri 1255. prerastao je u rat koji je trajao godinama i osjetio se diljem Sirije. Počeo je kao nesuglasica oko vrlo stare crkve sv. Save, smještene na zajedničkoj međi između venecijanskog i đenovskog imanja u Akri, i rasplamsao se zbog drugih nesretnih okolnosti. Akra je teško patila. Venecija je tada uglavnom imala inicijativu i pobijedila Đenovu na kopnu i moru, te je potpuno otjerala iz Akre. Četiri drevne statue od porfira trijumfalno su prenesene iz crkve sv. Save u Veneciju i dan danas stoje na vanjskom uglu sv. Marka, prema Duždevoj palači."[10]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Kitzinger, Ernst, Byzantine art in the making: main lines of stylistic development in Mediterranean art, 3rd–7th century, 1977., Faber & Faber, str. 9. ISBN 0571111548 (US: Cambridge UP, 1977)
  2. Tetrarchs, Il Museo di San Marco, 2013. Pristupleno 5. aprila 2013.
  3. Kitzinger, str. 9. (oba citata)
  4. Kitzinger,str. 8.–9.
  5. Kitzinger, str. 9.–12.
  6. Kitzinger, str. 10.–18.
  7. Kitzinger, str. 5.–6., 9., 19.
  8. Kitzinger, str. 19.
  9. Honour, H.; Fleming, J. (2009.). A World History of Art (7. izdanje izd.). Laurence King Publishing. str. 309.. ISBN 978-1-85669-584-8. 
  10. Messenger, Charles, ur. (1929.). The Travels of Marco Polo. The complete Yule-Cordier edition.. John Murray, London. https://www.gutenberg.org/files/10636/10636-8.txt. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Koordinate: 45°26′03″N 12°20′23″E / 45.43417°N 12.33972°E / 45.43417; 12.33972