Legija

Izvor: Wikipedia
(Preusmjereno sa Rimska legija)
Disambig.svg Za ostala značenja v. Legija (razvrstavanje).
Rmn-military-header.svg

Ovaj članak je dio serije:

Oružane snage Drevnog Rima
800. pne. – 476. n.e.

Strukturna historija
Rimska vojska (Tipovi jedinica i činovi,
legije, pomoćne snage, Generali)
Rimska mornarica (Flote, Admirali)
Historija pohoda
Popis ratova i bitaka
Odlikovanja i kazne
Tehnološka historija
Vojno inženjerstvo (castra,
Opsadne sprave, Lukovi, Ceste/putevi)
Osobna oprema
Politička historija
Strategija i taktika
Pješadijske taktike
Granice i fortifikacije (limes,
Hadrijanov zid)

Rimska legija (od lat. legio, prema glagolu legere, "držati se skupa") bila je osnovna jedinica rimske kopnene vojske. Legionar je bio vojnik - pripadnik legije.

Savremeni ekvivalent legije kao vojne jedinice po veličini, odnosnu broju pripadnika, bi otprilike bila jedna brigada. Jedna legija se obično teritorijalno vezivala za jednu rimsku provinciju u kojoj se brinula za njenu bezbjednost i vojnu odbranu, no značajan je broj i primjera mobilnosti legija što je bilo naročito izraženo tokom rimskih vojnih kampanja i ratova. Tako je npr. legija pod nazivom Legio VI Ferrata pratila Cezara (100-44. godine pne.) od Galije, preko Hispanije i Balkana do Egipta, a nakon njegovog ubistva služila je i u područjima koja danas nose ime Mala Azija i Bliski istok. Rimska vojska je brojala oko 60 legija u vremenu uspona i oko 18 legija u vrijeme kriza. S prelaskom Rimske Republike u Rimsku Imperiju, rimska vojska je profesionalizovana a struktura legije je pretrpjela velike promjene.

Zbog velikog vojnog uspjeha koje su postigle Rimska Republika i kasnije, Rimska Imperija, legija je dugo vremena bila smatrana kao uzor vojne efikasnosti i sposobnosti.

Veličina jedne legije varirala je tokom historije antičkog Rima od 4.200 legionara (30 manipola od po 120) i 300 konjanika (equites) vremenu Republike do 5.200 vojnika plus pomoćne trupe u imperijalnom dobu (10 kohorti, od toga njih 9 po 480 legionara dok je prva kohorta brojala gotovo dvostruko više - 800 legionara).

Smatra se da je Rim ukupno formirao nekoliko stotina legija a do danas je identifikano njih oko 50, sa njihovim nazivima, datumima formiranja i raspuštanja, simbolima, bitkama u kojima su učestvovale i područjima gdje su bile raspoređene.

Rekonstrukcija: Legija na paradi
Savremena rekonstrukcija izgleda rimskih vojnika. Mogu se uočiti šljem sa štitnicima za obraze i oklop od pokretljivih segmenata.

Prva epoha (VIII-VI stoljeće p.n.e)[uredi - уреди]

U početku su sastav legija činili isključivo neoženjeni građani Rima stari od 17 do 46 godina koji su mogli priuštiti troškove naoružavanja. Legije su se formirale s početkom godišnjih vojnih kampanja i u sastavu su imale oko 3.000 pješaka i 300 konjanika[1]. koji su bili podijeljeni u grupe od po 1000 pješaka i 100 konjanika. Pojedinačne formacije pješaka i konjanika imale su svoje komandire; tribunus militum za pješake i tribuni celerum za konjanike. Basileus (kralj na grčkom jeziku) je bio komandant legije i između ostalog, odgovoran za njeno raspuštanje nakon vojne kampanje u datoj godini. Legije su se tada borile uglavnom u zbijenoj formaciji falange[2]. Ovakva je formacija bila uspješna na ravnom terenu ali ne i na brdovito-planinskom, pa je zbog toga rimska vojska trpjela poraze u borbama protiv Samnita[3] na terenu današnje centralne Italije). Značajne taktičko-formacijske promjene su morale biti primijenjene kako bi legija bila vojno efikasna i na takvim terenima. Rim je brzo uviđao svoje slabosti i žurno nalazio rješenja ne ustručavajući se ni od preuzimanja taktike, modela i inovacija svojih protivnnika.

Reforma Servija Tulija (polovina VI stoljeća p.n.e)[uredi - уреди]

U doba monarhije, pod Servijem Tulijom kao šestim kraljem Rima, sprovedena je reforma kojom je stanovništvo na osnovu popisa podijeljeno u 5 klasa prema prihodima koji su ostvarivali i prema tome, sposobnosti vojnog opremanja:

  1. prva klasa, classici s godišnjim prihodima od više od 100.000 sesteraca; 80 centurija pješaka, od toga: 40 centurija muškaraca starosti od 45 godina i više iz čijih redova se bira gradska policija i 40 centurija muškaraca starosti 17-45 godina, budućih vojnika.
  2. druga klasa, 20 centurija, s prihodima između 100.000 i 75.000 asa (10 centurija starijih muškaraca i deset mlađih);
  3. treća klasa, 20 centurija lake pješadije s prihodima između 75.000 i 50.000 sesteraca (10 centurija starijih muškaraca i deset mlađih);
  4. četvrta klasa, još 20 centurija lake pješadije s prihodima između 50.000 i 25.000 sesteraca (10 centurija starijih muškaraca i deset mlađih);
  5. peta klasa, 30 centurija čiji su pripadnici imali prihode od samo 11.000-25.000 sesteraca (zanatlije, od toga 3 centurije stolara);
  6. šesta klasa, proletarii, bez prihoda, jedna centurija.

Osim pješadijskih centurija, klasa konjanika-vitezova (s prihodima od najmanje 400.000) obezbjeđivala je 18 centurija konjanika dok su proleteri davali 5 centurija tehničko-intendantskih službi.

Period poslije pobjede nad Samnitima (IV-III stoljeće p.n.e)[uredi - уреди]

Raspored trupa u legiji. Na krilima je konjica.

U vrijeme Republike, prvobitno su legionari bili razvrstavani po tipu u tri glavne grupe i tri pomoćne.

Glavne:

Pomoćne:

Kasnije su leves i rorarii prerasli u velites. Svaka legija sastojala se, između ostalog, od 30 manipola: 10 hastata + 10 principes + 10 triarii, a leves i velites su bili raspoređeni po manipolama.

Grupe su se razlikovale prema ratničkom iskustvu njihovih pripadnika i prema ekonomskoj moći. U Rimskoj Republici, barem u početku, svaki vojnik morao je sam nabavljati svoju opremu. U pješadiji su triarii bili najbolje opremljeni a accensi, budući iz pete klase građana, najslabije.

Leves (kasnije prerasli u velites), iz četvrte klase, bili su lagano naoružani lukom i strijelom ili kopljima i praćkama. Njihova oprema nije bila kvalitetna i nisu imali gotovo nikakvu zaštitu. Nisu bili organizovani u posebne jedinice već integrisani po manipolama.

Ni velites nisu imali oklop ali su raspolagali donekle boljom opremom; imali su drvene okrugle štitove, promjera oko 90 cm[4], manja koplja, kratak mač i bodež. Bili su prepoznatljivi po vučjoj koži koju su nosili na leđima i vučjom glavom na vrhu šljema.

Formacije teške pješadije:

  • U prvoj liniji su bili hastati, najmlađi i najneiskusniji borci. Bili su naoružani Hastati kratkim kopljima za bacanje i teškim kopljem[5]. Nosili su lagani oklop (od kože ili sa metalnim pločama na prsima), štit koji je dosezao do pojasa, kratak mač i bodež.
  • Iza njih su bili principes, obučeni i vješti legionari, teže oklopljeni, sa štitom sličnim hastatima, dva teža koplja i jednim lakim te kratkim mačem i bodežom. Prvobitno su zauzimali prvi borbeni red ali kasnije su to mjesto prepustili mlađim hastatima.
  • Zadnju, treću liniju, formirali su triarii, veterani koji bili rezervna snaga legije. Oni su bili najvještiji borci, prekaljeni u borbama i služili su kao rezerva. Birani su među najboljima iz prve klase, među veteranima koji su sebi mogli priuštiti najbolji oklop i opremu. Najčešće su nosili oklop od bronze, imali su dugo koplje, veliki štit, kratki mač i bodež. Njihov šljem je imao duge štitnike za obraze i peruške na vrhu.

Pored njih, tu su bili i rorarii i accensi; ovi prvi su bili mladi i neiskusni vojnici, loše opremljeni, bili su rezerva i popunjavali su eventualne praznine u formacijama nastalim tokom borbi. Accensi su bili još siromašniji i, ako su učestvovali u borbi, koristili su praćke i kamenje. Ipak, najčešće su služili oficirima kao posilni. Zapravo, oni su bili vojno-historijski ostaci nekadašnje četvrte i pete linije kod hoplita. Triarii, rorarii i accensi su bili organizovani u 3 manipole od po 180 vojnika.

Pomoćne trupe su imale okrugli štit za razliku od prethodno opisanih trupa koje su imale četvrtaste. Imali su drugorazednu ulogu u vojskama starih Rimljana.

Taktika borbe od IV do II stoljeća p.n.e[uredi - уреди]

Savremena rekonstrukcija izgleda rimskog legionara. Prikazan je legionar sa štitom, šljemom, kopljem pilum i oklopom lorica segmentata.

U čvrstoj, željeznoj disciplini i hrabrosti vojnika ležala je prava snaga rimskih legija. U borbi su vojnici bili poredani u tri linije: u prvoj liniji su bili hastati i oni su morali podnijeti prvi udarac neprijatelja; u drugoj liniji su bili principes; a u trećoj triarii, najiskusniji i najjači veterani koji su ulazili u borbu u kritičnim momentima ili da odbiju napad neprijateljske konjice. Equites, rimska konjica, je bila raspoređena na krilima kako bi mogla zaći iza neprijateljskih redova ili uništiti neprijatelja kad su mu razbijene formacije. Leves i velites su ometali neprijatelja na početku bitke, ispitujući njegovu moć ili da ga primoraju na blisku borbu.

Za vrijeme Republike, legije su bile podijeljene ne manipole (parove centurija). Za vrijeme Imperije uvode se kohorte .

Velites iz prve linije, brzo su se kretali jer nisu imali oklop koji ih je sputavao, izazivali su neprijatelja bacanjem lakih kopalja i sl. a zatim bi se povlačili među redove oklopljenih klasa ili davali podršku konjanicima.

Hastati su zatim popunjavali prostor koji su prethodno držali velites. Imali su koplja koja su bacali na neprijatelja sa udaljenosti od 10 do 30 metara prije upuštanja u borbu prsa u prsa. Ako hastati ne bi napravili proboj, postupak se ponavljao sa principes[6]. Rijetko se dešavalo da i triarii moraju učestvovati u boju, onda su koristili probojna koplja duga oko 3 metra i nastupali u redovima poput falange.

Tako je nastala latinska izreka Res ad Triarios rediit, što znači "stvar je povjerena triarijima", jer su stvari postale ozbiljne i igra se zadnjim adutom na raspolaganju.

Konjica i pomoćna pješadija[uredi - уреди]

Konjicu su formirali equites i pomoćne jedinice Italika koji još činili i laku pješadiju i strijelce. Konjica je bila opremljena lagano, s okruglim štitom, dugim mačem i nekim od kopalja. U vrijeme Republike, legije su imale po 4200 legionara, podijeljenih u manipole od po 120-150 ljudi (hastati i principes) i po 60 triarija; konjica je bila podijeljena u turmae od po 30 konjanika kojima su komandovali decurioni.

Hijerarhija[uredi - уреди]

Svakim je manipolom komandovao centurion izabran iz svoje jedinice - centurije. Bili su prepoznatljivi po većoj peruški na šljemu i "komandnim štapom". Najvažniji je bio komandant trijaria – primus vilus i jedan je od rijetkih koji je jahao konja tokom marša. Biran je kao najhrabriji i najvještiji vojnik. Štab je činilo 6 vojnih tribuna; jedan tribunus laticlavius i pet tribuni angusticlavi, a glavnokomandujući je bio legatus legionis.

Legija krajem II stoljeća pne.[uredi - уреди]

Oprema legionara u sjevernim provincijama oko 175. godine

Gaj Marije je sproveo vojnu reformu kojom je profesionalizovao rimsku vojsku i zaveo regrutaciju za sve građane dobrovoljce, kako Rimljane tako i Italike i nije pravio podjelu na klase i prihode. Iako Italici nisu imali posjede, njihovo prisustvo u vojsci Rima omogućilo je postizanje brojčane superiornosti u usporedbi sa skoro svim vojskama tog vremena. Naravno, brojnost nije bila jedina snaga rimske vojske; odlična obuka i neuništiva disciplina izazivali su strah i zavist tadašnjih civilizacija.

Gaius Marius je uveo i standardizaciju opreme (država je obezbjeđivala opremu za legionare) i povećao je broj vojnika u legiji na 4800 i uveo podjelu na kohorte. Nakon reforme, hastati, principes i triari postali su samo nazivi i ubrzo izčezli iz upotrebe. Sada su svi legionari nosili majicu/košulju ispletenu od željezne žice odnosno željeznih prstenova uvezanih u gustu mrežu, po dva piluma (koplja za proboj neprijateljskih štitova), kratki mač gladius (dug oko 70 cm, oštrog vrha, namijenjen probadanju neprijatelja), scutum (visoki štit koji je pokrivao tijelo od članaka do brade) i tradicionalni bodež - pugio .

Dakle, s reformom su velites, hastati, principes i triarii postali zastarjeli[7]. Bitna inovacija bila je podjela legije na 10 kohorti sa po 6 centurija. Ovako je bilo lakše komandovati legijom a jedinice su bile kompaktnije.

Legionari su postali profesionalci kojima je država davala potrebnu opremu a uz nju su imali i torbu od kože u kojoj su nosili zalihe hrane za nekoliko dana (što im je davalo određenu autonomiju tokom marša) i alate za izgradnju logora, popravke, poljoprivredu (tokom ratova legija je mogla biti izolovana na neprijateljskoj teritoriji te sama obezbijediti hranu) I sl. Osam legionara (koji su činili najmanju jedinicu u rimskoj vojsci, tzv. contumbernium) dijelilo je jedan šator od kože i bio je prevožen na muli. Iako su ovako imali veću autonomiju, legionari su se kretali sporije zbog opterećenja mnogom opremom.

Imperijalna legija, velika reforma (kraj I stoljeća p.n.e)[uredi - уреди]

Struktura legije nakon reforme Oktavijana Avugusta

Oktavijan Avgust je uveo reformu kojom je promijenio strukturu legije i promijenio ukupan broj vojnika na 5.500, uglavnom pješaka, i po 120 konjanika. Imperijalna legija je bila podijeljena na 10 kohorti sa po 6 centurija. Prva kohorta je brojila 960 legionara (ostalih 9 po 480) i nosila je simbol Orao legije (aquila - aquilifer).

Hijerarhija je ostala ista kao u vrijeme Gaja Julija Cezara. Sada su pojedinačne kohorte nosile Signifer, ukrašeni štap presvučen u kožu lava i medvjeda, i po tome se raspoznavale. Oficiri su sada imali slijedeće činove:

  • 59 centuriona, najviši po činu bio je Primus Pilus;
  • 1 tribun kao komandant konjice na period od 6 mjeseci;
  • 5 tribuna angusticlavii, iz konjice, svaki komanduje dvjema kohortama;
  • 1 praefectus castrorum, upravnik logora;
  • 1 tribun laticlavio, iz aristokracije rimskog Senata;
  • 1 legatus legionis iz reda senatora i kome je povjerena komanda nad jednom legijom u provincijama sa više legija. U provincijama sa jednom legijom komandu je imao guverner, tzv. legatus Augusti pro praetore.
  • 1 praefectus legionis iz konjice, za svaku legiju u Egiptu. Nakon II stoljeća i za legije u Mezopotamiji.
  • 1 praefectus legionis, od 197. godine, na čelu Legio II Parthica.

Od drugih novina tu su i 9 kohorti koje su čuvale imperatora i njegovu porodicu (čuvena Pretorijanska garda) i stalne pomoćne trupe regrutovane u provincijama.

Legija u kasnom imperijalnom dobu[uredi - уреди]

Neke od promjena u kasnom imperijalnom periodu uključivale su regrutovanje građana iz provincija van Italije (omogućeno im je i posjedovanje oficirskog statusa), mogli su se ženiti, broj konjanika se uvećao sa 120 na 750 itd.

I način ratovanja se promijenio, ponajviše zbog germanske prijetnje. Germani su u početku bili samo pješadijska vojska ali su kasnije savladali i konjaničke vještine. Tadašnje rimske legije nisu mogle adekvatno reagovati na brze upade i povlačenje grupa konjanika.

S novim reformama srž legija se smanjila na 1500 ljudi. Ovo je doduše oslabilo njenu strukturu ali joj je dalo veću elastičnost i brzinu. Konstantin je povećao ukupan broj legija ali je smanjio broj legionara u njima radi pomenute fleksibilnosti i ograničenja mogućnosti za pobunu[8].

Comitatus su smještani u centar provincije, spremni na intervenciju u slučaju potrebe. U graničnim područjima bili su limitanei, lake trupe čiji je zadatak bio usporavanje neprijatelja dok ne stignu pojačanja.

Legije više nisu bile elitne jedinice koje su Rim učinile velikim, ali je nova situacija zahtijevala adaptaciju a Rim je uvijek brzo učio i prilagođavao se prilikama.

Oružje i oprema[uredi - уреди]

Oprema rimskog legionara u imperijalnom dobu

Odbrambeno oružje[uredi - уреди]

Svo oružje i oprema koje su rimski legionari koristili u borbi neprestano su se usavršavali.

Oprema za odbranu:

  • Lorica, oklop, imao je više varijanti: lorica hamata, lorica squamata, lorica segmentata, lorica musculata i sve su bile fleksibilne ali i otporne.
  • Scutum , štit, bio je ukrašen u zavisnosti od jedinice u kojoj je korišten.
  • Balteus, vojnički opasač, cingulum militaris, služio je za nošenje oružja i kao ukras.
  • Cassis, šljem, štitio je glavu, vrat i uši. Mogao je imati i perušku, ali samo za oficire i podoficire.
  • Caligae, sandale za marš i crvena tunika bili su zajednički svim legionarima.

Oružje za napad[uredi - уреди]

Najčešće ofanzivno oružje koje su legionari koristili:

  • Gladius, mač sa oštricom dugom oko 50-55 cm (i do 70 cm), vrhunsko oružje legionara, nošeno je sa desne strane opasača.
  • Pilum, koplje kojim se onesposobljavao štit neprijatelja i protivnik primoravao na blisku borbu.
  • Pugio, bodež nošen za opasačem.

Podjela dužnosti i činovi u legijama[uredi - уреди]

Rekonstrukcija: aquilifer; iza njega je signifer (vidi se samo simbolično koplje) a desno je cornicen (vidi se rog).
Rekonstrukcija: na čelu kolone, s desna na lijevo: centurion, aquilifer, signifer i cornicen (zaklonjen iza signifera, vidi se savijeni rog).
Rekonstrukcija: Signifer; vidi se mač, majica od mreže željeznih prstenova, vučja kožina.

Legionari nisu bili samo jedna od najboljih vojničkih struktura u starom vijeku, bili su angažovani i na gradnji puteva, akvadukta, rudarstvu i izgradnji drugih civilnih i vojnih objekata. Ovakva politika njihovog stalnog angažovanja spriječavala je i eventualne socijalne probleme prilikom raspuštanja jedinica.

Postojale su dvije kategorije legionara:

  • Immunes su bili majstori zidari, bolničari, kovači i sl. Bili su izuzeti od borbe.
  • Munifex činili su veliku većinu i uglavnom su bili samo ratnici.

Činovi u legijama[uredi - уреди]

Ovdje je dat raspored činova koji su postojali u periodu od I stoljeća pne. do III stoljeća. Osnovna vojnička plata bila je 10 asa dnevno, tj. oko 225 denarii godišnje.

Viši činovi
  • Dux, Vođa, odnosi se na generala koji je komandovao dvjema ili više vojnih jedinica u određenoj provinciji.
  • Legatus legionis, komandant legije. Obično je sam imperator postavljao legate na period od 3-4 godine, ponekad i duže. U provincijama sa samo jednom legijom obično je guverner provincije bio i njen legatus[9].
  • Tribunus laticlavius. Senat ili imperator su na ovu poziciju su postavljali mlađe i neiskusnije ljude nego što su to bili tribuni angusticlavii i njima je to bio jedan od mogućih puteva za uspon u karijeri senatora.[10] Oni nisu u stvarnosti bili drugokomandujući u bitkama ali u slučaju smrti ili pogibije legatusa oni bi preuzimali komandu nad legijom[11].
  • Praefectus castrorum - (komandant logora, baze, kasarne). Trećekomandujući. Veteran mnogih bitaka ali nižeg društvenog statusa od tribunii. Prethodno je morao biti primus pilus i provesti 25 godina na službi u legijama[12].
  • Tribuni angusticlavii. U svakoj legiji bilo je pet mlađih tribuna, plemićkog roda, sa ili bez ratničkog iskustva. Viši čin je bio tribunus laticlavius i onaj ko ga je imao nadzirao je ostale tribune[13].

Centurioni

Centurioni u prvoj kohorti bili su najviši u svom rangu. U ostalim kohortama najviši je bio onaj koji je zapovijedao centurijom koja je zauzimala prvu borbenu liniju i tako redom.

U običnoj kohorti centurije su prema prvenstvu bile ovako raspoređene:

  1. Prednji hastati (prednji kopljanici)
  2. Stažnji hastati (stražnji kopljanici)
  3. Prednji principes (prednja linija)
  4. Stražnji principes (stražnja linija)
  5. Prednji triarii (prednja treća linija)
  6. Stražnji triarii (stražnja treća linija)

Centurioni su dakle, svoje titule zauzimali prema starom rasporedu jedinica u legiji u tri linije. Svaka od tri linije bila dalje podijeljena na prednju i stražnju.

  • Primus pilus, (bukvalno prvi red[14]) - Primus pilus je bio komandujući centurion u prvoj kohorti i najstariji centurion u cijeloj legiji. Primus pilus je kasnije mogao postati Praefectus Castrorum. Nakon povlačenja sa svoje funkcije primus pilus bi se vjerovatno pridružio konjici - postao vitez. Primao je 60 osnovnih plata.
  • Primi ordines - Ovaj čin je imalo pet centuriona iz prve kohorte. Oni su primali po 30 osnovnih plata. Ovaj čin je bio viši od svih centurionskih osim činova primus pilus i pilus prior.
  • Pilus prior - "Prednje koplje". Ovi su centurioni bili glavni centurioni u kohorti. Pilus prior je komandovao borbenom formacijom cijele legije. Primus pilus je bio i pilus prior i najviši od svih u legiji. Ove pozicije su zauzimali najiskusniji veterani koji su napredovali u karijeri.
  • Ostali Centurioni - Svaka legija je imala 59-60 centuriona, i svaki je komandovao po jednom centurijom. Oni su bili okosnica profesionalne vojske, karijerni vojnici koji su davali dnevna zaduženja svojim podređenim i izdavali im komande na bojnom polju.[15] Obično su napredovali čin po čin ali dešavalo se da ih imperator ili viši oficir vanredno unaprijede.

Kohorte su bile raspoređene po starješinstvu od 1. do 10. a centurije unutar njih od 1. do 6. (ukupno 59 centuriona plus primus pilus). Ovakav raspored određivao je i rang pojedinog centuriona; centurion prve centurije u prvoj kohorti bio je najviši a centurion šeste centurije u desetoj kohorti – najniži. Plata im je bila 10 osnovnih. Obični centurion iz tog vremena ekvivalent je današnjem činu kapetan.

Posebne dužnosti
  • Aquilifer. Nosilac zastave – Orla legije. Veoma važna i prestižna dužnost. Gubitak zastave značio je veliku sramotu za cijelu legiju. Nosioci su bili iskusni i hrabri vojnici. Primali su dvostruku osnovnu platu.
  • Signifer. Svaka centurija je imala po jednog. Odgovarao je za vojničke plate i ušteđevine. Nosio je centurial signum, dugo dekorisano koplje sa otvorenom šakom na vrhu koja je simbolizirala vojničku zakletvu. Također je imao dvostruku platu.
  • Cornicen. Trubač. Blisko je sarađivao sa signiferom. Prenosio je zvučne komande puhanjem u rog[16].
  • Imaginifer. Nosio je zastavu sa likom Imperatora kao podsjetnik na vojničku lojalnost.
Plata

Legionari su u početku primali oko 225 denarii godišnje, zatim 300 i 500, u zavisnosti od historijskog perioda. Ipak, nisu dobijali svu platu "na ruke". Određena suma se odbijala za troškove opremanja i ishrane. Nakon završetka "vojnog roka" svim legionarima je isplaćivano po 3000 denarii u vremenu Avgusta i/ili davan komad plodne zemlje. Kasnije su premije povećane na 5000 denarii.

Simboli[uredi - уреди]

Aquila (orao), simbol legije.
Vexilloid Rimske Imperije: crvena zastava sa natpisom SPQR, zlatnim vijencem i orlom
Rimski signum, simbol vojničke zakletve legionara
Formacija testudo

Aquila[uredi - уреди]

Od 104. godine pne. kod svih legija je u upotrebi aquila (orao) kao standardni simbol. Za nošenje ovog simbola bio je određen poseban vojnik – aquilifer. Bila je velika čast i odgovornost brinuti se i nositi orla legije a njegov gubitak značio je strašnu sramotu a često i kažnjavanje i raspuštanje legije.

Julije Cezar je u knjizi Galski ratovi opisao događaj na samom početku rimske invazije na britanska ostrva koji dobro ilustruje brigu legionara o sigurnosti orla legije. Naime, u strahu od bitke protiv grubih Britanaca, vojska je oklijevala pri iskrcavanju i nije htjela napustiti brodove. Cezar dalje navodi kako je aqulifer desete legije sam skočio s broda noseći orla legije i jurišajući na neprijatelja. Njegove kolege, bojeći se da će legija izgubiti svoj simbol, odmah su svi skočili za njim a zatim i legionari sa ostalih brodova.

Imago[uredi - уреди]

U vrijeme Rimske Imperije, legije su stvarale i čvrstu vezu sa svojim vrhovnim vođom, Imperatorom. Svaka legija imala je još jedno posebno zaduženje – nošenje simboličnog štapa na čijem vrhu se nalazio imago, mala skulptura sa likom imperatora, pontifex maximusa. Legionar koji je imao ovo zaduženje zvao se imaginifer.

Vexillum ili signum[uredi - уреди]

Legije su imale i svoja imena i ambleme koji su bili istaknuti na predmetima koje su zvali vexillum or signum. Legionar zadužen za njeno nošenje zvao se vexilifer. Nisu bile rijetke situacije kada se dio legije trebao odvojiti i pridružiti nekoj drugoj jedinici. Tada ti dijelovi legije nisu nosili orla legije već samo vexillum pa su prema tome takve odvojene jedinice zvane vexillationes. Minijaturni vexillumi postavljeni na srebrnom postolju dodijeljivani su zaslužnim legionarima po odlasku u neku drugu jedinicu ili penziju.

Odlikovanja i nagrade[uredi - уреди]

Vijenci[uredi - уреди]

Za zasluge u vojsci dodjeljivana su različita odlikovanja pod nazivom Coronae (vijenci) jer su imala oblik vijenaca napravljenih od grančica sa lišćem lovora ili izrađena od metala.

Slijedi pregled tih odlikovanja:

  • 1. Corona castrensis - dobijali su ga vojnici koji su se posebno istakli prilikom opsade logora.
  • 2. Corona civica - ovaj vijenac dodijeljivao se onome ko spasi život rimskoga građanina. Ovakvo odlikovanje Cezar je dobio kod opsade Mitilene.
  • 3. Corona muralis - ovim vijencem su bili ovjenčani legionari koji osvoje neprijateljske zidine.
  • 4. Corona navalis - ovo odličje zasluživali su pobjednici u pomorskim bitkama.
  • 5. Corona obsidionalis je bila simbolično odlikovanje za onoga koji druge oslobodi od opsade.
  • 6. Corona vallaris je bilo odlikovanje koje je dobijao legionar koji je prvi ušao u neprijateljski rov.
  • 7. Corona triumphalis je bilo najveće odlikovanje koje je Senat dodjeljivao nekom vojskovođi kada bi izvojevao značajnu pobjedu u ratu. Ovaj vijenac od lovora vrli vojskovođa nosio je u trijumfalnoj povorci vozeći se na Kapitol u kočiji koju su vukli bijeli konji. Pobjednik je bio obučen u šarenu togu (toga picta) i tuniku sa palmovim grančicama (tunica palmata). Ovu čast je Cezar kasnije trajno prisvojio, pa je ovakvu odjeću nosio i kada nije dobijao trijumfalna odličja.

Nagrade[uredi - уреди]

Polibije piše da su generali vršili smotru trupa nakon bitaka tokom kojih su se pojedini legionari posebno istakli svojom hrabrošću, požrtvovanjem i vještinom te takve legionare pozivali da istupe ispred svih i onda bi im se obraćali svečanim govorom u kome su veoma pohvalno isticali njihove zasluge te bi im se nakon toga uručivale nagrade i priznanja:

  • Torc - zlatni privjesak.
  • Armillae - zlatne narukvice.
  • Phalerae - zlatni, srebrni ili bronzani ukrašeni diskovi koji su nošeni na prsima tokom parada.
  • Hasta pura - srebrno ceremonijalno koplje kojim se nagrađivao "onaj koji je ranio neprijatelja"
  • Mala srebrna replika vexilluma.
  • Pehar - ovu nagradu dobijao je pješadinac "koji je ubio neprijatelja i zarobio njegovu opremu" i to ne u običnoj borbi već u samostalnoj i opasnoj akciji.
  • "Konjska orma" - davana je konjaniku "koji je ubio neprijatelja i zarobio njegovu opremu" i to ne u običnoj borbi već u samostalnoj i opasnoj akciji.

Materijalne nagrade

  • Novčani bonusi (povišice na platu ili jednokratne nagrade).
  • Dio ratnog plijena nakon osvajanja, uključujući i robove.

Imperijalne parade

  • Ovacije - manja proslava neke rimske pobjede. Ovacije su se priređivale kada rat nije bio objavljen između sukobljenih strana, kada je neprijatelj bio inferioran (robovi, pirati) i kada je sukob razriješen bez velikog krvoprolića ili opasnosti po vojsku.
  • Trijumf - građanska ceremonija i religiozni ritual u starom Rimu tokom kojeg se javno odavalo priznanje i slava vojnom komandantu (dux) za pobjede u ratu i istovremeno vršila smotra nepobjedive rimske vojske.

Disciplina[uredi - уреди]

Vojna disciplina u rimskim legijama bila je prilično okrutna i striktno sprovođena. Postojale su brojne vrste kazni, i teško onom legionaru koji bi se ogriješio o pravila. Neki legionari su čak obožavali boginju Disciplinu, a njene vrline kao što su skromnost, ozbiljnost i lojalnost su bile dio legionarskog kodeksa i načina života.

Manje kazne[uredi - уреди]

  • Castigatio - udarci štapom koji je nosio centurion.
  • Umanjenje obroka - kažnjeni legioanri su morali jesti ječam umjesto uobičajene porcije pšenice.
  • Pecuniaria multa - "mandatna kazna" ili odbitak od plate.
  • Javno šibanje ispred postrojene centurije, kohorte ili legije.
  • Bičevanje kratkim bičem, mnogo okrutnija kazna od šibanja.
  • Gradus deiectio - ražalovanje, oduzimanje čina, degradiranje.
  • Missio ignominiosa - nečasan otpust iz službe.
  • Umanjenje vremena provedenog u službi.
  • Militiae mutatio - obavljanje manje važnih ili ponižavajućih zadataka.
  • Munerum indictio - obavljanje dodatnih zaduženja.

Veće kazne[uredi - уреди]

  • Fustuarium — kazna koja se određivala za dezerterstvo ili veće povrede službene dužnosti. Kažnjeni legionari su bili kamenovani ili batinani do smrti od strane svojih kolega čiji su životi bili ugroženi, i to javno, ispred postrojenih trupa. Vojnici koji bi pobjegli od ovakve kazne nisu bili proganjani ali bi im bio određen izgon iz Rima.
  • Decimation — ova kazna se izvršavala nad cijelom jedinicom koja se pobunila, dezertirala i sl. Svaki deseti legionar bio je tučen do smrti.

Faktori uspjeha legija[uredi - уреди]

Savremena rekonstrukcija izgleda rimskog vojnika. Na slici je prikazan tipičan ubodni potez mačem gladius dok je legionar zaklonjen iza štita.
  • Montesquieu je zapisao "Nek' se zna da je jedan od glavnih razloga rimske vladavine nad tadašnjom svijetom bio taj što su uvijek odbacivali staru taktiku čim bi naučili novu[17]". (i to često od sopstvenih neprijatelja: mač gladius su preuzeli od stanovnika Iberijskog poluostrva, ratne brodove od Kartaginjana a tešku konjicu i strijelce na konjima od Perzijanaca.)
  • Rimska organizacija bila je mnogo fleksibilnija od većine njihovih protivnika. Tokom vremena legije su se prilogođavale kako bi se uspješno borile protiv novih izazova poput brze konjice, gerilskog načina ratovanja i opsada.
  • Rimska disciplina, organizacija i sistematizacija održala je borbenu efikasnost duže od ostalih. Svi ovi elementi primijenjivani su u obuci legija, logističkoj podršci, utvrđivanju položaja i sl.
  • Rimljani su bili uporniji, postojaniji i spremniji da prihvate i nadoknade gubitke od svojih protivnika. Primjere nalazimo u njihovim ratovima protiv Kartage, barbara i sl.
  • Rimsko vođstvo bilo je miješano ali to se pokazalo kao efikasno sredstvo u obezbjeđivanju vojnog uspjeha.
  • Uticaj rimske vojne doktrine i građanskog društva otjelotvorenog naročito u formaciji teške pješadijske legije davao je rimskoj vojsci konstantnu motivaciju i koheziju.
  • Striktna i svugdje jednako primjenjivana disciplina učinila je lakšim i potpunijim stalni zadatak komandovanja, snabdijevanja, održavanja i popunjavanja jedinica legionarima. Veliki broj neprijatelja Rima bili su tek plemenski narodi koji nisu poznavali a kamoli primjenjivali vojnu nauku.
  • Rimska vojna oprema, naročito oklop, bili su na raspolaganju svim legionarima, posebno u periodu kasne Republike i rane Imperije. U to vrijeme to je značilo ogromnu prednost nad većinom tadašnjih protivnika. Legionari su formacijski bili opremljeni štitovima, šljemovima i veoma efikasnom oklopom za razliku od drugih ratnika koji su imali uglavnom samo štit. U dugim bitkama i vojnim pohodima ovakva oprema je značila sigurnu pobjedu i to na duži period.
  • Rimska inžinjerija nije imala premca u cijelom svijetu, posebno u gradnji utvrda. Osim toga Rimljani su savršeno vladali i ofanzivnim i defanzivnim taktikama, vojnim spravama i oruđem.

Uloga legija u politici[uredi - уреди]

Rimska vojska uvijek je bila usko povezana sa rimskim političkim sistemom. Ekonomski status Rimljana imao je značajan uticaj na njihov politički i vojni status. U vladajućoj klasi oduvijek je postojalo nadmetanje, senatori su nastojali biti izabrani kao konzuli koje se biralo svake godine i to samo po dvojica. Konzuli su vodili državu i vojne kampanje u područjima koja bi im bila dodijeljena. Na raspolaganju im je bila vojska i često su je koristili za ostvarivanje svojih političkih ambicija. Vrijeme kasne Republike i rane Imperije bilo je posebno burno, vlast u Rimu se osvajala ili gubila uz podršku vojske.

Mladi Rimski plemići koji su imali političkih ambicija provodili bi određeno vrijeme na službi u rimskoj vojsci čime su dokazivali svoju lojalnost i ispunjavali svoju dužnost prema državi a to im je olakšavalo uspon u vlasti. Krajnji efekat bio je taj što je vojničko iskustvo postalo najvažniji adut u usponu ka vrhu vlasti a legije postale sredstvo za postizanje političkih ciljeva unutar države umjesto njenog jačanja, odbrane i daljih osvajanja.

U vrijeme Prvog Trijumvirata, zajedničke vladavine Cezara, Pompeja i Krasusa, svaki od njih je vojnim uspjesima jačao svoj politički uticaj i status u društvu. Krasus je bio izuzetno bogat i sam je finansirao šest legija. Pompej je s druge strane bio skromnog porijekla ali je postigao nevjerovatne vojne pobjede. Nakon raspada trijumvirata Cezar je poveo svoje legije na Rim iz sasvim ličnih razloga, slijedeći svog generala legije su išle protiv svoje države!

Pompej je dao do znanja da će kazniti Cezara na povratku u Rim i cijeli je Senat bio na Pompejevoj strani. Iz ovoga je jasno da su Cezarovi postupci bili shvaćeni kao napad na državu a ne na Pompeja. Dalje, Cezar je svoju moć bazirao na lojalnim legijama koje su sa njime učestvovale u više uspješnih vojnih pohoda. Nakon što je porazio Pompeja, Cezar nije vratio moć državi, već je uzurpirao postavši diktator i imenovavši svog rođaka Oktavijana za nasljednika - potpuno neustavno i tako označio kraj Republike. Oktavijan će kasnije postati prvi imperator.

Vojno uplitanje u politiku eskaliralo je 193. godine kada je bilo čak pet imperatora; armije su svoje generale proglašavale imperatorima; nakon smrti Pertinaksa ubili su imperatora a Imperiju prodali onome ko je dao najbolju ponudu. Od 211. do 293. godine od 28 imperatora samo su dvojica umrla prirodnom smrću (od kuge). Bilo je čak 38 uzurpatora koji su potakli pobune širom Imperije. Uzurpatori su bili uspješni guverneri provincija, komandanti većih grupa legija ili prefekti Pretorijanske garde (koja je kontrolirala Rim u kojem bila i imperijalna palata.

Sve ovo je u III stoljeću proizvelo duboke posljedice na vojnu i državnu organizaciju Rima; provincije su podijeljene na više manjih kako bi se umanjila moć u rukama pojedinih guvernera. Na kraju, Imperija je i uništena zbog lojalnosti trupa njihovim komandantima umjesto državi: 476. godine Odoakar je postavljen za zapovjednika trupa stranaca (foederati) u Rimu, uklonio je imperatora a sebe proglasio Kraljem Italije.

Legije i njihov razmještaj oko 80. godine[uredi - уреди]

Tokom građanskog rata koji su vodili Oktavijan i Marko Antonije a nakon kojeg je Oktavijan izašao kao pobjednik, generali su sami formirali svoje legije i davali im oznake prema svom nahođenju. Nakon završetka ovog rata, u novoj Rimskoj Imperiji bilo je oko 50 legija. Neke od njih su imale isti broj (npr. X).

Logori rimskih legija, 80. godina[18]
  1. Legio VIIII Hispana: Eburacum (York)
  2. Legio XX Valeria Victrix: Viroconium (Wroxeter)
  3. Legio II Adiutrix: (Chester) /hist. Deva/
  4. Legio II Augusta: Isca Silurum (Caerleon)
  5. Legio X Gemina: Noviomagus Batavorum (Nijmegen)
  6. Legio XXII Primigenia: Vetera (Xanten)
  7. Legio VI Victrix: Novaesium (Neuss)
  8. Legio XXI Rapax: Bonna (Bonn)
  9. Legio XIIII Gemina i Legio I Adiutrix: Mogontiacum (Mainz)
  10. Legio VIII Augusta: Argentoratae (Strasbourg)
  11. Legio XI Claudia: Vindonissa (Windisch)
  12. Legio XV Apollinaris: Carnuntum (Altenburg-Petronell)
  13. Legio XIII Gemina: Poetovio (Ptuj)
  14. Legio VII Claudia: Viminacium (Kostolac)
  15. Legio V Alaudae: Ratiaria (Archar)
  16. Legio V Macedonica: Oescus (Gigen)
  17. Legio I Italica: Novae (Svištov, Bugarska)
  18. Legio IIII Flavia Felix: Burnum (Kistanje)
  19. Legio XVI Flavia Firma: Satala (Sadagh)
  20. Legio XII Fulminata: Melitene (Melitene)
  21. Legio VI Ferrata: Samosata (Samsat)
  22. Legio IIII Scythica: Zeugma (Belkis)
  23. Legio III Gallica: Raphanaea
  24. Legio X Fretensis: Aelia Capitolina (Jerusalem)
  25. Legio XXII Deiotariana i Legio III Cyrenaica: Nicopolis (Aleksandrija), sa odjeljenjima u Coptos (Qift) i (Teba, /Luxor/)
  26. Legio III Augusta: Theveste (Tebessa)
  27. Legio VII Gemina: Legio (Leon)

Antički Rim i Ilirija[uredi - уреди]

Teritorije današnje Bosne i Hercegovine u vrijeme postojanja Antičkog Rima naseljavali su Iliri. Ilirska plemena su obitavala otprilike na području bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i današnje Republike Albanije. Ilirsko pleme Dalmati, od kojeg je i današnje geografsko područje Dalmacija dobilo svoje ime, naseljavali su veći dio današnje zapadne Bosne i Hercegovine. Drugo pleme, Scordisci, zapravo miješana ilirsko-keltska grupa, naseljavali su područje današnje sjeveroistočne Bosne i Hercegovine. Autarijati, Andizeti, Dalmati, Daorsi, Dezitijati i Narensi su naseljavali ostale dijelove Bosne i Hercegovine. Pripadnici ilirskih plemena bavili se rudarstvom, obradom metala, trgovinom, uzgojem stoke, plovidbom (bili su vješti brodograditelji, moreplovci i omraženi pirati u Jadranskom i Jonskom moru itd.

Dalmacija i Panonija[uredi - уреди]

Položaj provincije Dalmacije u Rimskoj imperiji oko 116. godine (označena tamno-crvenom bojom).

Rimljani su došli na granice područja Ilirije u III-II stoljeću pne. i postepeno prodirali dalje[19], u unutrašnjost teritorija naseljenim ilirskim plemenima. 167. godine pne. južna Ilirija postaje autonomni rimski protektorat. Prvo pominjanje provincije Ilirikum nalazimo 27. godine pne. kada potpada pod imperijalnu kontrolu. Ipak, Iliri ne miruju i 6. godine pne. podižu ustanak i vode rat protiv Rima koji konačno gube 9. godine (Batonov ustanak). Tada se Ilirikum dijeli na dvije provincije: Dalmaciju i Panoniju. Veći dio teritorije današnje BiH postalo je dijelom rimske provincije Dalmacije. Sjeverni dio BiH nalazio se u provinciji Panonija koja je tada pokrivala i sjeveroistočnu teritoriju današnje Republike Hrvatske i južni dio teritorije današnje Republike Mađarske.

U rimskoj provinciji Dalmaciji naselili su se kolonizatori iz Italije, Afrike, Španije, Galije, Njemačke, Grčke, Male Azije, Sirije, Palestine i Egipta. Svoja naselja izgradili su uglavnom na priobalnom području, uz Jadransko more, ali pronađeni su tragovi njihovog prisustva i u kontinentalnom dijelu zapadnog Balkana.

Polovinom II stoljeća, na ovom području naselili su se i brojni veterani rimske vojske. Naime, nakon služenja u rimskoj vojsci, legionari su imali pravo na penziju koje je mogla biti isplaćena u novci ili u vidu dodjele plodne zemlje (za kojom je tada postojala velika potražnja) u nekoj od rimskih kolonija/provincija.

Od legionara do rimskih imperatora[uredi - уреди]

S vremenom, i nakon vojnih reformi, legionari su mogli postati i stanovnici osvojenih zemalja, ne samo građani Rima i stanovnici Apeninskog poluostrva. Iliri su bili hrabri i vješti ratnici i mnogi od njih su napredovali do visokih dužnosti u rimskim legijama. Zanimljiv je podatak da je 193. godine Lucius Septimius Severus raspustio cijelu Pretorijansku gardu i postavio svoju, snage oko 50.000 lojalnih vojnika, pretežno Ilira, koji su svoju bazu imali u Albanumu, u blizini Rima. U vrijeme njegove vladavine broj legija je porastao sa 25-30 na 33. Također je povećao i broj pomoćnih trupa čiji su pripadnici uglavnom regutovani na području istočnih granica Rimske Imperije.

I nekoliko rimskih imperatora imali su ilirsko porijeklo: Gaius Messius Quintus Decius rođen u Budalia, sadašnji Martinci, Srbija, u blizini Sirmiuma (Sremska Mitrovica); Lucius Domitius Aurelianus, iz Sirmiuma; Gaius Aurelius Valerius Diocletianus, iz Salone (Solin kod Splita, Hrvatska); Marcus Aurelius Valerius Maximianus Herculius (Sirmium); Flavius Valerius Aurelius Constantinus (NaissusNiš); Flavius Iovianus (SingidunumBeograd), Flavius Gratianus (Sirmium)[20].

Rimske legije na području Ilirije[uredi - уреди]

Legio VII Claudia bila je smještena na području današnjeg grada Kostolac, u Srbiji. Legio IIII Flavia Felix je bila smještena u Burnumu, Dalmacija (današnje Kistanje, Hrvatska), gdje je zamijenila Legio XI Claudia. Kasnije je prešla u Singidunum. Legio XX Valeria Victrix jedno vrijeme je bila razmještena u Iliriji.

Imeđu 6. i 9. godine ne manje od 15 rimskih legija sa pomoćnim trupama i saveznicima iz Trakije, ukupno oko 200.000 vojnika, bilo je razmješteno radi gušenja ustanka nekoliko udruženih ilirskih plemena (Batonov ustanak). Težak gerilski rat vođen je u bosanskim planinama i južnoj Panoniji. Rimljanima je trebalo tri godine da uguše ilirski ustanak i njihov historičar Svetonije (oko 70-130. godine) ovaj konflikt je opisao kao najteži od punskih Ratova, oko dva stoljeća ranije.

Legio I Illyricorum, Legio V Iovia i Legio VI Herculia bile su popunjene Ilirima. (Od ove dvije posljednje, Dioklecijan će načiniti sopstvenu gardu).

Karta prikazuje razmještaj rimskih legija oko 125. godine.[21]

Pogledajte[uredi - уреди]

Reference[uredi - уреди]

  1. Polibije, Historije, VI, 20, 8-9
  2. Livije, Ab Urbe Condita, VIII, 8, 3.
  3. Cornell (1995) 354
  4. Mommsen, Theodor. The History of Rome, Book III: From the union of Italy to the subjugation of Carthage and the Greek states.
  5. Smith, William. A Dictionary of Greek and Roman Antiquities. Little, Brown, and Co.. pp. 172. ISBN 0-89341-166-3.
  6. Penrose, Jane. Rome and Her Enemies: An Empire Created and Destroyed by War. Osprey publishing, 33. strana ISBN 1-84176-932-0.
  7. Southern, Pat. The Roman Army: A Social and Institutional History. Oxford university press, 90. strana ISBN 0-19-532878-7.
  8. [1][mrtav link]
  9. "Roman Legion". Unrv.com. http://www.unrv.com/military/legion.php. pristupljeno 23. 09. 2013.. 
  10. Birley, Anthony R. Septimius Severus: The African Emperor. (New Haven, Yale University Press, 1989), 40. strana
  11. "Roman Legion". Unrv.com. http://www.unrv.com/military/legion.php. pristupljeno 23. 09. 2013.. 
  12. "Roman Legion". Unrv.com. http://www.unrv.com/military/legion.php. pristupljeno 23. 09. 2013.. 
  13. "Roman Legion". Unrv.com. http://www.unrv.com/military/legion.php. pristupljeno 23. 09. 2013.. 
  14. "Organizacija i činovi u legijama". Legvi.tripod.com. http://legvi.tripod.com/id37.html. pristupljeno 23. 09. 2013.. 
  15. Vegecijus, De Re Militari, II, 14
  16. "tattiche - la legione romana camillana". Warfare.it. http://www.warfare.it/tattiche/legione_romana_camillana.html. pristupljeno 23. 09. 2013.. 
  17. Montesquieu C., Considerations on the Causes of the Greatness of the Romans and Their Decline, Hacket, 1999, 24. strana
  18. ap. "Location of Legions". Romancoins.info. http://www.romancoins.info/LocationofLegions.html. pristupljeno 23. 09. 2013.. 
  19. "Bosnia: From the Romans to the Turks" (((it))). Maat.it. http://www.maat.it/livello2-i/bosnia-1-i.htm. pristupljeno 23. 09. 2013.. 
  20. "Bosnia: From the Romans to the Turks" (((it))). Maat.it. http://www.maat.it/livello2-i/bosnia-1-i.htm. pristupljeno 23. 09. 2013.. 
  21. ap. "Location of Legions". Romancoins.info. http://www.romancoins.info/LocationofLegions.html. pristupljeno 23. 09. 2013.. 

Vanjske veze[uredi - уреди]