Polibije

Izvor: Wikipedia

Polibije (grčki Πολύβιος, latinski: Polybius, cca. 203. pne. - 120. pne.) bio je starogrčki historičar poznat po djelu Historije koje se smatra jednim od najvrijednijih izvora za zbivanja na Mediteranu u periodu od 220. pne. do 146. pne. Također je poznat po tome što je među prvima formulirao ideje o ravnoteži vlasti, koje su kasnije poslužile kao temelj Montesquieuovog Duha zakona i američkog Ustava.

Biografija[uredi - уреди]

Ranjeni Filipomen, skulptura, čuva se u muzeju Luvr, Pariz

Polibije je rođen oko 203. godine pne. u Megalopolisu u Arkadiji. Likortas, njegov otac, bio je zemljoposjednik, važan političar i član vladajuće klase. Zahvaljujući svom ocu Polibije je još od svojih mlađih dana imao direktna iskustva i detaljan uvid u vojna i politička pitanja. Polibije je imao i sklonost ka jahanju i lovu, vještinama koje su mu pomogle nakon što su ga zarobili Rimljani. 182. godine pne. Polibije je bio izabran za nosioca urne sa posmrtnim ostacima Filipomena. Ovo je bila posebna čast jer je Filipomen bio jedan od najeminentnijih Ahajskih vojskovođa i političara svog vremena. Oko 170. godine pne. Polibije je izabran za hiparha – komandanta konjice. Ovo je bilo prestižna titula koja je otvarala vrata daljem napredovanju u karijeri. Svoju ranu političku karijeru Polibije je uglavnom posvetio radu na održavanju nezavisnoti Ahajskog saveza (konfederacija grčkih gradova na teritoriji sjeverne obale Peloponeza).

Burne godine[uredi - уреди]

Polibijev otac Likortas bio je najglasniji zagovornik politike neutralnosti u vrijeme rata između Rimljana i Perzeja Makedonskog. To je izazvalo snažnu sumnju kod Rimljana koji su zato Polibija i još hiljadu Ahajskih plemića 168. godine pne. odveli u Rim kao taoce. Polibije je bio talac Rima punih 17 godina, no zahvaljujući svom visokom obrazovanju i kulturi bio je dobrodošao kod mnogih velikodostojnika. Emilijus Paulus mu je čak povjerio svoje sinove kao učenike. Kao bivši tutor Scipiona Emilijanusa, Polibije je ostao s njim u veoma srdačnom prijateljstvu i njegov savjetnik u pobjedi nad Kartaginjanima u 3. punskom ratu. Scipion mlađi je razorio Kartagu 146. godine pne. a ahajski taoci su pošteni na slobodu nešto ranije, 150. godine p.n.e, i tada je i Polibije dobio priliku da se vrati kući. No, već slijedeće godine Polibije ponovo odlazi svom prijatelju u Afriku tako da je čak bio u prilici biti na licu mjesta kada je Kartaga osvojena što je i opisao. Vjerovatno je da je Polibije nakon razaranja Kartage nastavio svoje putešestvije do afričke obale Atlantika i Španije.

Nakon razaranja rimskog Korinta, Polibije se ipak vraća u Grčku gdje pokušava ublažiti trenutno loše stanje uz pomoć svojih rimskih poznanstava i uticaja. Tako je i dobio težak zadatak organizovanja nove vlasti u Grčkim gradovima. Na ovoj dužnosti Polibije je postigao veliki uspjeh i zaslužio veliko priznanje za svoje napore; Ahajci su mu podigli spomenike u Tegei, Palantiumu, Mantineji i Likosuri sa natpisom: “Za Grčku nikada ne bi bilo tuge da je samo poslušala Polibija u svim stvarima, al' ipak i sad u tuzi Grčka nađe utjehu baš u Polibiju." a u Megalopolisu: “on je obišao sva mora i sve zemlje, bio je saveznik rimljanima i ugasio njihov bijes protiv Grčke."

Polibijeva putovanja[uredi - уреди]

Rekonstrukcija zida Numancije

Naredni period Polibije je izgleda proveo u Rimu gdje se posvetio radu na svojem historijskom djelu a povremeno je išao na duga putovanja po mediteranskim zemljama gdje je iz prve ruke sakupljao historijsku građu. Polibije je razgovarao i sa brojnim veteranima koji su mu pomogli u razjašnjenju događaja o kojima je pisao a imao je i pristup arhivskoj građi. Ostatak Polibijevog života nam nije poznat; moguće je da je putovao sa Scipionom do Španije i bio njegov vojni savjetnik tokom rata protiv Numancije (Ovaj grad na Iberijskom poluostrvu i njegovi stanovnici pružili su herojski otpor Rimljanima, bila im je draža smrt nego ropstvo pod Rimom. Iako opkoljen i mučen glađu, grad se nije predavao. Kada je Scipion Emilijan napokon ušao uovaj grad 133. godine pne. zatekao je stravičan prizor: Numantinci su izvršili masovno samoubistvo.) Polibijevi zapisi o ovom događaju su nažalost izgubljeni. (Kasnije je Migel de Servantes Saavedra opisao ovaj rat u svojoj tragediji Opsada Numancije /El cerco de Numancia/). Pri kraju života, Polibije se napokon skrasio u Grčkoj gdje još i danas postoje mnogi natpisi sa njegovim imenom i statue sa njegovim likom.

Polibije historičar[uredi - уреди]

Polibije je napisao veliki broj djela od kojih je do danas sačuvan samo manji broj. Među njegovim ranim radovima ubraja se biografija velikog grčkog vojskovođe i državnika Filipomena. Ovom biografijom kasnije se poslužio Plutarh, još jedan od velikih historičara antičkog vremena, te preko njega znamo za ovaj Polibijev rad jer je original izgubljen. Dalje, Polibiju se pripisuje i obiman traktat pod naslovom Taktika u kojoj je dao detaljan opis grčke i rimske vojne taktike. Ni Taktika nije preživjela stoljeća ali neke njene dijelove Polibije je iskoristio za Historiju, njegov najznačajniji i najobimniji rad u 40 knjiga (tomova).

Prvih pet tomova Historija su sačuvani u potpunosti, tu je i veći dio šestog a nažalost samo fragmenti ostalih tomova. Prva dva toma opisuju događaje na području Mediterana od Galske opsade i pljačke Rima 390. godine pne. pa sve do Prvog Punskog rata, s fokusom na uspon rimske hegemonije. U prvim dijelovima Historija Polibije jasno pokazuje namjeru da objasni kako je i zašto Rim u razdoblju od nepune 53 godine postao dominantna sila u cijelom tada poznatom civiliziranom svijetu.

Možda se tvrdnja iz prethodne rečenice čini pretjerana, no tadašnji je Rim od sile ograničene samo na Apeninsko poluostrvo za pola stoljeća uspio postati imperij koji je eliminirao Kartagu i osvojio sredozemni dio Afričke obale od Egipta do Alžira, pa zatim Iberijsko poluostrvo, južnu francusku obalu, Iliriju, Grčku, Makedoniju i Malu Aziju. Polibije tu možda nije uračunao prethodna stoljeća "priprema" za ovakvu ekspanziju ali mi moramo imati u vidu da je on bio Grk, i da je "svijet" za Grke tada bio samo grčki Mediteran, njihova matična zemlja i njihove kolonije; sve ostalo su bila barbarska područja. (Uistinu, stari Grci su često bili arogantni u svom odnosu prema neciviliziranom ostatku svijeta, doduše s određenim pravom; lutajuće barbarska plemena u ostatku tadašnje Evrope bila su tek na nivou neolita, nisu imali pismenost, državu ni ostale atribute "civilizacije".)

Tit Livije

Oko stotinu godina nakon Polibija, rimski historičar Livije (59. pne.-17. godine) se u svojim djelima uveliko oslanjao na Polibijeve radove. Smatra se da je Polibije bio prvi historičar koji je pokušao predstaviti historiju kao slijed događaja potaknutih određenim uzrocima i sa odgovarajućim posljedicama. Polibije je bio veoma pažljiv i kritičan istraživač koji se oslanjao na sopstvena iskustva i svjedočenja direktnih učesnika u historijskim događajima.

Očito je Polibije bio svjestan opasnosti od prihvatanja priča i predanja kao historije: tražio je istinu umjesto praznih i nekorisnih bajki. Njegov poseban interes za već pomenutu sposobnost Rima da se organizuje i stavi pod kontrolu cijelo područje Mediterana dovela ga je do analize nekoliko vrsta ustavnih rješenja i prijedloga teorije o promjenama ustava kroz neizbježan ciklus promjena društvenog i državnog uređenja: od monarhije preko tiranije, aristokratije, oligarhije, demokratije, anarhije natrag i opet do tiranije. Polibije je imao visoko mišljenje o Ustavu Rima ali je, čini se, smatrao da će i "vječni Rim" vidjeti svoju propast, možda ne zbog djelovanja moćnijeg vanjskog neprijatelja, već zbog propadanja iznutra.

Polibije je vidjeo i zabilježio sve: nacionalizam, ksenofobiju, političku demagogiju, strašne bitke i okrutnost, lojalnost, hrabrost i vrlinu, inteligenciju, razum i visprenost. Njegovo djelo nije samo puko nabrajanje događaja u vremenu već kritičko i sveobuhvatno promišljanje o historiji.

Reference i eksterni linkovi[uredi - уреди]