Oligarhija
Oligarhija (grčki: ὀλιγαρχία}) je oblik vladavine u kojem se vlast nalazi u rukama jednog malog dijela stanovništva, čiji položaj nadmoći obično duguje podrijetlu, materijalnom bogatstvu, vojnoj snazi, bezobzirnosti ili političkom utjecaju. Platon i Aristotel su smatrali oligarhiju izopačenim oblikom vladavine jer se temeljila na bogatstvu, tako da je oligarhija zadržala negativnu konotaciju koja opstaje u današnjem svakodnevnom govoru. S druge strane, neki politolozi smatraju da su svi politički sustavi, bez obzira na svoj naziv, po svojoj prirodi oligarhije.
Izraz "Oligarhija" potječe iz starogrčkog i sastoji se od pojmova za "vladu" (αρκη – zapovijed, vlast) i "nekolicinu" (ὀλιγος – malo) – dakle, vladavina manjine. Prvi put se pojavljuje u trećoj knjizi Herodotovih Historija, u kojoj kralj Darije izjavljuje da bi – birajući između demokracije, oligarhije i monarhije – prednost dao monarhiji, uz obrazloženje da "nema ničega boljeg od jednog jedinog vladara, pod uvjetom da je on najbolji." S druge strane, ne vjeruje oligarhiji jer u takvom sustavu istaknuti pojedinci ne promiču državne interese, nego slijede vlastite probitke i strasti, stvarajući mržnju i kaos uslijed unutarnjih borbi za vlast. Što se pak tiče demokracije, općem dobru ne šteti mržnja, već prijateljstva, jer osrednji pojedinci sklapaju saveze kako bi kovali urote. U Staroj Grčkoj oligarhijski režimi su posvuda zamijenjivali aristokracije – ili, osobito na Peloponezu, tiranije – poprimajući oblike koji su se razlikovali od grada do grada. Osobito su poznate bile oligarhije Sparte, Korinta, Mégare i Tebe. Međutim, "vladavina nekolicine" ne odgovara uvijek grčkom pojmu oligarhije, jer kada je upravljanje povjereno malom broju pojedinaca koji su – zahvaljujući plemenitosti, bogatstvu i tradicionalnom političkom iskustvu – sposobni i voljni dobro upravljati državom te koji vlast provode u javnom interesu (a ne radi vlastite isključive koristi), rezultat je aristokracija, što se kod Grka smatrao koristan i pravedan oblik vladavine. Kriterij razlikovanja tih dvaju pojmova nije uvijek jasan: u nekim je slučajevima riječ o načinu na koji je vladar stekao vlast u polisu – nasiljem ili pristankom, mimo zakona ili u skladu s njima – dok je u drugim slučajevima riječ o cilju te vlasti, odnosno o interesima nekolicine na vlasti nasuprot interesima zajednice. Ipak, oligarhija predstavlja nelegitimnu i nepravednu vladavinu – suprotstavljenu aristokraciji kao legitimnom i pravednom obliku vlasti – baš kao što se monarhija suprotstavlja tiraniji, a istinska demokracija (grčki: πολιτεία) nasilnoj demokraciji ("demagogiji"). Međutim, grčki autori su promatrali političke probleme pretežno iz ekonomske perspektive, pa je stoga demokracija – vladavina mnoštva – vladavina siromašnih, dok je oligarhija – vladavina nekolicine – vladavina bogatih, koji vlast provode u vlastitom interesu (za razliku od aristokracije), te je stoga njihova vladavina moralno nepravedna. Grčki pravni sustav davao je pojedinom građaninu (grčki: πολίτης) ulogu čuvara zakona te je mu, u krajnjim slučajevima, priznavao pravo da preuzme mjesto dužnosnika. Obilježje je oligarhije stvaranje dvaju slojeva građana: onih koji su punopravni građani i sudjeluju u životu polisa, te drugu kategoriju – bližu podanicima – kojima su uskraćena određena prava, poput prava na osobno dostojanstvo i na slobodu. Posljedično, iako je pravni sustav opstaje, gubi se pravo svakog građanina da djeluje u obrani zakona. U oligarhiji dakle zakon slabi. Platon, iako se prvenstveno protivio demagogiji, ipak je oligarhiju smatrao nestabilnim poretkom koji među građanima potiče odnose nalik onima između pobjednika i pobijeđenih. Pobjednici održavaju svoj položaj samo dokle god je postoji sila oružja koja ih podupire. Aristotel, s druge strane, izričito isključuje oligarhijsku državu iz pojma normalne države.
Između 11. i 13. stoljeća, borba za investituru je u središnjoj i sjevernoj Italiji potaknula uspon sustava "komuna" (latinski: civitas) – političkim zajednicama sa širokom autonomijom i s uravnoteženom unutarnjom institucionalnom strukturom, što je stvorilo mrežu dinamičnih gradova u gospodarskom usponu. Međutim, ti gradovi su se ubrzo suočili s krizom uzrokovanom suparništvom među moćnim plemićkim porodicama i unutarnjim oligarhijskim frakcijama. Politička polarizacija (Gvelfi i Gibelini) je dodatno pogoršala geopolitičku situaciju, te je u 13. stoljeću Italija ušla u razdoblje građanskih ratova i sukoba. To je mnoge gradove navelo da napuste model komune u korist "signorije" – vladavine vojnih vođa (latinski: dux) ili moćnih velikaša koji su te gradove ubrzo pretvorili u svoje privatne i nasljedne posjede. Križarski ratovi donijeli su prosperitet pojedinim republikama – osobito Veneciji, Genovi i Pisi – stvarajući golemo bogatstvo za porodice koje su imale dovoljno pronicljivosti da ulože u te pothvate. Kriza 14. vijeka – obilježena kugom, ratovima te poljoprivrednim, političkim i financijskim previranjima – ubrzala je propast komuna. Do kraja stoljeća preostat će republike Genova, Venecija, uz Firencu, Pisu, Sienu i Luccu. Između 1351. i 1434. Firenca je pod svoju vlast stavila većinu toskanskih gradova, te je pod vlašću Cosima i Lorenza de Medicija postupno prešla u sustav "signorije". Venecija i Genova opstale su kao republike sve do 1797. godine, iako su se razvile u tipične oligarhijske sustave održavane unutarnjom ravnotežom moći među vodećim porodicama. U brojnim je djelima Dante Alighieri zauzeo stav protiv gradskih oligarhija, smatrajući ih destruktivnim procesom potaknutim ljudskim strastima i pojedinačnom sebičnošću. Kao odgovor na to, predložio je univerzalnu monarhiju po uzoru na Rimsko Carstvo koja bi bila sposobna uravnotežiti pojedinačne interese unutar jednog pravednog sustava ("De Monarchia"). Slično tome, Petrarca je podržao pothvat Nikole iz Rijenca, videći u njemu obnovu antičkog Rima koja bi mogla suzbiti frakcijske sukobe moćnih dinastija poput porodice Colonna i porodice Orsini. S druge strane, Niccolò Machiavelli bio je odlučniji zagovornik republikanskog uređenja ("Razmatranja o prvoj dekadi Tita Livija"), no upravo je frakcijske podjele unutar elite prepoznao kao srž problema s kojima se republika suočavala. U tom je kontekstu "Vladara" smatrao idealnim pragmatičnim političarom – onim koji je sposoban spriječiti da unutarnji sukobi potpuno unište javni prostor. Machiavelli je, zapravo, prvi teorijski razradio koncept "državnika" – pragmatične političke figure vođena ciljem jačanja države.
Izvan italijanskog konteksta, Dubrovačka Republika je razvila čvrstu i dugovječnu republikansku strukturu utemeljenu na mletačkom modelu, iako je i tijekom stoljeća poprimila izražena oligarhijska obilježja. Hanzeatski gradovi i Slobodni carski gradovi unutar Svetoga Rimskog Carstva predstavljali su jedinstven primjer samostalnosti i stabilnosti. Među njima su najduže opstali Hamburg, Lübeck, Nürnberg, Frankfurt, Bremen, Regensburg, Worms, Speyer i Augsburg. Slobodni carski grad (njemački: Freie Städte und Reichsstädte) bio je grad koji je carskom odredbom bio izravno podređen Caru, a ne lokalnom gospodaru, čime se izdvajao iz pravnog i hijerarhijskog lanca feudalnog sustava. Republikanske strukture su se pojavile u Švicarskoj Konfederaciji između 13. i 14. stoljeća, pri čemu su određeni gradovi – poput Züricha, Berna, Basela i Luzerna – stoljećima zadržali sustav gradske autonomije. Slično tome, u Flandriji (i dijelom u sjevernoj Francuskoj) razvila je se mreža slobodnih trgovačkih gradova – poput Genta, Brugesa i Antwerpena – dok je kalvinistička Flandrija ustankom protiv Kraljevine Španije i Carstva (1566–1568) uspjela izboriti neovisnost i osnovati Republiku Ujedinjenih Provincija, državu utemeljenu na mreži trgovačkih gradova (Amsterdam, Rotterdam, Leiden, Delft, Haarlem).
Prvi i Drugi svjetski rat označili su kraj sustava koji je proizveo Bečki kongres (1815), uglavnom osnovanom na monarhije pa prema tome ustavne monarhije, i početak ere narodnih masa. Dvadeseti vijek je učvrstio ustroj ustavne republike utemeljene na općem pravu glasa. Tijekom vijeka, politička dilema je se u biti odvijala između triju modela: demokratske republike s višestranačkim sustavom i otvorenim tržištem; komunističke jednopartijske republike[a] koje su davale prednost radničkoj klasi i provodile plansku ekonomiju; treće, nacionalističke jednopartijske države (osnovane na fašizmu, nacizmu ili klerofašizmu) centrirane na jednu stranku i na izravan, plebiscitarni odnos između jedinog državnog poglavara i narodne mase.
Fašistički režimi su održavali centralnu ulogu stranke gušeći sve oblike opozicije, no na gospodarskoj razini zadržavali su privatno vlasništvo unutar snažno regulirane i politički usmjerene ekonomije. S druge strane, klasni sukob i nejednakost smatrali su izrazima sebičnosti koje treba prevladati radi interesa nacije (Volksgemeinschaft, nacionalne zajednice), bilo putem nasilnog gušenja sukoba, bilo njegovim ublažavanjem putem korporativističkih tijela – pri čemu je svako od njih bilo pod središnjom kontrolom partije-države. U liberalnoj demokraciji klasni sukob se ne uklanja, već se promatra kao dio dinamike slobodnog tržišta i društva, u kojem svaki građanin djeluje kao sudionik slobodnog tržišta i ima mogućnost da iskoristi različite čimbenike – poput obrazovanja, radne sposobnosti, poduzetničke inicijative i svoju sposobnost stvaranja bogatstva – kako bi poboljšao vlastitu dobrobit. Najradikalnija grana liberizma zastupa stajalište da težnja za osobnim interesom ide u korist društva kao cjelini, jer on neizravno potiče društvene reforme i tehnološko-znanstveni napredak. U tom kontekstu su fašistička i komunistička propaganda svoje glavne kritike demokratskog sustava usmjeravali upravo na pitanje oligarhija. Fašistička je propaganda često govorila o "plutokracijama" (Mussolini) kako bi opisala sposobnost interesnih grupa da manipuliraju demokratskim sustavom, dok je nacistička propaganda iza te plutokracije vidjela međunarodnu jevrejsko-masonsku urotu kojom bi navodno upravljali porodica Rothschild i druge grupe (usp. čuveni propagandistički falsifikat "Protokola sionskih mudraca"). Unatoč protivljenju "plutokratskoj zavjeri", fašistički pokreti su ipak dosljedno koristili oligarhije kako bi preuzeli i zadržali vlast. Uspon Mussolinijeve Nacionalne fašističke stranke (PNF) podupirali su Agnellijev Fiat, tvrtke Ansaldo, Ilva i Pirelli, kao i poslovni ljudi poput Giuseppea Volpija. S druge strane, Nacional-socijalistička stranka (NSDAP) je došla na vlast putem redovnih izbora (5. marta 1933), no manje od dva tjedna ranije Hitler i Göring održali su tajni sastanak (20. februara) s grupom njemačkih industrijalaca koji su financirali izbornu kampanju stranke. Sastanku su nazočili Hjalmar Schacht, Gustav Krupp, Fritz von Opel, Günther Quandt te rukovoditelji tvrtki Siemens, Wintershall, Demag, Hoesch, IG Farben i Allianz, kao i predstavnici velikih rudarskih i čeličanskih konzorcija iz Ruhra. Sama tvrtka Krupp postala je jedan od stupova nacističke ratne industrije, uz druge tvrtke kao što su Daimler-Benz, Messerschmitt, Bosch, Junkers, Heinkel, MAN, AEG, Henschel i IG Farben – pri čemu je potonja (preko Degescha) bila glavni dobavljač plina Ciklon B korištenog u logorima (Auschwitz-Birkenau, Majdanek).
U svom eseju Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma (1916) Lenjin razvija tezu da imperijalizam nije toliko nadmetanje za prestiž među državama i njihovim ambicioznim vladajućim porodicama, koliko je riječ o specifičnoj razvojnoj fazi kapitalizma. Unutar nacionalnih država, kapitalistička buržoazija smatra domaće okruženje sigurnim prostorom (tržištem) za rast i razvoj. Međutim, s vremenom dolazi do faze u kojoj se financijski kapital i industrijska proizvodnja koncentriraju u monopolističkim sektorima pod nadzorom oligarhije. U tom trenutku buržoazija neizbježno potiče širenje tržišta – proces koji se ponekad odvija putem diplomacije i trgovinskih sporazuma, no često poprima oblik vojne agresije te uspostave teritorijalne i političke kontrole nad osvojenim područjima (kolonijama).
Tendencija ekonomskih oligarhija da manipuliraju političkim sustavima nastavila je se tijekom cijelog 20. vijeka. U junu 1954. CIA, američki predsjednik Dwight Eisenhower i američki državni tajnik John Foster Dulles su organizirali i izveli državni udar u Gvatemali kojim je svrgnut Jacobo Arbenz, kako bi zaustavili njegovu agrarnu reformu, koja bi inače naštetila tvrtki United Fruit. Na mjesto Arbenza postavljen je pukovnik Carlos Castillo Armas, a Gvatemala će ostati vojna diktatura sve do 1985. godine. Godine 1973. vlada SAD-a (Nixon-Kissinger) i CIA (Helms) orkestrirale su državni udar u Čileu kojim je svrgnut i usmrćen Salvador Allende, odgovoran za radikalne reforme i mjere nacionalizacije koje su štetile interesima američkih multinacionalnih korporacija. Na vlast su doveli generala Augusta Pinocheta, koji će uspostaviti vojni režim i očuvao ga potrajao do 1990. godine te proveo reforme u radikalno suprotnom smjeru – konkretno, prema neoliberalizmu. Sjedinjene Američke Države su 1990/91. organizirale vojnu operaciju (Zaljevski rat) koja se službeno odvijala pod zastavom Ujedinjenih naroda i pod izlikom oslobađanja Kuvajta od okupacije Iraka pod vlašću Sadama Huseina. U stvarnosti, operaciju su podupirali američki naftni oligarsi (Chevron, Texaco, Exxon, Mobil).
Tijekom 20. vijeka brojni istraživači su proučavali odnos između oligarhija i demokratskog sustava. Za teoretičare elita (Robert Michels, Mosca, Pareto, Schumpeter) oligarhija je svojstvena svakoj velikoj organizaciji – bilo demokratskoj, socijalističkoj ili libertarijanskoj – jer njima obično upravlja mala skupina ljudi. S vremenom dolazi do koncentracije moći unutar oligarhijskih struktura. U tom smislu, demokracija je uređen (ustavan) sustav kojim upravljaju suparničke interesne skupine: neke su u usponu i nastoje steći više moći, dok su druge u opadanju i bore se za njezino očuvanje. Raymond Aron ističe da je ključno da elite unutar političkog sustava budu raznolike, da se međusobno nadmeću i da su prisiljene se redovito podvrgavati sudu građana putem izbora. Valja ipak napomenuti da je čak i u počecima liberalne teorije John Locke politiku promatrao kao arenu u kojoj bogatiji (odnosno, društveno značajniji) građani brane svoje interese unutar dijalektičkog procesa – te bi se očekivalo da upravo putem politike usklade te interese.
Glavni oligarsi u Rusiji su bili:
- Boris Berezovskij;
- Vladimir Gusinskij;
- Mihail Hodorkovski;
- Vladimir Potanin;
- Aleksandr Smolenskij;
- Vladimir Vinogradov;
- Anatolij Čubajs;
- Jurij Lužkov;
- Mihail Fridman;
- Pjotr Aven;
- Arkadij Rotenberg;
- Boris Rotenberg;
- Vagit Alekperov;
- Igor Sečin;
- Aleksej Miler;
- Ališer Usmanov;
- Roman Abramovič;
- Oleg Deripaska;
- Gennadij Timčenko;
- Jurij Kovalčuk;
- Viktor Vekselberg;
- German Han;
- Leonid Mihelson;
- Andrej Meljničenko;
- Vladimir Lisin;
- Aleksej Mordašov;
u Ukrajini:
- Rinat Ahmetov;
- Igor Kolomojskij;
- Genadij Bogoljubov;
- Viktor Pinčuk;
- Dmitro Firtaš;
- Viktor Medvedčuk;
- Petro Porošenko;
- Igor Surkis;
- Sergij Ljovočkin;
u drugim zemljama sovjetskog ozraćja:
- Herodot iz Halikarnasa, Historije, Knjiga treća, 5. vijek pne.
- Platon, Republika, 4. vijek pne.
- Aristotel, Politika, 4. vijek pne.
- Dante Alighieri, De Monarchia, 1310.
- Niccolò Machiavelli, Il Principe, 1513.
- Niccolò Machiavelli, Discorsi sopra la prima deca di Tito Livio, 1513-1517.
- John Locke, Second Treatise of Government, 1689.[1]
- John Locke, A Letter Concerning Toleration, 1689.
- Gaetano Mosca, Sulla teorica dei governi e sul governo parlamentare, 1884.
- Robert Michels, Zur Soziologie des Parteiwesens in der modernen Demokratie, 1911.
- Vladimir Lenjin, Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma, 1916.[2]
- Vilfredo Pareto, Trattato di sociologia generale, 1916.
- Vilfredo Pareto, Trasformazione della democrazia, 1921.
- Joseph Schumpeter, Capitalism, Socialism and Democracy, 1942.
- Charles Wright Mills, The Power Elite, 1956.
- Robert Dahl, Who Governs?, 1961.
- Jürgen Habermas, Strukturwandel der Öffentlichkeit, 1962.
- Raymond Aron, Démocratie et Totalitarisme, 1965.
- Thomas Ferguson, Golden Rule, 1995.
- David E. Hoffman, The Oligarchs: Wealth and Power in the New Russia, 2001.
- Colin Crouch, Post-democracy, 2005.
- Gurjev, Sergej; Račinski, Andrej (2005). „The Role of Oligarchs in Russian Capitalism”. Journal of Economic Perspectives 19 (1): 131–150.
- Jeffrey Winters, Oligarchy, 2011.
- Wolfgang Streeck, The Crises of Democratic Capitalism, 2011.
- Martin Gilens, Benjamin Page, Testing Theories of American Politics: Elites, Interest Groups and Average Citizens, 2014.
- ↑ Komunističke republike 20. stoljeća su nastale prvenstveno iz Oktobarske revolucije, razdoblja "Crvenih godina" u Europi te širenjem Sovjetskog Saveza. U svojoj biti su se one temeljile na sovjetskom boljševizmu i teoriji Vladimira Lenjina (Lenjinizam). Tijekom stoljeća te države su se nazivale kao "socijalističke" ili "narodne republike", dok je sam sustav bio obilježen teorijom "realnog socijalizma".
- ↑ Second Treatise of Government (The Project Gutenberg)
- ↑ Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma (marxists.org)
