Mezopotamija

Izvor: Wikipedia
Mapa drevne Mezopotamije s istaknutim narodima i gradovima.
Kupoprodajni ugovor iz Shuruppaka u protoklinastom pismu, oko 2600. pne., Louvre, Pariz.

Mesopotamija ili Mezopotamija, ponekad nazivana Međurječje, (grčki: Μεσοποταμία, prijevod od staroperzijskog Miyanrudan "Zemlja između dvije rijeke" ili aramejskog naziva Beth-Nahrin "Kuća dviju rijeka") je područje jugozapadne Azije.[1][2][3][4][5] Znanstveno rečeno, Mezopotamija obuhvaća aluvijsku ravnicu između rijeka Tigrisa i Eufrata, u Iraku i Siriji. Međutim, smatra se da izraz također potpuno obuhvaća riječne ravnice, te okolna nizinska područja čije granice čine Arapsku pustinju na zapadu i jugu, Perzijski zaljev prema jugu, te planine Zagros i Kavkaz prema sjeveru. Mezopotamija je jedna od najvažnijih područja u povijesti čovječanstva. Mnoge stare civilizacije su se tu razvile, kao npr. Sumer, Babilon, Asirija, Akad, itd. Neki od najranijih primjera pisanja u svijetu su pronađeni u ovoj regiji, a tu su nastali i prvi gradovi. Zbog svega ovoga, Mezopotamija je poznata kao "kolijevka civilizacije". Mezopotamijsko područje je u razdoblju od 4000. pne. do 1000. pne. dalo značajnu civilizaciju u kojoj su se izmjenjivali razni narodi: Sumerani, Akađani, Asirci (na sjeveru) i Babilonci (na jugu). Nalazišta ovih kultura su u današnjoj Siriji i Iraku.

Zajednička karakteristika naroda Mezopotamije je uporaba najstarijeg klinastog pisma kojeg su oni i izmislili. Sumeri su prvi tvorci ove visoko razvijene kulture, a Akađani oko 3000. pne., a potom Babilonci i Asirci nastavljaju i razvijaju sumersku kulturu. Zapravo, bez obzira koji se narod mijenja u vladavini ovim prostorima, kultura ostaje skoro nepromijenjena – zato govorimo o jedinstvenoj mezopotamskoj kulturi. U 6. v. pne. Perzijanci predvođeni Kirom Velikim osvajaju Babilon te se nakon toga na ovom području razvija perzijska država, koja utječe na ove prostore i nakon 330. pne. kada ih osvaja Aleksandar Veliki, sve do prodora Arapa i Islama kada ovi prostori postaju dio kalifata.

Geografija[uredi - уреди]

Glavni članak: Geografija Mesopotamije
Poznati svet Mesopotamijske, Vavilonske, i Asirke kulture na bazi dokumentarnih izvora

Mesopotamija obuhvata zemlju između reka Eufrata i Tigrisa, koje izviru iz Armenske visoravni. Obe reke imaju znatan broj pritoka, i celokupni rečni sistem odvodi vodu iz ogromnog planinskog regiona. Kopneni putevi u Mesopotamiji obično slede Eufrat, pošto su obale Tigrisa često strme i nepristupačne. Klima regiona je polusušna sa ogromnim pustinjskim prostranstvima na severu na koja se nadovezuje region sa 15000 km2 močvara, laguna, blatnih nizija i trstika na jugu. Na ekstremnom jugu, Eufrat i Tigris se sjedinjuju u ulivaju u Persijski zaliv.

Suvo okruženje obuhvata prostranstvo od severnih oblasti sa poljoprivredom zavisnom od kiše, do juga gde je irigaciona poljoprivreda esencijalna. Irigacija je potpomognuta visokim nivoima vode i otapanjem snega sa vrhova severnih Zagroskih planina, i sa Armenske visoravni, izvora reka Tigrisa i Eufrata, po kojima je region dobio ime. Koristnost irigacije je zavisna od sposobnosti mobilisanja dovoljne radne snage za konstrukciju i održavanje kanala, i stoga je od najranijeg perioda doprinosila razvoju urbanih naselja i centralizovanih sistema političke vlasti.

Poljoprivreda je širom regiona tokom vekova bila dopunjavana nomadskim stočarstvom, gde nomadi koji žive u šatorima čuvaju ovce i koze (i kasnije kamile) na priobalnim pašnjacima tokom suvih letnjih meseci, i na sezonskim pašnjacima na ivici pustinje tokom vlažne zimske sezone. U oblasti postoji nedostatak kamena za građevinarstvo, dragocenih metala, te je oblast istorijski bila zavisna od trgovine poljoprivrednim proizvodima radi obezbeđivanja tih materijala iz udaljenih regiona. U močvarama na jugu oblasti, postojala je od preistorijskih vremena kompleksna ribarska kultura, koja je bila komlementarni kulturni činilac.

Periodični raspadi kulturnog sistema su se javljali iz brojnih razloga. Potražnja za radnom snagom je s vremena na vreme dovodila do porasta populacije kojim su se prevazilazile granice ekološki održivog kapaciteta, i u periodima klimatske nestabilnosti je dolazilo do kolapsa centralne vlade i opadanja veličine populacije. Alternativno, vojna ranjivost na invaziju od strane marginalnih planinskih plemena ili nomadskih pastoralista je dovodila do perioda trgovinskog kolapsa i zanemarivanja irigacionih sistema. Isto tako, centripetalne tendencije među gradskim državama su imale za posledicu da je uvođenje centralne vlasti nad celukupnim regionom bivalo kratkog veka, dok je lokalizam fragmentisao moć u plemenske ili manje regionalne jedinice.[6] Ovi trendovi su prisutni sve do sadašnjeg Iraka.

Jezik i pismo[uredi - уреди]

Square, yellow plaque showing a lion biting in the neck of a man lying on his back
Plaketa od Nimridske slonovače na kojoj je prikazan lav koji jede čoveka. Predmet datira iz Neoasirskog perioda, 9. do 7. veka p.n.e.

Najraniji pisani jezik u Mesopotamiji je bio Sumerski, koji je aglutinativni jezički izolat. Pored Sumeriskog, Semitski jezici su bili u govornoj upotrebi u ranoj Mesopotamiji. Subartu,[7] jezik Zagrosa, koji je verovatno srodan sa Huritsko-urartskom jezičkom familijom se zadržao u ličnim imenima, nazivima reka i planina, i u raznim zanatima. Akadski jezik je postao dominantan tokom vremena Akadskog carstva i Asirskih imperija, dok se Sumerski zadržao u administrativnim, religioznim, literarnim i naučnim primenama. Različite varijante Akadskog su korišćene do kraja perioda Novovavilonskog kraljevstva. Staroaramejski jazik, koji je već postao zastupljen u Mesopotamiji, je postao zvanični provincijski administrativni jezik prvo Neoasirskog carstva, i zatim Ahemenidske monarhije: zvanična varijanta se nazivala imperijalnim Aramejskim jezikom. Akadski jezik je zatim zanemaren, mada se zajedno sa Sumerskim još uvek korišten u hramovima tokom više vekova. Zadnji Akadski tekstovi datiraju iz kasnog prvog veka p.n.e.

Rano u Mesopotamijskoj istoriji (oko sredine 4. milenijuma p.n.e) došlo je do izuma klinastog pisma za Sumerski jezik. Naziv pisma potiče od njegovog izgleda, usled trougaonog tipa stila koji je korišten za utiskivanje znakova u vlažnu glinu. Smatra se da je standardizovana forma svakog od znakova klinastog pisma razvijena od piktograma. Najraniji tekstovi (7 arhaičnih pločica) potiču iz É, hrama posvećenog boginji Inana od Uruka, iz zgrade koju je osoblje na iskopavanju označilo kao hram C.

Poznavanje ranog logografskog sistema klinastog skripta se sticalo višegodišnjim učenjam. Stoga je samo mali broj osoba koje su radile kao pisari mogle da ga koriste. To je tako ostalo sve do vremena široke upotrebe slogovnog pisma tokom Sargonske vlasti kad je znatan deo Mesopotamijske populacije postao pismen. Masivni arhivi tekstova su otkriveni. Oni se bave arhaeološkim kontekstom starih Vavilonskih prepisivačkih škola, putem kojih se širila pismenost.

Tokom trećeg milenijuma p.n.e. razvio se veoma intimni kulturni simbiotski odnos između korisnika Sumerskog i Akadskog jezika, koji je obuhvatao široko zastupljenu dvojezičnost.[8] Uticaj Sumerskog na Akadski (i obrnuto) je evidentan u svim oblastima, od leksičkog pozajmljivanja na masovnoj skali, do sintaksne, morfološke, i fonološke konvergencije.[8] To je podstaklo učenjake da smatraju Sumerski i Akadski u trećem milenijumu jezičkim savezom.[8] Akadski je postepeno zamenio Sumerski kao govorni jezik Mesopotamije na prelazu 3. i 2. milenijuma p.n.e. (precizno datiranje je predment debata),[9] mada je Sumerski i dalje korišćen kao sveti, ceremonijalni, literarni, i naučni jezik u Mesopotamiji do 1. veka p.n.e.

Prethistorija[uredi - уреди]

Glavni članak: Ubaid

Oko ← 9000.-8000. Uzgoj žitarica i mahunarki na Levantu – "neolitska revolucija" – na Bliskom istoku; prva trajna naselja.

Oko ← 5000. skupine koje se bave navodnjavanjem naseljavaju aluvijalnu nizinu u Mezopotamiji. Početak dobivanja i prerade bakra na Bliskom istoku.

Oko ← 4000. u Mezopotamiji se širi gradska kultura: gradnja utvrđenja i hramova od cigle (Erijud, Tel Asmar, Tel Bak). Počinje procvat elamitske civilizacije – keramika ukrašena biljnim i životinjskim elementima ucrtanim u geometrijske oblike. Početak lijevanja bronce na Bliskom istoku; prva primjena pluga.

Sumerski period[uredi - уреди]

Glavni članak: Sumerani
Stijeg iz Ura, polovica III. milenijuma pne., školjke, vapnenac i lazurit povezani bitumenom na drvenoj škrinji. London.

Oko ← 3500. je početak mlađeg kamenog doba (neolita, do oko ← 2500.). U Mezopotamiji, Egiptu i dolini Inda nastaju prve visoke kulture. U Mezopotamiji u središtima najstarijih gradova nastaju prvi obredni objekti (zigurat u Uruku); pronalazak kotača i pluga.

Iz oko ← 3000. datiraju najstarije kočije s kotačima u Sumeru.

Iz oko ← 3200. datiraju najstariji čitljivi dokumenti iz Mezopotamije.

Oko ← 3000. Mezopotamiju pokoravaju Sumerani, ratnički seljački narod iz istočnih brdskih predjela. Oni osnivaju više gradova-država (među ostalima Ur, Uruk, Suza i poslije Lagaš, Mari i Babilon), kojima vladaju kraljevi kao zastupnici božanstava (teokracija). Sumerani grade terasaste hramove u čast gradskih božanstava. Zemlja se natapa pomoću kanala. Umjetnička obrada bakra, cinka i zlata. Razvija se slikovno pismo od kojega nastaje klinasto pismo. Činovnici i pisari nadziru davanja seljaka. Pri tom se služe sustavom brojeva čije je jedinica 60 (heksadecimalni sustav). Za diobu vremena učenjaci sastavljaju mjesečev kalendar od 354 dana. U Prednjoj Aziji pronalazi se točak.

Oko ← 3000.-2500. "Ep o Gilgamešu", rana Sumerska herojska priča.

← 2400. u Ebli (Sirija) razvija se književnost na lokalnom semitskom jeziku. Bogata proizvodnja posuđa, nakita, brončanog oružja i amuleta od bjelokosti.

Akadski period[uredi - уреди]

Glavni članak: Akad

Oko ← 2300. istočnosemitski kralj Sargon Akađanin osvaja sumerske gradove-države i prodire sve do Crnog mora. ← 2296. Akad (Agada) postaje glavnim gradom Carstva kojim Sargon I. centralizirano upravlja uz pomoć činovnika i raspolaže stalnom vojskom. Oko ← 2150. to carstvo osvajaju iranski narodi.

Oko ← 2125. Gudea vlada u Mezopotamiji.

Oko 2060.-1950. Treća dinastija Ur-a vlada Sumerom; veliki kulturni napredak.

Oko ← 2000. Hetiti prodiru u Anatoliju i osnivaju carstvo (do ← 1650.).

← 1894. na obalama Eufrata osniva se Babilon (Babli = Božje dveri).

← 1749. Šamšidad osniva asirsku državu.

Kraljica noći iz Babilona (Ištar ili Ereškigal), 1792. - 1750. pne. London.

Babilonski period[uredi - уреди]

Hamurabi ispred boga Marduka, vrh Hamurabijeve stele (oko 1760. pne.).
Glavni članak: Babilonija

← 1728. – 1686. Kralj Hamurabi određuje Babilon za glavni grad Mezopotamije i piše svoj "zakonik" (oko ← 1760.) - strogo zakonodavstvo na osnovi načela: "Oko za oko, zub za zub". Procvat matematike: uporaba cijelih brojeva, razlomaka i kvadratnih korijena; gradnja kanala; napredovanje trgovine i obrta, vrijeme procvata babilonske književnosti: napisan je "Ep o Gilgamešu".

← 1530. Hetiti razaraju Babilon. Hetitsko klinasto pismo u Anatoliji.

Oko ← 1500. u Ugaritu (Sirija) nalazimo prvi primjer alfabetskog pisma koje se sastoji od 28 slova.

Oko ← 1420. pod Tudhalijaom I. počinje se širiti hetitska država (do ← 1200.). Hetiti u Armeniji usavršavaju tehniku kovanja željeza.

Oko ← 1350. Ašurubalit I. osniva Asirsko Carstvo (do ← 612.).

Oko ← 1250. po predaji egzodus Židova iz Egipta i naseljavanje u Palestini.

Oko ← 1200. Prevlast u pomorstvu i trgovini na Sredozemlju preuzimaju Feničani (centar Tir). Hatuša, grandiozna prijestolnica Hetitskog carstva, ruši se pod najezdom "Naroda s mora". Širenje židovske religije (obožavanje Jahve); Zaratustra, perzijski prorok, objavljuje svoje učenje o dobrom i zlom duhu koji se bore da pridobiju čovjeka. Čovjek se mora odlučiti kojeg će slijediti.

Oko ← 1100. Feničani se počinju širiti Sredozemljem (do ← 700.), do ← 600. oplovljavaju afrički kontinent. Iz slikovnog pisma Feničani razvijaju alfabet kao horizontalno pismo (temelj svih suvremenih europskih pisama). U Maloj se Aziji širi upotreba sedla te konja kao jahaće životinje.

← 1025. nastaje Izraelsko kraljevstvo. Kralj David uspostavlja monarhiju (← 1000.-961.), a za njegova sina Salomona je legendarno vrijeme mira, pravde i stabilnosti.

Oko 1000. Hebreji u Palestini prihvaćaju monoteizam.

Sargon II. i velikaš, bare-reljef iz Dur Šarukina (Khorsabad u Iraku), oko 713. – 716. pne., 3,30x2,30 m. Louvre.

Asirski period[uredi - уреди]

Glavni članak: Novoasirsko Carstvo

← 930.-608. semitski Asirci u užasnom ratu pokoravaju Mezopotamiju (glavne gradove: Ašur i Ninivu). Babilon je osvojen; Siriju i Palestinu s vremena na vrijeme osvaja Egipat.

Oko ← 900. osnutak kraljevstva Meroe.

Oko ← 840. uspon države Urartu.

← 814. prema predaji, Feničani osnivaju Kartagu.

Oko ← 750. Amos, prvi veliki prorok u Kraljevstvu Izrael.

← 721. Asirci pod kraljem Sargonom II. osvajaju Samariju. Asirska vojna premoć traje do ← 705.

← 671. Asirci pokoravaju Egipat; početak obrade željeza.

← 668.-627. pod Asurbanipalom asirsko kraljevstvo doživljava svoje najveće širenje.

Oko ← 650. Prvi kovani novac: Lidija (Mala Azija).

← 612. Medijci i Babilonci razaraju Ninivu; pad Novoasirskog Carstva.

Semiramidini viseći vrtovi u Babilonu, umjetnička rekonstrukcija nizozemskog slikara iz 16. st. - Martina Heemskercka.

Novobabilonski period[uredi - уреди]

Glavni članak: Babilonija

← 586. Kralj Nabukodonozor II., koji je Babilon ponovo učinio snažnom državom (do ← 539.), razara jeruzalemski hram i vodi židove u "babilonsko sužanjstvo". Neznatan dio njih vraća se ← 583. u Palestinu.

Oko ← 580. širi se Zaratustrino učenje u Perziji.

← 550. Zaratustrino učenje postaje službena religija u Perziji. Perzijanci pod kraljem Kirom Velikim pobjeđuju Astijagovo Medijsko Carstvo, zatim Krezovu Lidiju u Maloj Aziji, te cijelo područje Velikog Irana.

← 540. Deuteroizaija (Izaija), židovski prorok djeluje za vrijeme ropstva u Babilonu.

Strijelac u pocakljenoj opeci iz Darijeve palače u Suzi, oko 510. pne., Louvre.

Perzijski period[uredi - уреди]

Glavni članak: Ahemenidska Monarhija

← 539. Kir Veliki osvaja Babilon, a Darije I. Veliki vlada od Inda do Nila. Oko 520. Darije Veliki završava kanal koji povezuje Nil s Crvenim morem. Ahemenidska dinastija u Perziji prenosi prehrambeno bilje (rižu, breskvu, marelicu, itd.) u Zapadnu Aziju.

← 500. ustankom grčkog grada Mileta protiv vladavine perzijskog vladara Darija I. Velikog započinju grčko-perzijski ratovi (do ← 449.: ← 494. Perzijanci pokoravaju Milet i guše jonski ustanak; ← 490. Poraz perzijske vojske koja se iskrcala kod Maratona od Atenjana pod vodstvom Miltijada; ← 486. U Perziji nakon Darijeve smrti car postaje Kserkso I. (Xerxes). On se priprema za konačno pokoravanje Grka; ← 485. Kserks vodi jaku vojsku prema Grčkoj preko Helesponta; njegova flota preuzima bocnu zaštitu s mora; Spartanski kralj Leonida i 300 ratnika brane klanac kod Termopila; oni su međutim zaobiđeni; pogiba i posljednji čovjek; Pomorska bitka kod Salamine; Atenu, koju je stanovništvo napustilo razaraju Perzijanci; ipak Temistoklo uspijeva namamiti velike perzijske brodove u uvalu pred gradom gdje ih uništavaju pokretne grčke trireme; ← 448. Sporazum o miru između Grčke i Perzije. Perzijsko Carstvo odustaje od prevlasti nad grčkim polisima u Maloj Aziji i od prava na trgovanje u Egejskom moru.

← 413. Spartanci sklapaju sporazum sa Perzijom kako bi osvojili Atenu.

← 386. perzijski veliki kralj Artakserkso II. koristi se razdorom i političkom razjedinjenošću Grka i diktira im Kraljevski mir, kojim svi maloazijski gradovi potpadaju pod Perzijsko Carstvo.

Helenistički period[uredi - уреди]

Glavni članak: Kraljevina Makedonija

← 334. Aleksandar prelazi preko Helesponta s makedonsko-grčkom vojskom. Pobjeda nad Perzijancima na rijeci Graniku.

← 333. Aleksandar pobjeđuje perzijskog kralja Darija III. u bitci kod Isa.

← 330. Posljednji ahemenidski kralj Darije III. biva ubijen u bijegu pred Aleksandrom. Aleksandar kažnjava ubojicu, uzima u zaštitu carevu obitelj i proglašava se nasljednikom perzijskih vladara. Namjera da Makedonce, Grke i Perzijance pretvori u jedan narod.

← 312./311. Početak seleukidskog doba; prvi neprekidan sustav računanja vremena.

← 238. Arsak I. otima Partiju od Seleukida. Partsko Carstvo će kroz brojne sukobe s Rimljanima i nomadima trajati do 224.

← 64. Rimski vojskovođa Pompej Veliki osvaja Siriju; kraj Seleukidskog Carstva.

Partski kralj Arsak I. na kovanicama, oko 247. - 211. pne.
Rasprostiranje Partskog Carstva.

Partski period[uredi - уреди]

Glavni članak: Arsakidska Monarhija

← 53. Bitka kod Kare; Partska Monarhija pobjeđuje Rimljane.

Oko ← 5. rođen Isus Krist.

46-57. Misionarska putovanja sv. Pavla.

70. Rimljani razaraju židovski hram u Jeruzalemu.

97. Kineski izaslanik Kan Ying posjećuje Perziju.

Oko 100. razvija se tehnika puhanja stakla u Siriji.

116. Rimski car Trajan dovršava osvajanje Mezopotamije.

132. Židovski ustanak protiv rimske vlasti dovodi do dijaspore Židova.

Oko 200. Dovršen Zbornik židovskih zakona.

Šapur I. na sasanidskim kovanicama.
Rasprostiranje Sasanidskog Carstva u doba Šapura I..

Sasanidski period[uredi - уреди]

Glavni članak: Sasanidska Monarhija

224. Partski guverner Ardašir (do 240.) ruši Artabana V., posljednjeg partskog kralja i utemeljuje Sasanidsku dinastija u Perziji.

242.-272. najveći sasanidski vladar, Šapur I., gradi svoju palaču u Ktezifontu pokraj Babilona.

540. Hozroje I. opustošuje Antiohiju.

611. Perzijska vojska osvaja Antiohiju i Jeruzalem te pokorava Malu Aziju (do 626.)

622. Muhamedova hidžra: početak islamskog kalendara.

628. Heraklije pobjeđuje Perzijance kod Ninive.

632. Umire Muhamed: počinje arapsko širenje.

Vidite još[uredi - уреди]

Reference[uredi - уреди]

  1. Finkelstein, J.J. (1962), "Mesopotamia", Journal of Near Eastern Studies 21 (2), DOI:10.1086/371676 
  2. Foster, Benjamin R.; Polinger Foster, Karen (2009), Civilizations of ancient Iraq, Princeton: Princeton University Press, ISBN 978-0-691-13722-3 
  3. Canard, M. (2011), "al-ḎJazīra, Ḏjazīrat Aḳūr or Iḳlīm Aḳūr", Bearman, P.; Bianquis, Th.; Bosworth, C.E. i dr.., Encyclopaedia of Islam, Second Edition, Leiden: Brill Online, OCLC 624382576 
  4. Wilkinson, Tony J. (2000), "Regional approaches to Mesopotamian archaeology: the contribution of archaeological surveys", Journal of Archaeological Research 8 (3), DOI:10.1023/A:1009487620969, ISSN 1573-7756 
  5. Matthews, Roger (2003), The archaeology of Mesopotamia. Theories and approaches, Milton Square: Routledge, ISBN 0-415-25317-9 
  6. Thompson, William R. (2004) "Complexity, Diminishing Marginal Returns, and Serial Mesopotamian Fragmentation" (Vol 3, Journal of World Systems Research)
  7. Finkelstein, J.J. (1955), "Subartu and Subarian in Old Babylonian Sources", (Journal of Cuneiform Studies Vol 9, No. 1)
  8. 8.0 8.1 8.2 Deutscher, Guy (2007), Syntactic Change in Akkadian: The Evolution of Sentential Complementation, Oxford University Press US, ISBN 978-0-19-953222-3, http://books.google.co.uk/books?id=XFwUxmCdG94C 
  9. Woods C. 2006 “Bilingualism, Scribal Learning, and the Death of Sumerian”. In S.L. Sanders (ed) Margins of Writing, Origins of Culture: 91-120 Chicago [1]

Literatura[uredi - уреди]

  • Frankfort, Henri, The Art and Architecture of the Ancient Orient, Pelican History of Art, 4th ed 1970, Penguin (now Yale History of Art), ISBN 0140561072
  • Atlas de la Mésopotamie et du Proche-Orient ancien, Brepols, 1996 ISBN|2503500463.
  • Benoit, Agnès; 2003. Art et archéologie : les civilisations du Proche-Orient ancien, Manuels de l'Ecole du Louvre.
  • Bottéro, Jean; 1987. ((fr)) Mésopotamie. L'écriture, la raison et les dieux, Gallimard, coll. « Folio Histoire », ISBN 2070403084.
  • Bottéro, Jean; 1995. Mesopotamia: writing, reasoning and the gods. Trans. by Zainab Bahrani and Marc Van de Mieroop, University of Chicago Press. ISBN 978-0226067278
  • Edzard, Dietz Otto; 2004. Geschichte Mesopotamiens. Von den Sumerern bis zu Alexander dem Großen, München, ISBN 3-406-51664-5
  • Hrouda, Barthel and Rene Pfeilschifter; 2005. Mesopotamien. Die antiken Kulturen zwischen Euphrat und Tigris. München 2005 (4. Aufl.), ISBN 3-406-46530-7
  • Joannès, Francis; 2001. Dictionnaire de la civilisation mésopotamienne, Robert Laffont.
  • Korn, Wolfgang; 2004. Mesopotamien – Wiege der Zivilisation. 6000 Jahre Hochkulturen an Euphrat und Tigris, Stuttgart, ISBN 3-8062-1851-X
  • Kuhrt, Amélie; 1995. The Ancient Near East: c. 3000-330 B.C. 2 Vols. Routledge: London and New York.
  • Liverani, Mario; 1991. Antico Oriente: storia, società, economia. Editori Laterza: Roma.
  • Matthews, Roger; 2005. The early prehistory of Mesopotamia – 500,000 to 4,500 BC, Turnhout 2005, ISBN 2-503-50729-8
  • Oppenheim, A. Leo; 1964. Ancient Mesopotamia: Portrait of a dead civilization. The University of Chicago Press: Chicago and London. Revised edition completed by Erica Reiner, 1977.
  • Pollock, Susan; 1999. Ancient Mesopotamia: the Eden that never was. Cambridge University Press: Cambridge.
  • Postgate, J. Nicholas; 1992. Early Mesopotamia: Society and Economy at the dawn of history. Routledge: London and New York.
  • Roux, Georges; 1964. Ancient Iraq, Penguin Books.
  • Silver, Morris; 2007. Redistribution and Markets in the Economy of Ancient Mesopotamia: Updating Polanyi, Antiguo Oriente 5: 89-112.
  • Snell, Daniel (ed.); 2005. A Companion to the Ancient Near East. Malden, MA : Blackwell Pub, 2005.
  • Van de Mieroop, Marc; 2004. A history of the ancient Near East. ca 3000-323 BC. Oxford: Blackwell Publishing.
  • Dietz Otto Edzard: Geschichte Mesopotamiens. Von den Sumerern bis zu Alexander dem Großen. München 2004. ISBN 3-406-51664-5.
  • Barthel Hrouda (Hrsg.): Der Alte Orient. Geschichte und Kultur des alten Vorderasien. Gütersloh 1991. ISBN 3-570-08578-3.
  • Barthel Hrouda, Rene Pfeilschifter: Mesopotamien. Die antiken Kulturen zwischen Euphrat und Tigris. München 2005 (4. Aufl.). ISBN 3-406-46530-7.
  • Wolfgang Korn: Mesopotamien - Wiege der Zivilisation. 6000 Jahre Hochkulturen an Euphrat und Tigris. Stuttgart 2004. ISBN 3-8062-1851-X.
  • Gebhard J. Selz: Sumerer und Akkader. Geschichte, Gesellschaft, Kultur. München 2005. ISBN 3-406-50874-X.
  • Ulla Dornberg: Die blühenden Städte der Sumerer. Time-Life, Amsterdam 1993. ISBN 90-5390-519-7 (Übersetzung von Sumer, Cities of Eden.)
  • Henry William Frederick Saggs: Mesopotamien. Assyrer, Babylonier, Sumerer. Kindler, Zürich 1966, Magnus, Essen 1977.
  • Francis Joannès: Dictionnaire de la civilisation mésopotamienne. Robert Laffont, Paris 2001. ISBN 2-221-09207-4.
  • Pierre Amiet: L'Antiquité Orientale. Presses universitaires de France, Paris 2003. ISBN 2-13-053849-5.
  • Pierre Amiet: Introduction à l'Antiquité Orientale. Desclée De Brouwer, Paris 2003. ISBN 2-220-02213-7.
  • Roger Matthews: The archaeology of Mesopotamia. Theories and approaches. London 2003. ISBN 0-415-25317-9.
  • Hans J. Nissen: Geschichte Alt-Vorderasiens. Oldenburg Grundriss der Geschichte. Bd 25. München 1999. ISBN 3-486-56374-2.
  • Michael Roaf: Mesopotamien. Bildatlas der Weltkulturen. München 1991. ISBN 3-86047-796-X.
  • Georges Roux, Johannes Renger: Irak in der Antike. Zaberns Bildbände zur Archäologie. Sonderheft Antike Welt. Zabern, Mainz 2005. ISBN 3-8053-3377-3.
  • Karin Stella Schmidt: Zur Musik Mesopotamiens. Musiktheorie, Notenschriften, Rekonstruktionen und Einspielungen überlieferter Musik, Instrumentenkunde, Gesang und Aufführungspraxis in Sumer, Akkad, Babylonien, Assyrien und den benachbarten Kulturräumen Ugarit, Syrien, Elam/Altpersien. Eine Zusammenstellung wissenschaftlicher Literatur. Albert-Ludwigs-Universität, Orientalisches Seminar. Freiburg 2006. (online)
  • Waldemar Frey: Kût-el-'Amâra - Kriegsfahrten und Erinnerungsbilder aus dem Orient. Brunnen-Verlag, Berlin 1932.
  • Ulrich Bahnsen, Tobias Hürter: Moloch aus Lehm. Neue Funde in Hamoukar verändern die Vorstellung der Archäologen vom Aufbruch in die Neuzeit. In: Die Zeit. Hamburg 2007, Nr. 02 vom 4. Januar 2007.

Vanjske veze[uredi - уреди]