Bonn
Bon Bonn | |||
---|---|---|---|
| |||
Osnovni podaci | |||
Država | ![]() | ||
Gradonačelnik | Ashok Sridharan (CDU) | ||
Savezna država | Severna Rajna-Vestfalija | ||
Stanovništvo | |||
Stanovništvo | 319.841[1] | ||
Gustina stanovništva | 2.265 st./km² | ||
Geografija | |||
Koordinate | 50°44′02″N 7°05′59″E / 50.73399°N 7.09981°E | ||
Vremenska zona | UTC+1, ljeti UTC+2 | ||
Nadmorska visina | 60 m | ||
Površina | 141,2 km² | ||
Ostali podaci | |||
Poštanski kod | 53111–53229 | ||
Pozivni broj | 0228 | ||
Registarska oznaka | BN | ||
Veb-strana | www.bonn.de |
Bon (nem. Bonn) je grad u Nemačkoj (19-ti najveći, sa preko 300.000 stanovnika), u saveznoj državi Severna Rajna-Vestfalija, oko 20 kilometara južno od Kelna na reci Rajni.
Grad ima istoriju dugu 2000 godina i spada među najstarije nemačke gradove. Bio je glavni grad Zapadne Nemačke od 1949. do 1990. U periodu 1288-1803 bio je rezidencija nadbiskupa i Princa-elektora Kelna. Ovde je 1770. rođen Ludvig van Betoven.
Istorija[uredi | uredi kod]
Istorija grada počinje od rimskih vremena. Oko godine 10. pne, Rimljani su sagradili most preko Rajne blizu mesta „Bona“ (lat. Bonna). Posle poraza Rimljana u Bici u Teutonburškoj šumi ovo je postala tvrđava za 7000 legionara.
Po odlasku Rimljana, tvrđava je postala grad. Negde između 11-og i 13-og veka, izgrađena je romanička katedrala Minster, a 1597. Bon je postao jedna od rezidencija prinčeva Kelna. Princ-elektor Klemens August (18. vek) naredio je izgradnju niza baroknih građevina koje i danas daju karakter gradu. Još jedan značajan vladar bio je Maks Franc (vladao krajem 18-og veka), koji je osnovao Univerzitet i banju Bad Godesberg. Bio je pokrovitelj mladog Ludvig van Betovena, koji je rođen u Bonu 1770. Elektor je finansirao prvi Betovenov put u Beč.
Godine 1794, grad su zauzele francuske trupe. Postao je deo Napoleonovog carstva. 1815. Bon je zauzela Pruska i ostao je pruski grad sve do 1945. Grad u to doba nije imao veći značaj.
Posle Drugog svetskog rata Bon je pripao britanskoj okupacionoj zoni, i 1949. postao privremena prestonica Zapadne Nemačke. Bon je izabran prvenstveno zbog zalaganja Konrada Adenauera, bivšeg gradonačelnika Kelna i Kancelara Nemačke posle Drugog svetskog rata, koji je poreklom iz okoline Bona. Bon je izabran uprkos činjenici da je Frankfurt bio ekonomičnije rešenje.
Ujedinjenjem Istočne i Zapadne Nemačke 1990, Berlin je ponovo postao glavni grad Nemačke. Odlučeno je da se državne institucije iz Bona presele u Berlin, ali su neka ministarstva ostala u Bonu. Bon je tako ostao druga, nezvanična prestonica Nemačke, uz epitet „Federalni grad“ (nem. Bundesstadt). Neke od zgrada bivših državnih institucija ustupljene su organizaciji Ujedinjenih Nacija.
Univerzitet u Bonu, sa oko 30.000 studenata, je jedan od najvećih u Nemačkoj.
Stanovništvo[uredi | uredi kod]
U samom gradu je, prema procjeni iz 2010. godine, živjelo 319.841 stanovnik. Prosječna gustina stanovništva iznosi 2.265 stanovnika/km².
Znamenitosti[uredi | uredi kod]

Rodna kuća Ludviga van Betovena se nalazi u ulici Bongase. Pored gradske tržnice smeštena je stara gradska većnica, sagrađena 1737. godine u rokoko stilu, za vreme vladavine Klementa Avgusta Bavarskog. Koristila se za prihvat važnijih gostiju koji su posećivali grad i kao za sedište gradonačelnika. U neposrednoj blizini većnice nalazi se dvorac kneza-izbornika, a danas je glavna zgrada Univerziteta u Bonu.
Popelsdorfer aleja (nem. Poppelsdorfer Allee) je aleja koja je okružena stablima pitomog kestena, a njom je prolazio prvi gradski tramvaj kog su vukli konji. Zajedno sa dvorcem kneza-izbornika postoji i dvorac Popelsdorf, palata koja je izgrađena kao odmaralište knezova-izbornika u prvoj polovini 18. veka. Ovu aleju preseca železnička pruga i glavna železnička stanica Bon, sagrađena 1883/84 godine.
Tri najviše zgrade u gradu su radijski toranj WDR-a (nem. Westdeutscher Rundfunk, Zapadnonemački radio), visok 180 metara u četvrti Bon-Venisberg, zatim sedište Nemačke pošte, visoko 162,5 m i bivša zgrada poslanika nemačkog parlamenta zvana Langer Eugen, visoka 114,7 m, danas nova lokacija Kampusa UN-a.
Pored Reinauenparka, Botanske Bašte kod dvora Popelsdorf, palate Šaumburg i Garten der Vila, postoji preko 25 otvorenih i poluotvorenih velikih bašta u Bonu. Uz to postoji još bezbroj privatnih bašta. Bon je s'tim jedan od najzelenijih gradova Nemačke [2].
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ Broj stanovnika po njem. Saveznom zavodu za statistiku. Stanje 30. 6. 2010.
- ↑ „slike od 25 naj važnijih basta u Bonu”. Stadt Bonn. Pristupljeno 3. 6. 2010.
Literatura[uredi | uredi kod]
- Berger, Dieter (1999). Geographische Namen in Deutschland. Bibliographisches Institut. ISBN 3411062525.
- Fulbrook, Mary (1991). A Concise History of Germany. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-36836-0.
- Gareth, Shaw (2011). Urban Historical Geography: Recent Progress in Britain and Germany (Cambridge Studies in Historical Geography) (Reprint edition izd.). Cambridge University Press. ISBN 0521189748.
- Home, William R.; Pavlovic, Zoran (2007). Germany (Modern World Nations) (2 ed. izd.). Chelsea House Pub. ISBN 0791095126.
- Hamm, Ingrid; Werding, Martin; Seitz, Helmut (3540681353). Demographic Change in Germany (8. izd.). New York: Springer-Verlag. ISBN 2007.
- Berghahn, V. R. (2004). Modern Germany: Society, Economy and Politics in the Twentieth Century (2. izd.). Cambridge University Press. ISBN 0521347483.
- Jähnig, Bernhart; Biewer, Ludwig (1991). Kleiner Atlas zur deutschen Territorialgeschichte (2. izd.). Bonn: Kulturstiftung der Deutschen Vertriebenen. ISBN 3885570963.
- Dornbusch, Joachim; Aner, Ekkehard (1997). Grosser Atlas zur Weltgeschichte. Braunschweig: Westermann. ISBN 3075095206.
Vidi još[uredi | uredi kod]
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
![]() | U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Bonn |
![]() | Potražite izraz Bon u W(j)ečniku, slobodnom rječniku. |