Šest razdoblja svijeta

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Sedam razdoblja svijeta)
Kužni dijagram šest razdoblja svijeta. Španski iluminirani rukopis. Britanska biblioteka.

Šest razdoblja svijeta (latinski: sex aetates mundi) ili sedam razdoblja svijeta (latinski: septem aetates mundi), je kršćanska historijska periodizacija, koju je prvi put jasno definirao sveti Augustin oko 400. godine.[1]

Podjela se temelji na nizu događaja u kršćanstvu, od kreacije Adama i Eve do događaja u Objavi. U srednjem vijeku pa sve do doba prosvjetiteljstva bilo je jako rašireno vjerovanje da se historija svijeta dijeli na ovih šest razdoblja (latinski: aetas), svaki od kojih traje otprilike hiljadu godina. Pisana historijska dijela prije prosvjetiteljstva u pravilu su sadržavale neku verziju ove podjele.

U ovoj podjeli postoji i sedmo razdoblje i kao što je sedmi dan u tjednu određen kao dan odmora, tako se i ovo sedmo razdoblje podudara s vječnim mirom nakon Posljednjeg suda i kraja vremena.[2] Podjela se tradicionalno odnosi na šest razdoblja stoga što su to po Augustinovoj shemi razdoblja svjetske historije, dok sedmo razdoblje ne spada u ovaj svijet, već po tumačenju Bede Časnog teče paralelno s ostalim razdobljima. Augustinska prezentacija namjerno se protivi hilijastičkim ili milenarističkim idejama da će sedmo razdoblje doći nakon šestog.[3]

Šest doba[uredi - уреди | uredi izvor]

Šest razdoblja prema augustinskoj formulaciji, definirana su u poglavlju 22 De catechizandis rudibus ("O katehizaciji neupućenih"):

  • Prvo razdoblje "od početka ljudskog roda, što je od stvaranja Adama, prvog stvorenog čovjeka, do Noe, koji je izgradio arku u vrijeme Velikog potopa," tzv. antediluvialni period.
  • Drugo doba "od Noe do Abrahama, kojeg nazivaju ocem svih naroda..."
  • Treće doba "od Abrahama do Davida kralja."
  • Četvrto doba "od Davida do Babilonskog ropstva kad su Božja djeca izgnana u Babilon."
  • Peto doba "od seobe nakon Babilonskog ropstva do dolaska Gospodina Isusa Krista."
  • Šesto doba: "započinje Njegovim dolaskom i još uvijek traje."

Razdoblja reflektiraju sedam dana postanka, od kojih je zadnji dan šabat, dan odmora, što reflektira uobičajenu kršćansku pripovijest o čovječjem putu ka vječnom spokoju u Bogu.

Teorija[uredi - уреди | uredi izvor]

Mada je Augustin bio prvi koji je u potpunosti definirao sistem historijske podjele na šest razdoblja, sama ideja nije bila nova i seže u starorimsku historiografiju i u genealogiju Novog zavjeta.[4]

Ideja da svako razdoblje traje hiljadu godina temelji se na stihu iz Druge Petrove poslanice:

Wikiquote „Jedno, ljubljeni, ne smetnite s uma: jedan je dan kod Gospodina kao hiljadu godina, a hiljadu godina kao jedan dan.“
(2 Petrova 3:8)

Ovaj stih je interpretiran tako da će ljudski rod proći kroz šest razdoblja, svaki u trajanju od 1000 godina (ili "dana"), a sedmi period je vječnost u kojoj će čovječanstvo živjeti u Raju.

Srednjovjekovni hrišćanski učenjaci vjerovali su da je moguće odrediti čitavo vremensko razdoblje ljudske historije, računanjem duljine života svake generacije od nastanka prvog čovjeka Adama do dolaska Isusa Krista, na temelju doba zabilježenih u Bibliji. Dok je točna starost Zemlje bila predmetom mnogih debata u okvirima biblijske interpretacije, postojao je u glavnom konsenzus da čovjek živi u šestom razdoblju, u zadnjih hiljadu godina i da bi se sedmo konačno razdoblje moglo desiti svakog časa. Svijet se doživljavao kao staro mjesto, budućnost bi trebala biti mnogo kraća od prošlosti i opća slika je bila ta da svijet umire.

Rani kršćanski učenjaci prije Augustina pokušali su izračunati datum kraja svijeta prema jevrejskoj tradiciji iz Starog zavjeta i odredili vrijeme kraja svijeta oko 500. godine. Hipolit Rimski je tvrdio da su mjere Zavjetnog kovčega iznosile pet i pol lakata, što je označavalo pet i pol hiljada godina. Budući da je Isus bio rođen u "šestoj uri", ili na polovici dana (ili pet stotina godina od početka Vijeka), i budući da je po Otkrivenju već palo pet kraljevstva (pet hiljada godina), plus polovica Isusova dana (tijelo Isusovo zamjenjivalo je Kovčeg saveza), to je značilo da je već prošlo pet hiljada petsto godina u času Isusova rođenja i da će poslije dodatnih 500 godina nastupiti kraj svijeta.

U 3. vijeku hrišćani su prestali vjerovati da će kraj svijeta doći za njihovog života, što je bilo uobičajeno vjerovanje među ranim hrišćanima.[5]

Veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. David C. Alexander Augustine's Early Theology of the Church 2008. str. 219.: "Augustin objašnjava priču o sedam dana stvaranja svijeta u pojmovima sedam razdoblja svijeta."
  2. G. Williams, P. Bibire Sagas, saints and settlements. 2004. str. 3.: "Kao što u Knjizi postanka Bog stvara svijet u šest dana, tako će i svijet proći kroz šest doba prije nego dođe do sedmog doba, šabata. Prema zapisima sv. Augustina, prvo doba traje od stvaranja Adama do Noe... "
  3. G. Williams, P. Bibire Sagas, saints and settlements. Str. 4. 2004. "...Augustin je težio ka suprotstavljanju milenarizmu... Vidljivo je da sedmo razdoblje u augustinskoj shemi, slično kao i po Bedinoj formulaciji, teče paralelno s drugima...
  4. Graeme Dunphy (2010). "Six Ages of the World". In Graeme Dunphy. Encyclopedia of the Medieval Chronicle. Leiden: Brill. str. 1367.–1370. ISBN 90 04 18464 3.: "Smatra se da se ideja podijele historije na šest aetates (jednina: aetas= doba) pojavila sv. Augustinom, mada je sama shema djelomično preuzeta iz četiri doba rimske historije prehrišćanskog pisca Florusa, djelomično je oblikovana prema prvom poglavlju Evanđelja po Mateju, a u svojoj rudimentarnoj formi nalazimo je u djelima Hipolita iz Rima i drugih."
  5. Robin Lane Fox (1986). Pagans and Christians, str. 266.-267. ISBN 0-394-55495-7.

Dodatna literatura[uredi - уреди | uredi izvor]