Edward Crni Princ

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Edward, Crni Princ
Cernoch.jpg
Biografski podaci
Datum rođenja 15. jun 1330.
Mjesto rođenja Woodstock, Oxfordshire
Datum smrti 8. jun 1376.
Mjesto smrti Westminster, pored Londona
Titule Grof od Chestera
Vojvoda od Cornwalla
Princ od Walesa
Princ od Akvitanije
Vojna karijera
Ratovi Stogodišnji rat
Važnije bitke Bitka kod Poitiersa

Edward, Crni Princ zvan i Edward od Woodstocka (Woodstock, Oxfordshire, 15. jun 1330. - Westminster, pored Londona 8. jun 1376.), bio je najstariji sin engleskog, kralja Edwarda III iz Dinastije Plantagenet.[1]

Edward je ostao upamćen kao jedan od najvažnijih komandanata Stogodišnjeg rata, čuven po pobjedi u Bitci kod Poitiersa (1356.) [1]

Još i danas kruži legenda, - za koju se danas smatra da je netočna, da je svoj nadimak Crni Princ dobio zato jer je na sebe navlačio crni oklop, ta legenda počela se širiti od 1568. nakon objave knjige Richarda Graftona - Kronika Engleske (Chronicle of England).[1]

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Otac ga je još kao bebu proglasio Grofom od Chestera (mart 1333), a zatim u februaru 1337. Vojvodom od Cornwalla (on je bio prvi koji je dobio tu titulu), pa onda i Princem od Walesa u maju 1343. i nakraju 1362. Princem od Akvitanije, koju je posjedovao do 1372.

Od 1346. do 1347. sudjeluje zajedno s ocem u vojnim operacijama po sjevernoj Francuskoj u sklopu Stogodišnjeg rata. Sudjelovao je u Bitci kod Crécya 26. augusta 1346. u kojoj se proslavio svojom smionošću, tako da je postao jedan od prvih vitezova Reda podvezice. Ponovno je poslan u Francusku 1355., ovaj put kao samostalni komandant, taj put izvojevao je svoju najveću pobjedu u Bitci kod Poitiersa 19. septembar 1356. u kojoj je zarobio francuskog kralja Jeana II`i odveo ga u sužanjstvo u Englesku.[1] Sa njim se postupalo kako i dolikuje njegovu položaju, ali je natjeran da plati 3.000.000 zlatnih kruna za svoju otkupninu i 1360. potpiše nepovoljni Ugovor iz Brétignya u Calaisu, kojim je Akvitanija ustupljena Kraljevini Engleskoj.[1]

Edward se u septembru 1361, oženio rođakinjom Joan, razvedenom udovicom grofa od Kenta. U julu 1362. proglašen je Princem Akvitanije pa je 1363. napustio Englesku i krenuo u svoj francuski leno. Edward je bio sjajan vojnik ali slabi vladar i gospodar, pa je sa svojom novom imovinom doživio fijasko za koji je ponajviše sam kriv. Svoj dvor u Bordeauxu, organizirao je vrlo neobično za jednog osvajača, jer je zadržao stare lokalne feudalce i istu administrativnu podjelu na 13 okruga. Zbog visokih poreza, koje je ubirao sam - uspio se posvaditi sa većinom lokalnih biskupa, a i sa većinom krupnijih vazalnih feudalaca.[1]

Pomogao je Pedru I iz Kastilje da se vrati na tron, izvojivši pobjedu u Bitci kod Nájera 3. aprila 1367., ali mu je ta kampanja uništila zdravlje, financije i sve šanse da i dalje vlada Akvitanijom, jer su njegovi feudalci i crkveni prelati 1369. požalili na njega formalnom suvladaru Charlesu V. Na to je Edward drsko odgovorio Charlesu V da ne haje za to, i da će se pojaviti sa 60 000 vojnika u Parizu, kad se u maju 1369. bude raspravljalo o tim žalbama.[1]

Kako nije shvaćao realno stanje na terenu, okrenuo je protiv sebe i građanstvo i seljake, tako da je već do marta iste godine protiv njega ustalo 900 gradova i zamaka.[1] Kako se on oslanjao na najamničku vojsku, koju više nije imao od kud plaćati - nije uspio ugušiti pobunu. Nakon besmislenog napada i masakra izvedenog u Limogesu u oktobru 1370., Edward se skrhan i bolestan vratio u Englesku u januaru 1371.[1]

Posljednje engleske godine[uredi - уреди | uredi izvor]

U septembru 1372. je i formalno predao svoju kneževinu natrag svom ocu, navevši da su mu njeni prihodi bili premali da podmiri vlastite troškove. Zbog tog su njegovi nasljednici izgubili pravo na taj leno.[1]

Edward je živio tipičnim životom moćnih feudalaca 14. vijeka, trošio je iznad svojih mogućnosti, velikodušno poklanjajući svojim vjernim pratiocima prava bogatstva.[1]Volio je sokolarstvo, lov i igre, znao je čitati i pisati, a kao i svi ljudi onog vremena bio je pobožan.[1]

Dvaput je posjetio svoju grofoviju Chester 1353. i ponovno 1358. jer su tu živjeli njegovi brojni strijelci (kojima je dugovao svoje brojne pobjede) odjeveni u kratke kaputiće sa neobičnim zeleno - bijelim šeširima. Za razliku od toga nikad nije posjetio Wales iako je nosio titulu Princa od Walesa.[1]

Prilično je nejasno kako je prožio svojih pet posljednjih godina, po nekim izvorima dosta se angažirao oko podrške Donjem domu parlamenta, ali je to vjerojatno radio zato da osigura dostojno nasljedstvo svom drugom, ali jedinom preživjelom sinu, Richardu od Bordeauxa (kasnijem Richardu II). jer je znao da umire.[1]

Pokopan je u Katedrali u Canterbury, u grobnici koja se još uvjek nalazi na istom mjestu.[1]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]