Richard II od Engleske

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Richard II
Richard II King of England.jpg
Portret Richarda II u Westminsterskoj opatiji
Kralj Engleske
Vladavina 25. januar 1377. - 30. septembar 1399.
Krunidba 16. jul 1377.
Prethodnik Edward III
Nasljednik Henry IV
Supruga Anna od Luksemburga (Ana Češka) 1382. - 1394.
Isabella od Valoisa 1396.-1400.
Puno ime
Richard od Bordeauxa
Dinastija Plantagenet
Otac Edward Crni Princ
Majka Joana od Kenta
Rođenje 13. novembar 1367.
Bordeaux, Akvitanija
Smrt oko 14. februar 1400.
Zamak Pontefract Yorkshire

Richard II. poznat kao Richard od Bordeauxa (Bordeaux, Akvitanija, 6. januar 1367. - Zamak Pontefract Yorkshire, oko 14. februara 1400.), bio je kralj Engleske, od 25. januara 1377. do 30. septembar 1399. kad je abdicirao.[1]

Richard II bio je vrlo ambiciozan mladić, idealizirane vizije svog položaja, kog je sa trona svrgnuo njegov bratić Henry Bolingbrok (Henry IV), zbog njegove samovoljne i sektaške politike.[1]

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Richard je bio najmlađi i jedini preživjeli sin Edwarda Crnog Princa, i njegove supruge, Joane od Kenta. Nakon što mu je otac rano umro 1376, Richard je postao pretedent na engleski tron, kojeg je naslijedio nakon što mu je umro djed Edward III u junu 1377.[1]

Richard kao maloljetni vladar[uredi - уреди | uredi izvor]

Prve godine njegove vladavine protekle su u sjeni Stogodišnjeg rata, s Francuskom. Visoki troškovi tog rata, doveli su 1377. do drastičnog povećanja poreza. Nakon što je novembru 1380 parlament odobrio i treće drastično povećanje poreza, već slijedeće godine kad se pokušalo naplatiti porez izbio je Seljački ustanak. Još se i danas prenaglašava njegova uloga u gušenju te bune (isprva pregovori i prihvaćanje zahtjeva seljaka, a zatim smaknuće vođa bune), ali je gotovo potpuno sigurno, da je većinu svojih poteza tada još maloljetni Richard donio na sugestije svojih savjetnika - tvrdolinijaša.[1]

U godinama nakon ustanka, porastao je Richardov interes za politiku i upravljanje zemljom. Prema kroničaru Thomasu Walsinghamu, njegovom suvremeniku - izbor Ane Češke kćeri cara Svetog Rimskog Carstva Karla IV, s kojom se oženio 1381. bio je plod njegove vlastite odluke.[1] Vrlo brzo se osamostalio, tako da je do 1383. već potpuno sam birao svoje savjetnike i najbliže suradnike, među kojima su se posebno isticali; Simon Burley, njegov bivši učitelj i Michael de la Pole (Burleyev partner), kog je Richard postavio za kancelara 1383. Richard je bio blizak i sa krugom ambicioznih mladih plemića, naročito sa Robertom de Vere, vojvodom od Oxforda i Ralphom Staffordom i Jamesom Bernersom. Ti mlađi ljudi bili su prožeti dubokom ljubomorom na moć i ugled, koji je uživao John od Genta, vojvoda od Lancastera, koji je bio i formalni Richardov regent, tako da su stalno širili negativne i kritičke glasine o njemu, pa je atmosfera na Richardovu dvoru bila prožeta srdžbom i sumnjom, pa se do 1385 Richardov odnos sa visokim plemstvom radikalno pogoršao.[1]

U oktobru 1386. izbila je velika parlamentarna kriza, to se desilo u trenutku kad je njegov regent John od Genta otplovio u julu sa velikom flotom prema Španjolskoj u želji da se domogne kastilijanskog trona. Istovremeno se saznalo da Francuska planira invaziju Engleske. Kancelar De la Pole koji je dobio zadatak da pod hitno organizira obranu obale, zatražio je velika sredstva, pa je zahtjevao da parlament izglasa povećanje poreza. To je izazvalo veliki otpor u Donjem domu koji je zbog tog zatražio njegovu ostavku.

Taj potez je teško razljutio Richarda, kom je to izgledalo kao vrhunac drskosti tog tijela, ali nije imao kud pa je smjenio De la Pola sa mjesta kancelara i dozvolio da mu se sudi, a umjesto njega na njegov položaj postavio komisiju koja je vladala čitavu godinu dana.[1]

Richard ipak nije htio tek tako odtrpiti uvredu koju mu je nanio Donji dom pa je okupio svoje pristaše u Midlandsu, oni su na skupštinama održanima tokom augusta u Shrewsburyju i Nottinghamu snažno potvrdili prava monarha da suvereno vlada na svom dvoru. Taj stav uplašio je kraljeve kritičare pa su zbog tog uputili u parlament formalnu žalbu - optužujući kraljeve simpatizere za izdaju. Lordovi apelanti krema engleskog perstva koji su tad bili vladari iz sjene a to su bili vojvode od Gloucestera, Warwicka, Arundela, Nottinghama i Derbya nisu sjedili skrštenih ruku već su se pripremili za samoodbranu, okupivši svoje vojske. Zbog tog je Richard pretrpio poraz 20. decembra 1387. u Bitci kod mosta Radcot kamo je uputio vojsku pod komandom svog prijatelja Roberta de Vera. Nakon tog su snage Lordova apelanata ovladale Londonom, u koji se poniženi Richard morao skrušeno vratiti.[1]

Nakon tog su Lordovi apelanti proveli temeljitu čistku u parlamentu, dvoje Richardovih glavnih saveznika je pogubljeno, a ostali su smijenjeni s funkcija. Ali je već do idućeg proljeća njihova moć oslabila, tako da se već na zasjedanju parlamenta održanom 3. maja 1389. u Westminsteru, Richard i službeno dobio ovlasti da sastavi vladu. On je po hitnom postupku smjenio ministre koje su mu predhodno postavili Lordovi apelanti, i postavio sebi privržene. Istovremeno je objavio manifest obećavajući bolju vladavinu i smanjenje poreznog opterećenja.[1]

Richard kao zreli i samostalni vladar[uredi - уреди | uredi izvor]

Počevši od 1389. usljedilo je petogodišnje razdoblje njegove vladavine u kojem je Richard htio ispuniti svoja obećanja. Doista je radikalno smanjio poreze i sklopio primirje s Francuzima - 1389., a između 1389. - 1391. nije bilo nijednog novog zahtjeva za porez na pokretnu imovinu. Richard je u tom razdoblju također pokazao veći oprez pri odabiru svojih miljenika, i znatno proširio krug onih koje je protežirao, ali je to bio znatno manji broj ljudi.[1]

Ipak je to razdoblje bilo popraćeno i sa njegovom željom na restauraciji kraljevskog ugleda, jer si je obećao da više nikad više trpjeti onakva poniženja kakva su mu nanjeli Lordovi apelanti. U skladu s tim je od 1390-ih radio na programu jačanja materijalnih temelja svoje vladavine. Osobito se posvetio etiketi i ceremonijalu, pa je izradio medalje u obliku bijelog jelena (white hart) i dodjeljivao ih svojim simpatizerima, kao znak njegove posebne milosti. Istovremeno je odabrao čitav niz vrlo radišnih ministara duboko predanih svom zadatku, među kojima su se osobito isticali rizničar John Waltham (od 1391. do 1395.) i kancelar Edmund Stafford (1396. - 1399). Richard je također nastojao osnažiti dostojanstvo i mističnost svog dvora, pa ga se odtad moralo titulirati sa Vaše visočanstvo (your highness ili your majesty) umjesto tada uobičajenog Moj gospodaru (my lord). Isto tako posvetio se razradi dvorskih protokola, pa je upravo obnovljeni Westminster Hall postao centar monarhijskog kulta, koji je naglašavao gotovo religijsku dimenziju tih rituala.[1]

Svoju upornost i metodičnost demostrirao je za svoje prve ekspedicije po Irskoj (1394. - 1395. u koju je poveo pozamašnu vojsku i svitu kako bi učvrstio poziciju engleske administracije. Zbog tog su se brojni irski starosjedioci jako iznenadili - kad su vidjeli da u toj misiji sudjeluje i engleski kralj, a lokalno plemstvo okupilo se na skupštini u Dublinu da bi mu pokazalo odanost. Njima se Richard obratio i pismom u kom je iznio svoju političku viziju. Pobune i neposlušnost bit će kažnjene odgovarajućim kaznama, a oni koji se bune bit će predmet njegove posebne pažnje, jer su svi Irci, bez obzira na svoj status, dužni ispunjavati svoje obaveze prema njemu.[1]

Tiranija i propast[uredi - уреди | uredi izvor]

Uzvišene predodžbe o svojoj vladavini koje je Richard iznio u Irskoj, bile su pozadina dramatične demonstracije kraljeve moći, koja se zbila dvije godine kasnije u Engleskoj. Richard je u julu 1397. naredio hapšenje starijih Lordova apelanata iz Gloucestera, Arundela i Warwicka. Dvoje prvih je zatvoreno i pogubljeno, a treći je prognan na Otok Man. U pismima koje je nakon tog poslao inozemnim vladarima, Richard je pravdao svoje postupke -svojim političkim uvjerenjima. Ukratko rečeno rekao je da su oni kao kolovođe ranijih buna i neposluha zazivali na osvetničku kaznu pa je njihovo istrijebljenje preduvjet trajnog mira među njegovim podanicima. Ali mir za Richarda nije značio samo odsutnost rata, već i jedinstvo, koje je po njemu uvijek bilo temelj snažnog carstva.[1]

Ali se želja o mirnoj vladavini uskoro pokazala kao iluzija, jer je njegov dvor bio protkan brojnim frakcijama željnih osvete. U januaru 1398. izbila je svađa između njega s jedne strane i Henryja Bolingbroka, sina Johna od Genta i njegova prijatelja Thomasa Mowbraya s druge strane. Mowbray (vojvoda od Norfolka i grof od Nottinghama) koji je nekad bio kraljev saveznik upozorio je Bolingbroka o komplotu koju priprema Richard sa svojim simpatizerima, da ukinu leno njegova oca Lancaster i podjele ga među sobom.

Bolingbrok se zbog tog požalio kralju, koji se toliko naljutio na njega - da je rekao da se ljaga s njegova imena zbog tih insinuacija može isprati jedino dvobojem između njih. Ali kad se primakao dan za dvoboj, Richard se izgleda preplašio pa je donio dekret kojim je osudio Bolingbroka na 10 godina progonstva, a Mowbraya na doživotno.

Kad je u februaru 1399. umro Bolingbrokov otac - Johna od Genta, Richard je doista prigrabio njegov Lancaster. Tri mjeseca kasnije njegovu blagajnu dopunilo je lankastersko zlato. Nakon tog se 1395. Richard ponovno zaputio u buntovnu Irsku, u kojoj je bilo neophodno njegovo prisustvo. Dok je on bio daleko, njegov bratić Bolingbrok se vratio iz progonstva i iskrcao u Yorkshireu, u kom se udružio sa Henryem Percyem vojvodom od Northumberlanda. Oni su odatle počeli svoj trijumfalni marš preko centralne i zapadne Engleske. S druge strane Richardu je trebalo previše vremena da se vrati iz Irske. Do trenutka kad je stigao Wales sredinom jula, istopila se lojalnost i podrška koju je dotad imao kod stanovnika, pa je čak i Yorku, poznatom kao "čuvaru kraljevstva" prestao svaki otpor prema kraljevim protivnicima. Negdje oko 15. august Richard je sa svojom vojskom - opkoljen, pa se predao vojvodi od Northumberlanda kod Conwaya. Odatle je sa stražom sproveden u Zamak Flint (Wales), zatim je prebačen u Chester, da bi nakraju završio u Londonu.[1]

U septembru je Bolingbroke sazvao parlament u kraljevo ime, a taj je osnovao komitet koji je dobio zadatak da pripremi zakonske akte za kraljevu smjenu. Nakon niza sastanaka održanih u Londonskom Toweru, komitet je 29. septembra, predložio Richardu da je za njega najbolje da abdicira i odrekne se krune.[1] Već sljedeći dan je u parlamentu, pročitana i odobrena kraljeva izjava o abdikaciji. Parlament se također prihvatio izrade zakonskih akata o abdikaciji, jer se smatralo da samo odricanje od trona, nije dovoljno - jer bi se kasnije moglo osporiti. Kad je postupak njegove smjene okončan Richard je najprije odveden i utamničen u Leedsu a kasnije u Zamku Pontefract.[1] U januaru 1400. se skupina njegovih bivših dvorjana, na čelu s Vojvodom od Salisburyja, urotila s namjerom da ga vrati na prijestolje. Njihova pobuna je brzo ugušena, ali je ona uvjerelila Bolingbroka, koji je u međuvremenu okrunjen kao Henry IV, da je za sigurnost njegovog položaja najbolje da Richarda više nema, tako da je negdje u februaru bivši kralj pogubljen, a na koji način i točno kad, to ni danas nije poznato.[1]

Nakon rekvijema održanog u londonskoj Katedrali Svetog Pavla, pokopan je na groblju u selu Kings Langley nedaleko Londona. Već na samom početku svoje vladavine novi kralj Henry V dao ga je pokopati u grobnicu koju si je Richard dao izgraditi u Westminsterskoj opatiji.[1]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Prethodnik: Kralj Engleske Nasljednik:
Edward III. Henry IV