Parlament Ujedinjenog Kraljevstva

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Parlament Ujedinjenog Kraljevstva
Parliament of the United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland
55. saziv
Crowned Portcullis.svg
Logo parlamenta
Houses.of.parliament.overall.arp.jpg
Westminsterska palača sjedište parlamenta
Vrsta
Vrsta dvodomni
Vodstvo
kraljica Elizabeta II
(od 6. februar 1952.)
Predsjedavajući (Lord Speaker)
Dom lordova (House of Lords)
Baron D'Souza
(od 1. septembar 2011.)
Predsjedavajući (Speaker)
Dom komuna (House of Commons)
John Bercow
(od 22. jun 2009.)
Struktura
Broj zastupnika 1,429
779 Dom lordova
650 Dom komuna
Političke grupe Vladajući:
Konzervativci (220)     
Liberali (98)     
Opozicija
Laburisti (218)     
Ostali (241)
Pol. grupe – Vladajući:
Konzervativci (304)     
Liberali (56)     
Opozicija
Laburisti (257)      Ostali (31)
Duljina mandata 5 godina
Izbori
Posljednji izbori 2010.
Sljedeći izbori 2015.
Mjesto zasjedanja
Ujedinjeno Kraljevstvo, London, Westminsterska palača
Web-stranica
www.parliament.uk

Parlament Ujedinjenog Kraljevstva (engleski: Parliament of the United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland) orginalno je bio zakonodavna skupština Engleske, Škotske i Irske, a nakon tog Velike Britanije i Ujedinjenog Kraljevstva.[1]

Britanski parlament se često zove Majkom svih parlamenata, zbog tog što su brojni parlamenti po svijetu, a naročito u državama Commonwealtha, uređeni su po njegovom modelu.[1]

Sastav[uredi - уреди | uredi izvor]

Na čelu parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva nalazi se monarh, trenutačno Elizabeta II. Iako je njena vlast danas uglavnom ceremonijalna, ipak ona donosi odluke na prijedlog premijera i drugih ministara, koji su potčinjeni domovima parlamenta.

Pored monarha, parlament tvore Dom lordova (Gornji dom) (engl. House of Lords) i Dom komuna (Donji dom) (engl. House of Commons), koji su odvojeni jedan od drugog tako da nitko ne može istovremeno biti član Doma lordova i Doma komuna.

Dom lordova (Gornji dom)[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Dom lordova

Dom lordova trenutačno ima 792 članova[2] od kojih su 92 nasljedni, a ostali doživotni lordovi, oni su lordovi parlamenta, a dijele se na Duhovne lordove (dva nadbiskupa i 24 biskupa) i svjetovne lordove. Svi lordovi zasjedaju i glasaju zajedno u Domu lordova. Lordovi parlamenta po zakonu ne mogu glasati na izborima za Dom komuna, a monarh po običaju ne glasa, iako za to nema zakonskog ograničenja.

Dom komuna (Donji dom)[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Britanski Dom komuna

Dom komuna ima 647 izabranih zastupnika (engl: Members of Parliament, akronim: MP)[2]

Oni se biraju na parlamentarnim izborima, svake pete godine, kandidati se natječu u svom izbornom okrugu (engl: Constituency) a pobjeđuje onaj koji ima glas više (sistem First-Past-the-Post). Glasačko pravo imaju svi punoljetni građani, državljani Ujedinjenog Kraljevstva i državljani Irske i zemalja Commonwealtha koji imaju stalno prebivalište u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Struktura[uredi - уреди | uredi izvor]

Na čelu svakog od 2 doma parlamenta je vlastiti predsjedavajući, kog zovu govornik (Speaker), sve do 2005. na čelu Doma lordova bio je Lord kancelar (Lord Chancellor), koji je uz to bio predsjednik suda i član vlade. Zakonom o ustavnoj reformi iz 2005. predsjedavajući Doma lordova postao je Lord Speaker (govornik).[3]

Dom komuna ima pravo sam izabrati svog presjedavajućeg govornika (Speaker), iako je za njegovo formalno imenovanje potrebna potvrda monarha, što je čista formalnost. On ima tri zamjenika koji se nazivaju predsjednik, prvi zamjenik predsjednika i drugi zamjenik predsjednika.

U oba doma se odlučuje vrlo staromodnim usmenim glasanjem, odobravajući sa Aye (da) ili Nay (ne) u Domu komuna, ili sa Content (suglasan) i Not-Content (nezadovoljan) u Domu lordova, nakon kojeg predsjedavajući objavljuje rezultat glasanja.

Način rada[uredi - уреди | uredi izvor]

Svaka sjednica parlamenta otvora se govorom monarha u Domu lordova uz prisutnost članova Doma komuna. Ceremonijalni govor zapravo sadrži dnevni red koji vlada namjerava provesti u narednim parlamentarnim sjednicama.[1]

Ilustracija zasjedanje Doma komuna

Parlament Ujedinjenog Kraljevstva donosi zakone (engl: acts), s tim da se neki zakoni provode na cijeloj teritoriji Ujedinjenog Kraljevstva (uključujući i Škotsku), ali otkako ona ima vlastiti parlament, brojni zakoni se ne provode na njenoj teritoriji.

Zakonske prijedloge zvane Bill mogu predlagati svi zastupnici Gornjeg i Donjeg doma, ali ih u najvećem broju slučajeva predlažu vladini ministri. Zakonski predlog koji predlaže ministar zove se Government Bill, a zakonski prijedlog koji predlaže zastupnik nekog doma Private Member’s Bill. Zakonski prijedlozi se razlikuju i po svom sadržaju, dobar broj zakonskih prijedloga koji se tiču cijelog društva zovu se Public Bills, dok se oni koji se tiču pojedinih društvenih skupina nazivaju Private Bills, a oni koji obuhvaćaju velik dio društva Hybrid Bill.

Svaki zakonski prijedlog se pretresa u nekoliko čitanja, s tim da je prvo čitanje čista formalnost. Procedura donošenja zakona otvara se nakon drugog čitanja, kad domovi mogu glasati za odbacivanje prijedloga, ali se prijedlozi zakona koje podnose vladini ministri rijetko odbacuju.

Nakon pretresanja u oba doma i podnošenja amandmana, slijedi treće čitanje prijedloga novog zakona. Dom komuna ne podnosi nove amandmane i usvaja cijeli zakonski prijedlog. Ali Dom lordova ima pravo da podnese još amandmana i na kraju da glasa o zakonskom prijedlogu. Ukoliko je prijedlog usvojen od strane oba doma šalje se na potpis monarhu, a ukoliko nije biva odbačen.

Zakone koji se tiču budžeta i financija može predlagati samo Dom komuna (House of Commons), dok Dom lordova (House of Lords) nema te ovlasti.

Posljednja etapa usvajanja nekog zakonskog predloga je dobijanje monarhove saglasnosti, koju on teoretski nemora dati, ali se u novije doba to nije nikad dogodilo.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Današnji parlament vuče svoju genezu iz 13. vijeka, u vrijeme kad su šerifi engleskih grofovija poslali svoje viteze da pruže [[kralj]u savjete o tadašnjim financijskim problemima. Međutim, kralju nisu trebali nikakvi viteški savjeti, već njihov pristanak za nove poreze. Kasnije tokom 13. vijeka, [[kralj Edward I. (1272.-1307.) ustalio je praksu zajedničkih sastanaka svojih dviju savjeta: Magnum Conciliuma (Velikog savjeta), u kom su bili pravni i crkveni velikodostojnici i Curie Regis (Kraljevog suda), manjeg tijela poluprofesionalnih savjetnika. Sjednice Curie Regis vremenom su nazvane concilium regis in parliamento (Kraljev savjet u parlamentu). On je rješavao pravosudne probleme, koje nisu mogli riješiti redovni sudovi osnivani još u 12. vijeku. Članovi Curie Regis, iako velikaši, često su ostajali dovršiti poslove, i nakon što su ostali feudalci otišli kućama jer sjednice parlamenta nisu bile službeno završene sve dok se nisu ostvarili zadaci. Na otprilike jednoj od sedam takvih sjednica Edward bi slijedivši tradiciju svog oca, okupio viteze iz tadašnjih okruga, predstavnike gradova da se susretnu sa velikašima.[1]

Parlament sazvan 1295., poznat kao Model parlament, danas se uzima za prvi reprezentativni parlament. U njegovom sastavu su po prvi put bili i predstavnici nižeg svećenstva, po dva viteza iz svake grofovije, po dva stanovnika iz svake općine i po dva građanina iz svih gradova. Početkom 14. vijeka ustalila se praksa raspravljanja u dva odvojena doma, u jednom se okupljalo visoko plemstvo; lordovi duha (Lords Spiritual; nadbiskupi, biskupi, opati, priori) i veliki zemljoposjednici (Lords Temporal), a u drugom vitezi i građanstvo. Iz tog su se profilirali današnji Gornji (House of Lords) i Donji dom (House of Commons)[3], iako su to bila, strogo gledajući zapravo tri doma (što su i danas). Na jednoj strani bio je kralj sa svojim ministrima, i ta dva doma.

U 15. vijeku ustalila se praksa za kraljeva iz dinastije Lancaster, regrutiranja savjetnika i ministara iz Doma Lordova, dok se kasnije za Dinastije Tudor, razvila obrnuta praksa, razmještanja članova kraljeva Tajnog savjeta (Privy Council) koji nisu bili lordovi po Donjem domu. Kako je već od 14. vijeka postignuta veća kohezija - Tajnog savjeta koji se bavio pravnim problemima, parlament se gotovo prestao baviti time, ali je zato pojačao svoju zakonodavnu aktivnost, ne čekajući kao dotad kralja da on nešto predloži, nego samostalno nudeći takozvane peticije bills, zapravo prijedloge zakona, koje bi predlagale pojedine grupe zastupnika. Na kraju kad se s tim suglasio i sam kralj, to je postao parlamentarni akt (novi zakon). Za vladavine Henrya VI (1422.-1461., 1470.-1471) ustalila se praksa da novi zakon moraju potvrditi (izglasati) oba doma. Još za Tudora, kraljevi su mogli samostalno donositi zakone dekretima, ali su su rijetko posezali za tim nepopularnim mjerama, pa se većina političkih promjena odvijala u parlamentu.[1]

Parlament je 1430. podijelio izborne jedinice Doma komuna na grofovije i rajone. Jedino muškarci koji su imali imovinu od najmanje 40 šilinga mogli su glasati na izborima. Pa su zbog tog načina biranja, zastupnici u tadašnjem Domu komuna, bili svi odreda vrlo bogati, i nisu bili plaćeni za posao u parlamentu. U to vrijeme se tražilo da zastupnik iz grofovije ima godišnji prihod od najmanje 600 £, a zastupnik nekog rajona 300 £. Tako da je vrlo malo ljudi moglo glasati, pa su neki zastupnici izabrani sa svega desetak glasova, ti šuplji okruzi su eliminirani Zakonom iz 1832. godine.

Parlamentarne sjednice postale su redovitije od 15. do 17. vijeka (propis iz 1694. nalagao je da se parlament mora okupiti najmanje jednom u tri godine), pa se razvila klasa profesionalnih parlamentaraca, neke od njih koristili su monarsi da osiguraju pristanak za svoje mjere, iako se često dešavalo da ih usprkos tome Dom komuna ipak odbije, ali se ideja o organiziranoj opoziciji, razvila znatno kasnije.[1]

Tokom 17. vijeka parlament je postao revolucionarna tijelo, centar otpora kralju za vrijeme Engleskog građanskog rata (1642.-1651). U vrijeme restauracije monarhije (1660.-1688.) iznikle su frakcije; Vigovci i Torijevci, iz kojih su se kasnije rodile moderne političke partije, i razvio parlamentarizam. On se razbuktao nakon Slavne revolucije (1688.-1689.) pa je već William III (1689.-1702.) birao svoje ministre iz redova palamentarnih političkih partija, iako to treba naglasiti, oni u to vrijeme još nisu bili kontrolirani od strane svojih partija ili domova iz kojih su dolazili. U to vrijeme još nije bio ni razvijen običaj da vlada automatski podnosi ostavku, ako izgubi izbore. To je vrijeme kad su monarsi počeli prilagođavati sistem Tajnog savjeta prema parlamentu. Tek kasnije rodio se običaj da se kraljevi ministri i savjetnici biraju iz redova partije koja ima većinu u Domu komuna .[1]

Opadanje moći Doma lordova[uredi - уреди | uredi izvor]

Negdje od kraja 17. vijeka, počela je opadati kraljeva moć, a odnos između Doma lordova i Doma komuna je pomaknut u korist pomakao se u korist potonjeg.[1] Kad je Vigovska većina u Domu lordova zaprijetila da odbaci Mir iz Utrehta sklopljen sa Francuskom 1712., vlada je stvorila popriličan broj torijevskih lordova i ubacila ih u Dom lordova, da osigura većinu za svoju politiku, taj presedan je izazvao potpuno suprotni efekt i učvrstio superiornost Doma komuna. Kralj George I. (vladao 1714.-1727.) uglavnom se povukao iz aktivne uloge u upravljanju, pa je 1721. Robert Walpole, tadašnji lider Vigovaca iz Doma komuna i šef kraljevog kabineta postao prvi (iako neformalni) britanski premijera i stvarni vladar. Za razliku od prethodnih vodećih ministara, on nije prihvatio selidbu u Dom lordova, i umjesto tog je ostao član Doma komuna. Načelo po kom je vlada bila organ Doma komuna (Donjeg doma) osnaženo je 1782., kad je vlada Lorda Northa podnjela ostavku jer Dom komuna nije podržao njegovu politiku.[1]

Inferiorni status Doma lordova formalno je institucionaliziran zakonskim aktima iz 1911. i 1949., zbog tog jer su oni 1909. odbacili prijedlog budžeta[3] nazvanog Narodni budžet (People’s Budget) tadašnjeg ministra financija - liberala Davida Lloyda Georgea, koji je ionako usvojen, nakon što ga je kralj prihvatio nakon mjesec dana. Nakon tog je Domu lordova ograničen rok na dvije godine, za odgadu novih zakona, koji su usvojeni u Domu komuna. Kasnijim izmjenama i dopunama iz 1949. taj rok je smanjen na jednu godinu.[3] Preambulama zakona iz 1911. najavljen je čitav niz značajnih promjena u odnosima između dviju domova.[1]

Moć lordova je dodatno smanjena 1945. kada se Laburistička partija koja je tad imala većinu u Donjem domu, morala suočiti sa velikom i neposlušnom konzervativnom većinom u Domu lordova, pa je na ustavoj konvenciji Salisbury iste godine Domu lordova zabranjeno odbijanje bilo kojeg zakonskog akta usvojenog od strane Doma komuna. Laburisti su čak obećali da će u slijedećem mandatu ukinuti Dom lordova, ali su izgubili izbore 1983., pa nisu održali obećanje. Ipak su do 1990-ih brojne nasljedne privilegije lordova ozbiljno smanjene, kao preludij za šire reforme, koje je provela laburistička vlada Tonyja Blaira koji je ukinuo pravo svih nasljednih lordova (osim njih 92), na zastupničko mjesto u Domu lordova.[1]

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 "Parliament" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/444244/Parliament. pristupljeno 29. 09. 2014. 
  2. 2,0 2,1 "Members of the House of Lords" (engleski). Parliament UK. http://www.parliament.uk/mps-lords-and-offices/lords/. pristupljeno 29. 09. 2014. 
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 "History of the House of Lords" (engleski). Parliament UK. http://www.parliament.uk/business/lords/lords-history/history-of-the-lords/. pristupljeno 29. 09. 2014. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]