Britanska funta

Izvor: Wikipedia
Britanska funta
Pound sterling
Novčanica od 20 britanskih funti
Novčanica od 20 britanskih funti
ISO 4217 Kod GBP
Korisnik Velika Britanija
Inflacija 4.4%
Izvor (UK CPI srpanj 2008)
Najmanja jedinica
1/100
penny
Kovanice 1p, 2p, 5p, 10p, 20p, 50p, £1, £2, £5
Novčanice £5, £10, £20, £1, £50, £100
Nacionalna banka Bank of England
Web stranica www.bankofengland.co.uk/
Tiskara Bank of England
Web stranica www.bankofengland.co.uk/
Kovnica Royal Mint
Web stranica www.royalmint.com/

Britanska funta ili funta sterlinga, koja se odnosi na osnovnu novčanu jedinicu sterling predstavlja, predstavlja funtu, odnosno valuta of the Ujedinjenog Kraljevstva (UK).

Znak za funtu je £ (rjeđe jednostavno "L"). Oba simbola dolaze od libre, the latinske riječi za "funtu". Standardna ISO 4217 šifra za valutu je GBP = Great Britain Pound.

Funta sterlinga je jedna od najčešće korištenih valuta u svijetu, zajedno s američkim dolarom, japanskim yenom, australskim dolarom i eurom. Predstavlja najvredniju monetu na svijetu.

U UK, u nastojanju da se izbjegne zabune s mjernom jedinicom za težinu, odnosno drugim valutama sa sličnim imenom, funta se formalno naziva funta sterlinga ili, jednostavno sterling. Slang izraz quid je također korišten kao neformalni naziv za britansku funtu. Sterling je izvorno bio naziv za srebrni penny, odnosno 1/240 funte. U moderno doba funta je zamijenila penny kao osnovnu novčanu jedinicu jer je inflacija postepeno smanjila vrijednost valute. Ono što je nekoć bilo srebrni peni danas ima kupovnu moć jedne moderne funte.

Podjela[uredi - уреди]

Jedna funta se dijeli na 100 penija. Simbol za peni je "p"; zato se iznos od 50p često izgovara kao "pedeset pija" umjesto "pedeset penija".

Prije decimalizacije godine 1971, svaka funta je bila podijeljena na 240 penija — iako se često govorilo kako je podijeljena na dvadeset šilinga, svaki od kojih je vrijedio 12 penija. Simbol za šiling je bio "/" or "s" — ne od prvog slova riječi, nego od latinske riječi solidus. Simbol za peni bio je "d", od latinske riječi denarius. (Solidus i denarius su bili rimski novčići.) Podjela funte na 240 penija bila je korisna jer se funta mogla dijeliti na polovine, trećine, četvrtine, petine, šestine, osmine, desetine, dvanaestine, petnaestine, šestnaestine, dvadesetine, dvadesetčetvrtine, tridestine, četdesetine, četrdesetosmine, šezdesetine, osamdesetine i stodvadesetine. Decimalni sistem je manje fleksibilan, jer se funta može dijeliti jedino na polovine, četvrtine, petine, desetine, dvadesetpetine i pedesetine.

Poslije Decimalnog dana, vrijednost jednog penija bila je drukčija od prethodne vrijednosti. Prvih nekoliko godina nakon 1971, novi tip penija bio je poznat kao "novi peni". Novčići s denominacijama ½p, 1p, 2p, 5p, 10p and 50p su svi nosili oznaku NEW PENCE (or NEW PENNY) sve do 1982, kada se natpis promijenio na ONE PENNY, TWO PENCE, FIVE PENCE itd.

Platežno sredstvo i regionalni problemi[uredi - уреди]

Zakoni koji se odnose na platežno sredstvo su specifično složeni u UK. U Engleskoj i Walesu, novčanice izdane od Banke Engleske su zakonito platežno sredstvo, što znači da moraju biti prihvaćene prilikom isplate potraživanja. U Škotskoj i Sjeverna Irska, nijedna novčanica nije zakonito platežno sredstvo, i svaka banka koja izdaje banknote to čini u obliku vlastitih 'obveznica'. Škotske i sjevernoirske novčanice su nekad odbijene od strane prodavnica u Engleskoj. Škotske i sjevernoirske novčanice su također izgledom različite od engleskih novčanica. Kovanice u vrijednosti jedne funte se također razlikuje izgledom u odnosu na godinu kada su izdane; međutim, sve one su iskovane u Kraljevskoj kovnici novca i imaju istovjetnu vrijednost.

Priroda platežnog sredstva je još složenija u Škotskoj — samo kovanice od Kraljevske kovnice novca su zakonito platežno sredstvo, a čak je i upotreba manje vrijednih kovanica ograničena (kovanica od pet i deset penija su, na primjer, zakonito platežno sredstvo jedino u iznosima do pet funti). S druge strane su kovanice od jedne i dvije funte zakonito sredstvo plaćanja u neograničenim iznosima. To nije uvijek bio slučaj, jer su tokom drugog svjetskog rata škotske novčanice postale platežno sredstvo Zakonu o obrani valute iz godine 1939; taj status su izgubile 1. januara 1946.

Da stvar bude još kompliciranija, neke novčanice Banke Engleske su sve donedavno bile zakonito platežno sredstvo u Škotskoj i Sjevernoj Irskoj. Taj statu sus imale samo novčanice u vrijednosti ispod pet funti, pa kada je Banka Engleske godine 1985. povukla novčanicu od jedne funte iz opticaja, nijedna novčanica nije bila pokrivena ovom odredbom.

Sve kovanice u uobičajenom opticaju su zakonito platežno sredstvo u UK, isto kao i rijetko viđene kovanice od pet funti i dvadeset pet penija, tzv. "krunske" kovanice. Nekoliko zlatnih kovanica koje je izdala Kovnica su još uvijek zakonito platežno sredstvo, iako kao zlatne šipke imaju daleko veću vrijednost od nominalne, pa se nikada ne koriste u opticaju i umjesto toga ih skupljaju numizmatičari.

Gibraltar i otoci Guernsey, Jersey, Saint Helena, te Falklandski Otoci i Otok Man, koji nisu dio Ujedinjenog Kraljevstva, također izdaju vlastite novčanice, koje su doduše vezane uz sterling. Nijedna od regionalnih valuta nisu platežno sredstvo u Engleskoj i drugim regijama, ali su obično prihvaćene od velikih tvrtki i banaka. Doduše, nekad se naplaćuje provizija za promjenu.

Vidi : Britanske novčanice, Funta Otoka Man, Guernseyska funta, Jerseyska funta, Gibraltarska funta, Falklandska funta, Sainthelenska funta

Trenutna vrijednost prema ostalim valutama[uredi - уреди]

Funta se sada slobodno kupuje i prodaje na burzama širom svijeta pa njena vrijednost fluktuira (raste kada je mešetari kupuju, pada kada je prodaju). Tradicionalno je bila među najvrednijim novčanim jedinicima na svijetu.

On 17. septembra 2005, £1.00 je vrijedila 1.81 US$, 1.47 i 201 ¥.

Historija[uredi - уреди]

Kao novčana jedinica, izraz funta dolazi od vrijednosti troy funte (373 grama) visoko čistog srebra poznatog kao sterling srebro.

Sterling (zajedno s osnovnom novčanom jedinicom poznatom kao Tealby peni, prije nego funta) bio je uveden kao engleska valuta od strane kralja Henryja II godine 1158, iako je ime sterling uvedeno nešto kasnije. Riječ sterling dolazi od starofrancuskog esterlin koje je postalo stiere, staroengleska riječ za jak, čvrst i nepokretan.

Funta sterlinga, ustanovljena godine 156061 od Elizabeth I i njenih savjetnika, od kojih je najvažniji bio Sir Thomas Gresham, donijela je red nakon financijskog kaosa tjudorske Engleske koji se često bio nazivao "Velikim krivotvorenjem" kovanica, i koji je donio razornu inflaciju u godinama 154351. Godine 1551, prmea Fernandu Braudelu (Braudel 1984, pp 356ff), udio srebra u peniju je pao na jednu trećinu. Kovanice su postale jednostavna fiducijarna valuta (slično kao i moderne kovanice) te je tečaj u Antwerpenu gdje su se engleske tkanine prodavale u Evropu, bio pao. Sve kovanice u opicaju bile su povučene na novo kovanje po boljem standardu te poslije isplaćene po smanjenom tečaju.

Funta sterlinga je očuvala svoj specifičan status — kojeg Braudel naziva "fetišom javnog mnijenja " — evropskim valutama, čak i nakon što je Ujedinjeno Kraljevstvo uvelo zlatni standard i nakon prvogg svjetskog rata, uspješno prebrodivši financijske krize u godini 1621, i 169496, kada je John Locke svojim pamfletima branio funtu sterlinga kao "an nepromjenljivu temeljnu jedinicu" i opet u 1774 i 1797. Čak ni nasilje i nered građanskog rata nije devalviralo vrijednost funte sterlinga na evropskim tržištima novca. Braudel to pripisuje fiksnoj valuti koja nikada nije devalvirala kroz vijekove, engleskom monetranom pokriću, sigurnošću ugovora i rastu financijske nadmoći u 18. vijeku. Funta sterlinga bila je računska jedinica Banke Engleske od njenog osnutka u 1694.

Zlatni standard[uredi - уреди]

Sterling se neslužbeno pomjerio prema zlatnom standardu od srebrnog zahvaljujući precjenjivanju zlata u Engleskoj koje je dovlačilo zlato iz inozemstva i povremeno izazivalo trajni izvoz srebrnih kovanica, usprkos re-evaluacije zlata godine 1717. od strane Sir Isaaca Newtona, Majstora Kraljevska kovnice. De facto zlatni standard nastavio se službeno uvoditi nakon kraja napoleonskih ratova, godine 1816 (Braudel, p. 361). Ovo je trajalo sve dok Britnaija, poput mnogih drugih zemalja, nije napustila standard nakon prvog svjetskog rata u 1919. Tokom ovog perioda, za jednu funtu se moglo nabaviti 4.90 US$.

Nakon što je godine 1865. održana Međunarodna monetarna konferencija u Parizu otpočele su rasprave u vezi mogućnosti da se UK pridruži Latinskoj monetarnoj uniji, i Kraljevska komisija za međunarodne kovanice je ispitala stvar[1]. Iako se UK odlučila protiv pridruživanja, neki od argumenata [2] predstavljaju zanimljivo štivo u kontekstu tekućih rasprava na temu uvođenja eura.

Prije prvog svjetskog rata, Ujedinjeno Kraljevstvo je imalo jednu od njasnažnijih svjetskih ekonomija i držala 40 % svih svjetskih investicija. Međutim, pred kraj rata zemlja je bila dužna 850 miliona £, uglavnom SAD-u, tako da su kamate iznosile 40 % svih državnih troškova.

U pokušaju da se povrati financijska stabilnost, varijacija zlatnog standarda bila je ponovno uvedena godine 1926, prema čemu je vrijednost valute bila vezana uz predratnu cijenu zlata, iako su građani bili u mogućnosti izmijeniti valutu jedino za zlatne šipke umjesto kovanica. Ovo je odbačeno 21. septembra 1931. za vrijeme Velika depresija te je sterling devalvirao za 20%. (Postoji teorija da je ovaj potez Velike Britanije direktan uzrok velike ekonomske krize iz 1929.-te godine) Kao i kod svih drugih svjetskih valuta, funta više nije nikako vezana za plemenite metale. Američki dolar je posljednji napustio zlatni standard godine 1971. Funta je postala potpuno konvertibilna godine 1946. kao uvjet za dobivanje američkog zajma od 3.75 milijarde US$ nakon drugog svjetskog rata.

Funta sterlinga se koristila kao valuta Britanski Imperij. Kada je Imperij postao Komonvelt, dominioni su uveli vlastite valute (kao australsku funtu i irsku funtu) - prvo vezan uz sterling, zatim uvodeći fluktuirajući tečaj (Australia godine 1931. i Irska godine 1979).

Vezanost uz američki dolar[uredi - уреди]

Nakon napuštanja zlata, bilo je nekoliko pokušaja da se vrijednost funte veže uz druge valute, u početku Američki dolar.

Pod stalnim ekonomskim pritiskom, i usprkos odbijanja mogućnosti da će nešto tako učiniti, britanska vlada je 19. septembra [[1949]. devalvira funtu za 30 %, od US$4.03 do US$2.80. (Američki dolar je sam nastao od kovanice od 5 šilinga u upotrebi u američkim kolonijama u 18. vijeku, pa je zato sve dotle postojao tečaj od US$4 za funtu.) Taj je potez natjerao druge vlade da također devalviraju valute u odnosu na dolar, uključujući Australiju, Dansku, Irsku, Egipat, Indiju, Izrael, Novi Zeland, Norvešku and Južnu Afriku.

Sredinom 1960-ih funta je ponovno došla pod pritisak jer se tečaj u odnosu na dolar smatrao previsokim. Ljeti godine 1966, dok je vrijednost funte padala na tržištima novca, kontrola tečaja je pooštrena od strane Wilsonove vlade. Među uvedenim mjerama bilo je ograničenje za turiste koji nisu smjeli ponijeti više od £50 iz zemlje - ukinuto godine 1970. Funta je konačno devalvirala za 14.3 % na US$2.41 u novembru 1967.

Sa slomom sistema Bretton Woodsa – koji se zbio dobrim dijelom zato što su Britanci stvorili tržište Eurodolara– funta je bila fluktuirajuća valuta ranih 1970-ih i predmet tržišnih špekulacija.

Nova kriza je nastala godine 1976, kada je procurila informacija kako je Međunarodni monetarni fond (MMF) smatrao da bi funta trebala imati vrijednost od US$1.50, te je kao rezultat funta pala na vrijednost od $1.57, na što je vlada odlučila posuditi 2,3 milijarde £ od MMF-a. Ranih 1980-ih funta je porasla na razinu od 2 $ jer su kamatne stope rasle kao posljedica monetarističke politike usmjerene na ponudu novca i visoki tečaj bio je često okrivljavan za duboku recesiju godine 1981. Na svojoj najnižoj razini funta je vrijedila 1.05 US$ u februaru 1985, prije nego što se vratila na 1.66 US$ tokom 1990-ih. Krajem 2004 funta je vrijedila 1.94 US$, ali je ponovno na pala na cca. $1.70 US$ u julu 2005.

Vezanost uz njemačku marku[uredi - уреди]

Godine 1988, Nigel Lawson, ministar financija u vladi Margaret Thatcher odlučio je da funta treba "pratiti" njemačku marku, što je izazvalo neočekivano brzi porast inflacije jer je ekonomija naglo porasla s obzirom na nepotrebno niske kamatne stope.

Vezanost uz evropsku monetarnu jedinicu[uredi - уреди]

Kao još jednu promjenu kursa, godine 1990. Thatcherina vlada je odlučila pridružiti se Evropskom mehanizmu promjene tečaja (ERM), prilikom čega je funta dobila vrijednost od 2,9 DM. Međutim, zemlja je bila prisiljena povući se iz sistema na tzv. Crnu srijedu (16. septembra, 1992) kada je grupa međunarodni monetarnih špekulanata na čelu s Georgeom Sorosom iskoristila fiksni tečaj špekulirajući s razlikama u kamatnim stopama Britanije i Njemačke (i zaradivši nekoliko milijardi dolara).

Crna Srijeda je dovela do porasta kamatnih stopa od 10 na 12%, a poslije i 15 % nakon bezuspješnih pokušaja da se funta spasi od pada ispod ERM ograničenja. Tečaj je pao na 2,2 DM što je zemlju koštalo desetine milijardi funti.

Praćenje inflacijskih okvira[uredi - уреди]

Godine 1997. novoizabrana laburistička vlada iznenadila je sve kada je Gordon Brown predao nadzor nad kamatnim stopama Banci Engleske. Banka je sada odgovorna za osnovnu kamatnu stopu tako da drži inflaciju u odnosu na okvire zadane od vlade, sa sekundarnim ciljem održavanja zaposlenosti. Ne postoji eksplicitni okvir za tečaj.

Euro[uredi - уреди]

Kao član Evropske Unije, Ujedinjeno Kraljevstvo ima mogućnost uvođenja eura kao vlastite valute. Međutim, ta je tema politički kontroverzna, s obzirom da je UK bila prisiljena napustiti njegovu preteču Evropski mehanizam promjene tečaja (v. gore).

Funta se nije pridružila Drugom evropskom mehanizmu promjene tečaja (ERM II) nakon što je uveden euro.

Slično kao i Danska, UK ima opciju neuvođenja eura. U tehničkom smislu, svaka druga članica EU se mora jednom pridružiti; međutim, to se stalno može odgoditi (kao što je učinila Švedska) odbijanjem pridruživanja ERM II.

O vrijednosti britanskog novca[uredi - уреди]

Godine 2003. biblioteka Britanskog doma zastupnika je objavila dokument research paper (PDF document) koji sadržaj indeks vrijednosti funte za svaku godinu između 1750. i 2002, gdje vrijednost iz godine 1974. uzeta kao indeks od 100. (To je nova verzija dokumenta iz 1998).

Dokument kako je vrijednost funte ostala stalna tokom cijelog perioda sve do prvog svjetskog rata, pri čemu su se dozvoljavale inflatorne fluktuacije za vrijeme ratnog stanja i mnogi periodi kada su cijene padale. Vrijednost indeksa u 1750. bila je 5,1, rastući sve do 16,3 u 1813. godini prije nego štop je spala vrlo brzo nakon kraja napoleonskih ratova na 10,0 i ostavši u rasponu 8,5–10,0 do kraja 19. vijeka. Indeks je bio 9,8 u 1914. i porastao na 25,3 u 1920, prije nego što je ponovno pao na 15,8 in 1933. i 1934 — cijene su bile samo tri puta veće nego prije 180 godina.

Inflacija je imala dramatičan efekt nakon drugog svjetskog rata — indeks je bio 20,2 u 1940, 33,0 u 1950, 49,1 u 1960, 73,1 u 1970, 263,7 u 1980, 497,5 u 1990, 671,8 u 2000 i 695,1 u 2002.

Kovanica[uredi - уреди]

vrijednost promjer debljina težina materijal rub puštanje u optičaj
1 penny 20.03 mm 1.65 mm 3.56 g bakar glatki 1971
2 penny 25.90 mm 1.85 mm 7.13 g
5 penny 18 mm 1.7 mm 3.25 g kupronikal hrapav 1990
10 penny 24.5 mm 1.85 mm 6.5 g 1992
20 penny 21.4 mm 1.7 mm 5 g glatki 1982
25 penny 38.61 mm 2.89 mm 28.28 g hrapav 1972 (spomenica)
50 penny 27.3 mm 1.78 mm 8 g glatki 1997
1 funta 22.50 mm 3.15 mm 9.5 g nikal-čelik hrapav 1983
2 funte 28.4 mm 2.5 mm 12 g unutarnji sloj:kupronikal
vanjski sloj:nikal-čelik
1997
5 funta 38.61 mm 2.89 mm 28.28 g kupronikal 1990 (spomenica)

Prije sterlinga[uredi - уреди]

  • U anglosaksonskom dobu male srebrne kovanice poznate kaosceati su se koristili u trgovini; bile su uvedene prema frizijskom primjeru i težile su 20 zrna zrna (cca 1,3 g).
  • Mercijski kralj Offa je godine 790. uveo srebrni peni od 22,5 zrna (cca 1,5 g). Dvjestočetrdeset takvih penija su bili iskovani od Tower funta: očigledno je vrijedila 5400 zrna (cca 349,9 g).
  • Godine 1526. standard je promijenjen na troy funtu od 5764 zrna (373,242 g).
  • Vidi također Saksonska funta

Literatura[uredi - уреди]

  • The Perpective of the World, Vol III of Civilization and Capitalism, Fernand Braudel, 1984 ISBN 1-84212-289-4 (in French 1979).
  • A Retrospective on the Bretton Woods System : Lessons for International Monetary Reform (National Bureau of Economic Research Project Report) By Barry Eichengreen (Editor), Michael D. Bordo (Editor) Published by University of Chicago Press (1993) ISBN 0-226-06587-1
  • The political pound: British investment overseas and exchange controls past-- and future? By John Brennan Published By Henderson Administration (1983) ISBN 0-9508735-0-0
  • Monetary History of the United States, 1867-1960 by Milton Friedman, Anna Jacobson Schwartz Published by Princeton University Press (1971) ISBN 0-691-00354-8
  • The international role of the pound sterling: Its benefits and costs to the United Kingdom By John Kevin Green
  • The Financial System in Nineteenth-Century Britain (The Victorian Archives Series, By Mary Poovey Published by Oxford University Press (2002) ISBN 0-19-515057-0
  • Rethinking our Centralized Monetary System: The Case for a System of Local Currencies By Lewis D. Solomon Published by Praeger Publishers (1996) ISBN 0-275-95376-9
  • Politics and the Pound: The Conservatives' Struggle With Sterling by Philip Stephens Trans-Atlantic Publications (1995) ISBN 0-333-63296-6
  • The European Monetary System: Developments and Perspectives (Occasional Paper, No. 73) by Horst Ungerer, Jouko J. Hauvonen Published by International Monetary Fund (1990) ISBN 1-55775-172-2
  • The floating pound sterling of the nineteen-thirties: An exploratory study By J. K Whitaker Dept. of the Treasury (1986)
  • World Currency Monitor Annual, 1976-1989: Pound Sterling : The Value of the British Pound Sterling in Foreign Terms Published by Mecklermedia (1990) ISBN 0-88736-543-4

Vanjske veze[uredi - уреди]

Pogledaj još: spisak valuta