Leonardo Bruni

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Leonardo Bruni

Leonardo Bruni, grafika
Leonardo Bruni, grafika

Puno ime Leonardo Bruni
Informacije
Rođenje oko 1370.
Arezzo, Toskana
Smrt 9. mart 1444.
Firenca, Republika Firenca
Leonardo Bruni, grafika Theodora de Brya

Leonardo Bruni (ili Leonardo Aretino) (oko 1370. – 9. marta 1444.) bio je italijanski humanist, historičar i državnik, često se smatra najvažnijim humanističkim historičarem rane renesanse.[1] Mnogi ga nazivaju prvim modernim historičarem.[2] Bio je prva osoba koja je podijelila historiju na tri perioda: antiku, srednji vijek i novi vijek. Godine koje Bruni koristi za definiciju ovih perioda ne podudaraju se točno s onima modernih historičara u savremenoj upotrebi, ali njegov je rad uspostavio konceptualne temelje za tripartitnu podjelu historije.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Leonardo Bruni je rođen u Arezzu u Toskani oko 1370. Bio je miljenik političkog i kulturnog lidera Coluccia Salutatija, kojega je naslijedio kao kancelar Firenza i pod njegovom zaštitom razvio je ideju građanskog humanizma. Služio je i kao apostolski sekretar četirima papama (1405.-1414.). [2] Brunijeve godine na poziciji kancelara od 1410. do 1411. i od 1427. do godine njegove smrti 1444. bile su obilježene ratovanjem. Mada je držao jednu od najviših političkih pozicija, Bruni je imao relativno malu moć u odnosu na familije Albizzi i Medici. Historčar Arthur Field identificirao je Brunija kao vjerojatnog zavjerenika protiv Cosima de' Medici 1437. (vidi dolje). Bruni umire 1444. u Firenci i naslijeđuje ga na poziciji kancelara Carlo Marsuppini.

Značaj[uredi - уреди | uredi izvor]

De primo bello punico, 1471.

Brunijevo najznačajnije historiografsko djelo je Historiarum Florentini populi libri XII (Historija firentinskog naroda, 12 knjiga), koje se smatra prvom modernom historijskom knjigom.[2] Premda vjerojatno nije bila Brunijeva namjera sekularizirati historiju, nazor o historiji podijeljen na tri perioda bio je nedvojbeno sekularan i upravo zbog toga se Brunija smatra prvim modernim historičarem.[2] Temelji Brunijeve koncepcije mogu se naći i kod Petrarce, pošto je on razlikovao klasični period od kasnijeg kulturalnog propadanja ili kako ga je on nazivao tenebrae (doslovno "mrak, tmina"). Bruni tumači da je Italija oživjela zadnjih nekoliko vjekova i da se stoga ta tendencija može opisati kao ulaz u novo doba ("novi vijek").

Jedan od Brunijevih najpoznatijih djela je Novi Ciceron, biografija rimskog državnika Cicerona. Bio je također i autor biografija Dantea Alighierija i Petrarce na italijanskom.[3] Bruni je bio prvi koji je koristio izraz studia humanitatis, mislivši na studije čovjekovih pothvata odvojene od studija teologije i metafizike, iz kojeg potječe današnji termin humanizam.

Kao humanist Bruni je bio vrlo značajan u prijevodu mnogih djela grčeke filozofije i historije na latinski, kao npr. djela Aristotela i Prokopija. Brunijevi prijevodi Aristotelove Politike i Nikomahove etike, kao i pseudoaristotelovske Ekonomije, bili su jako rašireni i kao rukopisi i kao štampana djela. Njegovo korištenje djela Elija Aristida za podupiranje republikanskih teza u djelu Laudatio florentinae urbis (oko 1401.) bilo je važno za skretanje pažnje renesansnih političkih filozofa na ovog grčkog historičara (za detalje vidi Kriza rane italijanske renesanse Hansa Barona). Također je napisao kratki traktat o firentinskom ustavu na grčom jeziku.[4]

Bruni umire u Firenci 1444. i sahranjen je u zidnoj grobnici koju je izradio Bernardo Rossellino u Bazilici sv. Križa u Firenci.[5]

Bibliografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Gary Ianziti (2012.). Writing History in Renaissance Italy: Leonardo Bruni and the Uses of the Past. Harvard University Press. str. str. 432.. ISBN 978-0674061521. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Leonardo Bruni; James Hankins (9. oktobar 2010.). History of the Florentine People. 1. Boston: Harvard University Press. http://www.hup.harvard.edu/results-list.php?collection=1389. 
  3. "Leonardo Bruni" Catholic Encyclopedia
  4. Stuart M. McManus, 'Byzantines in the Florentine polis: Ideology, Statecraft and ritual during the Council of Florence', The Journal of the Oxford University History Society, 6 (Michaelmas 2008/Hilary 2009), str. 8.-10.
  5. Levey, Michael; Early Renaissance,str. 57.-59., 1967., Penguin

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Field, Arthur: "Leonardi Bruni, Florentine traitor? Bruni, the Medici, and an Aretine conspiracy of 1437", Renaissance Quarterly 51 (1998.): 1109.-1150.
  • Hankins, James: Repertorium Brunianum : a critical guide to the writings of Leonardo Bruni, Rome: Istituto Storico Italiano per il Medio Evo 1997.
  • Ianziti, Gary. "Writing History in Renaissance Italy: Leonardo Bruni and the Uses of the Past" (2010.)
  • "Leonardo Bruni". In Encyclopædia Britannica Online.
  • McManus, Stuart M., 'Byzantines in the Florentine polis: Ideology, Statecraft and ritual during the Council of Florence', The Journal of the Oxford University History Society, 6 (Michaelmas 2008/Hilary 2009), str. 1.-23.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Tekstovi na latinskom online[uredi - уреди | uredi izvor]

Tekstovi na njemačkom online[uredi - уреди | uredi izvor]