Srednjovjekovno domaćinstvo

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
John, vojvoda od Berryja uživa u velikom objedu. Vojvoda sjedi za visokim stolom okružen brojnim slugama, gostima i osobama koje izdržava. Ilustracija iz Très Riches Heures du Duc de Berry, ca 1410.

Srednjovjekovno domaćinstvo bilo je, poput modernih domaćinstava, centar porodičnog života za sve slojeve evropskog društva. Ipak, za razliku od današnjeg domaćinstva, sastojalo se od mnogo više osoba nego nuklearna porodica. Od domaćinstva kralja do najskromnijeg seljačkog obitavališta, više ili manje daleki srodnici i različit broj slugu i osoba koje su ovisile o vlasniku živjele su zajedno sa gospodarom kuće i njegovom užom porodicom. Struktura srednjovjekovnog domaćinstva velikim se dijelom raspala nakon porasta težnje ka privatnosti u ranoj modernoj Evropi.

Naravno, postojale su mnoge razlike na čitavom kontinentu i u vremenskom rasponu od oko 1000 godina. Ipak, moguće je govoriti o klasičnom modelu srednjovjekovnog domaćinstva, naročito kada se razvio u karolinškoj Francuskoj i odatle se proširio u većem dijelu Evrope.

Aristokratska domaćinstva[uredi - уреди | uredi izvor]

Historijska pozadina[uredi - уреди | uredi izvor]

Ni Grci ni Latini nisu imali riječ koja bi odgovarala današnjoj riječi "porodica". Latinska riječ familia prevodi se kao "domaćinstvo" umjesto "porodica".[1] Aristokratsko domaćinstvo starog Rima bilo je slično onom u srednjovjekovnoj Evropi u tome da se sastojalo – uz pater familiasa, njegove žene i djece – i brojnih klijenata (clientes), ili osoba ovisnih o gospodaru koje bi ga služile, savjetovale i bile nagrađivane. Gdje se razlikovalo od svojeg srednjovjekovnog ekvivalenta bilo je korištenje robova umjesto plaćenih slugu za obavljanje fizičkih poslova.[2] Još jedna razlika bila je u toma da, zbog relativne sigurnosti i mira unutar granica Rimskog Carstva, nije bilo potrebe za utvrđivanjem. Aristokratsko domaćinstvo srednjovjekovne Evrope, s druge strane, bila je kako društveno-ekonomska, tako i vojna jedinica, a od 9. vijeka pa nadalje idealno prebivalište bio je zamak.[3][4]

Sastav[uredi - уреди | uredi izvor]

Kao rezultat vojne prirode plemićkog domaćinstva, ono se pretežno sastojalo od muškaraca. Prema kraju srednjovjekovnog perioda omjer se donekle izjednačio, ali prije toga ženski element domaćinstva sastojao se samo od dame i njenih kćeri, pratilja i možda nekoliko sluškinja koje su obavljale poslove poput pranja.[5] Mnogi od muških slugu bili su čisto vojno osoblje; postojao bi čuvar, kao i mnogi vitezovi i štitonoše koji bi živjeli u zamku kao vojna jedinica.[6][7] Ipak, mnogi od njih također bi obavljali i druge funkcije, a postojali su i sluge potpuno posvećeni domaćinskim zadacima. Na nižem nivou, to su bili samo lokalni muškarci regrutovani iz okolice. Na višim pozicijama – naročito oni koji su služili gospodara – često su bili ljudi sa rangom: sinovi gospodareve rodbine, ili njegove svite.[8]

Prisustvo slugu plemenitog roda nametala je društvenu hijerarhiju u domaćinstvu koja je bila paralelna sa hijerarhijom koju je diktirala funkcija.[9] Na vrhu te hijerarhije nalazio se upravitelj (također i senešal ili majordom), koji je imao najveću odgovornost za kućne poslove u domaćinstvu.[10] O ličnom dobrostanju gospodara i njegove porodice brinuo se viši dvorski službenik, koji je bio odgovoran za sobu ili privatne prostorije, a garderobijer, koji je bio glavni odgovorni za odjeću i ostale kućanske predmete.[10] Otprilike jednak autoritet kao viši dvorski službenik imao je maršal. Taj oficir imao je ključnu odgovornost za štale i konje domaćinstva, a također je vodio računa o disciplini.[11] Maršal i ostali sluge visokog ranga imali su asistente koji su im pomagali da obave svoje zadatke. Oni – zvani sobari, konjušari ili paževi, po rangu odozgo prema dolje tim redom – najčešće su bili mladići,[12] iako su na većim kraljevskim dvorovima sobari bili i mladi dvoranini, i često umjetnici, muzičari i ostali specijalisti koji su mogli imati međunarodan ugled. Davanje dužnost sobara bio je način reguliranja njihove pozicije u domaćinstvu.

Neke od najvažnijih funkcija srednjovjekovnog domaćinstva bile su nabava, čuvanje i priprema hrane. One su se sastojale od svakodnevnog prehranjivanja stanovnika kuće, kao i pripremanja većih gozbi za goste, kako bi se održao status gospodara. Kuhinja je bila podijeljena na ostavu (za hljeb, sir i krpe) i prostoriju za čuvanje vina i piva. Njima su upravljale dvije različite osobe.[9] Ovisno o veličini i bogatstvu domaćinstva, ti položaji mogli su biti dalje podijeljeni. Slijedi popis nekih zaduženja koja bi se mogla naći u velikom aristokratskom ili kraljevskom domaćinstvu u srednjem vijeku:

Domaćinska zaduženja:[13][14]
Uprava Hrana i piće
(glavni)
Hrana i piće
(sporedni)
Ostalo
  • Upravitelj
  • Maršal
  • Viši dvorski službenik
  • Garderobijer
  • Kuhinja
  • Ostava za hljeb, sir i krpe
  • Ostava za vino i pivo
  • Poslastičarnica
  • Vinski podrum
  • Prostorija za pripremu peradi
  • Ostava za začine
  • Ostava
  • Prostorija za pečenje
  • Prostorija za začinjavanje sosom
  • Praonica
  • Voskarnica
  • Prostorija za vodu
  • Praonica rublja
  • Ostava za krpe

Uz te pozicije bilo je potrebe za slugama koji su se brinuli o životinjama za lov. Majstor lovac je imao centralnu poziciju u većim domaćinstvima gospodara.[15] Isto tako, sokolar je bio oficir visokog ranga, često i sam plemenitog porijekla.[16] Također se moralo brinuti i o duhovnim potrebama, te je kapela bila prirodan dio svakog velikog domaćinstva.[17] U tim kapelama radio je različit broj sveštenika. Kapelani, ispovjednici i djelitelji mogli su služiti u administrativnim pozicijama kao i religijskim.[18]

Plemićka domaćinstva[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Dvor

Domaćinstva srednjovjekovnih kraljeva na mnoge načine bila su jednostavno aristokratska domaćinstva većih razmjera: kao hroničar na burgundijskom dvoru, Georges Chastellain je posmatrao izuzetno uređen dvor grofova Burgundije, "nakon ratnih djela i podviga, koji su slava, domaćinstvo je prva stvar koja zapada za oko i koja je, stoga, najvažnija za provesti i urediti dobro."[19] Međutim, na neke načine, bila su suštinski različita. Jedna velika razlika bila je način na koji su službenici kraljevskog domaćinstva velikim dijelom bili odgovorni za upravljanje državom, kao i administraciju domaćinstva.[20] Capetski kraljevi Francuske iz 11. vijeka, na primjer, "vladali su kraljevskim oficirima koji se na mnoge načine nisu razlikovali od njihovih oficira domaćinstva."[21] Ti oficiri – prije svega senešal, konstabl, butler, viši dvorski službenik i kancelar[21] – bi naravno dobili veliku moć i mogli je iskoristiti za napredovanje u društvu. Jedan primjer toga su Karolinzi u Francuskoj, koji su dospjeli sa pozicije kraljevskih nadzornika do pozicije samostalnih kraljeva.[22] Otac Karla Velikog, Pipin Mali, bio je taj koji je dobio kontrolu nad vladom od strane oslabljenog merovinškog kralja Hilderika III.[a] Još jedan primjer je kraljevska Kuća Stuart u Škotskoj, čija je porodično ime ukazuje na njihovu prvobitnu službu.[23]

Centralne pozicije kraljevskog domaćinstva na kraju su postale malo više od počasnih titula dodjeljivanih najvećim porodicama, te nisu nužno uopće ovisile o prisustvu na dvoru. U Flandriji, do trinaestog vijeka, pozicije visokog činovnika, butlera, nadzornika i visokog dvorskog službenika postale su nasljedno pravo nekih porodica i nisu imale politički značaj.[24]

Konačno, kraljevsko domaćinstvo razlikovalo se od domaćinstava većine plemića po veličini svog vojnog elementa. Ukoliko je kralj mogao povesti značajnu snagu svojih vitezova, to bi smanjilo njegovu ovisnost o vojnoj službi njegovih podanika. To je bio slučaj sa Richardom II od Engleske, čija ga je jednostrana ovisnost o vlastitim vitezovima – uglavnom regrutiranih u Cheshireu – učinila nepopularnim među plemstvom i na kraju doprinijela njegovom padu.[25]

U Engleskoj, polukraljevsko domaćinstvo Edwarda od Carnarvona, kasnije Edwarda II kao Princa od Walesa, prvo je za koje postoji detaljno znanje dobiveno iz izvora.[26]

Putovanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Srednjevjekovno aristokratsko domaćinstvo nije bilo vezano za jedno mjesto, već se manje-više stalno kretalo. Više plemstvo imalo je posjede raštrkane po velikim geografskim prostranstvima, te da bi vršili odgovarajuću kontrolu nad svim posjedima bilo je važno redovno ih fizički nadgledati. Kao osoba koja je vodila računa o konjima, putovanje je bilo odgovornost maršala. Sve u domaćinstvu plemića bilo je stvoreno za putovanje, tako da je gospodar mogao uživati isti luksuz gdje god da je išao.[27]

Naročito za kraljeve, obilaženje je bilo ključan dio upravljanja, a u mnogim su se slučajevima kraljevi oslanjali na dobročinstvo svojih podanika za održavanje na putu. To je moglo biti skupo za posjećena mjesta; nisu se samo morali brinuti i o velikom kraljevskom domaćinstvu, već i čitavoj kraljevskoj upravi.[28] Tek pri kraju srednjovjekovnog perioda, kada se način komunikacije poboljšao, domaćinstva su postala vezana za jedno prebivalište, kako slučaju plemića, tako i kralja.[29]

Regionalne varijacije[uredi - уреди | uredi izvor]

Aristokratsko društvo koncentrirano oko zamka poteklo je, kao i mnogo srednjovjekovne kulture generalno govoreći, iz karolinške Francuske, a odatle se proširilo po većini Zapadne Evrope.[3] U drugim dijelovima Evrope, situacija je bila drugačija. Na sjevernim i zapadnim rubovima kontinenta, društvo se zasnivalo na srodstvu, a ne na feudalnim odnosima, a domaćinstva su bila organizirana u skladu s time.[30] U Irskoj, osnova društvene organizacije bila je "septa", klan koji je mogao obuhvatati čak i 250 domaćinstava, ili 1250 osoba, koje su sve bile u nekom srodstvu.[31] U vikinškoj Skandinaviji, domovi su bili skromniji od onih u tadašnjoj Francuskoj i Engleskoj, ali su i tu veliki gospodari posjedovali velike dvorane u kojima su mogli zabavljati veliki broj gostiju.[32]

U Bizantskom Carstvu, robovi su korišteni do kraja Carstva, kao i evnusi.[33] Malo se zna o domovima Bizantinaca, budući da je preostalo vrlo malo građevina. Iz historijskih i arhitektonskih dokaza poznato je da su, iako su zamci bili rijetki, bogati živjeli u palačama različitih veličina, sa kapelama i vrtovima i bogatim ukrasima u vidu mozaika i freska.[34]

Obična domaćinstva[uredi - уреди | uredi izvor]

Seoska[uredi - уреди | uredi izvor]

Domaćinstva srednjovjekovnih seljačkih porodica prirodno su bila manja od aristokratskih, i kao takva su više podsjećala na današnja. Uzorci vjenčanja mnogo su se mijenjali tokom srednjeg vijeka. Iako većina dostupnih dokaza govori o višim klasama, a izvorni materijal za južnu Evropu je bogatiji od ostalog, još uvijek je moguće napraviti neka gruba uopćenja.[35] Čini se jasnim da je prosječna dob pri stupanju u brak u ranom srednjem vijeku bila uporedo visoka, u ranim dvadesetim, i prilično jednaka za muškarce i žene. Razlog za to može se pronaći u tradicijama koje su sa sobom donijela germanska plemena, ali isto tako i u činjenici da je nastanjivanje bilo ograničeno na malena područja, što je bio ograničavajući faktor rasta populacije.[36][37][38] Kako je sve više zemljišta preuzimano za obrađivanje, taj se trend promijenio. Tokom razvijenog i kasnog srednjeg vijeka, žene su se sve više udavale u adolescenciji, što je dovelo do više stope rađanja.[39] Dok bi se žene udavale čim bi dostigle reproduktivnu dob, muškarci su morali posjedovati neovisan izvor izdržavanja – biti sposobni prehranjivati porodicu – prije stupanja u brak.[40] Iz tog razloga, prosječna starost muškaraca ostala je visoka, u srednjim i kasnim dvadesetim godinama.[41]

Iako su seljačka domaćinstva bila znatno manja od onih kod aristokrata, najbogatiji među njima također su zapošljavali sluge.[42] Služba je bila prirodan dio kruga života i za mlade ljude bilo je normalno provesti nekoliko godina izvan kuće u službi u drugom domaćinstvu.[43] Na taj bi način učili vještine neophodne kasnije u životu, a u isto vrijeme zarađivali. To je bilo naročito korisno za djevojke, koje su mogle sačuvati zaradu za miraz.[44]

Kuće srednjovjekovnih seljaka bile su slabe kvalitete u odnosu na moderne kuće. Pod je obično bio zemljani i bilo je vrlo malo ventilacije i izvora svjetlosti u vidu prozora. Uz ljudske stanovnike, veliki broj domaćih životinja također bi živio u kući.[42] Međutim, prema kraju srednjovjekovnog perioda, uslovi su se generalno poboljšali. Seoske kuće postale su veće i postalo je uobičajeno imati dvije sobe, pa čak i drugi sprat.[45]

Gradska[uredi - уреди | uredi izvor]

Srednjovjekovni svijet bio je mnogo manje urbano društvo i od Rimskog Carstva i od modernog svijeta. Pad Rimskog Carstva izazvao je katastrofalnu depopulaciju manjih i većih gradova koji su postojali unutar Carstva. Međutim, između 10. i 12. vijeka došlo je do preporoda evropskog grada, sa povećanjem u urbanizaciji društva.[46]

Praksa slanja djece u službu bila je još češća u gradovima nego na selu.[43] Stanovnici gradova uglavnom su živjeli kao trgovci ili zanatlije, i ta je aktivnost bila pod strogom kontrolom esnafa. Članovi tih esnafa zapošljavali bi mlade ljude – uglavnom momke – kao šegrte, kako bi naučili zanat i kasnije i sami zauzeli poziciju kao članovi esnafa.[b] Ti šegrti činili su dio domaćinstva – ili "porodice" – isto kao i djeca gospodara.[47]

Kasnije perspektive[uredi - уреди | uredi izvor]

Thomas More sa svojom užom porodicom – Holbeinova slika idealnog porodičnog čovjeka ranog modernog doba

Prema kraju srednjeg vijeka funkcija i sastav domaćinstava počeli su se mijenjati. Do toga je došlo prije svega zbog dva faktora. Prije svega, uvođenje baruta na bojno polje učinilo je zamak manje efikasnom odbranom i eliminiralo je vojnu funkciju domaćinstva.[48] Rezultat toga je bio da se domaćinstvo više fokusiralo na udobnost i luksuz i sadržavalo znatno veći broj žena.[49]

Drugi faktor koji je doveo do te promjene bio je rani moderni uspon jedinke i fokus na privatnost.[c] Već u kasnom srednjem vijeku zamkovi su počeli uključivati sve veći broj privatnih prostorija, za upotrebu od strane gospodara, kao i od strane slugu.[50] Kada je zamak odbačen zarad palača i aristokratskih kuća, ta težnja je pojačana. To nije izazvalo kraj zaposlenja kućnih slugu, ili čak u svim slučajevima smanjenje kućnog osoblja. Međutim, ono što jeste izazvalo bilo je preraspodjela u kojoj je porodica - u genealoškom smislu - postala kamen temeljac domaćinstva.[51]

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

a. ^ Hroničar Einhard sarkastično je napisao: "Pepin Kratki, otac Karla Velikog, obnašao je tu dužnost nekoliko godina, pod, ako je to prava riječ, kraljem Childericom III..."[52]

b. ^ Trebalo bi spomenuti da mnogi – ako ne i većina – tih šegrta nikada ne bi postigla članstvo u esnafima, već bi proveli čitav život kao radnici.[53]

c. ^ Ideja izumljavanja induvidue u renesansnoj Italiji prije svega se povezuje sa Jacobom Burckhardtom.[54] Unatoč kasnijoj kritici, ta teza još uvijek je veoma utjecajna.[55]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Herlihy, str. 2.
  2. Veyne, Paul, Phillippe Ariès, Georges Duby, and Arthur Goldhammer (1992). A History of Private Life, Volume I, From Pagan Rome to Byzantium. Belknap Press. str. 38–9. ISBN 0-674-39974-9. 
  3. 3,0 3,1 Morris, p. 14.
  4. Reuter, Timothy (ed.) (2000). The New Cambridge Medieval History, Volume III c.900-c.1024. Cambridge: Cambridge University Press. str. 47. ISBN 0-521-36447-7. 
  5. Woolgar, str. 34-6.
  6. Gies, Joseph & Frances (1979). Life in a Medieval Castle (3rd izd.). New York, Toronto: Harper Perennial. str. 95. ISBN 0-06-090674-X. 
  7. Woolgar, pp. 103-4.
  8. Woolgar, str. 36-7.
  9. 9,0 9,1 Woolgar, str. 18-9.
  10. 10,0 10,1 Woolgar, str. 17.
  11. Woolgar, str. 42-3.
  12. Woolgar, str. 31-2.
  13. Duncan, Archibald A. M. (1993). "The 'Laws of Malcolm MacKenneth'" in Medieval Scotland: Crown, Lordship and Community: Essays Presented to G.W.S. Barrow, Alexander Grant and Keith J. Stringer (eds.), Edinburgh, Edinburgh University Press, p. 249. ISBN 0-7486-0418-9.
  14. Woolgar, pp. 17-8, 111, 144, 168 et passim.
  15. Cummins, str. 175-7.
  16. Cummins, str. 217-8.
  17. Allmand, Christopher (ed.) (1998). The New Cambridge Medieval History, Volume VII c.1415-c.1500. Cambridge: Cambridge University Press. str. 324. ISBN 0-521-38296-3. 
  18. Woolgar, 176-7.
  19. Quoted in Johan Huizinga, The Waning of the Middle Ages, 1924:31.
  20. Reuter, str. 122.
  21. 21,0 21,1 Luscombe, David and Jonathan Riley-Smith (eds.) (2004). The New Cambridge Medieval History, Volume IV c.1024-c.1198 (part 2). Cambridge: Cambridge University Press. str. 127–8. ISBN 0-521-41411-3. 
  22. Cantor, str. 167.
  23. Allmand, str. 517.
  24. Abulafia, David (ed.) (1999). The New Cambridge Medieval History, Volume V c.1198-c.1300. Cambridge: Cambridge University Press. str. 408. ISBN 0-521-36289-X. 
  25. Saul, Nigel (1999). Richard II. New Haven and London: Yale University Press. str. 444–5.. ISBN 0-300-07875-7. 
  26. Prema May McKisack, The Fourteenth Century (Oxford History of England)n1959:1, imati na umu izvore.
  27. Woolgar, str. 181.
  28. Daniell, Christopher (2003). From Norman Conquest to Magna Carta: England, 1066-1215. London: Routledge. ISBN 0-415-22215-X. 
  29. Woolgar, str. 197.
  30. Davies, R.R. (2000). The First English Empire: Power and Identities in the British Isles 1093-1343. Oxford: Oxford University Press. str. 66–7. ISBN 0-19-820849-9. 
  31. Herlihy, str. 32-4.
  32. Roesdahl, Else (1998). The Vikings (2nd izd.). London: Penguin Books. str. 41–5. ISBN 0-14-025282-7. 
  33. Hussey, str. 132.
  34. Hussey, str. 137.
  35. Herlihy, str. 79.
  36. Herlihy, str. 77-8.
  37. Hanawalt, Barbara. 1988. The Ties That Bound: Peasant Families in Medieval England. Oxford University Press. str. 95-100
  38. Young, Bruce Wilson. 2009. Family life in the Age of Shakespeare. Greenwood Press. str. 21
  39. Herlihy, str. 103-7.
  40. Horrox & Ormrod, str. 422-3.
  41. Herlihy, str. 107-11.
  42. 42,0 42,1 Hollister, str. 169.
  43. 43,0 43,1 Horrox & Ormrod, str. 420-1.
  44. Herlihy, str. 153.
  45. Murray, Jacqueline (ed.) (2001). Love, Marriage, and Family in the Middle Ages: A Reader. Peterborough, Ontario: Broadview. str. 387. ISBN 1-55111-104-7. 
  46. Cipolla, Carlo M. (1993). Before the Industrial Revolution: European Society and Economy, 1000-1700 (3rd izd.). London, New York: Routledge. str. 91. ISBN 0-415-09005-9. 
  47. Hollister, str. 179-80.
  48. Contamine, Philippe (1984). War in the Middle Ages. Oxford: Blackwell. str. 200–7. ISBN 0-631-13142-6. 
  49. Woolgar, str. 197-204.
  50. Woolgar, str. 61.
  51. Ariès, Phillippe, Georges Duby and Arthur Goldhammer (2003). A History of Private Life, Volume II, Revelations of the Medieval World. Belknap Press. str. 513–4. ISBN 0-674-40001-1. 
  52. Lewis, Thorpe (ed.) (1969). Two Lives of Charlemagne (new izd.). London: Penguin Classics. str. 56–7. ISBN 0-14-044213-8. 
  53. Abulafia, str. 31.
  54. Burckhardt, Jacob (1990). The civilization of the Renaissance in Italy. London: Penguin books. str. 98.. ISBN 0-14-044534-X. 
  55. Allmond, str. 244-5.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]