Operacija Barbarossa

Izvor: Wikipedia
Operacija Barbarossa
Segment Istočni front
Operation Barbarossa corrected border.png
Mapa operacije Barbarossa
Datum 1941
Lokacija Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika
Rezultat Pobjeda SSSRa
Zaraćene strane
Flag of the NSDAP (1920–1945).svg Treći Reich
Flag of Finland.svg Finska
Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg Italija
Flag of Hungary (1920–1946).svg Mađarska
Flag of Romania.svg Rumunjsko kraljevstvo
Flag of First Slovak Republic 1939-1945.svg Slovačka
Flag of the Soviet Union.svg Sovjetski Savez
Komandanti i vođe
Flag of the NSDAP (1920–1945).svg Adolf Hitler
Flag of the NSDAP (1920–1945).svg Gerd von Rundstedt
Flag of the NSDAP (1920–1945).svg Wilhelm Ritter von Leeb
Flag of Finland.svg Emil Mannerheim
Flag of Romania.svg Ion Antonescu
Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg Giovanni Messe
Flag of Hungary (1920–1946).svg Gustav Jany
Flag of the Soviet Union.svg Josif Staljin
Flag of the Soviet Union.svg Georgij Žukov
Flag of the Soviet Union.svg Kliment Vorošilov
Snage
3.9 miliona ljudi na početku
3,600 tenkova
4,369 aviona
3.2 miliona ljudi na početku
12-15,000 tenkova
11,357 ispravnih aviona
Žrtve i gubici
775.000 ranjenih ili ubijenih, 2.758 tenkova, 2.093 aviona 7.102.191 ubijenih, ranjenih ili zarobljenih, 20.500 tenkova, 21.200 aviona

Operacija Barbarossa naziv je za njemačku invaziju Sovjetskog Saveza 22.06. 1941. godine.

Njemačka razmišljanja i ratni ciljevi[uredi - уреди]

Iako je u svojoj knjizi Mein Kampf Hitler jasno opisao svoj stav o nužnosti osvajanja teritorija Sovjetskog Saveza radi stvaranja novog njemačkog životnog prostora tijekom prvog razdoblja Drugog svjetskog rata između ovih država je postojao potpuni sklad. Bez obzira na tu činjenicu nedugo nakon sloma Francuske 1940 godine i jasnih naznaka da potencijalna invazija Velike Britanije neće bit uspješna Adolf Hitler tijekom jeseni te godine donosi odluku o invaziji Sovjetskog Saveza. Kratkoročni strateški (dugoročni je osvajanje životnog prostora) cilj ovog rata je bio osvajanje svih područja koja se nalaze zapadno od linije Astrahan-Arhangelsk pošto su ona bogata plodnom zemljom (Ukrajina), ugljenom (Ukrajina), naftom (Kavkaz) i drugim raznim sirovinama. Također u slučaju uspjeha Njemačka bi došla do granica Britanske Indije pošto Irak i Iran u to doba imaju profašističke vlade.

Posljednji Hitlerov razlog za pokretanje operacije Barbarossa je bilo razmišljanje da ovo neće biti napadački nego obrambeni, preventivni rat pošto će i tako SSSR prije ili kasnije napasti Njemačku, a trenutačne snage ove "neprijateljske" države su u rasulu što se najbolje moglo uvidjeti tijekom Sovjetsko-Finskog rata 1939-1940.

Sovjetska razmišljanja[uredi - уреди]

Iako je SSSR očekivao njemački napad, njegova vlada je razmišljala kako se neće dogoditi 1941 godine. Zaslugu za takav način razmišljanja možemo naći u nekoliko sporazuma Berlina i Moskve kao i određenih njemačkih vojnih operacija tijekom proljeća 1941 godine. Bez obzira na sve potpisane sporazume, Staljin je veoma dobro znao da će doći do rata i njegova politika se svodila na kupovanje vremena kako bi se ojačale vojne snage. Ništa tu činjenicu bolje ne prikazuje od ove tablice:

Razvoj vojnih snaga SSSR-a između 1939. i 1941. godine [1]

01.01. 1939 22.06. 1941 % povećanje
Divizije 131.5 316.5 140.7
Vojno osoblje 2,485,000 5,774,000 132.4
Topovi i minobacači 55,800 117,600 110.7
Tenkovi 21,100 25,700 21.8
Ratni avioni 7,700 18,700 142.8

Bez obzira na "prijateljstvo" s Berlinom Staljin se lagano uspaničio početkom 1941 godine kada su mu obavještajci počeli javljati o pokretima njemačkih trupa prema granici s SSSR. Njemačka objašnjenja su se sastojala od nužnosti pomicanja trupa izvan dometa Britanskih aviona i pokretanja operacija Harpun i Haifisch kojima su se trebale simulirati vojne pripreme za invaziju Velike Britanije. Bez obzira na sve to Staljin je naredio ograničenu mobilizaciju iako je i dalje odbijao vjerovati izvještajima svojih obavještajaca koje je optuživao da vjeruju namještaljkama Londona koji nakon Jugoslavije sada i njih želi uvući u rat. Danas je poznato da se tijekom proljeća 1941 godine raspravljalo u najvišim vojnim vrhovima Sovjetskog Saveza o mogućem napadu SSSR-a na Njemačku pošto je skinuta tajnost s prijedloga maršala Žukova koji raspravlja o tome 15.05. 1941. godine s ministrom obrane, ali taj teoretski napad se nikako nije mogao dogoditi te godine zbog realne nespremnosti crvene armije za ofenzivni rat što je najbolje dokazao debakl u ratu s Finskom.

Njemačka vojska i Operacija Barbarossa[uredi - уреди]

Kako bi se izbjegao debakl Napoleona čega se Hitler podsvjesno užasavao njemački vrhovni stožer (OKW - Oberkommando der Wermacht)je po njegovom naređenju izradio plan za Operaciju Barbarossa koji se sastojao od tri grupe njemačkih armije koje napreduju prema svojim potpuno odvojenim strateškim ciljevima (Napoleon je napao samo u smjeru Moskve). Ta koncepcija sama po sebi je bila protivna teoriji Blitzkriega koja se sastojala u napadu dvije ili više vojnih kolona koje bi se spojile u pozadini protivnika opkoljavajući i uništavajući ga. Namjesto da se te "vojne kolone" tijekom napada na Sovjetski Savez spoje vremenom bi se prema planu Barbarossa one trebala odvojiti u zasebne dijelove ove ogromne države. Grupa armija "Sjever" je tako dobila naređenje da osvoji Lenjingrad, Grupa armija "Centar" Moskvu, a Grupa armija "Jug" je trebala izbiti na Volgu. Bez obzira na to očito odstupanje od dotadašnje njemačke taktike OKW je bio samouvjeren u konačnu pobjedu na istoku kako bi se potom mogao obračunati s Velikom Britanijom. Možda i završno najvažniji problem ovog planiranja se sastojao u potrebi "neutralizacije" Grčke i Jugoslavije zbog čega će plan napada biti pomaknut s polovice svibnja na 22.06. 1941. što dovodi do ranog zaglavljivanja njemačke vojske u jesenjem ruskom blatu, koje je nastupilo takođe i zbog slabog poznavanja situacije u cestovnom i želježnikom prometu SSSR-a, jer mnoge ceste su bile samo ucrtane na kartama.

Za ovaj napad Njemačka je zajedno s svojim saveznicima pripremila sveukupno 4 306 800 vojnika, 4171 tenk i 4846 aviona tako da je početkom ratnih operacija imala više vojnika, ali drastično manje tenkova i zrakoplova. Ova tablica najbolje pokazuje to stanje 22. 06. 1941. godine

Njemačka i saveznici Crvena armija Ratio
Divizije 166 190 0.87 : 1
Vojno osoblje 4,306,800 3,289,851 1.3 : 1
Topovi i minobacači 42,601 59,787 0.7 : 1
Tenkovi i samohodke 4,171 15,687 0.27 : 1
Vojni avioni 4,846 10,743 0.45 : 1

Iako je ovaj odnos snaga davao prednost SSSR-u, on je krio i dva iznenađenja. Prvo će doživjeti sovjetsko rukovodstvo kada tijekom ratnih operacija otkrije da su jedno brojevi na papiru, a drugo vojna spremnost snaga (većina tenkova je bila tehnički neispravna, a avioni su bili zastarjeli) . Njemačko iznenađenje će biti veličina Crvene armije pošto su sve procjene govorile o značajno manjim snagama.

Početna faza napada[uredi - уреди]

Kolona vojnika Crvene armije koji su zarobljeni kod grada Minska

Kako je 21.06. 1941. Sovjetska vrhovni vojni stožer dobila vjerodostojne podatke da se njemačka vojska u borbenom redosljedu približava granici ona nakon noćne sjednice 22. šestog 1941. godine u 00:30 sati šalje upozorenje o neminovnom njemačkom napadu svojim isturenim postrojbama. Kako je napad otpočeo već u 03:15 ta obavjesten jednostavno dolazi prekasno da bi odigralo ikakvu ulogu.

Iako su snage toga sudbonosnog dana bile podjednake potpuno iznenađenje i dotadašnje vojno iskustvo njemačkih vojnika će odnijeti potpunu pobjedu tijekom ove prve faze borbi. Šok i konfuzna naređenja iz Moskve o nužnosti kontranapada će s druge strane potkopati Crvenu armiju.

Njemačka Grupa armija sjever će potpomognuta ustankom u Litvi i Estoniji početi ubrzano napredovati prema Lenjingradu tako da je samo tijekom prvog dana ostvaren prodor u veličini od 80 kilometara. Sovjetski odgovor na to se sastojao u naređenom protunapadu koji je trebao do 26. 06. uništiti neprijatelja. Većina jedinica koje sudjeluje u ovom suludom napadu bez zračne potpore će biti ubrzo uništena, a neprijateljske oklopne trupe će nastaviti napredovati prema svome cilju sve do naređenja Hitlera kojim se one zaustavljaju kako bi ih pješaštvo sustiglo.

Njemačka Grupa armija centar je tijekom prvog tjedna operacija napravila još bolji posao s izvršenim prodorom od 300 kilometara ili drugim rječnim govoreći prešli su jednu trećinu puta do Moskve u samo 5 dana. U njihovoj pozadini je ipak ostalog više od pola milijuna ruskih vojnika s kojim će se uskoro trebati obračunati. Pored tog uspješno obavljenog zadatka zračne snage ove armijske grupe su samo tijekom prvog dana rata uništile 2 000 neprijateljskih zrakoplova.

Njemačka Grupa armija jug pojačana prije svega Rumunjima je na kraju dobila najteži zadatak. Tamošnji zapovjednici Crvene armije su bili najspremniji što su dokazali u velikoj bici protiv njemačke Prve oklopne armije poduzetoj po naređenjima vrhovne komande o nužnosti kontranapada. Na kraju zbog stalne izloženosti zračnim napadima oni će izgubi bitku i većinu od 1000 korištenih tenkova, ali će drastično usporiti napredovanje protivnika što će kasnije postati problem za napadača.

Ratni događaji tijekom ljeta[uredi - уреди]

Istočni front tijekom Operacije Barbarossa:
  Njemačko napredovanje do 9.07.1941.
  Napredovanje između 9.07.1941. i 1.09.1941.
  Bitka kod Kijeva do 9.09.1941.
  Završno njemačko napredovanje 9.09.-5.12.1941.

Nova serija ratnih operacija je započela 03.07. kada Hitler daje dopuštenje Grupi armija centar za prodor prema Smolensku. Toga istog dana Staljin se bio oporavio od živčanog sloma izazvanog katastrofom na bojištu i pozvao na Veliki patriotski rat protiv agresora. Bitka za Smolensk će tako otpočeti 06.07. s potpunom mobilizacijom obje zaraćene strane. Tijekom bitke koja će biti odlučena 18.07., a dovršena tek 05.08. Crvena armija će opet koristiti masovne tenkovske formacije bez zračne zaštite što će dovesti do uništenja više od 700 tenkova koji će biti uništeni u novom suludom kontranapadu. Sveukupno Njemačka Grupa armija centar će likvidirati (ubiti ili zarobiti) oko 350 000 neprijateljskih vojnika dok će se njih nešto više od 200 000 uspjeti povući prepuštajući Smolensk neprijatelju. Bez obzira na ovu veliku pobjedu OKW se nakon bitke nalazi u nedoumici.

Po njihovim proračunima oni su uništili ili zarobili više vojnika i opreme nego što ih cijeli SSSR ima. To je prije svega dovelo do žestokih rasprava o daljnjem smjeru ratnih operaciju koju na kraju dobiva Hitler riječima:"Neću ja počiniti istu grešku kao Napoleon" i naređenjem da se zaustavi napredovanje prema Moskvi, a tenkovi se usmjere prema Kijevu i Lenjingradu kako bi tamo probili Sovjetsku obranu. Ova odluka je uz žestoko protivljenje vojnog vrha bila na kraju prihvaćena.

Kada su oklopna pojačanja od Grupe armija centar stigla sjevernoj ona je uspjela probiti 08.08. prvu liniju obrane Crvene armije kod Lenjingrada tako da je prije početka rujna došla na samo 50 kilometara udaljenosti od svog cilja. Tijekom ostatka mjeseca oni će uspjeti doći do samo 11 kilometara od Lenjingrada kada Hitler gubi strpljenje sporošću napredovanja pa povlači oklopne jedinice kako bi pojačao opći napad na Moskvu tijekom jeseni.

Drugi dio oklopnih trupa Grupe armija centar je bio usmjeren prema zauzimanju Kijeva gdje je bilo zaustavljeno napredovanje Grupe armija jug. Ova bitka će biti odlučena tek 16.09. kada su se jedinice Crvene armije našle u okruženju kod grada kojega su branile. Kada je bitka završila krajem devetog Njemci su zarobili oko 500 000 neprijateljskih vojnika nakon čega su oklopne trupe vraćene Grupi armija centar radi završnog napada na Moskvu.

Ratni događaji tijekom jeseni[uredi - уреди]

Nemački propagandni plakat povodom operacije Barbarosa.

Vojni plan Wehrmachta za jesen 1941. godine se prije svega sastojao u završnom napadu na Moskvu. Oslabljene jedinice Grupa armija sjever i jug su također dobile svoja naređenja o napredovanju, ali njihove akcije u ovoj fazi ratu gube na važnosti.

Također znajući za nužnost općeg protivničkog napada na glavni grad Crvena armija je većinu svojih snaga pripremila za njegovu obranu. U skladu s tamošnjim obrambenim planom počela je izgradnja dvije obrambene linije o koje se trebao razbiti napad.

Osnovni dio operacije Tajfun (plan za osvajanje Moskve) se sastojao u trostrukom okruženju koje je trebalo dovesti do potpunog uništenja protivnika. Prva faza ove operacije počinje napadom njemačke oklopne armije na grad Orel. Po svim sovjetskim vojnim projekcijama ovaj napad armije koja je prije sudjelovala u osvajanju Kijeva je bio potpuno neočekivan tako da postiže potpuni uspjeh osvajanjem grada 03.10.. Koristeći to iznenađenje druga njemačka grupacija je napala prema gradu Brjansku da bi se spojila s osvajačima Orela i zatvorila okruženje oko Sovjetskih armija na južnom području obrane Moskve.

Na sjevernom dijelu fronte koja je branila glavni grad Wehrmacht postiže gotovo identičan uspjeh zatvarajući okruženje oko tamošnjih Sovjetskih snaga 10. 10.. Bez obzira na tamošnju potpuno beznadnu situaciju vojnika Crvene armije oni se nastavili pružati otpor sve do 23.10. onemogućavajući tako daljnje Njemačko napredovanje.

Ovaj slom prve linije obrane je odmah izazvao potres u Moskvi. Istog dana kada je stvoren obruč oko Sovjetskih snaga kod Vjazme (10. 10.) Georgij Žukov je postavljen za zapovjednika obrane Moskve. Ubrzo potom (13. 10.) Staljin izdaje zapovjed da vlada i najviši organi komunističke partije napuste glavni grad i presele se u Samaru. U danima kada se vršila ova evakuacija Staljin izdaje proglas kojim daje na znanje svim stanovnicima SSSR da on neće biti evakuiran nego da ostaje u Moskvi.

Kako se do 10. listopada 500 000 protivničkih vojnika nalazilo u obruču Wehrmacht je donio odluku o nastavku napada na Moskvu. Pošto je zbog potrebe likvidacije snaga u obruču bio smanjen broj vojnika raspoloženih za napad, pokušaj osvajanje grada Tule pada u vodu. Neuspjeh u osvajanju ovog grada donekle rezultira neuspjehom cijelog plana osvajanja Moskve pošto je on bio određen kao baza iz koje će biti pokrenuto opkoljavanje ovog grada. Od 01.11. do 15. tako postoji ravnoteža na bojnom polju u očekivanju da druga strana napravi prvi potez.

Završna odluka je tako pala njemačkim napadom 15.11. 1941. U prvoj fazi ovog napada cilj Wehrmachta je bio osvajanje grada Klin što se nalazi sjeverno od Moskve i mostova preko kanala Moskva-Volga. Ovi ciljevi su dostignuti 28. studenog kada se Njemački vojnici nalaze 35 kilometara od centra Moskve. Tada dolazi do protunapada Crvene armije koja protivnika odbacuje na drugu stranu ovog kanala. Druga faza ovog napada je bio ponovni pokušaj osvajanja Tule koji otpočinje 18.11.. On će također u sovjetskom protunapadu biti potučen tako da plan o osvajanju sjevernog i južnog gradića kako bi se prešlo na opkoljavanje Moskve propada. Tada početkom prosinca temperatura pada na -25 celzija i sve se pripremilo za posljednju fazu operacije Barbarossa.

Protunapadi kojima je potučen zadnji njemački napad na Moskvu su samo ukazivali na ono što predstoji. Kako Wehrmacht nije imao podataka da su sibirske trupe pozvane na područje Moskve opći protunapad Crvene armije od 05.12. postaje potpuno iznenađenje. Odnos snaga početkom ovog napada je bio 1:1 ali u stvarnosti tu se borilo milijun promrzlih od 6 mjeseci borbi umornih njemačkih vojnika protiv milijun odmornih sovjetskih (sibirskih) vojnika koji su se našli u svom elementu. Kada je pobjednički protunapad okončan njemačke trupu su završili na minimalno 100 kilometara od Moskve čime propada Operacija Barbarossa i počinje klasični frontovski rat.

Razlozi propasti Operacije Barbarossa[uredi - уреди]

Iako povjesničari koji se bave verzijama povijesti u stilu što bi bilo kad bi bilo vole nalaziti mnoge razloge propasti njemačkog napada na SSSR u završnici sve teorije se svode na dvije katastrofalne strateške greške počinjene po direktnom naređenju Adolfa Hitlera.

Prvu od njih bez ikakvog pitanja postaje invazija Jugoslavije i Grčke u četvrtom mjesecu 1941. godine. Zbog ovog kratkog rata datum napada na SSSR je morao biti pomaknut s 15.05. na 22.06.. Ako uzmemo u obzir da je u trenutku proboja Sovjetske linije obrane između Smolenska i Moskve (3. 10.) počela tipična ruska jesenska kiša koja je uništila blatnjave prometnice i značajno usporila njemačko napredovanje. Po lijepom vremenu Wehrmacht je napredovao po 20 - 40 kilometara u danu, sada po kišnom vremenu on napreduje maksimalno 10 kilometara, zbog čega značaj kašnjenje napada na SSSR od gotovo 40 dana ne možemo nikako podcijeniti. U stvarnosti zbog vremenskih uvjeta napad nije mogao početi prije 1. 06., ali to bi i dalje predstavljalo dobitak od 21 dana. [2]

Drugi razlog za propast napada je Hitlerov strah kako će on postati drugi Napoleon. Kada u sedmom mjesecu 1941. Wehrmacht osvaja Smolensk, ali ne uspijeva osvojiti Lenjingrad ili Kijev on zabranjuje napad na Moskvu zbog straha da će osvojiti sovjetski glavni grad, ali da će bočni protunapadi Crvene armije iz smjera Ukrajine i Baltika uništiti njegovu vojsku kao što su uništili i onu francuskog cara. Ta Hitlerova naredba kojoj su se žestoko suprostavili svi njemački vojni zapovjednici je na kraju ipak bila izvršena. Rezultat toga je bilo nepomično stajanje Wehrmachta kod Smolenska više od 60 dana. Kada je napokon naređen napad početkom jeseni došla je ruska kiša koja usporava oklopne jedinica i daruje novo vrijeme SSSR-u da dovučene pojačanja iz Sibira koja će obraniti Moskvu.

Vidi također[uredi - уреди]

Literatura[uredi - уреди]

  1. Meltyukhov 2000:446 Tablica je napravljena prema sljedećim podacima: История второй мировой войны. Т. 4. С. 18; 50 лет Вооруженных Сил СССР. М., 1968. С. 201; Советская военная энциклопедия. T. I. M., 1976, С. 56; Боевой и численный состав Вооруженных Сил СССР в период Великой Отечественной войны (1941–1945 гг.). Статистический сборник № 1 (22 июня 1941 г.). М., 1994. С. 10–12; РГАСПИ. Ф. 71. Оп. 25. Д. 4134. Л. 1–8; Д. 5139. Л. 1; РГВА. Ф. 29. Оп. 46. Д. 272. Л. 20–21; учтены пограничные и внутренние войска: Пограничные войска СССР в годы Второй мировой войны, 1939–1945. М., 1995. С. 390–400; РГВА. Ф. 38261. Оп. 1. Д. 255. Л. 175–177, 340–349; Ф. 38650. Оп. 1. Д. 617. Л. 258–260; Ф. 38262. Оп. 1, Д. 41. Л. 83–84; РГАЭ. Ф. 1562. Оп. 329. Д. 277. Л. 1–46, 62, 139; Д. 282. Л. 3–44.
  2. Veze između rata na Balkanu i Operacije Barbarossa

Eksterni linkovi[uredi - уреди]