Hladni rat

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ambox warning blue construction.svg Jedan korisnik upravo radi na ovom članku! Mole se ostali suradnici da ne uređuju članak dok je ova obavijest prisutna. Koristite stranicu za razgovor na ovom članku ako imate komentare i pitanja u vezi s člankom. Kada radovi budu gotovi, korisnik koji uređuje uklonit će ovaj šablon! Hvala na razumijevanju!
Šablon može biti uklonjen ako kroz tri dana od trenutka postavljanja ili posljednje izmjene, ako nema novih izmjena na članku.
Američki predsjednik John F. Kennedy i sovjetski vođa Nikita Hruščov na samitu u Beču, 4. lipnja 1961. godine.
Fotografija Berlinskog zida pred Brandenburškim vratima. Zid je izgrađen 1961. godine kako bi spriječio bijeg stanovnika Istočne Njemačke i zaustavio potencijalno katastrofalne ekonomske migracije. Zid je bio simbol Hladnoga rata i njegovo rušenje 1989. je najavilo njegov kraj.
Pokret nesvrstanih, čije su glavne ličnosti dugo godina bili Gamal Abdel Nasser, Josip Broz Tito i Džavaharlal Nehru, predstavljao je "treći put" u periodu snažnih blokovskih podjela.
Tokom Hladnog rata, Sjedinjene Države su provele oko 1,054 službenih nuklearnih testova, između 1945. i 1992. godine. Sovjetski Savez ih je službeno proveo oko 715, u periodu od 1949. do 1990. godine.

Hladni rat je naziv za period vojnih i političkih tenzija nakon Drugog svjetskog rata između zemalja Istočnog (Sovjetski Savez i njegovi sateliti) i Zapadnog bloka (Sjedinjene Države, NATO i ostali saveznici). Historičari danas nisu potpuno složni oko točnog trajanja Hladnog rata, mada se kao početak najčešće uzimaju 1945. ili 1947. godina (kada je donesena Trumanova doktrina o ograničavanju sovjetskog ekspanzionizma), a kao kraj 1991. godina, kada se raspao Sovjetski Savez.

Termin "hladni" se koristi zato što dvije sukobljene strane nikada nisu povele oružani sukob velikih razmjera, međutim su (in)direktno sudjelovale u cijeloj seriji manjih i većih regionalnih sukoba, koji se nazivaju surogat ratovima. Hladni rat je formalno dokinuo savezništvo protiv Trećeg Reicha iz Drugog svjetskog rata, tako da su Sovjetski Savez i Sjedinjene Države postale dvije sukobljene velesile s dijametralno suprotnim političkim i ekonomskim načelima. Sovjetski Savez je bio marksističko-lenjinistička, jednopartijska država na čelu s Komunističkom partijom i prisutnom tajnom policijom, a koju je u prvim godinama vodio diktator (Staljin), a kasnije mala skupina političkih moćnika (Politbiro). Sve do posljednjih godina Hladnoga rata, partija je u Sovjetskom Savezu kontrolirala gotovo sve aspekte javnog života, uključujući medije, vojsku, gospodarstvo i organizacije. Uz to je izvršavala indirektnu kontrolu u ostalim zemljama Istočnog bloka i uvelike financirala komunističke partije diljem svijeta; ponekad joj je konkurencija bila NR Kina, a posebice nakon Kinesko-sovjetskog raskola iz 60-ih godina. Opozicija sustavu bio je Zapadni blok, kojeg su dominantno sačinjavale kapitalističke zemlje s razvijenom demokracijom, slobodnim medijima i nezavisnim organizacijama. S godinama se isprofilirala i treća strana, Pokret nesvrstanih, kojoj su pripadale neutralne zemlje čiji je cilj bilo održavanje dobrih odnosa s obama stranama. Iako se dvije velesile nikada nisu direktno sukobile, bile su izrazito dobro naoružane i spremne za mogući, totalni nuklearni svjetski rat. Postojale su nuklearne strategije čiji je cilj bilo obeshrabrivanje suprotne strane od napada, s obzirom da je postojala prijetnja da će napadač, u slučaju nuklearnog napada, biti potpuno uništen; ta je strategija poznata kao osigurano uzajamno uništenje. Osim preko ekstenzivnog razvoja nuklearnog oružja i jačanja vojnih snaga, dvije sukobljene strane su težnju za dominacijom izražavale kroz razne surogat sukobe diljem svijeta, psihološko ratovanje, kampanje masovne propagande i špijunažu, rivalstvo u sportu i tehnološkim natjecanjima poput svemirske utrke.

Prva faza Hladnog rata započela je u prve dvije godine nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. godine. Sovjetski Savez je konsolidirao svoj utjecaj u zemljama Istočnog bloka, dok su Sjedinjene Države započele globalnu politiku zadržavanja kako bi osporili sovjetsku moć, davale su vojnu i financijsku pomoć europskim zemljama (primjerice, podrška antikomunistima u Grčkom građanskom ratu) te su formirale NATO savez. Berlinska blokada (1948–49) je bila prva velika kriza Hladnoga rata. Pobjedom komunista u Kineskom građanskom ratu i izbijanjem Korejskog rata (1950–53), sukob se proširio. Sovjetski Savez i Sjedinjene Države su se natjecale oko dominacije u Latinskoj Americi te u zemljama Afrike i Azije koje su prolazile kroz proces dekolonizacije. Sovjeti su, u međuvremenu, tenkovima ugušili Mađarsku revoluciju iz 1956. godine. Širenje i eskalacija sukoba doveli su do novih kriznih situacija diljem svijeta, poput Sueske krize (1956.), Berlinske krize (1961.) i Kubanske raketne krize (1962.). Nakon potonje, Hladni rat je ušao u novu fazu u kojoj je svijet vidio Kinesko-sovjetski raskol, koji je zakomplicirao odnose u komunističkom svijetu, ali i sve veću autonomiju američkih saveznika, poput Francuske. Sovjeti su 1968. godine, ponovno tenkovima, ugušili Praško proljeće, pokušaj liberalizacije komunizma u Čehoslovačkoj, dok je od Amerike podržavani Južni Vijetnam teško poražen u Vijetnamskom ratu (1955–75), što je bio fijasko koji je zahtijevao promjenu politike u Sjedinjenim Državama.

Do 70-ih godina, obje su strane pokazale interes za prilagodbe s ciljem stvaranja stabilnijeg i predvidljivijeg međunarodnog sustava, što je dovelo do primjene politike detanta, pregovora o ograničenju strateškog naoružanja (SALT) i ostvaranje odnosa između Sjedinjenih Država i NR Kine s ciljem kontriranja Sovjetskom Savezu. Početkom Sovjetsko-afganistanskog rata 1979. godine, politika detanta je krahirala. Rane 80-e dovele su do nove eskalacije odnosa tokom koje su Sovjeti oborili KAL-ov let 007, a NATO organzirao vojne vježbe Able Archer 83 (1983.). Sjedinjene Države su pojačale diplomatski, vojni i ekonomski pritisak na Sovjetski Savez i to u periodu kada je komunistička velesila već patila od ekonomske stagnacije. Sredinom 80-ih, novopostavljeni sovjetski vođa, Mihail Gorbačov, predstavio je liberalne reforme znane kao glasnost i perestrojka te zaključio sovjetski rat u Afganistanu. Istovremeno, diljem Istočne Europe dolazi do pojačanih zahtjeva za autonomijom, posebice u Poljskoj. Gorbačov je, s druge strane, odbio slati Crvenu armiju u zemlje Varšavskog pakta, kao što je Sovjetski Savez radio u prošlosti. Posljedica toga bio je val revolucija u kojima su mirno svrgnuti komunistički sistemi u Istočnoj Europi; jedini izuzetak bila je Rumunjska revolucija. Komunistička partija Sovjetskog Saveza je ubrzo izgubila političku moć te je ubrzo i zabranjena nakon neuspjelog puča u kolovozu 1991. godine. Sve to dovelo je do formalnog raspada Sovjetskog Saveza u prosincu 1991. godine, što je izazvalo domino efekt i dovelo do pada komunizma u zemljama poput Mongolije, Kambodže i Južnog Jemena.

Hladni rat i sva događanja iz tog perioda ostavili su neizbrisivu ostavštinu. Na njega se često referiralo u popularnoj kulturi, posebice u špijunski orijentiranim djelima (poput globalno popularnog serijala o tajnom agentu Jamesu Bondu) i onima koja su tematizirala nuklearno ratovanje.

Sadržaj/Садржај

Nastanak termina[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Hladni rat (termin)
I dok je pisac George Orwell (lijevo) zaslužan za opći termin "hladni rat", američki politički savjetnik Bernard Baruch (desno) prvi je primijenio taj termin u kontekstu u kojem se koristi danas.

Po završetku Drugog svjetskog rata, engleski pisac George Orwell, koji se proslavio antiutopijskim romanom 1984. i satiričnim romanom Životinjska farma, u svom eseju "You and the Atomic Bomb" (sh. "Vi i atomska bomba"), objavljenom 19. listopada 1945. godine u Tribuneu, koristi termin hladni rat u općem smislu. Razmišljajući o svijetu koji živi u sjeni prijetnje od nuklearnog rata, Orwell se referirao na ideju o polariziranom svijetu američkog teoretičara Jamesa Burnhama, pišući:

Wikiquote „Gledajući na svijet u cjelini, smjer u kojem idemo desetljećima ne vodi prema anarhiji, nego prema ponovnom nametanju ropstva.... Teorija Jamesa Burnhama je bila jako aktualna, ali samo mali broj ljudi je dosad razmatrao njezine ideološke implikacije — to jest, kakav bi pogled na svijet, kakva uvjerenja i kakva društvena struktura bi vjerojatno prevladali u državi koja bi u startu bila neosvojiva i u permanentnom stanju "hladnog rata" sa svojim susjedima.“
(George Orwell, "You and the Atomic Bomb"[1])

Dana 10. ožujka 1946., Orwell je u The Observeru napisao: "nakon moskovske konferencije prošlog prosinca, Rusija je započela voditi 'hladni rat' protiv Britanije i Britanskog Imperija" .[2]

Prvo korištenje ovog termina s ciljem opisivanja specifičnog, poslijeratnog geopolitičkog sukoba između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država dogodilo se 16. travnja 1947. godine u govoru Bernarda Barucha, utjecajnog savjetnika demokratskih predsjednika.[3] U govori, kojeg je napisao novinar Herbert Bayard Swope,[4] Baruch govori: "Nemojmo se zavaravati: nalazimo se usred hladnog rata".[5] Kolumnist Walter Lippmann je popularizirao termin svojom knjigom, The Cold War; kada je 1947. godine upitan za izvor termina, Lippman je rekao da ga je preuzeo iz francuskog termina, la guerre froide, koji je nastao tokom 30-ih godina.[6]

Pozadina[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Korijeni Hladnog rata
Savezničke trupe u Vladivostoku u kolovozu 1918. godine, tokom savezničke intervencije u Ruskom građanskom ratu.

Postoji nesloga među historičarima oko točnog početka Hladnog rata. I dok većina njih tvrdi da je isti započeo u periodu neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, određena skupina tvrdi kako je isti započeo još 1917. godine, kada su boljševici u Oktobarskoj revoluciji preuzeli vlast u Rusiji.[7] Vođa revolucije, Vladimir Lenjin, izjavio je kako je novonastali Sovjetski Savez okružen "neprijateljskim, kapitalističkim okruženjem", a diplomaciju je smatrao oružjem koje bi Sovjetski Savez trebao koristiti da bi stvarao podjele među svojim neprijateljima, što je započelo s osnivanjem Kominterne, koja je pozivala na revolucije diljem svijeta.[8] Njegov nasljednik, Josif Staljin, smatrao je Sovjetski Savez "socijalističkim otokom", tvrdeći da se on mora pobrinuti da se "postojeće kapitalističko okruženje zamijeni socijalističkim okruženjem".[9]

Brojni događaji prije izbijanja Drugog svjetskog rata demonstrirali su veliku količinu uzajamnog nepovjerenja između Zapda i Sovjetskog Saveza, a to se nije odnosilo samo na ideološku opoziciju koju je komunizam predstavljao u odnosu na kapitalizam.[10] Primjeri toga su podrška Zapada antisovjetskim bjelogardejcima u Ruskom građanskom ratu,[7] sovjetsko financiranje britanskog općeg štrajka iz 1926. godine, što je dovelo do britanskog raskida odnosa sa Sovjetima,[11] pa Staljinova objava iz 1927. godine kako mirna koegzistencija s kapitalističkim silama "odlazi u prošlost",[12] urotničke optužbe iznesene tokom montiranog Šahtijskog procesa iz 1928. godine o navodnom britansko-francuskom planiranom puču,[13] odbijanje Sjedinjenih Država da priznaju Sovjetski Savez sve do 1933. godine[14] te staljinistički organizirani montirani Moskovski procesi tokom Velike čistke, tokom kojih su izronile optužbe o špijunaži od strane Britanije, Francuske, Japana i Trećeg Reicha.[15] Međutim, i Sovjetski Savez i Sjedinjene Države su se u međuratnom periodu uglavnom držali izolacionističke politike.[16]

U kolovozu 1939. godine, Sovjetski Savez i Treći Reich potpisuju zloglasni pakt Ribbentrop-Molotov o višegodišnjem, međusobnom nenapadanju, ali i o podjeli interesnih sfera na istoku Europe. Međutim, kada su Nijemci u lipnju 1941. godine napali Sovjetski Savez, a Japan u prosincu iste godine bombardirao luku Pearl Harbor, Sovjetski Savez se pridružio Saveznicima i tako je nastao savez međusobne koristi. Britanija će ubrzo potpisati sporazum o formalnom formiranju saveza, dok će Sjedinjene Države dati neformalnu suglasnost. Tokom samog rata, Sjedinjene Države će pomagati i Britaniji i Sovjetima kroz svoj svoj program zajma i najma.[17] Ipak, Staljin je cijelo vrijeme bio sumnjičav, vjerujući kako su se Britanija i Amerika urotile kako bi prepustile njima većinski teret borbe protiv Hitlera u Europi. Prema ovoj teoriji, zapadni saveznici su namjerno odugovlačili s otvaranjem drugog protunjemačkog fronta kako bi uskočili u posljednjem trenutku i imali presudan utjecaj u mirovnim sporazumima. Upravo je zbog toga, još za vrijeme rata, postojala snažno, mada latentno nepovjerenje između Saveznika.[18]

Kraj Drugog svjetskog rata (1945–47)[uredi - уреди | uredi izvor]

Ratne konferencije o poslijeratnoj Europi[uredi - уреди | uredi izvor]

Saveznici se nisu mogli usuglasiti oko toga kako kako će izgladati poslijeratna Europa te gdje će se i kako povlačiti granice.[19] S druge strane, sve su strane dijelile slična mišljenja oko uspostave i održavanja poslijeratne sigurnosti.[19]

Zapadni saveznici su priželjkivali sigurnosni sustav koji je uključivao uspostavu demokratskih sustava na što većem području te bi dozvoljavao zemljama da mirno riješe međusobne sporove kroz međunarodne organizacije.[20] S druge strane, Sovjeti su htjeli dominirati unutarnjom politikom susjednih zemalja.[19][21] Još za vrijeme rata, Staljin je formirao posebne kampove za obuku za komuniste iz različitih zemalja kako bi oni kasnije mogli uspostaviti tajnu policiju lojalnu Moskvi čim Crvena armija preuzme kontrolu. Sovjetski agenti su ubzro preuzeli kontrolu nad medijima, a posebice radiom; ubrzo je došlo do maltretiranja i zabrane djelovanja svim građanskim institucijama, od omladinskih organizacija do škola, preko crkava pa sve do političke opozicije.[22] Staljin je također priželjkivao nastavak mira s Britanijom i Sjedinjenim Državama, nadajući se kako će se moći posvetiti internoj rekonstrukciji i ekonomskom rastu.[23]

Zapadni saveznici su, pak, također bili podijeljeni oko svojih vizija poslijeratne Europe. Rooseveltovi ciljevi – vojna pobjeda u Europi i Aziji, realizacija globalne američke ekonomske nadmoći nad Britanskim Imperijem i stvaranje svjetske mirovne organizacije – bili su globalniji od onih Churchillovih, koji su se bazirali na uspostavu kontrole nad Mediteranom, opstanak Britanskog Imperija te nezavisnost srednjo- i istočnoeuropskih država, koje bi figurirale kao tampon zona između Sovjeta i Britanije.[24]

Iz američke perspektive, Staljin se činio kao potencijalni saveznik u ostvarivanju njihovih ciljeva, dok su ga Britanci smatrali najvećom prijetnjom ostvarivanju svojih. Kako su Sovjeti već bili okupirali dobar dio srednje i istočne Europe, Staljin je imao ključnu prednost, što je dovelo do situacije da se Britanci i Amerikanci natječu za ostvarivanje prednosti. Razlike između Roosevelta i Churchilla dovele su do serije pojedinačnih sporazuma sa Sovjetima. Tako je, u listopadu 1944. godine, Churchill otputovao u Moskvu i dogovorio podjelu Balkana na interesne sfere, dok je u Jalti Roosevelt potpisao identičan sporazum sa Staljinom po pitanju Azije te je odbio podržati Churchilla po pitanju Poljske i reparacija.[24]

Daljnji pregovori među Saveznicima o poslijeratnoj ravnoteži moći u Europi nastavljeni su na konferenciji u Jalti u veljači 1945., međutim Churchill, Roosevelt i Staljin ponovno nisu uspjeli postići čvrsti konsenzus oko situacije u poslijeratnoj Europi.[25] U travnju 1945., Roosevelt umire, a nasljeđuje ga Harry S. Truman, dotadašnji potpredsjednik, koji nije vjerovao Staljinu te je odlučio potražiti savjet elitne skupine vanjskopolitičkih intelektualaca. Konačno pronašavši čvrstog saveznika, Churchill je zajedno s Trumanom oštro prigovarao, između ostalog, sovjetskoj odluci da podrži Lublinsku vladu ispred Poljske vlade u egzilu u Londonu, koja je već ranije prekinula sve odnose sa Sovjetima.[26]

Nakon savezničke pobjede u Europi, Sovjetski Savez je faktički izvršio okupaciju cijele srednje i istočne Europe,[25] dok su snažne zapadne snage ostale stacionirane u zapadnoj Europi. U od saveznika okupiranoj Njemačkoj, četiri velesile (Francuska, Sjedinjene Države, Sovjetski Savez i Ujedinjeno Kraljevstvo) uspostavile su okupacijske zone i dogovorile labavu podjelu vlasti na četiri dijela.[27]

Savezička konferencija u San Franciscu iz 1945. godine dovela je do formiranja međunarodne organizacije Ujedinjenih nacija, zadužene za svjetski mir, međutim Vijeće sigurnosti je ubrzo ostalo bez realnog utjecaja zbog prava članica na korištenje veta.[28] Sve je to, dakako, dovelo do toga da Ujedinjene nacije u jednom periodu postanu tek neaktivni forum za razmjenu polemičke retorike, na kojeg su Sovjeti gledali isključivo kao na propagandnu tribinu.[29]

Potsdamska konferencija i kapitulacija Japana[uredi - уреди | uredi izvor]

Posljednji sastav "Velike trojke" na Potsdamskoj konferenciji: Clement Attlee (UK), Harry S. Truman (SAD) i Josif Staljin (SSSR). Sovjetski lider je bio jedini član "Velike trojke" koji je kontinuirano sudjelovao na svim konferencijama.

Velika trojka ponovno se sastala u srpnju 1945. godine, nakon njemačke kapitulacije, u Potsdamu; Truman i Staljin su ostali za cijelog trajanja konferencije, dok je Churchilla usred iste zamijenio Clement Attlee, koji je u međuvremenu postao novi britanski premijer. Na toj su se konferenciji konačno iskristalizirale ozbiljne razlike u gledištima oko budućnosti Njemačke te ostatka srednje i istočne Europe.[30] Uz sve to, rastući animozitet među sudionicima i ratoborni tonovi poslužili su kao dokaz njihovih međusobnih sumnji u neprijateljske namjere onih drugih i povod za još snažnije zauzimanje svojih stavova.[31] Na ovoj je konferenciji Truman informirao Staljina kako Sjedinjene Države posjeduju novo, moćno oružje.[32]

Staljin je, doduše, itekako bio svjestan da Amerikanci rade atomsku bombu te je, kako je i sovjetski program bio u punom pogonu, mirno reagirao na te vijesti. Čak je rekao da je zadovoljan tim vijestima te kako se nada da će bomba biti upotrebljena protiv Japana.[32] Tjedan dana nakon konferencije, Sjedinjene Države su bacile atomsku bombu na japanske gradove Hiroshimu i Nagasaki; Japan je ubrzo kapitulirao. Nedugo nakon bombardiranja, Staljin se žalio američkim dužnosnicima jer je Truman Sovjetima ponudio malo realnog utjecaja u okupiranom Japanu.[33]

Nastanak Istočnog bloka[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Istočni blok
Poslijeratne promjene u Europi i formiranje Istočnog bloka, odnosno prikaz tzv. željezne zavjese.

Još za vrijeme Drugog svjetskog rata, Sovjetski Savez je postavio temelje za nastanak Istočnog bloka tako što je izvršio invaziju, a onda i aneksiju nekoliko nezavisnih država (ili dijelova istih) u formi sovjetskih socijalističkih republika; sve je to bilo u skladu s kontroverznim paktom Ribbentrop-Molotov. Među navedene države spadaju Poljska (koja je postala dio dvaju SSR-ova),[34] Latvija (koja je postala Latvijska SSR),[35][36] Litva (koja je postala Litvanska SSR),[35][36] Estonija (koja je postala Estonska SSR),[35][36] dio istočne Finske (koji je postao Karelo-Finska SSR) te istočna Rumunjska (koja je postala Moldavska SSR).[37][38]

Srednjo- i istočnoeuropske države oslobođene od nacista i okupirane od strane sovjetskih trupa kasnije su pretvorene u satelitske države,[39] poput Istočne Njemačke,[40] Narodne Republike Poljske, Narodne Republike Bugarske, Mađarske Narodne Republike,[41] Čehoslovačke Socijalističke Republike,[42] Narodne Republike Rumunjske i Narodne Republike Albanije.[43]

Prosovjetski režimi koji su se razvili u ovim zemljama nisu sami replicirali sovjetsko komandno gospodarstvo, već su usvojile i brutalne metode koje su primjenjivali Staljin i njegova tajna policija kako bi ugušili stvarne i potencijalne protivnike.[44] U Aziji, Crvena armija je pregazila Mandžuriju u posljednjem mjesecu rata, a ubrzo je i preuzela dobar dio Koreje, sjeverno od 38. paralele.[45]

U sklopu konsolidacije Staljinove moći u Istočnom bloku, NKVD, pod vodstvom Lavrentija Berije, nadzirao je osnivanje prosovjetske tajne policije u zemljama Bloka, a čiji je cilj bilo gušenje antikomunističke opozicije.[46] Kada bi se u zemljama Bloka pojavio ikakav trag mogućeg zahtjeva za većom autonomijom, Staljin se s tim osobama obračunavao kao i sa svojim predratnim oponentima: bili bi uklonjeni s vlasti, bilo bi im suđeno, a nakon čega bi bili zatvoreni ili, pak, pogubljeni;[47] najeklatantniji primjer ovoga je bugarski vođa Georgij Dimitrov.

U ovom je periodu ponovno izabrani britanski premijer, Winston Churchill, imao bojazan kako Sovjetski Savez, a sve zbog velikog broja sovjetskih trupa stacioniranih diljem Europe nakon rata i percepcije o nepouzdanosti Josifa Staljina, predstavlja ozbiljnu opasnost Zapadnoj Europi. [48]

Pripreme za "novi rat"[uredi - уреди | uredi izvor]

Sačuvani ostaci željezne zavjese na teritoriju današnje Češke.

U jeku rastućih tenzija, u veljači 1946. godine, zamjenik američkog ambasadora u Moskvi, George F. Kennan, poslao je iz sovjetskog glavnog grada tzv. "Dugi telegram" u kojem je oštro kritizirao sovjetsku politiku i odbacio svaku mogućnost mirne koegzistencije, smatrajući kako su odnosi sa Sovjetskim Savezom "nesumnjivo najveći izazov s kojim se naša diplomacija ikad suočila i vjerojatno najveći s kojim će se ikada suočiti". Izvještaj o tobožnjoj prijetnju koju je sovjetski komunizam predstavljao američkom načinu života poslužio je Sjedinjenim Državama da jasno artikuliraju svoj snažno izraženi animozitet prema Sovjetima te je bio osnova za cjelokupnu američku politiku prema Sovjetskom Savezu za trajanja Hladnog rata.[49] U rujnu iste godine, Sovjeti su naručili vlastitu inačicu telegtama, tzv. Novikovljev telegram, tobože poslan od strane tadašnjeg sovjetskog ambasadora u Washingtonu, a zapravo naručen i "koautoriziran" od strane Vjačeslava Molotova, sovjetskog ministra vanjskih poslova. U istom tonu kao i onaj Kennanov, Novikovljev telegram je iznosio teške i prenapuhane optužbe protiv Sjedinjenih Država, optužujući ih da su monopolistički kapitalisti koji vojnom silom žele izazvati novi rat i ostvariti dominaciju u svijetu.[50]

Dana 6. rujna 1946. godine, američki državni tajnik James F. Byrnes je u Stuttgartu održao poznati govor u kojemu je javno obznanio da Sjedinjene Države odustaju od ranije predloženog Morgenthauovog plana (o podjeli i deindustrijalizaciji poslijeratne Njemačke) i upozorio Sovjete da Amerika namjerava zadržavi vojnu prisusnost na tlu Europe do daljnjega.[51] Da se ovdje radilo o jednom od prvih javnih napada i jednoj od prvih otvorenih eskalacija u odnosima Zapada i Istoka, potvrdio je i sam Byrnes mjesec dana kasnije, kada je rekao: "Suština našeg programa bila je pridobiti njemački narod... bila je to bitka nas i Rusa za umove...".[52]

Vraćajući se natrag, samo par tjedana nakon Kennanovog telegrama, britanski premijer Churchill, inače jedan od najžešćih oponenata Sovjetskog Saveza, na sveučilištu u gradu Fultonu, Missouri, održao je svoj slavni govor "Mišićje mira", u kojem je prvi puta upotrijebio termin željezna zavjesa, koji će u narednim godinama postati jedan od najvažnijih političkih fenomena Hladnog rata.[53] U tom je govoru Churchill pozvao na angloameričku alijansu protiv Sovjeta, koje je optužio da su uspostavili "željeznu zavjesu" od "Szczecina na Baltiku do Trsta na Jadranu". U periodu kada su posljedice Drugog svjetskog rata bile itekako prisutne u društvenoj svijesti, ovo su bili sve otvorenije naznake novog sukoba globalne prirode.[39][54]

Početna faza Hladnog rata (1947–53)[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Hladni rat (1947–1953)

Informbiro i raskol Tito–Staljin[uredi - уреди | uredi izvor]

Josif Staljin, vođa Sovjetskog Saveza, proglasio je Tita i Jugoslaviju izdajnicima komunističkih ideala nakon raskola 1948. godine, što je dovelo do potpunog zahlađenja odnosa između dvaju komunističkih sila.
Josip Broz Tito, vođa SFR Jugoslavije, bio je jedini čelnik iz Istočnog bloka koji se otvoreno i uspješno suprpostavio Staljinovom pokušaju realizacije potpune dominacije.

U rujnu 1947. godine, pod utjecajem Sovjetskog Saveza, u Poljskoj dolazi do osnivanja Informbiroa, međunarodne organizacije zadužene za koordinaciju rada komunističkih i radničkih partija, čije je sjedište bilo u Beogradu. Ta nasljednica Kominterne, čija je funkcija trebala biti koordinacija rada komunističkih partija, pretvorila se u platformu preko koje je Sovjetski Savez provodio ortodoksnost u međunarodnom komunističkom pokretu i jačao kontrolu nad svojim satelitima u Istočnom bloku.[55] Ipak, cjelokupna ideja Informbiroa doživjela je gotovo sramotni udarac kada se jugoslavenski vođa Josip Broz Tito suprostavio Staljinovom pokušaju uspostave dominacije, što je dovelo do toga da je SFR Jugoslavija isključena iz Informbiroa 1948. godine;[56] sjedište je tada preseljeno u Bukurešt.

Potez kojeg su Sovjeti tumačili kao nelojalnost Jugoslavije komunističkim idealima, a u Jugoslaviji kao Titovo hrabro pokazivanje nacionlnog ponosa i suprostavljanje Staljinovoj hegemoniji, doveo je do drastičnog pogoršanja odnosa između dvaju komunističkih zemalja i približavanja Jugoslavije ideji nesvrstanosti. U pozadini priče svakako je stajao i konflikt između Jugoslavije i Bugarske oko utjecaja na Balkanu, a koji je Staljinu bio smetnja u realizaciji potpune dominacije nad Istočnim blokom;[57][58] u siječnju 1948., prije raskola između Tita i Staljina, Tito je bio pozvan u Moskvu zajedno s Georgijem Dimitrovim, bugarskim vođom, međutim odbio je poziv i poslao Edvarda Kardelja. U međuvremenu je došlo do prekida odnosa, a Georgij Dimitrov je 1949. godine naglo umro u Moskvi pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima.[58][59]

Period rezolucije Informbiroa obilježit će jugoslavensku politiku u godinama nakon raskola 1948., ali i balans snaga u Istočnom bloku, odnosno jačanje Jugoslavije kao nezavisne komunističke sile, što će kasnije biti potvrđeno kroz njezinu značajnu ulogu u Pokretu nesvrstanih. Odnosi sa Sovjetskim Savezom obnovljeni su 1955. godine u jeku procesa destaljinizacije, a godinu dana kasnije je Informbiro i službeno raspušten.

Zadržavanje i Trumanova doktrina[uredi - уреди | uredi izvor]

Predsjednik Harry S. Truman se 12. ožujka 1947. godine obratio Kongresu s pozivom na dodjeljivanje financijske pomoći grčkim monarhistima i predstavio svoju doktrinu o zaustavljanju širenja komunizma.

Istovremeno dok je Staljin jačao svoju vlast u Europi, savjetnici američkog predsjednika Harryja S. Trumana su ga, još tokom 1947. godine, instruirali da poduzme konkretne korake protiv sovjetske ekspanzije, navodeći Staljinove tobožnje pokušaje (u jeku poslijeratnog kraha i konfuzije) da podrije Sjedinjene Države stvaranjem rivalstava među kapitalističkim silama, što bi moglo dovesti do novog rata.[60] Posebna žarišna točka u tom periodu bila je Grčka, gdje se vodio žestoki građanski rat između prozapadnih monarhista, podržavanih od strane Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva, i komunističkih pobunjenika, podržavanih od strane Sovjeta. U veljači 1947., britanska je vlada objavila kako ne može više financijski pomagati monarhistima u građanskom ratu, što je dalo značajnu prednost komunistima.

Američka reakcija na ovakav tijek događaja bila je tzv. politika zadržavanja,[61] čiji je glavni cilj bio zaustavljanje širenja komunizma. U ožujku iste godine, Truman je održao govor u kojemu je pozvao na dodjelu ukupno $400,000,000 ratne pomoći Grcima te je predstavio Trumanovu doktrinu, koja je grčki rat predstavila kao sukob između slobodnih ljudi i totalitarnih režima.[61] Iako je pobunjenicima u tom periodu pomagala i Titova Jugoslavija,[14] američka politika je optužila jedino i isključivo Sovjete da su se urotili protiv grčkih monarhista s ciljem ekspanzije svog utjecaja.[62]

Trumanova doktrina je označila prekretnicu u američkoj politici, a za posljedicu je imala ujedinjenje republikanaca i demokrata s ciljem vođenja zajedničke, dvostranačke obrambene i vanjske politike usmjerene na zadržavanje i odvraćanje, koja je doduše oslabila za vrijeme Vijetnamskog rata, ali je ultimativno izdržala i nakon istog.[63][64] Umjerenjaci i konzervativci u Europi, kao i socijaldemokrati, pružili su praktički bezuvjetnu podršku zapadnom savezu,[65] dok su europski i američki komunisti, financirani od strane KGB-a i sudionici njegovih obvještajnih operacija, podržavali Moskvu, iako su se disidenti počeli pojavljivati već oko 1956. godine.[66] U kasnijim periodima, politika konsenzusa je naišla na kritike oponenata američke intervencije u Vijetnamu, Kampanje za nuklearno razoružanje i antinuklearnog pokreta.[67]

Marshallov plan i puč u Čehoslovačkoj[uredi - уреди | uredi izvor]

Mapa koja prikazuje odnos sredstava dodijeljenih pojedinim europskim zemljama u sklopu Marshallovog plana.

Ekonomska pitanja bila su izrazito bitna u početnoj fazi Hladnoga rata. Još početkom 1947. godine, Britanija, Francuska i Sjedinjene Države pokušale su postići dogovor sa Sovjetskim Savezom oko plana za ekonomski samodostatnu Njemačku, koji bi uključivao i detaljnu papirologiju o industrijskim postrojenjima, dobrima i infrastrukturu već uklonjenoj od strane Sovjeta.[68] Plan je, naravno, propao. U lipnju iste godine, a sukladno ranije donesenoj Trumanovoj doktrini, Sjedinjene Države su izglasale Marshallov plan, plan financijske pomoći za sve europske zemlje koje su bile voljne sudjelovati, uključujući i Sovjetski Savez.[68] Idejni začetnik i tvorac plana bio je general George Marshall, Trumanov državni tajnik, kojemu će 1953. godine zbog tih napora biti uručena Nobelova nagrada za mir. Ovaj će program kasnije dovesti do osnivanja Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD).

Glavni cilj Marshallovog plana bila je obnova demokratskih i ekonomskih sustava u Europi, ali i borba protiv presumiranih prijetnji balansu moći na kontinentu, poput komunističkih partija koje su kroz revolucije ili izbore dolazile na vlast u europskim državama.[69] Plan je također navodio da europski prosperitet ovisi o ekonomskom oporavku Njemačke.[70] Mjesec dana kasnije, Truman je potpisao Zakon o nacionalnoj sigurnosti, osnovajući tako Ministarstvo obrane, CIA-ju i Vijeće za nacionalnu sigurnost. Ove će agencije i organizacije postati temeljma birokracija američke politike za vrijeme Hladnog rata.[71]

Portreti Klementa Gottwalda, čelnika čehoslovačkih komunista, i Josifa Staljina, na sastanku KP Čehoslovačke iz 1947. godine. Njih su dvojica bili ključne osobe u provedbi i realizaciji državnog udara 1948. godine.
Ostavka nekomunističkih ministara u vladi Klementa Gottwalda u veljači 1948. bio je jedan od ključnih događaja u padu demokratskog sustava u Čehoslovačkoj i uspostavi potpune komunističke kontrole.

Sovjeti su, ipak, bili spektični; Staljin je vjerovao da bi ekonomska integracija sa Zapadom omogućila zemljama Istočnog bloka da izmaknu sovjetskoj kontroli te da Sjedinjene Države pokušavaju kupiti prozapadni balans moći na kontinentu.[55] Zbog toga je, dakle, spriječio zemlje Istočnog bloka da primaju ikakvu pomoć u sklopu Marshallovog plana.[55] Naravno, ubrzo je došlo do razvoja sovjetske alternative američkom planu, koja je uključivala sovjetske subvencije i trgovinu sa srednjom i istočnom Europom, a koja je dobila naziv Molotovljev plan, po Staljinovom ministru vanjskih poslova, mada je nakon institucionalizacije u siječnju 1949. godine dobila naziv Savjet za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV).[14] Također, Staljin se izrazito bojao ekonomski obnovljene Njemačke; njegova vizija poslijeratne Europe uključivala je Njemačku koja ni na koji način ne može biti prijetnja Sovjetskom Savezu.[72]

Početak 1948. godine donio je prvu značajnu političku promjenu na europskom tlu. Naime, nakon niza izvještaja o jačanju "reakcionarskih elemenata", u Čehoslovačkoj, dotad jedinoj zemlji Istočnog bloka kojoj su Sovjeti dozvolili očuvanje demokratskih institucija,[73][74] domaći komunisti potpomognuti sovjetskim operativcima izvode državni udar, svrgavaju demokratsku vladu Edvarda Beneša i uspostavljaju komunističku vlast u zemlji, na čelu s Klementom Gottwaldom. Javna brutalnost samoga puča, žrtva koje je bio i ugledni diplomat i političar Jan Masaryk, koji je u ožujku iste godine preminuo pod sumnjivim okolnostima, šokirala je Zapad kao nijedan događaj do tada, izazvala kratkotraji val panike i razuvjerila čak i one malobrojne oponente Marshallovog plana o njegovoj potrebi.[75]

Politika Trumanove doktrina i Marshallovog plana dovela je do slanja milijardi dolara ekonomske i vojne pomoći zemljama Zapadne Europe, ali i Grčkoj i Turskoj te Skandinaviji, koje su također bile obuhvaćene planom. Uz američku podršku, Grci će u narednoj godini poraziti komunističke pobunjenike u građanskom ratu.[71] U Italiji, Kršćanska demokracija Alcidea De Gasperija uspjela je poraziti iznimno snažnu komunističko-socijalističku koaliciju na općim izborima 1948. godine.[76] Istovremeno, dolazi do naglašenog porasta špijunaže, bjegova iz Istočnog bloka i diplomatskih incidenata.[77]

Berlinska blokada i podjela Njemačke[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Berlinska blokada
Stanovnici Berlina promatraju slijetanje američkog aviona Douglas C-54 Skymaster na aerodrom Tempelhof u jeku blokade.
Prozapadna Zapadna Njemačka nastala je ujedinjenjem zapadnih okupacijskih zona, a bila je temeljena na demokratskom sustavu, višestranačju i slobodnim izborima te je bila nosioc ekonomske obnove poslijeratne Njemačke. Središte je bilo u Bonnu.
Prosovjetska Istočna Njemačka nastala je na području sovjetske okupacijske zone i bila je jednopartijska, socijalistička država pod sovjetskom kontrolom. Iako je SED formalno kontrolirala situaciju, ovisnost o Moskvi bila je gotovo potpuna. Središte je bilo u Istočnom Berlinu.

Kao što je bilo i za očekivati, okupirana Njemačka se pokazala kao posebno opasna žarišna točka. Tenzije su eskalirale kada su, 1. siječnja 1947. godine, Britanija i Sjedinjene Države ujedinile svoje okupacijske zone u tzv. "Bizonu", odnosno jedinstvenu zonu sastavljenu od dvaju prijašnjih, a koja će u travnju 1949. postati "Trizona", kada je i francuska zona pripojena ovim dvjema.[78] U sklopu plana za ekonomsku obnovu Njemačke, početkom 1948. godine, predstavnici nekolicine zapadnoeuropskih vlada i Sjedinjenih Država su objavili kako planiraju objediniti zapadne okupacijske zone u jedinstveni, savezni sistem.[79] Uz to, a sve sukladno Marshallovom planu, započeli su proces reindustrijalizacije i obnove njemačke ekonomije, uključujući i uvođenje nove njemačke marke, koja bi zamijenila staru, od Sovjeta devalviranu reichsmarku.[80]

Ne gubeći vremena, Staljin je već 24. lipnja 1948. godine uveo Berlinsku blokadu, jednu od prvih velikih kriza Hladnoga rata, a koja je onemogućila dotok hrane, materijala i potrepština u Zapadni Berlin sve do 12. svibnja 1949. godine.[81] Ta je odluka izazvala promptnu reakciju zapadnih saveznika, među kojima su bili Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Kanada, Australija, Novi Zeland i drugi, koji su ubrzo započeli masivni "berlinski zračni most", koji je omogućio opskrbu Zapadnog Berlina.[82]

Sovjeti su započeli agresivnu propagandnu kampanju protiv takve politike. Komunisti iz Istočnog Berlina su ponovno pokušali opstruirati općinske izbore (kao što su uradili 1946. godine),[78] koji su održani 5. prosinca 1948. godine uz izlaznost od 86.3% i uvjerljivu pobjedu nekomunističkih kandidata.[83] Ti su izbori efektivno podijelili grad na istočni i zapadni dio. Oko 300,000 stanovnika Berlina je prosvjedovalo i zahtijevalo nastavak provedbe "zračnog mosta",[84] a američki pilot Gail Halvorsen je pokrenuo Operaciju Vittles, koja je uključivala transport slatkiša za njemačku djecu.[85] U svibnju 1949. godine, Staljin se konačno povukao i prekinuo blokadu.[86][87]

Takav rasplet događaja omogućio je Zapadu da provede ranije najavljeni plan, tako da je 23. svibnja 1949. godine formalno osnovana Savezna Republika Njemačka (Zapadna Njemačka), koja je nastala ujedinjenjem triju zapadnih okupacijskih zona i bila je izgrađena na demokratskim načelima; prvi kancelar postao je Konrad Adenauer, dok je prvi predsjednik bio Theodor Heuss. Niti pola godine kasnije, kao reakciju na potez Zapada, Staljin je na teritoriju sovjetske okupacijske zone osnovao Njemačku Demokratsku Republiku (Istočna Njemačka), prosovjetsku, jednopartijsku socijalističku državu; prvi čelnik Istočne Njemačke bio je Wilhelm Pieck, a prvi šef vlade Otto Grotewohl. Tako je, nakon prve velike krize i već ranije najavljenih poteza od strane velikih sila, poslijeratna Njemačka i formalno podijeljena između Zapadnog i Istočnog bloka. Međutim, to je bio samo početak krize na tom području.

Doduše, Staljin je 1952. godine opetovano predlagao plan za unifikaciju Zapadne i Istočne Njemačke u jednu državu s demokratski izabranom vladom i pod nadzorom Ujedinjenih naroda, ali samo pod uvjetom da nova Njemačka ne bude član nijednog zapadnog vojnog saveza. Iako je sovjetski vođa poslao ukupno četiri note, Zapad ih je sve odbio, a neki historičari danas sumnjaju u iskrenost samog prijedloga.[88]

Počeci NATO-a i Radio Slobodna Europa[uredi - уреди | uredi izvor]

Predsjednik Harry S. Truman potpisuje Sjevernoatlantski ugovor, kojim je osnovan i danas postojeći NATO savez, a koji je služio kao glavna obrambena uzdanica Zapada.
Zastava NATO pakta, koji danas predstavlja najznačajniji vojni savez na svijetu.

Dana 4. travnja 1949. godine, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Sjedinjene Države, Kanada i još osam zapadnih sila potpisale su Sjevernoatlantski ugovor, kojim je osnovana Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora (NATO).[86] U kolovozu iste godine, Sovjetski Savez detonirao je svoju prvu nuklearnu bombu nedaleko od Semipalatinska, u tadašnjoj Kazaškoj SSR.[14]

Detonacija je iznenadila Zapad, koji nije očekivao tako brz razvoj sovjetskog nuklearnog oružja (Amerikanci su predviđali da takvo što neće biti do 1953., a Britanci čak do 1954.),[89] tako da je predsjednik Truman u rujnu objavio kako postoje čvrsti dokazi o tome da su Sovjeti testirali nuklearno oružje;[90] ova je izjava vrlo vjerojatno iznenadila Sovjete, koji su planirali dada pokus ostane tajan, a za posljedicu je imala pojačan pritisak za što brži završetak hidrogenske bombe i na Zapadu i na Istoku.[90]

Sve se ovo, zanimljivo, događalo u jeku podjele Njemačke na Zapadnu i Istočnu, tako da je bilo evidentno da tenzije između dvaju sila ubrzano rastu.[79][91][92][30]

Propagandna kampanja se u ovom periodu također zahuktavala. Situacija na Istočnom bloku je bila takva da su mediji zapravo bili organ države, potpuno ovisni o odlukama i informacijama koje su stizale iz vladajućih komunističkih partija. Radijske i televizijske organizacije bile su u vlasništvu države, dok su političke grupacije, a najčešće su to bile lokalne komunističke partije, kontrolirale tisak.[93] Sovjetska propaganda koristila je marksizam kako bi napadala kapitalizam, pozivajući se na eksploataciju radnika i ratnohuškački imperijalizam kao inherentne odlike tog sustava.[94]

S druge strane, najznačajniju, inicijalnu, zapadnu propagandu forsirali su BBC i Glas Amerike za područje središnje i istočne Europe,[95] međutim 1949. godine došlo je do osnivanja Radija Slobodna Europa/Radija Sloboda, propagandne medijske organizacije čiji je jedini cilj bilo mirno rušenje komunizma u Istočnom bloku.[96] Radio Slobodna Europa je ovaj cilj želio ostvariti tako što je bio surogat radio stanica, odnosno alternativa partijski i državno dominiranim medijima.[96] Bio je to projekt nekih od najznačajnijih arhitekata rane američke hladnoratovske politike, posebice onih koji su vjerovali kako će Hladni rat na koncu postati politički, ne vojni sukob, poput Georgea F. Kennana i Johna Fostera Dulles.[97]

Američki političari, među kojima su bili i Kennan i Dulles, uviđali su da je Hladni rat u svojoj biti sukob ideja.[97] Sjedinjene Države su, kroz djelovanje CIA-je, financirale cijelu seriju propagandnih projekata kako bi se borili protiv simpatija koje su različiti intelektualci u Europi i Trećem svijetu imali prema komunizmu.[98] CIA je također pokrenula i tajnu, domaću propagandnu akciju znanu kao Križarski pohod za slobodu.[99]

Početkom 50-ih godina, Sjedinjene Države su radile na ponovnom naoružanju Zapadne Njemačke te su, 1955. godine, osigurale njezino primanje u NATO.[30] U svibnju 1953. godine, Berija, koji je tada imao visoku funkciju u vladi, ponovno je predlagao unifikaciju Njemačke u neutralnu državu, sukladno ranijoj Staljinovoj noti, a sve kako bi spriječio neizbježno pristupanje Zapadne Njemačke NATO paktu.[100]

Kineski građanski rat i SEATO[uredi - уреди | uredi izvor]

Iako su Mao (lijevo) i Chiang Kai-shek (desno) bili saveznici u ratu protiv Japana (gornja slika), prvi je nakon pobjede u građanskom ratu ekspresno pristao na ponudu o savezništvu koja je stigla iz Sovjetskog Saveza (donja slika).

U isto vrijeme kada se Europa suočavala sa sve izraženijom blokovskom podjelom, krajnji istok Azije je postao novo krizno žarište. Iako su tokom Drugog svjetskog rata sklopili savezništvo kako bi porazili Japan, Mao Zedong i Chiang Kai-shek su još 1946. godine nastavili građanski rat, koji je bio započeo još 1927. godine,[101] uz prekid 1936. godine zbog rata s Japanom.[102] Kada je sukob nastavljen nakon rata, radilo se o otvorenom konfliktu Maovih komunista i Chiangovih nacionalista za prevlast na teritoriju Kine. Godine 1949., Maova Narodnooslobodilačka armija nanijela je odlučujuće poraze od Sjedinjenih Država podržavanoj vladi Kuomintanga te promptno, 1. listopada 1949. godine, proglasila osnivanje Narodne Republike Kine; shvativši značaj ovog poteza, Sovjetski Savez je brzo reagirao i sklopio savez s novom komunističkom državom.[103] Prema norveškom historičaru Oddu Arneu Westadu, komunisti su pobijedili u građanskom ratu zato što su napravili manje vojnih pogrešaka od nacionalista i zato što je Chiang u svojoj potrazi za snažnom, centraliziranom upravom antagonizirao previše interesnih grupacija u Kini. Uz to, nacionalisti su pretrpjeli znatno više štete tokom rata s Japanom. S druge strane, komunisti su vješto manipulirali različitim društvenim skupinama, poput seljaka, govoreći im točno ono što su oni htjeli čuti i skrivajući se iza fasade kineskog nacionalizma.[104]

Nakon vojnih poraza, Chiang i njegova vlada povlače se na otok Tajvan, gdje uspostavljaju Republiku Kinu. Suočena s komunističkom revolucijom u Kini i prekidom monopola nad atomskim oružjem tokom 1949. godine, Trumanova administracija je započela brzu ekspanziju svoje politike zadržavanja.[14] U tajnom dokumentu iz 1950. godine, znanom kao NSC-68,[105] Vijeće za nacionalnu sigurnost je predložilo dodatno jačanje prozapadnih savezništava i učetverostručenje troškova obrane.[14]

Sjedinjene Države su tako, početkom 50-ih godina, započele s agresivnom primjenom politike zadržavanja na zemlje Azije, Afrike i Latinske Amerike, s ciljem borbe protiv revolucionarnih pokreta, najčešće vođenih od strane komunističkih partija koje je financirao Sovjetski Savez, koji su se borili protiv obnove europskih kolonijalnih imperija diljem svijeta.[106] Istovremeno, Sjedinjene Države su formalizirale seriju sporazuma s Japanom, Australijom, Novim Zelandom, Tajlandom i Filipinima (među kojima se posebno ističu ANZUS iz 1951. i SEATO iz 1954.), koji su Amerikancima garantirali dugoročno korištenje brojnih vojnih baza.[30] Zbog serije sporazuma nastalih u ovom periodu, isti se često naziva "paktomanija".

Korejski rat[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Korejski rat
Teritorijalne promjene za vrijeme Korejskog rata u periodu od 1950. godine do primirja 1953. godine. Kao što je vidljivo, rana faza rata donijela je brojne teritorijalne promjene, dok tokom 1951. godine nije došlo do stabilizacije.
 • Snage Sjeverne Koreje i saveznika
 • Snage Južne Koreje i Ujedinjenih nacija

Posljednja velika kriza u prvoj fazi Hladnog rata, a koja je ujedno bila direktna posljedica američke politike zadržavanja, bilo je izbijanje Korejskog rata 1950. godine. Naime, nakon pobjede nad Japanom i završetka Drugog svjetskog rata, na teritoriju Korejskog poluotoka uspostavljena je Narodna Republika Koreja, privremena uprava u kojoj su se za prevlast borili Sovjetski Savez i Sjedinjene Države. S obzirom na takav razvoj situacije, Ujedinjeni narodi su predložili podjelu uprave nad poluotokom na sovjetski sjever i američki jug, s granicom na 38. paraleli. Nakon uspostave privremenih vlada na podijeljenom poluotoku, godine 1948. godine došlo je do proglašenja samostalnih država; Kim Il-sung je na sjeveru zemlje proglasio Demokratsku Narodnu Republiku Koreju (Sjeverna Koreja), komunističku državu s izgrađenim kultom ličnosti oko "vječnog vođe", dok je na jugu poluotoka proglašena Republika Koreja (Južna Koreja), demokratska republika pod američkom zaštitom. No, za razliku od podjele Njemačke, podjela Koreje nije prošla bez posljedica.

Niti dvije godine kasnije, Kimova Korejska narodna armija izvršila je invaziju na Južnu Koreju, posljedica koje je bio početak Korejskog rata.[107] Idejni začetnik invazije bio je glavni Kimov saveznik, Josif Staljin, koji je "isplanirao, pripremio i inicirao" istu,[108] izradivši "detaljne [ratne] planove", koji su preneseni u Pjongjang.[109][110][111][112] No, na Staljinovo iznenađenje,[14] Ujedinjeni narodi su otvoreno podržali obranu Južne Koreje, iako su Sovjeti u tom periodu bojkotirali sjednice zato što je Tajvan, namjesto NR Kine, imao stalno mjesto u Vijeću.[113] Ubrzo je došlo do formiranja zajedničke komande u kojoj su sudjelovali časnici iz Južne Koreje, Sjedinjenih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, Turske, Kanade, Kolumbije, Australije, Francuske, Južnoafričke Republike, Filipina, Nizozemske, Belgije i Novog Zelanda, a sve s ciljem zaustavljanja sjevernokorejske invazije.[114] Na čelu zajedničke komande bio je proslavljeni američki general, Douglas MacArthur.

Iako su do kraja ljeta 1950. godine Kimove trupe rapidno osvojile gotovo cijeli poluotok, uključujući i Seoul, poraz kod Incheona u rujnu iste godine označio je kraj sjevernokorejske dominacije i početak povlačenja (u jednom su trenutku i snage Ujedinjenih nacija imale kontrolu nad gotovo cijelim poluotokom). Sjeverna Koreja je, uz snažnu kinesku i pozadinsku sovjetsku podršku, uspijevala donekle parirati Ujedinjenim nacijama do 1952. godine, međutim ratnovanje je uzelo svoj danak i dvije azijske zemlje su već do kraja iste godine bile spremne okončati rat, međutim Staljin je inzistirao da se borbe nastave;[30] u međuvremenu je među snagama UN-a došlo do ozbiljnog raskola između generala MacArthura i predsjednika Trumana oko načina vođenja sukoba (MacArthur je predlagao žestoki napad na Kinu, što je Truman odbio, plašeći se da bi to moglo dovesti do otvorenog koflikta sa Sovjetima; Truman je kasnije čak tvrdio da je MacArthur predlagao korištenje nuklearnog oružja, što je ovaj kasnije demantirao), što je dovelo do toga da je Truman razriješio MacArthura s mjesta vrhovnog komandanta zajedničke komande. Situacija je ubrzo došla do mrtve točke, koja je potrajala sve do Staljinove smrti 1953. godine, nakon koje su se planovi o prekidu vatre počeli ozbiljnije razmatrati.[30] Dana 27. srpnja 1953. godine, u selu P'anmunjŏmu, potpisan je sporazum o prekidu vatre, koji je faktički dokinuo Korejski rat, iako dvije strane nikada nisu formalno potpisale mirovni sporazum.

Iako kratkotrajan i bez jasnih direktnih posljedica, Korejski sukob imao je dalekosežan utjecaj. Što se tiče Zapada, sukob je direktno utjecao na NATO da krene s razvijanjem vojne infrastrukture.[115] Snažne podjele bile su i u javnosti na Zapadu, posebice u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje je dobar dio javnosti bio protiv konflikta, bojeći se eskalacije rata s komunističkom Kinom te možebitnog nuklearnog rata. Britanski političari su se, stoga, zalagali za brzo razrješenje sukoba i ponovno ujedinjenje Koreje pod kontrolom Ujedinjenih nacija, uz odlazak svih stranih trupa s poluotoka.[116] Ovakva situacija imala je negativne posljedice na angloameričke odnose. S druge strane, Istok se našao u vrlo zanimljivoj situaciji s obzirom da je pred sam kraj rata umro Staljin, što je bio početak znakovitih promjena u politici Sovjetskog Saveza, ali i odnosima Istoka i Zapada.

Sjevernokorejski diktator Kim Il-sung je zaslužan za nastanak i razvoj suvremene Sjeverne Koreje. Vođena njegovom ideologijom, Juche, Sjeverna Koreja je danas najzatvorenija zemlja svijeta, a na njezinom čelu su i dalje Kimovi potomci.

Što se same Koreje tiče, ona je nakon sporazuma o primirju ostala podijeljena na sjever i jug, uz granicu na 38. paraleli; uspostavljena je i posebna demilitarizirana zona. Sjevernom Korejom vladao je diktator Kim Il-sung, koji je izgradio snažan kult ličnosti i osigurao da njegovi potomci nastavljaju voditi državu po dinastičkom sistemu i uz neograničenu moć;[117][118] držeći se Kimove ideologije, Juche, Sjeverna Koreja je u prvim godinama Hladnog rata doživjela snažan gospodarski rast te je bila daleko ispred ratom opustošenog i gospodarski nerazvijenog juga, međutim zatvorenost prema svijetu i politika autarkije dovele su do gospodarske stagnacije u kasnijim desetljećima, posljedice koje će se osjećati godinama kasnije. S druge strane, na čelu prve republike na jugu našao se I Seungman, predsjednik koji je uživao veliku podršku Sjedinjenih Država i čiji je režim, iako autoritativan, bio znatno manje brutalan nego onaj na sjeveru, ali obojan korupcijom, koja će biti glavno razlog za njegovo svrgavanje 1960. godine.[119] Nakon tog incidenta, Južna Koreja je u roku od godine dana potpala pod vojnu diktaturu koja je, uz brojne promjene na vlasti i političku nestabilnost, opstala sve do kraja 80-ih godina, kada je u zemlju vraćeno višestranačje.

Kriza i eskalacija (1953–62)[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Hladni rat (1953–1962)

Hruščov, Eisenhower i destaljinizacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Destaljinizacija

Godina 1953. bila je prva značajna prekretnica u tijeku Hladnog rata, početak njegove druge faze, a sve zbog promjene u dinamici odnosa dvaju blokova izazvane promjenama na čelnim pozicijama u dvama velesilama.[120] Naime, u siječnju iste godine, republikanski kandidat i bivši general, Dwight D. Eisenhower, zamijenio je Trumana na mjestu predsjednika Sjedinjenih Država, što je dovelo do promjene u političkom pristupu Hladnom ratu. Naime, proračun za obranu se u posljednjih 18 mjeseci Trumanove administracije učetverostručio, što je Eisenhower smatrao pretjeranim te je želio smanjiti troškove obrane za jednu trećinu, a da pritom nastavi učinkovito voditi svoju zemlju u Hladnom ratu.[14]

Izašavši kao pobjednik u borbi za Staljinova nasljednika, Nikita Hruščov je napravio vrlo snažan, ali raznovrstan zaokret u sovjetskoj politici. Njegovi će potezi uvelike utjecati na razvoj politike Istočnog bloka, ali i na odnos sa Sjedinjenim Državama.

S druge strane, u ožujku iste godine od posljedica teškog moždanog udara umire sovjetski vođa, Josif Staljin. Ovaj je događaj ostavio dubok trag na odnose unutar Istočnog bloka, ali i na sovjetsku političku scenu, koja se suočila s novom bitkom za vlast. Iako je Staljina nakratko naslijedio Georgij Maljenkov, na koncu je u borbi za vlast pobijedio Nikita Hruščov, koji je postupku eliminirao Maljenkova, Molotova i uspješno organizirao montirani proces i pogubljenje Lavrentija Berije. I iako se očekivalo da će Hruščov nastaviti sa Staljinovom politikom, dana 25. veljače 1956. godine, novokonsolidirani sovjetski vođa je iznenadio delegate na 20. kongresu KP Sovjetskog Saveza održavši "tajni govor", u kojemu je popisao i denuncirao Staljinove zločine.[121] Bilo je to prvi puta u sovjetskoj povijesti da je neki visoki partijski dužnosnik javno nazvao Staljina zločincem i osudio ga zbog toga, a što je naznačilo promjenu u smjeru sovjetske politike. Hruščov je inicirao dugotrajni i kompleksni proces destaljinizacije, tvrdeći da je jedini način da se Sovjetski Savez reformira i napreduje tako da prizna i odrekne se pogrešaka učinjenih u prošlosti.[71] Ovakva je politika imala odraza na odnose kako u Istočnom bloku, tako i prema Zapadu.

Zaokret u sovjetskoj politici bio je prilično evidentan. Tako je Hruščov 18. studenog 1956. godine, prilikom obraćanja zapadnim ambasadorima tokom domjenka u poljskoj ambasadi u Moskvi, izrekao svoju slavnu rečenicu, kojom je šokirao sve prisutne: "Sviđalo se to vama ili na, povijest je na našoj strani. Pokopat ćemo vas!"[122] Kasnije je tvrdio kako nije referirao na nuklearni rat, već na povijesno predodređenu pobjedu komunizma nad kapitalizmom.[123] Istovremeno, Hruščov je rehabilitirao antistaljinističke političke zatvorenike, objavljivao romane Aleksandra Solženjicima i drugih, tada, kontroverznih pisaca i obnavljao odnose sa SFR Jugoslavijom, dok su tokom iste godine sovjetski tenkovi krvavo gušili antikomunistički ustanak u Mađarskoj, a Hruščov lupao cipelom u znak protesta na sastanku Ujedinjenih nacija 1960. godine. Tokom 1961. godine, Hruščov je izjavio da će, iako su Sjedinjene Države trenutno ispred Sovjetskog Saveza, manjak stanova biti eliminiran, konzumeristička dobra postati suvišna i da će, kroz dva desetljeća, "izgradnja komunističkog društva" u Sovjetskom Savezu biti gotova "u glavnini".[124]

Kao odgovor na promjenu politike na Istoku, Eisenhowerov državni tajnik, John Foster Dulles, inicirao je tzv. politiku "Novog pogleda" na Trumanovo zadržavanje, smatrajući kako se Sjedinjene Države moraju više oslanjati na nuklearno oružje u konfrontaciji s neprijateljima.[71] Dulles je predstavio i doktrinu "masovne osvete", prijeteći agresivnim američkim odgovorom na eventualnu sovjetsku agresiju. Nuklearna superiornost u tom trenutku omogućila je, primjerice, Eisenhoweru da lako riješi probleme oko sovjetske intervencije tokom Sueske krize 1956. godine.[14] Američki planovi za nuklearni rat krajem 50-ih godina uključivali su "sistemsko uništenje" čak 1,200 urbanih središta u Istočnom bloku i Kini, uključujući Moskvu, Istočni Berlin i Peking, a glavni cilj napada bilo bi civilno stanovništvo.[125]

Varšavski pakt i Mađarska revolucija[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon što je NSR Albanija napustila pakt 1968., njezina je zastava uklonjena sa službenog grba te organizacije, čije je geslo bilo "Savez mira i socijalizma".

Iako je Staljinova smrt 1953. godine uvelike smanjila tenzije, situacija u Europi je i dalje bila vrlo napeta i zapravo se radilo o vrlo neugodnom primirju,[126] što se iskristaliziralo 1955. godine. Naime, iako je Sovjetski Savez već do 1949. godine bio sklopio pojedinačne sporazume o međusobnoj pomoći sa svim zemljama Istočnog bloka,[127] te je godine došlo do sklapanja multilateralnog Sporazuma o prijateljstvu, suradnji i međusobnoj pomoći između osam zemalja Istočnog bloka (Albanija će 1968. godine formalno napustiti pakt); sporazum će u povijest ući kao Varšavski pakt.[30] Varšavski pakt figurirao je, zapravo, kao alternativa NATO paktu, a nastao je kao posljedica odbijanja prijedloga za reunifikaciju Njemačke te ponovnog naoružavanja i primanja Zapadne Njemačke u NATO; iako je formalno imao puno širi kontekst, Varšavski pakt je faktički djelovao, primarno, kao vojni savez. Zbog činjenice da je Sovjetski Savez već imao pojedinačne sporazume sa svim članicama pakta, Zapad je njegovo sklapanje smatrao suvišnim.[128]

No, tokom naredne godine, unatoč promjeni politike, Istočni blok je doživio snažan udarac, za kojeg su mnogi kasniji komentatori tvrdili da je napravio nepopravljivu štetu. Prvo je u lipnju 1956. godine došlo do nasilnog radničkog ustanka u poljskom Poznańu, u kojem su ustanici tražili bolje uvjete za radnike u državi koja je i tri godine nakon njegove smrti, još uvijek provodila staljinističku politiku pod Bolesławom Bierutom i Edwardom Ochabom, koji je tokom svog kratkotrajnog mandata odobrio nasilno gušenje ustanka u kojemu je stradao velik broj ljudi.[129][130] Ipak, bilo je evidentno kako je u Poljskoj proces poststaljinističkog "otapanja" bio u tijeku i kako su promjene neizbježne. Władysław Gomułka se ubrzo isprofilirao kao umjerenjak koji je uspješno ispregovarao sa Hruščovim brojne povlastice za Poljsku, iskoristivši situaciju u kojoj se Sovjetski Savez nalazio (destaljinizacija i opća osuda Staljina kao vođe) kako bi uveo brojne liberalne reforme u Poljskoj. Međutim, iako je staljinizam u Poljskoj došao do svog kraja, a Gomułkine reforme su imale značajnog utjecaja, početkom 60-ih je upravo Gomułka zaustavio liberalizaciju i provodio znatno konzervativniju politiku, mada i dalje blažu od one svojih prethodnika. Međutim, Poljska nije bila tako znakovito krizno žarište, kao što je bila Mađarska.

Mađarska revolucija 1956. ostavila je velik trag u Istočnom bloku i pokazala do kojih granica su velesile bile spremne ići kako bi sačuvale svoj politički utjecaj. S lijeva na desno, prema redovima:
 • Ostatak srušenog, devetmetarskog spomenika Staljinu u Budimpešti;
 • Ubijeni stražar ispred središta Komunističke partije;
 • Službene zastave mađarskih revolucionara na gradskim ulicama; iste su napravljene tako da je iz sredine izrezan komunistički grb;
 • Grob poginuloj žrtvi revolucije u parku Karlovi vrtovi;
 • Sovjetski T-34 tenkovi na ulicama Budimpešte.

Nakon rata, Mađarska je postala komunistička zemlja[131][132] na čelu s Mátyásom Rákosijem, koji je bio zloglasni diktator, lojalan staljinist i advokat sovjetske politike.[133][134][135] Međutim, po uzoru na svog mentora (čijim se "najboljim učenikom" sam prozvao), Rákosi je provodio represivnu politiku koja je Mađarsku dovela u ozbiljne probleme, kako društvene[136] tako i ekonomske,[137] a situacija se, dakako, pogoršala nakon rezolucije Informbiroa i raskola između Tita i Staljina. Međutim, nakon što je Staljin umro, a Hruščov započeo s provođenjem destaljinizacije, Rákosi se ubrzo našao u nemilosti novog sovjetskog vodstva te je bio prisiljen podnijeti ostavku (službeno je napustio zemlju "zbog medicinskih razloga"); naslijedio ga je njegov zamjenik, Ernő Gerő, koji je kratko vladao zemljom (tek par mjeseci) u periodu znanom kao Gerőv interregnum. Ponukani poljskim primjerom, Mađari su također htjeli uvesti liberalne reforme u dotadašnji staljinistički sistem i situacija je ubrzo eskalirala krajem listopada 1956. godine, kada je došlo do revolucionarnog ustanka.[138] Nedugo nakon prvih ispaljenih hitaca i znamenitog rušenja devetmetarskog spomenika Staljinu u Budimpešti, situacija je eskalirala i ubrzo je došlo do pada vlade[139] - Gerő i premijer Hegedüs pobjegli su u Sovjetski Savez, a na čelo države došli su reformist i jedan od vođa revolucije, Imre Nagy, kao premijer, i János Kádár, kao partijski čelnik.[140] Ponukana narodnim zahtijevanjima,[141] nova mađarska vlast je raspustila tajnu policiju, izrazila kako namjerava napustiti Varšavski pakt i ponovno organizirati slobodne izbore; unatoč odobravanju poljskih liberalnih reformi, Moskva nije bila spremna pristati na ovakve zahtjeve, koji su faktički značili dokidanje sovjetskog utjecaja u toj zemlji i bili su neupitno revolucionarni u povijestnom kontekstu. Nakon što je Nagyjeva vlada izgubila podršku Moskve, Sovjetska armija je u kratkom periodu izvršila vojnu invaziju na Mađarsku[142] i tako izazvala oštru kritiku međunarodne zajednice, ali bez konkretnih poteza.[143] U jeku progona revolucionara, tisuće Mađara je uhapšeno, zatvoreno i deportirano u Sovjetski Savez,[144] a oko 200,000 Mađara je tokom općeg kaosa napustilo zemlju;[145] Nagy i ostali revolucionarni vođe su, nakon tajnih i montiranih procesa, osuđeni za izdaju i pogubljeni u narednom periodu.[146] Revolucija je, tako, krvavo ugušena 10. studenog, nakon manje od mjesec dana, a na čelu zemlje ostao je Kádár, čiji će "gulaš komunizam" u naredim desetljećima ipak donijeti značajna poboljšanja, posebice na ekonomskom planu.

Ključne ličnosti Mađarske revolucije 1956., u smjeru kazaljke na satu: Mátyás Rákosi, staljinistički diktator Mađarske smijenjen od strane Moskve; Ernő Gerő, čelnik Mađarske tokom kratkog interregnuma; Imre Nagy, mađarski premijer i jedan od vođa revolucije; i János Kádár, postrevolucionarni čelnik Mađarske i reformator tamošnjeg komunizma.

Mađarska revolucija i posljedična sovjetska vojna intervencija izazvala je značajne ideološke podjele među europskim komunistima, posebice na Zapadu, gdje su komunističke partije naglo gubile na članstvu jer su mnogi zapadni komunisti smatrali kako su Sovjeti brutalnom vojnom intervencijom izdali svoje ideale;[147] značajni istupi dogodili su se u Italiji, Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj, gdje su i Albert Camus (u otvorenom pismu, nakon kojega je raskinuo s komunizmom) i Jean-Paul Sartre (u posebnom članku, iako je i dalje ostao predani komunist)[148] oštro kritizirali intervenciju. Zapadne komunističke partije se nikada nisu oporavile od ovog udarca i nikada nisu povratile svoje članove, što je bio proces kojeg su već tada uočili različiti komentatori, među kojima je bio i jugoslavenski komunist i kasniji disident, Milovan Đilas, koji je rekao: "Rana koju je Mađarska revolucija nanijela komunizmu nikada neće moći potpuno zacijeliti."[147]

Konsolidacija Hruščovljeve i Eisenhowerove vlasti u njihovim zemljama dovela je do nešto izraženijeg i otvorenijeg ideološkog sukoba krajem 50-ih i početkom 60-ih godina. U periodu od 1957. do 1961., Hruščov je nekoliko puta zaprijetio Americi nuklearnim uništenjem, pozivajući se na superiornost sovjetskih raketa i tvrdeći da bi one mogle potpuno izbrisati bilo koji europski ili američki grad. Međutim, isti taj Hruščov je otvoreno odbacio Staljinovu ideju o neizbježnosti rata i smatrao kako je "mirna koegzistencija" moguća i nužna.[149] Ovakav stav je uvelike promijenio staljinističku ideju o klasnoj borbi koja dovodi do neizbježnog sukoba u kojem komunizam pobjeđuje u globalnom ratu; sada, mirna koegzistencija bi dozvolila kapitalizmu da se sam uruši,[150] ali i dala Sovjetima vremena da se vojno ojačaju.[151] Takva ideologija vladala je na Istoku sve do Gorbačova, čija je nova politika uvidjela kako je mirna koegzistencija kraj sam po sebi, a ne samo oblik klasne borbe.[152] S druge strane, američka ideološka propaganda temeljila se na isticanju uspjeha liberalnog kapitalizma i jačanje američke pozicije u vanjskoj politici.[153] Ipak, kao što se dogodilo i na Istoku, čak je i ta politika postepeno popuštala do kraja 60-ih godina tako da je "borba za ljudske umove", o kojoj je Kennedy govorio još 1961., izmađu dvaju suprostavljenih sustava uglavnom bila završila, a Hladni rat je zapravo postao bojno polje geopolitičkih interesa, a ne ideologija.[154] Najžešća opozicija ovakvom raspletu u američkoj politici bio je makartizam (znan i kao "Druga crvena pošast"), a koji je svoj vrhunac imao u prvoj polovici 50-ih godina. Radilo se zapravo o praksi "lova na vještice", odnosno snažnom antikomunističkom sentimentu koji se odražavao na različite aspekte i stvarao nezdrav animozitet među Amerikancima prema komunistima; njezin glavni proponent, po kojemu je i dobila ime, bio je republikanski senator iz Wisconsina, Joseph McCarthy. Makartizam se ogledao kroz korištenje različitih taktika, ali mahom se radilo o demagoškim i propagandnim tehnikama te zastrašivanjem nepostojećim neprijateljima, ali i lažnim optuživanjima, osuđivanjem bez dokaza i sličnim tehnikama, čiji je krajnji cilj bilo stvaranje lažne slike o nepostojećoj komunističkoj prijetnji američkom načinu života.[155] Jedna od direktnih posljedica makartističke politike bio je i naglašeni progon (navodnih) simpatizera komunista u američkoj zabavnoj industriji te stvaranje zloglasne Holivudske crne liste.

Berlinski ultimatum i europske integracije[uredi - уреди | uredi izvor]

Kraj 50-ih godina donio je osjetno poboljšanje odnosa između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. U srpnju 1959. godine, potpredsjednik Nixon posjetio je Sovjetski Savez, a u rujnu iste godine, Nikita Hruščov posjetio je Sjedinjene Države, uz dogovoreni uzvratni posjet predsjednika Eisenhowera Moskvi sljedeće godine. Ipak, sav napredak pao je u vodu nakon incidenta s obaranjem američkog špijunskog aviona 1960. iznad Sovjetskog Saveza, što je bio sramotan incident za Sjedinjene Države koji je osjetno pogoršao odnose. Na slici vidimo Nikitu Hruščova kako pregledava olupinu oborenog aviona.

U studenom 1958., Njemačka je ponovno postala krizno žarište kada je Hruščov Zapadu dao ultimatum da u roku od šest mjeseci uklone svoje trupe iz okupacijskih sektora Zapadnog Berlina ili će pristupna i komunikacijska prava na zapadni dio predati u ruke Istočnoj Njemačkoj, što je značilo da će Zapad moći pristupiti gradu samo ako istočnonjemačke vlasti to dozvole. Ultimatum je bio posljedica Hruščovljeve želje da Berlin pretvori u jedinstveni, nezavisni i demilitarizirani "slobodni grad"; Hruščov je, ranije, Mao Zedongu rekao kako je "Berlin muda Zapada. Svaki put kada poželim da Zapad vrišti, samo stisnem Berlin".[156] NATO je sredinom prosinca formalno odbio ultimatum,[157] a Hruščov ga je formalno povukao u svibnju 1959. godine, pristavši na zajedničku konferenciju četiriju sila o njemačkom pitanju u Ženevi.[158] Pregovori su tekli dobro i u rujnu iste godine, a nakon što je u srpnju američki potpredsjednik Richard Nixon posjetio Moskvu (tokom posjeta se održala i slavna kuhinjska debata, u kojoj su Nixon i Hruščov, usred montirane kuhinje na Američkoj izložbi, žustro raspravljali o pogodnostima komunizma u odnosu na kapitalizam i vice versa),[159][160] Hruščov je s obitelji (što je bilo neuobičajeno u to doba)[161] posjetio Sjedinjene Države i susreo se s Eisenhowerom, s kojim je imao vrlo iskren razgovor; iako je Hruščov posjetio cijelu seriju američkih gradova,[162] zanimljiva je anegdota kako mu je odlazak u Disneyland zabranjen iz sigurnosnih razloga, što je sovjetskog vođu jako naljutilo.[163] Dvojica čelnika su otvoreno razgovarali o razoružanju i njemačkom problemu, zaključivši kako ultimatumi i sukobi nisu prihvatljivo rješenje.[157][164]

Pregovori su za posljedicu imali planirani pariški samit između Eisenhowera, Hruščova, de Gaullea i Macmillana, zakazan za svibanj 1960. godine,[165][166] međutim isti je propao i prije početka zbog incidenta s obaranjem američkog špijunskog aviona U-2 nedaleko od Sverdlovska, u sovjetskom zračnom prostoru.[167] CIA-jin pilot, Francis Gary Powers, prelijetao je nad sovjetskim teritorijem kako s ciljem izrade tajnih fotografija, ali je oboren i uhapšen od strane Sovjeta. Iako su Amerikanci isprva planirali prikriti pravu namjenu Powersova leta, kasnije su morali priznati istinu, što je dovelo do otkazivanja samita i velike sramote za Sjedinjene Države,[168] ali i osjetnog pogoršanja sovjetsko-američkih odnosa. Powers je osuđen na tri godine zatvora i sedam godina teškog rada zbog špijunaže, ali je na kraju pušten već 1962. godine, nakon što su obje strane uspješno ispregovarale razmjenu zatvorenika, koja se odvila u Istočnom Berlinu; Sovjeti su, u zamjenu za Powersa, dobili svog špijuna, Rudolfa Abela, u pregovorima koje je vodio odvjetnik James B. Donovan.[169]

Interaktivni prikaz širenja i razvoja europskih integracija od početaka tokom 50-ih godina pa sve do suvremenog doba.

Još jedan važan fenomen iz 50-ih godina bile su i europske integracije, koje su zapravo bile direktan nusprodukt Hladnoga rata i proces kojeg su Truman i Eisenhower snažno promovirali, dok su kasniji američki čelnici izražavali određenu dozu skepse, bojeći se da bi ujedinjena Europa postala toliko snažan politički faktor da bi mogla voditi samostalnu politiku prema Sovjetima, nezavisnu od Amerike.[170] Ideja o integraciji započela je 1951. godine, kada je Pariškim ugovorom formulirano osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik, koja je isprva brojila tek šest članica (Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Zapadna Njemačka) i bila je gospodarskog karaktera. Rimski ugovori iz 1957. godine doveli su do osnivanja Europske ekonomske zajednice i Euratoma, što se smatra formalnim početkom kasnije Europske unije. Iako isprva gospodarskog karaktera, različite europske organizacije dobivat će i na političkom, ali i mirotvornom značaju u kasnijim godinama Hladnog rata, posebice kada su započeli valovi proširenja prema ostalim zemljama Zapadne Europe.

Treći svijet[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon Drugog svjetskog rata, brojne zemlje Trećeg svijeta bile su zahvaćene valom dekolonizacije, što je u narednim godinama i desetljećima dovelo do kraha velikih kolonijalnih imperija, ali i rastućim brojem nacionalističkih pokreta, koji su za cilj imali veću nezavisnost pojedinih zemalja od velikih sila. Ove su pojavnosti bile posebno evidentne u Africi (gdje se dekolonizacija odvijala u valovima kroz nekoliko desetljeća), Aziji (posebice Indokini i srednjoj Aziji) te Latinskoj Americi (uz nešto izraženije pojave u Centralnoj Americi).[71] Promatrajući te procese, dvije velike sile nastojale su ili ojačati ili zaštititi svoje interese u tim interesnim zonama.[171] additionally, the Soviets saw continuing losses by imperial powers as presaging the eventual victory of their ideology.[172] S jedne strane, Sjedinjene Države su nacionalističke i dekolonizacijske pokrete automatski percipirale kao komuniste, ili pak komunističke simpatizere, neovisno o stvarnom stanju, dok su, s druge strane, Sovjeti na te pokrete gledali kao na krah kapitalističke politike i dokaz pobjede komunizma, želeći to iskoristiti kako bi pojačali svoj utjecaj;[173] obje strane su prodavale oružje po Trećem svijetu kako bi ostvarili jači utjecaj.[174] Ipak, ostaje činjenica da je realnost u velikom broju slučajeva bila potpuno drugačija i da su mnogi pokreti bili potpuno nezavisni od dvaju velikih ideoloških blokova, tako da su intervencije potonjih dovele do cijele serije kriznih situacija u daljnjem tijeku Hladnoga rata.

Azija je tokom cijelog Hladnog rata bilo jednog od glavnih kriznih žarišta i jedna od najvažnijih lokacija na kojima su dvije blokovsle velesile demonstrirale silu. Uz to, na tlu azijskog kontinenta odvijali su se događaji koji će uvelike utjecati na kasnije događaje u Hladnom ratu. S lijeva na desno, prema redovima:

 • David Ben Gurion, prvi premijer Izraela, objavljuje Izraelsku deklaraciju nezavisnosti u Tel Avivu, 14. svibnja 1948. godine;
 • Sukarno u pratnji Mohammada Hatte objavljuje nezavisnost Indonezije u Jakarti, 17. kolovoza 1945. godine;
 • Borci Việt Minha polažu svoju zastavu na osvojeno središte francuskih trupa nakon pobjede u bitci za Điện Biên Phủ;
 • Džavaharlal Nehru i Mahatma Gandhi su bili glavni proponenti za nezavisnost Indije te su utjecali na njezinu, ali i svjetsku politiku u ranim fazama Hladnog rata;

 • Svrgnuti iranski premijer Mohamed Mosadek tokom suđenja na kojemu ga je Pahlavijev osudio prvo na zatvor, a onda i na doživotni kućni pritvor.

Val dekolonizacije prvo je zahvatio Aziju, još pred kraj 40-ih godina, i to specifično britanske kolonije, uz izuzetak Nizozemskih Istočnih Indija 1949. godine. Pod utjecajem Gandhijevog aktivizma i sukladno ranijim dogovorima s Londonom, Britanski Radž se tokom 1947. godine raspao, pri čemu su, isprva u formi dominiona, a kasnije i kao nezavisne zemlje, nastale Indija, Pakistan i Burma. Indija će pod vodstvom Džavaharlala Nehrua ubrzo nastaviti s provođenjem gandijevske politike, nakon što je ovoga u atentatu 1948. godine ubio Nathuram Godse, te će postati jedan od vodećih aktera u Trećem svijetu, posebice nakon Nehruova približavanja Titu i Nasseru te formiranja Pokreta nesvrstanih. Tokom 1948., mandatna Palestina je rasformirana, a na njenom je mjestu uspostavljen Izrael, što će biti glavni okidač za još uvijek aktualni Arapsko-izraelski sukob, dok će iste godine kolonijalna vlast na Cejlonu također biti ukinuta.

Nizozemske Istočne Indije rasformirane su 1949. godine, iako su nacionalistički vođe Mohammad Hatta i Sukarno još 1945. godine proglasili nezavisnost Indonezije. Na čelu s generalom Sukarnom, Indonezija je započela s provođenjem politike nesvrstanih te je bila jedna od inicijatora osnivanja Pokreta nesvrstanih; Bandunška konferencija iz 1955. godine danas se smatra ključnim okidačem za nastanak tog pokreta, koji se zalagao za "treći put" i odbijao blokovsko svrstavanje.[175][71] Osim Sukarna i već spomenutih Tita, Nassera i Nehrua, važnu ulogu imao je i ganski predsjednik Kwame Nkrumah. Iako je Pokret nesvrstanih po broju članica daleko premašivao oba bloka zajedno, njihov realni utjecaj na krojenje hladnoratovske politike bio je vrlo malen. Istovremeno dok su se ti temelji postavljali, Sukarnova politika nesvrstanosti naišla je na ozbiljne prijetnje unutar same Indonezije. Naime, 1956. godine, dio regionalnih vlastodržaca je podigao ustanak, tražeći potpunu autonomiju od Jakarte. Nakon što su pokušaji mirenja propali, Sukarno je poduzeo poteze kako bi uklonio pobunjenike s pozicije. Ipak, u veljači 1958. godine, disidentski vojni zapovjednici sa Sumatre (Ahmad Hussein) i Sulawesija (Ventje Sumual) proglasili su Revolucionarnu vladu Republike Indonezije, koja je za cilj imala svrgnuti legitimnu vladu u Jakarti. Pobunjenicima su se ubrzo pridružili i neki civilni vođe iz stranke Masyumi, među kojima je bio i Sjafruddin Prawiranegara, koji su se oštro protivili rastućem utjecaju KP Indonezije. S obzirom na antikomunistički karakter pobune, Sjedinjene Države su vidjele priliku te su, preko CIA-je, koja je igrala važnu ulogu u zakulisnim operacijama tokom Hladnog rata, slale oružuje pobunjenicima, mada je ta praksa zaključena već u travnju 1958. godine, kada je američki pilot Allen Lawrence Pope oboren u bombardiranju Ambona, koji je bio pod vladinom kontrolom. Vlada je odgovorila tako što je pokrenula zračne i pomorske napade na pobunjeničke baze u Padangu i Manadu. Pobuna je efektivno ugušena do kraja 1958. godine, a formalna predaja posljednjih pobunjenika dogodila se u kolovozu 1961. godine.[176]

Azija se pokazala kao izrazito krizno žarište u ovom periodu, mahom zato što su različite nacionalističke i nesvrstane grupacije bile trn u oku Zapadu. Sjedinjene Države su u ovom slučajevima često računale na pomoć CIA-je, koja je pokretala različite operacije s ciljem pružanja podrške njima sklonim grupacijama u zemljama Trećeg svijeta.[71] Jedan od prvih takvih slučaja bio je Iran, gdje je u travnju 1951. godine za premijera postavljen demokratski izabrani kandidat Muhamed Mosadek. Mosadek je bio strogi zagovornik politike nesvrstanosti i proveo je cijelu seriju društveno-političkih reformi koje su modernizirale Iran i unaprijedile standard građana. Ipak, kada je, kao strogi protivnik bilo kakvog stranog utjecaja na iransku politiku, Mosadek nacionalizirao Anglo-iransku naftnu kompaniju i odbio dozvoliti Britancima kontrolu nad iranskom naftom,[177] došlo je do ozbiljnog sukoba s Britanijom, koji je ubrzo eskalirao.[178] Nedugo nakon što je Winston Churchill predsjedniku Eisenhoweru rekao da se Mosadek "ozbiljno okreće prema komunizmu",[179][180][181][182] CIA je pokrenula Operaciju Ajax (u Britaniji znanu kao Operacija Boot),[183][184][185][186] čiji je glavni cilj bilo svrgavanje Mosadeka i uspostava prozapadne vlasti. Pažljivo orkestrirani državni udar zaključen je nakon pet dana i to uspješnim svrgavanjem Mosadeka u kolovozu 1953. godine, nakon čega je šah Muhamed-Reza Pahlavi preuzeo potpunu kontrolu u državi i imenovao generala Fazlollaha Zahedija novim premijerom.[187][188][189][190] Pahlavi je, kao prozapadni vladar,[191] ojačao ulogu monarha u odnosu na parlament i ojačao antikomunistički sentiment, što je ubrzo dovelo do zabrane djelovanja stranke Tudeh i progananja disidenata od strane SAVAK-a, šahove obavještajne i sigurnosne službe, formirane 1957. godine. Ovaj događaj imao je dalekosežne političke posljedice i izazvao je oštre podjele među iranskim pukom, koje će u narednim desetljećima dovesti do nove krize.

Posljednje krizno žarište na ovom kontinentu bila je Indokina, gdje se još od 1946. godine vodio rat za nezavisnost nekoliko zemalja od dotadašnjeg kolonizatora, Francuske. Iako su u sukobu sudjelovali i pobunjenici iz Laosa te Kambodže, vijetnamski Việt Minh je bio glavna okosnica u protufrancuskom ratu. I dok su Sjedinjene Države podržavale svog zapadnog saveznika, indokineski pobunjenici su uživali podršku Istočnog bloka. Više od sedam godina gerliskog ratovanja i odlučujuća pobjeda Việt Minha u bitci za Điện Biên Phủ 1954. godine, prisilili su Francusku da pristane na pregovore o odricanju kontrole nad Indokinom. Mirovni sporazum potpisan je na Ženevskoj konferenciji tokom iste godine, a osim formiranja Laosa i Kambodže, Vijetnam je službeno lišen francuske kolonijalne uprave, mada je ostao podijeljen na prosovjetski sjever i proamerički jug i to po 17. paraleli. Azija se pokazala kao strateški izrazito važno područje u početnoj fazi Hladnoga rata. I dok je Eisenhower sve do 1961. godine slao financijsku pomoć Južnom Vijetnamu kako bi ojačao prozapadni režim i destabilizirao komunistički utjecaj,[14] Hruščov je odlučio ojačati veze s nesvrstanim zemljama, posebice Indijom.[14]

Najznačajnije ličnosti prve faze dekolonizacije Afrike i njezine rane hladnoratovske povijesti. S lijeva na desno, po redovima:
Kwame Nkrumah (GAN), Patrice Lumumba (KON), Gamal Abdel Nasser (EGI), Ahmed Sékou Touré (GVI), Léopold Sédar Senghor (SEN), Félix Houphouët-Boigny (CIV), Léon M'ba (GAB), Kenneth Kaunda (ZAM), Julius Nyerere (TAN), Jomo Kenyatta (KEN), Sylvanus Olympio (TOG) i Habib Bourguiba (TUN).

Afrika je tokom procesa dekolonizacije pokazala brojne specifičnosti, što zbog činjenice da je bila gotovo cijela podijeljena između velikog broja kolonijalnih sila (do 1945. godine, tek je malen broj afričkih zemalja uživao samostalnost), što zbog činjenice da je proces stjecanja nezavisnosti bio dugotrajan i prilično turbulentan, tako da su neke zemlje morale prolaziti faze značajne političke nestabilnosti prije nego su konsolidirale situaciju. Do sredine 60-ih, velik broj afričkih zemalja stekao je nezavisnot, mada su mnoge prošle kroz nekoliko prijelaznih državnih uređenja prije nego su uspostavile stabilne režime, mada je čak i unutar takvih sustava politički kaos, izazvan čestim državnim udarima, bio gotovo svakodnevnica. Tako su, primjerice, Libija i Tunis prethodno prošle kroz kratkotrajno monarhijsko uređenje prije nego je došlo do uspostave republike, dok se slična situacija dogodila i u Egiptu, gdje su vojni časnici, predvođeni Naguibom i Nasserom, u revoluciji 1952. godine svrgnuli monarhiju (koja je postojala od 1952. godine) i formirali republiku. Egipat će ubrzo postati jedna od predvodnica Pokreta nesvrstanih, a značajan utjecaj u pokretu imat će i Gana (koja je do 1957. bila Zlatna Obala). Iako su krize u afričkoj politici bile uglavnom internog karaktera, barem u ranom razdoblju, Kongoanska kriza iz 1960. godine imala je globalne razdoblje i čak je potaknula američku intervenciju. Naime, Belgija je 1960. godine raspustila dotadašnju koloniju, na čijem je mjestu formirana Republika Kongo. Prvi predsjednik nove države bio je proamerički političar Joseph Kasa-Vubu, dok je premijer postao Patrice Lumumba. Nakon što je Belgija podržala secesioniste iz Katange i Južnog Kasaïja, koje su predvodili Moïse Tshombe i Albert Kalonji, došlo je do ozbiljne političke krize. Lumumba je upitio apel Sjedinjenim Državama i Ujedinjenim nacijama za pomoć, a kada je odbijen, okrenuo se Sovjetskom Savezu. Taj potez doveo je do raskola s Kasom-Vubuom i do još veće eskalacije ionako ozbiljne krize. U jeku međusobnih optužbi između premijera i predsjednika,[192] CIA je tajno intervenirala i pružila podršku pukovniku Josephu-Désiréu Mobutuu, koji je uz pomoć vojske preuzeo vlast u Kongu kao vojni diktator prozapadne afilijacije;[192] Lumumba je, u međuvremenu, bio uhapšen i strijeljan od strane pobunjenika u Katangi.

Sjedinjene Države su posebno promatrale situaciju u Latinskoj Americi, mahom zbog blizine tih zemalja njihovom teritoriju. Kada je početkom 50-ih godina Jacobo Árbenz Guzmán izabran za novog predsjednika Gvatemale, Sjedinjene Države su pomno pratile kapitalistički orijentiranu, reformsku politiku novog predsjednika. Ipak, kada se Árbenz Guzmán sukobio s američkom kompanijom United Fruit Company oko nacionalizacije, potonja je započela značajno lobiranje protiv njega,[193][194] što je, konsekventno, dovelo do američke intervencije; dakako da je cjelokupna politička atmosfera Hladnoga rata kao i strah da su gvatemalsku vlast infiltrirali komunisti,[195] doprinijela ovakvom raspletu, ali kriza s UFC-om je svakako bila okidač. Slično kao i u Iranu godinu ranije, CIA je 1954. godine pokrenula Operaciju PBSUCCESS, tokom koje je, u samo deset dana, Árbenz Guzmán svrgnut s vlasti,[196] a na čelo zemlje je došla proamerička vojna hunta na čijem je čelu bio Carlos Castillo Armas. Castillo Armas je zaustavio zemljišnu reformu koju je inicirao njegov prethodnik, denacionalizirao United Fruit Company, organizirao Nacionalni odbor za borbu protiv komunizma i donio Preventivni kazneni zakon protiv komunizma, sve to na direktan zahtjev Sjedinjenih Država.[197] Ostale zemlje Centralne Amerike nisu bila, barem globalno gledajući, krizna žarišta; dio njih je bio izložen stalnim političkim turbulencijama i čestim smjenama vlasti (Salvador, Honduras, Panama), obitelj Somoza je držala apsolutnu vlast u Nikaragvi uz američku podršku, Belize je i dalje bio pod britanskom upravom, a jedino je Kostarika, pod Joséom Figueresom Ferrerom, ostvarila nekakav značajniji gospodarski i politički napredak. Svakako, sve su ove zemlje mahom provodile ili bile u skladu s američkom politikom, tako da značajnijih intervencija nije bilo. S druge strane, uvjerljiva pobjeda Cheddija Jagana i njegove Narodne progresivne stranke (PPP) na kolonijalnim izborima u Britanskoj Gvajani posramila je kolonijalnu vlast u Londonu, koja je istoga ubrzo prisilila na ostavku, odbijajući priznati ustav još uvijek nezavisne zemlje.[198] Kruna je na Jagana gledala kao na prosovjetskog komunista, što nije bila potpuna istina, te je ubrzo orkestrirala krah u PPP-u kako bi oslabila Jagana,[199] međutim ovaj je nanovo pobijedio na izborima 1957. i 1961. godine; službeni London je u to vrijeme ublažio svoj stav prema Jaganu, međutim na američki je zahtjev odlučio odgoditi priznanje nezavisnosti Gvajane do trenutka u kojem bi se pronašla umjerenija alternativa Jaganu.[200] Južna Amerika je u ovom periodu bila, slično kao i većina Centralne, mala prijetnja za američku politiku, s tim da će se to u narednim desetljećima značajno promijeniti.

Kinesko–sovjetski raskol[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Kinesko-sovjetski raskol
Nekadašnji saveznici, Mao Zedong i Nikita Hruščov su se oštro sukobili oko nacionalnih interesa i ideoloških postavki, što je do 1961. godine potpuno uništilo odnose njihovih zemalja. Mao je Hruščova nazvao "površnim skorojevićem", na što mu je ovaj uzvratio nazvavši ga "luđakom na tronu".
Jedna od glavnih posljedica raskola bila je i pojačana borba dvaju sila za prevlast u komunističkom svijetu, u kojoj su Sovjeti ipak bili osjetno uspješniji:
  Sovjetski Savez i prosovjetske komunističke države
  NR Kina i prokineske komunističke države
  Neutralne komunističke države (Sjeverna Koreja i SFR Jugoslavija)
  Nekomunističke države

Iako je Hruščovljev raskid sa staljinizmom načelno bio dobar potez, taj događaj iz 1956. godine imao je ozbiljne posljedice po sovjetske odnose s Maovom NR Kinom; Sovjetski Savez i NR Kina su u to vrijeme bile dvije najveće komunističke zemlje na svijetu. Sam raskol započeo je u trenutku kada je Mao otvoreno stao u Staljinovu obranu, suprostavivši se tako Hruščovu i njegovom procesu destaljinizacije. Kineski vođa je optužio sovjetskog kolegu da je izgubio svoj revolucionarni duh te ga je nazvao površnim skorojevićem,[201] na što je ovaj Maoa opisao kao "luđaka na tronu",[202] mahom se referirajući na njegov proratni stav prema Zapadnom bloku.

Sam raskol bio je posljedica dvaju velikih faktora, a to su bili nacionalni interesi obaju zemalja, ali i njihove različite interpretacije komunističke ideologije. Ovo potonje se najbolje manifestiralo kroz doktrinu mirne koegzistencije; dok je Maova Kina, po uzoru na Staljina, imala proratni stav prema Zapadu, odbijajući mirnu egzistenciju kao revizionizam,[203] jedna od osnovnih postavki Hruščovljeve vlasti bila je upravo ta doktrina. Razlike su s vremenom postajale sve očitije tako da je do 1961. godine, kada je raskol bio potpun, postalo jasno da se dvije zemlje ideološki ne mogu približiti; Komunistička partija Kine je Sovjete tada nazvala "revizionističkim izdajicama".[203]

Hruščov je u narednom periodu pokušao poboljšati odnose, međutim svaki njegov pokušaj je tvrdoglavo i bez razmišljanja odbijen od strane Kineza.[201] Takav rasplet doveo je do oštrog propagandnog rata između dvaju sila,[204] ali i zaoštrene borbe za globalnu prevlast unutar komunističkog svijeta,[205] u kojoj su Sovjeti ipak ostvarivali značajnu prednost. Također, raskol je za posljedicu imao zbližavanje Kine i Sjedinjenih Država tokom 70-ih godina, a odnosi između Kine i Sovjeta su ostali loši sve do samoga kraja Hladnog rata.

Historičar Lorenz M. Lüthi je situaciju opisao na sljedeći način:

Wikiquote „Kinesko-sovjetski raskol je bio jedan od ključnih događaja Hladnoga rata, jednako važan kao i izgradnja Berlinskog zida, Kubanska raketna kriza, drugi Vijetnamski rat i približavanje Kine i Sjedinjenih Država. Raskol je pomogao u određivanju generalnih okvira Drugog Hladnog rata, a posebno je utjecao na tijek drugog Vijetnamskog rata.“

Svemirska utrka[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Svemirska utrka

Kao što je već rečeno, Hladni rat nije bio samo ideološko-političko-vojni sukob - bio je to sukob za prevlast u svim aspektima života, sukob dvaju velesila oko toga čiji će modus vivendi postati dominantan. Osim utrke u nuklearnom naoružanju,[30][207] dvije sile su se u početnoj fazi natjecale i u tzv. svemirskoj utrci, koja je zapravo bila demonstracija sile dvaju blokova po pitanju letova u i istraživanja svemira.

Pioniri sovjetskog svemirskog programa, u smjeru kazaljke na satu: Jurij Gagarin, prvi čovjek u svemiru; German Titov, drugi kozmonaut u svemiru; Valentina Terješkova, prva žena u svemiru; i Aleksej Leonov, prvi čovjek koji je hodao svemirom.

Svemirska utrka formalno je započela 2. kolovoza 1955. godine, kada je Sovjetski Savez reagirao na američku objavu o slanju umjetnog satelita u svemir, koja je stigla četiri dana ranije, vlastitom objavom kako i oni namjeravaju lansirati umjetni satelit "u bliskoj budućnosti". Kako se ispostavilo, Sovjeti su bili brži u realizaciji svojih planova te su 4. listopada 1957. godine s kozmodroma Bajkonur lansirali u svemir umjetni satelit Sputnjik 1,[208] što je bio šok za Sjedinjene Države i doveo je do naglog ubrzanja svemirske utrke;[209][210] ovaj događaj izazvao je i svojevrsnu krizu i paniku u Sjedinjenim Državama zbog činjenice da su Sovjeti uspjeli u lansiranju umjetnog satelita, dok Amerikanci nisu (jedna od posljedica krize bilo je i osnivanje NASA-e).[211] Sovjeti su, doduše, bili generalno uspješniji u inicijalnoj fazi ove utrke. Nakon uspješnog slanja životinja u svemir, među kojima su naznačaniji psi Lajka te Belka i Strelka, Sovjetski Savez je 12. travnja 1961. godine u letjelici Vostok 1 u svemir poslao Jurija Gagarina, koji je tako postao prvi čovjek u svemiru, što je bio novi šok za Amerikance.[212] Amerikanci su u međuvremenu uspjeli poslati Alana Sheparda[213] i Gusa Grissoma u prvi suborbitalni let, međutim taj događaj nije imao velikog odjeka; već u kolovozu iste godine, German Titov je postao drugi Sovjet u svemiru. Tokom 1963., Sovjetski Savez je u svemir poslao i prvu ženu, Valentinu Terješkovu,[214] a početkom 1965. godine i Alekseja Leonova, koji je napustio kapsulu letjelice Voshod 2 i 12 minuta šetao svemirom.[215]

Posada Apolla 11, s lijeva na desno: Neil Armstrong, Michael Collins i Edwin Aldrin.
"Buzz" Aldrin i američka zastava na Mjesecu, 1969. godine. Fotografiju je izradio Neil Armstrong.

Ipak, unatoč ranim sovjetskim uspjesima, vrhunac svemirske utrke uslijedio je 20. srpnja 1969. godine, kada su Amerikanci u Apollu 11 poslali prve ljude na Mjesec. Još nakon Gagarinova odlaska u svemir, američki predsjednik Kennedy je svemursku utrku "preusmjerio" prema Mjesecu te je ubrzo uspio dobiti podršku za program Apollo; Kennedy je, ranije, čak predložio i zajednički sovjetsko-američki svemirski program, što je Hruščov bio inicijalno odbio.[216] Tokom 1967. godine, velik broj zemalja potpisao je Sporazum o svemiru u okviru djelovanja Ujedinjenih nacija, kojim su definirana prava i obveze zemelja po pitanju svemira i njegova istraživanja. Iako Kennedy nije dočekao aktivniji razvoj lunarnog programa, krajem 60-ih su i Sovjeti i Amerikanci aktivno radili na programu slijetanja na Mjesec; sovjetski program je u jednoj fazi upao u ozbiljne probleme, što Amerikanci nisu znali.[217] Nakon nekoliko probnih letova i misija, letjelica Apollo 11 je konačno trebala sletjeti na mjesec, što se i dogodilo 20. srpnja 1969. godine. Posadu Apolla 11 sačinjavali su Neil Armstrong, Michael Collins i Edwin "Buzz" Aldrin, koji su tako u povijesnom trenutku postali prvi ljudi na Mjesecu.[218]

Misija Apolla 11, koju je astronaut Frank Borman kasnije nazvao "samo još jednom bitkom Hladnog rata",[219] bila je uspjeh, međutim, kako se ispostavilo, i vrhunac svemirske utrke. S jedne strane, Amerikanci su odnijeli pobjedu u ovoj utrci i ostvarili svoj cilj,[220] što je praktički dokinulo potrebu za daljnjim, revolucionarnim potezima, čega je NASA bila itekako svjesna;[221] s druge strane, Sovjeti su bili svjesni svog poraza te su se odlučili koncentrirati na svemirske postaje. No, unatoč daljnjim napretcima u istraživanju svemira, sama svemirska utrka je nakon američkog slijetana na Mjesec da facto završila.

Kubanska revolucija i Zaljev svinja[uredi - уреди | uredi izvor]

Che Guevara i Fidel Castro na fotografiji Alberta Korde iz 1961. godine. Njih su dvojica bili ključne ličnosti Kubanske revolucije, njezini idejni začetnici i glavni realizatori, ali i vrlo bliski prijatelji i suradnici.

Iako su Sjedinjene Države bile mahom uspješne u "tjeranju" komunizma od svoje interesne zone, međutim krajem 50-ih godina, Kuba se pokazala kao žarište koje je komunizam dovelo, praktički, pred njihova vrata. Naime, Kubom je u tom periodu vladao Fulgencio Batista, vojni diktator čija je vladavina postajala sve nepopularnija u narodu, mahom zbog njegovih veza s organiziranim kriminalom i dopuštanja Amerikancima da dominiraju kubanskim tržištem. Iako je Komunistička partija Kube inicijalno podržavala Batistu, Fidel Castro, tada mladi odvjetnik i aktivist, već je 1952. godine pokrenuo peticiju za njegovu smjenu; kada je shvatio da se Batista neće moći ukloniti legalnim sredstvima, Castro se odlučio za drugi put. Zajedno s bratom Raúlom, Castro je organizirao revolucionarni Movimiento 26 de Julio, koji je u srpnju 1953. godine izveo iznenadni napad na kasarne Moncada, koji je, doduše, završio neuspjehom, ali je potaknuo revolucionare na reorganizaciju pokreta u Meksiku.

Uz braću Castro, pokret su predvodili ugledni revolucionar Che Guevara te Camilo Cienfuegos; nakon reorganizacije, pokret se odlučio za gerilsko ratovanje, što se, na koncu, pokazalo uspješnim. Nakon nekoliko godina gerilskog ratovanja, tokom kojih je Eisenhowerova administracija odbijala slati oružje Kubi, Batistina vlast postepeno je slabila i nakon kraha njegove velike ofenzive, Castro i revolucionari su krenuli u direktni napad i tokom 1959. godine uspješno oborili Batistu s vlasti, uspostavivši tako komunistički režim vrlo blizu američkog teritorija.[222] Iako su Amerikanci još neko vrijeme održavali diplomatske odnose s Castrovom Kubom, Eisenhower je namjerno napustio Washington kako bi izbjegao susret s Castrom u travnju, tako da se ovaj sastao s potpredsjednikom Nixonom.[223] Već u ožujku 1960. godine, Castro je započeo pregovore o kupnji oružja sa zemljama Istočnog bloka.[224]

Castrovi potezi zabrinuli su Eisenhowera, koji je ubrzo, preko CIA-je, započeo s izradom plana za njegovo svrgavanje; netom prije napuštanja Bijele kuće u siječnju 1961. godine, Eisenhower je prekinuo diplomatske odnose s Kubom. CIA je nastavila s izradom plana, a u travnju iste godine, novoizabrani predsjednik, John F. Kennedy, odobrio je realizaciju plana, koji se zapravo sastojao od vojne invazije u Zaljevu svinja, koja je za cilj imala svrgavanje Castra, uz dodatnu pomoć kubanskih antirevolucionara. Unatoč inicijalnom uspjehu, jer invazija je iznenadila Kubance, američke snage su ubrzo ostale bez planirane podrške jer je Kennedy odustao od zračne potpore kada je svijet saznao za invaziju;[225] pod Castrovim vodstvom, kubanske snage su bez većih problema odbile invaziju, što je bio veliki neuspjeh za Amerikance. Ova pobjeda dodatno je učvrstila Castrovu poziciju i od njega učinila narodnog heroja, ali je bila i veliki udarac i nova javna sramota za Sjedinjene Države.[226] Nakon ovoga, Castro je osjetno ojačao odnose sa Sovjetskim Savezom, koji se obvezao na dodatnu pomoć njegovu režimu,[226] na što Amerikanci nisu gledali blagonaklono. Iako se tako činilo, Kuba nije prestala biti krizno žrtište i ubrzo će upravo ona biti okosnica jedne od najvećih hladnoratovskih kriza.

Berlinska kriza 1961.[uredi - уреди | uredi izvor]

Kubanska raketna kriza i Hruščovljev pad[uredi - уреди | uredi izvor]

Sukobi u periodu detanta (1962–79)[uredi - уреди | uredi izvor]

Francuska napušta NATO[uredi - уреди | uredi izvor]

Invazija Čehoslovačke[uredi - уреди | uredi izvor]

Brežnjevljeva doktrina[uredi - уреди | uredi izvor]

Eskalacije u Trećem svijetu[uredi - уреди | uredi izvor]

Zbližavanje Kine i Sjedinjenih Država[uredi - уреди | uredi izvor]

Nixon, Brežnjev i detant[uredi - уреди | uredi izvor]

Pogoršanje odnosa krajem 70-ih[uredi - уреди | uredi izvor]

"Drugi Hladni rat" (1979–85)[uredi - уреди | uredi izvor]

Sovjetski rat u Afganistanu[uredi - уреди | uredi izvor]

Reagan i Thatcherova[uredi - уреди | uredi izvor]

Poljska Solidarnost i izvanredno stanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Vojni i ekonomski problemi u Sovjetskom Savezu i Sjedinjenim Državama[uredi - уреди | uredi izvor]

Posljednje godine (1985–91)[uredi - уреди | uredi izvor]

Gorbačovljeve reforme[uredi - уреди | uredi izvor]

Zatopljenje odnosa[uredi - уреди | uredi izvor]

Jesen naroda[uredi - уреди | uredi izvor]

Baltički put[uredi - уреди | uredi izvor]

Raspad Sovjetskog Saveza[uredi - уреди | uredi izvor]

Posljedice[uredi - уреди | uredi izvor]

Popularna kultura[uredi - уреди | uredi izvor]

Historiografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Vidi i[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Orwell, "You and the Atomic Bomb", Tribune, 19. listopada 1945.
  2. Orwell, George, The Observer, 10. ožujka 1946.
  3. Gaddis 2005, str. 54
  4. Safire, William (1 October 2006). "Islamofascism Anyone?". The New York Times. 
  5. History.com Staff (2009). "This Day on History - April 16, 1947: Bernard Baruch coins the term “Cold War”". A+E Networks. http://www.history.com/this-day-in-history/bernard-baruch-coins-the-term-cold-war. pristupljeno August 23, 2016. 
  6. Strobe Talbott, The Great Experiment: The Story of Ancient Empires, Modern States, and the Quest for a Global Nation (2009) p.441 n.3; Lippmann's own book is Lippmann, Walter (1947). The Cold War. Harper. https://books.google.com/?id=Ydc3AAAAIAAJ&q=walter+lippmann+cold+war&dq=walter+lippmann+cold+war. 
  7. 7,0 7,1 Gaddis 1990, str. 57
  8. Palmieri 1989, str. 62
  9. Tucker 1992, str. 46
  10. Halliday 2001, str. 2e
  11. Tucker 1992, str. 74
  12. Tucker 1992, str. 75
  13. Tucker 1992, str. 98
  14. 14,00 14,01 14,02 14,03 14,04 14,05 14,06 14,07 14,08 14,09 14,10 LaFeber 1993, str. 194–197
  15. Tim Tzouliadis. The Forsaken. The Penguin Press. ISBN 978-1-59420-168-4. 
  16. Heller, str. 19. "No, do 1924. godine, Sovjetski Savez, sada pod vodstvom Josifa Staljina, napušta ovu politiku kako bi promovirao svjetsku revoluciju. Iscrpljena ratovima kako protiv unutarnjih, tako i vanjskih neprijatelja, sovjetska se vlada odlučila u bliskoj budućnosti koncentrirati na vlastitu ekonomsku obnovu i razvoj. (...) Sjedinjene Države su također bile izolacionistički nastrojene u međuratnom periodu."
  17. George C. Herring Jr., Aid to Russia, 1941–1946: Strategy, Diplomacy, the Origins of the Cold War (Columbia University Press, 1973).
  18. Gaddis 1990, str. 151–153
  19. 19,0 19,1 19,2 Gaddis 2005, str. 13–23
  20. Gaddis 1990, str. 156
  21. Gaddis 1990, str. 176
  22. Max Frankel, "Stalin's Shadow," New York Times, 21. studenog 2012., u kritici knjige Anne Applebaum, Iron Curtain: The Crushing of Eastern Europe, 1944–1956 (2012), vidi uvod, tekst nakon reference 26 te poglavlja 3, 7, 8 i 9
  23. Heller, str. 27. "Iz sovjetske perspektive, poslijeratni period mira i obnove bio je neprocjenjivo važan. Stoga, nastavak suradnje i mirnih odnosa s ratnim saveznicima, Sjedinjenim Državama i Velikom Britanijom, bio je izrazito poželjan."
  24. 24,0 24,1 Plokhy 2010
  25. 25,0 25,1 Gaddis 2005, str. 21
  26. Zubok 1996, str. 94
  27. Gaddis 2005, str. 22
  28. Bourantonis 1996, str. 130
  29. Garthoff 1994, str. 401
  30. 30,0 30,1 30,2 30,3 30,4 30,5 30,6 30,7 Byrd, Peter (2003). "Cold War (entire chapter)". The concise Oxford dictionary of politics. Oxford University Press. ISBN 0-19-280276-3. https://books.google.com/?id=xLbEHQAACAAJ. pristupljeno 16 June 2008. 
  31. Alan Wood, p. 62
  32. 32,0 32,1 Gaddis 2005, str. 25–26
  33. LaFeber 2002, str. 28
  34. Roberts 2006, str. 43
  35. 35,0 35,1 35,2 Wettig 2008, str. 21
  36. 36,0 36,1 36,2 Senn, Alfred Erich, Lithuania 1940 : revolution from above, Amsterdam, New York, Rodopi, 2007 ISBN 978-90-420-2225-6
  37. Roberts 2006, str. 55
  38. Shirer 1990, str. 794
  39. 39,0 39,1 Schmitz, David F. (1999). "Cold War (1945–91): Causes [entire chapter"]. u: Whiteclay Chambers, John. The Oxford Companion to American Military History. Oxford University Press. ISBN 0-19-507198-0. https://books.google.com/books?id=xtMKHgAACAAJ&dq=The+Oxford+Companion+to+American+Military+History. pristupljeno 16 June 2008. 
  40. Wettig 2008, str. 96–100
  41. van Dijk, Ruud, Encyclopedia of the Cold War, Volume 1, p. 200. Taylor & Francis, 2008. ISBN 0-415-97515-8
  42. Grenville 2005, str. 370–71
  43. Cook 2001, str. 17
  44. Roht-Arriaza 1995, str. 83
  45. Gaddis 2005, str. 40
  46. Gaddis 2005, str. 34
  47. Gaddis 2005, str. 100
  48. Fenton, Ben.""The secret strategy to launch attack on Red Army"". Arhivirano iz originala 28 May 2008. https://web.archive.org/web/20080528222149/http://webarchiveproject.org/26299/. pristupljeno 2016-04-12.  , telegraph.co.uk, 1. listopada 1998. Pristupljeno 23. srpnja 2008.
  49. Schecter 2003, str. 152–154
  50. Kydd 2005, str. 107
  51. Gaddis 2005, str. 30
  52. Morgan, Curtis F. "Southern Partnership: James F. Byrnes, Lucius D. Clay and Germany, 1945–1947". James F. Byrnes Institute. http://www.daz.org/enJamesFByrnes.html. pristupljeno 9 June 2008. 
  53. Gaddis 2005, str. 94
  54. Harriman, Pamela C. (Winter 1987–1988). "Churchill and ... Politics: The True Meaning of the Iron Curtain Speech". Winston Churchill Centre. Arhivirano iz originala 15 October 2007. https://web.archive.org/web/20071015163941/http://winstonchurchill.org/i4a/pages/index.cfm?pageid=711. pristupljeno 22 June 2008. 
  55. 55,0 55,1 55,2 Gaddis 2005, str. 32
  56. Carabott & Sfikas 2004, str. 66
  57. Jeronim Perović, "The Tito–Stalin Split: A Reassessment in Light of New Evidence." Journal of Cold War Studies (proljeće 2007.) 9#2 str. 32-63
  58. 58,0 58,1 Gallagher, T. (2001). Outcast Europe: The Balkans, 1789-1989, from the Ottomans to Milošević. Routledge. str. 181. ISBN 9780415270892. https://books.google.co.uk/books?id=Tu2W_Pz_jjwC&pg=PA181. pristupljeno 2015-09-13. 
  59. Chary, F.B. (2011). The History of Bulgaria. ABC-CLIO. str. 131. ISBN 9780313384479. https://books.google.co.uk/books?id=ME2wkYh-qAUC&pg=PA131. pristupljeno 2015-09-13. 
  60. Gaddis 2005, str. 27
  61. 61,0 61,1 Gaddis 2005, str. 28–29
  62. Gaddis 2005, str. 38
  63. Hahn 1993, str. 6
  64. Higgs 2006, str. 137
  65. Moschonas & Elliott 2002, str. 21
  66. Andrew, Christopher; Mitrohin, Vasilij (2000). The Sword and the Shield: The Mitrokhin Archive and the Secret History of the KGB. Basic Books. str. 276. 
  67. Crocker, Hampson & Aall 2007, str. 55
  68. 68,0 68,1 Miller 2000, str. 16
  69. Gaddis 1990, str. 186
  70. "Pas de Pagaille!". Time. 28. srpnja 1947. Pristupljeno 2. svibnja 2008.  Check date values in: |date=, |accessdate= (help)
  71. 71,0 71,1 71,2 71,3 71,4 71,5 71,6 Karabell 1999, str. 916
  72. Gaddis 2005, str. 105–106
  73. Wettig 2008, str. 86
  74. Patterson 1997, str. 132
  75. Miller 2000, str. 19
  76. Gaddis 2005, str. 162
  77. Cowley 1996, str. 157
  78. 78,0 78,1 Miller 2000, str. 13
  79. 79,0 79,1 Miller 2000, str. 18
  80. Miller 2000, str. 31
  81. Gaddis 2005, str. 33
  82. Miller 2000, str. 65–70
  83. Turner, Henry Ashby, The Two Germanies Since 1945: East and West, Yale University Press, 1987., ISBN 0-300-03865-8, str. 29
  84. Fritsch-Bournazel, Renata, Confronting the German Question: Germans on the East-West Divide, Berg Publishers, 1990., ISBN 0-85496-684-6, str. 143
  85. Miller 2000, str. 26
  86. 86,0 86,1 Gaddis 2005, str. 34
  87. Miller 2000, str. 180–81
  88. Van Dijk, Rudd. The 1952 Stalin Note Debate: Myth or Missed Opportunity for German Reunification? Woodrow Wilson International Center for Scholars. Cold War International History Project, Radni materijal 14, svibanj 1996.
  89. Aldrich, Richard J. (srpanj 1998). "British Intelligence and the Anglo-American 'Special Relationship' during the Cold War". Review of International Studies 24 (3): 331–351. doi:10.1017/S0260210598003313. JSTOR 20097530.  Check date values in: |date= (help)
  90. 90,0 90,1 Geselbracht, Raymond H., ur. "The Truman Administration During 1949: A Chronology". Harry S. Truman Library. http://www.trumanlibrary.org/chron/49chron2.htm. pristupljeno 2016-08-13. 
  91. Turner 1987, str. 23
  92. Heike Bungert, "A New Perspective on French-American Relations during the Occupation of Germany, 1945–1948: Behind-the-Scenes Diplomatic Bargaining and the Zonal Merger." Diplomatic History (1994) 18#3 str: 333–352.
  93. O'Neil, Patrick (1997). Post-communism and the Media in Eastern Europe. Routledge. str. 15–25. ISBN 0-7146-4765-9. 
  94. James Wood, str. 111
  95. Puddington 2003, str. 131
  96. 96,0 96,1 Puddington 2003, str. 9
  97. 97,0 97,1 Puddington 2003, str. 7
  98. Puddington 2003, str. 10
  99. Cummings, Richard H. (2010). Radio Free Europe's "Crusade for freedom": Rallying Americans behind Cold War Broadcasting, 1950–1960. Jefferson, N.C.: McFarland & Co. ISBN 978-0-7864-4410-6. https://books.google.com/books?id=BO78hXsRebkC. 
  100. Gaddis 2005, str. 105
  101. China at War: An Encyclopedia. 2012. str. 295. https://books.google.com/books?id=jhPyvsdymU8C&pg=PA295#v=onepage&q&f=false. 
  102. "China". Encyclopædia Britannica. Encyclopædia Britannica, Inc.. 15 November 2012. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/111803/China. 
  103. Gaddis 2005, str. 39
  104. Westad 2012, str. 291
  105. Gaddis 2005, str. 164
  106. Gaddis 2005, str. 212
  107. Stokesbury, James L (1990). A Short History of the Korean War. New York: Harper Perennial. str. 14. ISBN 0-688-09513-5. 
  108. David Dallin, Soviet Foreign Policy After Stalin (J. B. Lippincott, 1961), str. 60.
  109. Douglas J. Macdonald, "Communist Bloc Expansion in the Early Cold War," International Security, zima 1995–6, str. 180.
  110. John Lewis Gaddis, We Know Now: Rethinking Cold War History (Oxford University Press, 1997), str. 71.
  111. Sergej N. Gončarov, John W. Lewis i Xue Litai, Uncertain Partners: Stalin, Mao and the Korean War (Stanford University Press, 1993),str. 213
  112. William Stueck, The Korean War: An International History (Princeton University Press, 1995), str. 69.
  113. Malkasian 2001, str. 16
  114. Fehrenbach, T. R., This Kind of War: The Classic Korean War History, Brasseys, 2001, ISBN 1-57488-334-8, str. 305
  115. Isby & Kamps 1985, str. 13–14
  116. Cotton, James (1989). The Korean war in history. Manchester University Press ND. str. 100. ISBN 0-7190-2984-8. 
  117. Oberdorfer, Don, The Two Koreas: A Contemporary History, Basic Books, 2001, ISBN 0-465-05162-6, str. 10–11
  118. No, Kum-Sok i J. Roger Osterholm, A MiG-15 to Freedom: Memoir of the Wartime North Korean Defector who First Delivered the Secret Fighter Jet to the Americans in 1953, McFarland, 1996, ISBN 0-7864-0210-5
  119. Hastings, Max (1988). The Korean War. New York: Simon & Schuster. str. 89–90. ISBN 0-671-66834-X. https://books.google.com/books?id=wvOMegzEi3AC. 
  120. Karabell, str. 916
  121. Gaddis 2005, str. 107
  122. "We Will Bury You!", Time, 26. studenog 1956. Pristupljeno: 26. lipnja 2008.
  123. Gaddis 2005, str. 84
  124. Tompson 1997, str. 237–239
  125. Eric Bradner (23. prosinca 2015.). Newly released documents reveal U.S. Cold War nuclear target list. CNN. Pristupljeno: 27. prosinca 2015. Vidi i: U.S. Cold War Nuclear Target Lists Declassified for First Time. National Security Archive. 22. prosinca 2015.
  126. Palmowski
  127. Feldbrugge, str. 818
  128. The Warsaw Pact Reconsidered: International Relations in Eastern Europe, 1955–1969, Laurien Crump Routledge, str. 17, 11.02.2015
  129. ((pl)) Andrzej Paczkowski, Pół wieku dziejów Polski, Wydawnictwo Naukowe PWN, Warszawa 2005, ISBN 83-01-14487-4, str. 203
  130. ((pl)) "Z perspektywy historyka i w świetle dokumentów…" – dr. Łukasz Jastrząb, intervju
  131. "1949. évi XX. törvény. A Magyar Népköztársaság Alkotmánya.". Magyar Közlöny (in mađarski) (Budimpešta: Állami Lapkiadó Nemzeti Vállalat) 4 (174): 1361. 20. kolovoza 1949.  Check date values in: |date= (help)
  132. "1989. évi XXXI. törvény az Alkotmány módosításáról". Magyar Közlöny (in mađarski) (Budimpešta: Pallas Lap- és Könyvkiadó Vállalat) 44 (74): 1219. 23. listopada 1989.  Check date values in: |date= (help)
  133. Rao, B. V. (2006), History of Modern Europe Ad 1789-2002: A.D. 1789-2002, Sterling Publishers Pvt. Ltd.
  134. Hungary :: The Revolution of 1956 – Britannica Online Encyclopedia
  135. Gomori, George (30 studenog 2006). "Gyorgy Litvan". The Guardian (London). Pristupljeno 12. svibnja 2010.  Check date values in: |date=, |accessdate= (help)
  136. Johanna Granville, The First Domino: International Decision Making During the Hungarian Crisis of 1956", Texas A & M University Press, 2004. ISBN 1-58544-298-4.
  137. Pető-Szakács: A hazai gazdaság négy évtizedének története 1945–1985. I. köt. Budapest, 1985, KJK
  138. "Soviet troops overrun Hungary". BBC News. 4 November 1956. Pristupljeno 11 June 2008. 
  139. UN General Assembly Special Committee on the Problem of Hungary (1957) "Chapter II.F, para 65 (str. 22)". http://mek.oszk.hu/01200/01274/01274.pdf.  (1.47 MB)
  140. UN General Assembly Special Committee on the Problem of Hungary (1957) "Glava XII.B, para 565 (str. 174)". http://mek.oszk.hu/01200/01274/01274.pdf.  (1.47 MB)
  141. Video: Revolt in Hungary Archived 17 November 2007 at the Wayback Machine. Archived 17 November 2007 at the Wayback Machine. Narator: Walter Cronkite, producent: CBS (1956) – Fond 306, Audiovizualni materijali vezani uz Mađarsku revoluciju 1956., OSA Archivum, Budimpešta, Mađarska, ID: HU OSA 306-0-1:40 Archived 17 November 2007[Date mismatch] at the Wayback Machine.
  142. UN General Assembly Special Committee on the Problem of Hungary (1957) "Chapter IV. E (Logistical deployment of new Soviet troops), para 181 (str. 56)". http://mek.oszk.hu/01200/01274/01274.pdf.  (1.47 MB)
  143. Csaba Békés (proljeće 2000). "The Hungarian Question on the UN Agenda: Secret Negotiations by the Western Great Powers 26 October–4 November 1956. (British Foreign Office Documents)". Hungarian Quarterly. Pristupljeno 7. prosinca 2008.  Check date values in: |date=, |accessdate= (help)
  144. "Report by Soviet Deputy Interior Minister M. N. Holodkov to Interior Minister N. P. Dudorov (15. studenog 1956)" (PDF). The 1956 Hungarian Revolution, A History in Documents. George Washington University: The National Security Archive. 4. studenog 2002. http://www.gwu.edu/~nsarchiv/NSAEBB/NSAEBB76/doc8.pdf. pristupljeno 2. rujna 2006. 
  145. Cseresnyés, Ferenc (ljeto 1999). "The '56 Exodus to Austria". The Hungarian Quarterly (Society of the Hungarian Quarterly) XL (154): 86–101. Archived from the original on 27. studenog 2004. Pristupljeno 9. listopada 2006.  Check date values in: |archivedate=, |accessdate= (help)
  146. "Na današnji dan - 16. lipnja 1989.: Mađarska organizirala ponovni pogreb za palog heroja, Imru Nagyja" British Broadcasting Corporation (BBC) izvještava o pogrebu Imrea Nagyja s punim počastima. Preuzeto: 13. listopada 2006.
  147. 147,0 147,1 Lendvai, Paul (2008). One Day that Shook the Communist World: The 1956 Hungarian Uprising and Its Legacy. Princeton University Press. str. 196. ISBN 0-691-13282-8. 
  148. Sartre, Jean-Paul (1956), L'intellectuel et les communistes français ((fr)) Le Web de l'Humanite, 21. lipnja 2005. Preuzeto: 24. listopada 2006.
  149. Gaddis 2005, str. 70
  150. Perlmutter 1997, str. 145
  151. Njolstad 2004, str. 136
  152. Breslauer, str. 72
  153. Joshel, str. 128
  154. Rycroft, str. 7
  155. "The Cold War Home Front: McCarthyism". AuthenticHistory.com. http://www.authentichistory.com/1946-1960/4-cwhomefront/1-mccarthyism/. pristupljeno 21. svibnja 2016. 
  156. Gaddis 2005, str. 71
  157. 157,0 157,1 "Berlin Crisis". http://www.globalsecurity.org/military/ops/berlin.htm. 
  158. Glees, str. 126–27
  159. UPI 1959 Year in Review.
  160. Whitman 1971.
  161. Taubman 2003, pp. 421–22.
  162. Carlson 2009, p. 63.
  163. Carlson 2009, pp. 155–59.
  164. Carlson 2009, pp. 226–27.
  165. "1960: East-West summit in tatters after spy plane row". BBC News. 17. svibnja 1960. Pristupljeno 22. svibnja 2013.  Check date values in: |date=, |accessdate= (help)
  166. "Loss of Spy Plane Sabotaged 1960 Summit". http://www.npr.org/templates/story/story.php?storyId=4653988. pristupljeno 22. svibnja 2013. 
  167. Samojlov, Boris (1. veljače 2012), Загадка первомая 1960 года – часть I, http://vpk-news.ru/articles/8590. pristupljeno 21. svibnja 2013 
  168. Walsh, Kenneth T. (6. lipnja 2008). "Presidential Lies and Deceptions". US News and World Report.  Check date values in: |date= (help)
  169. Orlov, Alexander. "The U-2 Program: A Russian Officer Remembers". Arhivirano iz originala 13. srpnja 2006. https://www.cia.gov/csi/studies/winter98_99/art02.html. pristupljeno 8. siječnja 2007. 
  170. Cameron, str. 156
  171. Gaddis 2005, str. 121–124
  172. Edelheit, p. 382
  173. Edelheit, p. 382
  174. Towle, Philip (2000). "Cold War". u: Charles Townshend. The Oxford History of Modern War. New York, USA: Oxford University Press. str. 160. ISBN 0-19-285373-2. 
  175. Gaddis 2005, str. 126
  176. Roadnight, Andrew (2002). United States Policy towards Indonesia in the Truman and Eisenhower Years. New York: Palgrave Macmillan. ISBN 0-333-79315-3. 
  177. Milani, Abbas (2011-01-04). The Shah. ISBN 9780230115620. https://books.google.com/books/about/The_Shah.html?id=8V1UhqWhKRwC. 
  178. Mary Ann Heiss u knjizi Mohammad Mosaddeq and the 1953 Coup in Iran, str. 178–200
  179. Mark J. Gasiorowski i Malcolm Byrne Mohammad Mosaddegh and the 1953 Coup in Iran, Syracuse University Press, svibanj 2004. ISBN 0-8156-3018-2, p. 125.
  180. James S. Lay, Jr. (20. studenog 1952). "United States policy regarding the current situation in Iran" (PDF). George Washington University. Pristupljeno 7. studenog 2007.  Check date values in: |date=, |accessdate= (help) Izjava o prijedlogu Vijeća za nacionalnu sigurnost
  181. Walter B. Smith (20. ožujka 1953). "First Progress Report on Paragraph 5-1 of NSC 136/1, "U.S. Policy Regarding the Current Situation in Iran"" (PDF). George Washington University. Pristupljeno 7. studenog 2007.  Check date values in: |date=, |accessdate= (help)
  182. "Measures which the United States Government Might Take in Support of a Successor Government to Mosaddegh" (PDF). George Washington University. ožujak 1953. Pristupljeno 7. studenog 2007.  Check date values in: |date=, |accessdate= (help)
  183. CLANDESTINE SERVICE HISTORY: OVERTHROW OF PREMIER MOSSADEQ OF IRAN, ožujak 1954: str. iii.
  184. Ends of British Imperialism: The Scramble for Empire, Suez, and Decolonization. I.B.Tauris. 2007. str. 775 of 1082. ISBN 9781845113476. https://books.google.com/books?id=NQnpQNKeKKAC&pg=PA775&lpg=PA775. 
  185. Bryne, Malcolm (18. kolovoza 2013). "CIA Admits It Was Behind Iran's Coup". Foreign Policy.  Check date values in: |date= (help)
  186. CIA-jina povijest Iranskog puča iz 1953. sastoji se od sljedećih dokumenata: bilješke historičara, uvoda, dugog izvještaja što ga je napisao Dr. Donald N. Wilber i, u svojstvu dodataka, pet dokumenata o planiranju koje je priložio. Objavio New York Times, 18. lipnja 2000. https://www.nytimes.com/library/world/mideast/041600iran-cia-index.html
  187. Gholam Reza Afkhami (12 January 2009). The Life and Times of the Shah. University of California Press. str. 161. ISBN 978-0-520-94216-5. https://books.google.com/books?id=pTVSPmyvtkAC&pg=PA161. 
  188. Watson, Cynthia A. (2002). U.S. National Security: A Reference Handbook. Santa Barbara, California: ABL-CLIO. str. 118. ISBN 978-1-57607-598-2. https://books.google.com/books?id=Nj2monE0y4cC. 
  189. Parsa, Misagh (1989). Social Origins of the Iranian Revolution. Rutgers University Press. str. 160. ISBN 9780230115620. 
  190. Samad, Yunas; Sen, Kasturi (2007). Islam in the European Union: Transnationalism, Youth and the War on Terror. Oxford University Press. str. 86. ISBN 0195472519. 
  191. U.S. foreign policy in perspective: clients, enemies and empire. David Sylvan, Stephen Majeski, str. 121.
  192. 192,0 192,1 Schraeder, Peter J. (1994). United States Foreign Policy Toward Africa: Incrementalism, Crisis, and Change. Cambridge: Cambridge University Press. str. 57. ISBN 978-0-521-46677-6. https://books.google.com/books?id=goKxyUia-7UC. 
  193. Schlesinger & Kinzer 1999, pp. 72–77.
  194. Schlesinger & Kinzer 1999, pp. 90–97.
  195. Gaddis 1997, p. 177.
  196. Stone, The Atlantic and Its Enemies (2010) str. 199, 256
  197. Bulmer-Thomas, Victor (1987). The Political Economy of Central America since 1920. Cambridge: Cambridge University Press. str. 142. ISBN 978-0-521-34284-1. https://books.google.com/books?id=zHE5AAAAIAAJ. 
  198. Rose, Euclid A. (2002). Dependency and Socialism in the Modern Caribbean: Superpower Intervention in Guyana, Jamaica, and Grenada, 1970–1985. Lanham: Lexington Books. str. 57. ISBN 978-0-7391-0448-4. https://books.google.com/books?id=KkPb3-krfQgC. 
  199. Mars, Perry & Alma H. Young (2004). Caribbean Labor and Politics: Legacies of Cheddi Jagan and Michael Manley. Detroit: Wayne State University Press. str. xviii. ISBN 978-0-8143-3211-5.
  200. Palmer, Colin A. (2010). Cheddi Jagan and the Politics of Power: British Guiana's Struggle for Independence. Chapel Hill: University of North Carolina Press. str. 247–248. ISBN 978-0-8078-3416-9. https://books.google.com/books?id=NHd1sxVg4XwC. 
  201. 201,0 201,1 Gaddis 2005, str. 142
  202. Kempe, Frederick (2011). Berlin 1961. Penguin Group (USA). str. 42. ISBN 0-399-15729-8. 
  203. 203,0 203,1 Chambers Dictionary of World History, B.P. Lenman, T. Anderson editors, Chambers: Edinburgh:2000. str. 769.
  204. Lüthi, str. 273–276
  205. Gaddis 2005, str. 140–142
  206. Lorenz M. Lüthi (2010). The Sino-Soviet Split: Cold War in the Communist World. Princeton UP. str. 1. ISBN 1400837626. https://books.google.com/books?id=dl4TRDxqexMC. 
  207. Lackey, str. 49
  208. "Sputnik satellite blasts into space". BBC News. 4 October 1957. Pristupljeno 11 June 2008. 
  209. Walter A. McDougall "Shooting the Moon," American Heritage, Winter 2010.
  210. Swenson, et al, str. 71.
  211. "Some History of the Department of Astronomy". Arhivirano iz originala 4. svibnja 2007. https://web.archive.org/web/20070504130814/http://www.astro.uiuc.edu/department/history.shtml. 
  212. Hall (2001), str. 149–157
  213. Schefter (1999), str. 138–143
  214. Hall (2001), str. 194–218
  215. Tanner, Henry (19. ožujka 1965). "Russian Floats in Space for 10 Minutes; Leaves Orbiting Craft With a Lifeline; Moscow Says Moon Trip Is 'Target Now'". The New York Times (New York). p. 1.  Check date values in: |date= (help)
  216. Sietzen, Frank (2. listopada 1997). "Soviets Planned to Accept JFK's Joint Lunar Mission Offer". "SpaceCast News Service" Washington DC -. http://www.spacedaily.com/news/russia-97h.html. pristupljeno 1. veljače 2011. 
  217. Cadbury (2006), str. 318–319
  218. Chaikin (1994), str. 138
  219. Klesius, Michael (19. prosinca 2008). "To Boldly Go". Air & Space. http://www.airspacemag.com/space-exploration/To-Boldly-Go.html. pristupljeno 7. siječnja 2009. 
  220. Schefter (1999), str. 288
  221. Hepplewhite, str. 186
  222. Blumberg, Arnold (1995). Great Leaders, Great Tyrants?: Contemporary Views of World Rulers Who Made History. Westport, Connecticut: Greenwood Press. str. 23–24. ISBN 978-0-313-28751-0. https://books.google.com/books?id=nofUu5tvJ18C. 
  223. Lechuga Hevia, Carlos (2001). Cuba and the Missile Crisis. Melbourne, Australia: Ocean Press. str. 142. ISBN 978-1-876175-34-4. https://books.google.com/books?id=aKLrYxcDg2wC. 
  224. Dominguez 1989, str. 22
  225. "Archived copy". Arhivirano iz originala 13 February 2016. http://www.bbc.co.uk/news/world-latin-america-13066561. pristupljeno 2016-05-17. 
  226. 226,0 226,1 Smith, Joseph (1998). The Cold War 1945–1991. Oxford: Blackwell. str. 95. ISBN 978-0-631-19138-4. https://books.google.com/books?id=FnnF9NKMJdkC. 

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Historiografija i memoari[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Hopkins, Michael F. "Continuing Debate and New Approaches in Cold War History," Historical Journal, prosinac 2007., vol. 50, br. 4, str. 913–934,
  • Isaac, Joel, and Duncan Bell (ur.) Uncertain Empire: American History and the Idea of the Cold War (2012)
  • Johnston, Gordon. "Revisiting the cultural Cold War," Social History, kolovoz 2010., vol. 35, br. 3, str. 290–307
  • Kirkendall, Andrew J. "Cold War Latin America: The State of the Field", H-Diplo Essay No. 119: An H-Diplo State of the Field Essay (studeni 2014.)
  • Nuti, Leopoldo, et al., (ur.) Europe and the End of the Cold War: A Reappraisal (2012)
  • Wiener, Jon. How We Forgot the Cold War: A Historical Journey across America (2012)

Primarni izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]

Arhivi
Bibliografije
Vijesti
Edukativni izvori