Hladni rat

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ambox warning blue construction.svg Jedan korisnik upravo radi na ovom članku! Mole se ostali suradnici da ne uređuju članak dok je ova obavijest prisutna. Koristite stranicu za razgovor na ovom članku ako imate komentare i pitanja u vezi s člankom. Kada radovi budu gotovi, korisnik koji uređuje uklonit će ovaj šablon! Hvala na razumijevanju!
Šablon može biti uklonjen ako kroz tri dana od trenutka postavljanja ili posljednje izmjene, ako nema novih izmjena na članku.
Američki predsjednik John F. Kennedy i sovjetski vođa Nikita Hruščov na samitu u Beču, 4. lipnja 1961. godine.
Fotografija Berlinskog zida pred Brandenburškim vratima. Zid je izgrađen 1961. godine kako bi spriječio bijeg stanovnika Istočne Njemačke i zaustavio potencijalno katastrofalne ekonomske migracije. Zid je bio simbol Hladnoga rata i njegovo rušenje 1989. je najavilo njegov kraj.
Pokret nesvrstanih, čije su glavne ličnosti dugo godina bili Gamal Abdel Nasser, Josip Broz Tito i Džavaharlal Nehru, predstavljao je "treći put" u periodu snažnih blokovskih podjela.
Tokom Hladnog rata, Sjedinjene Države su provele oko 1,054 službenih nuklearnih testova, između 1945. i 1992. godine. Sovjetski Savez ih je službeno proveo oko 715, u periodu od 1949. do 1990. godine.

Hladni rat je naziv za period vojnih i političkih tenzija nakon Drugog svjetskog rata između zemalja Istočnog (Sovjetski Savez i njegovi sateliti) i Zapadnog bloka (Sjedinjene Države, NATO i ostali saveznici). Historičari danas nisu potpuno složni oko točnog trajanja Hladnog rata, mada se kao početak najčešće uzimaju 1945. ili 1947. godina (kada je donesena Trumanova doktrina o ograničavanju sovjetskog ekspanzionizma), a kao kraj 1991. godina, kada se raspao Sovjetski Savez.

Termin "hladni" se koristi zato što dvije sukobljene strane nikada nisu povele oružani sukob velikih razmjera, međutim su (in)direktno sudjelovale u cijeloj seriji manjih i većih regionalnih sukoba, koji se nazivaju surogat ratovima. Hladni rat je formalno dokinuo savezništvo protiv Trećeg Reicha iz Drugog svjetskog rata, tako da su Sovjetski Savez i Sjedinjene Države postale dvije sukobljene velesile s dijametralno suprotnim političkim i ekonomskim načelima. Sovjetski Savez je bio marksističko-lenjinistička, jednopartijska država na čelu s Komunističkom partijom i prisutnom tajnom policijom, a koju je u prvim godinama vodio diktator (Staljin), a kasnije mala skupina političkih moćnika (Politbiro). Sve do posljednjih godina Hladnoga rata, partija je u Sovjetskom Savezu kontrolirala gotovo sve aspekte javnog života, uključujući medije, vojsku, gospodarstvo i organizacije. Uz to je izvršavala indirektnu kontrolu u ostalim zemljama Istočnog bloka i uvelike financirala komunističke partije diljem svijeta; ponekad joj je konkurencija bila NR Kina, a posebice nakon Kinesko-sovjetskog raskola iz 60-ih godina. Opozicija sustavu bio je Zapadni blok, kojeg su dominantno sačinjavale kapitalističke zemlje s razvijenom demokracijom, slobodnim medijima i nezavisnim organizacijama. S godinama se isprofilirala i treća strana, Pokret nesvrstanih, kojoj su pripadale neutralne zemlje čiji je cilj bilo održavanje dobrih odnosa s obama stranama. Iako se dvije velesile nikada nisu direktno sukobile, bile su izrazito dobro naoružane i spremne za mogući, totalni nuklearni svjetski rat. Postojale su nuklearne strategije čiji je cilj bilo obeshrabrivanje suprotne strane od napada, s obzirom da je postojala prijetnja da će napadač, u slučaju nuklearnog napada, biti potpuno uništen; ta je strategija poznata kao osigurano uzajamno uništenje. Osim preko ekstenzivnog razvoja nuklearnog oružja i jačanja vojnih snaga, dvije sukobljene strane su težnju za dominacijom izražavale kroz razne surogat sukobe diljem svijeta, psihološko ratovanje, kampanje masovne propagande i špijunažu, rivalstvo u sportu i tehnološkim natjecanjima poput svemirske utrke.

Prva faza Hladnog rata započela je u prve dvije godine nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. godine. Sovjetski Savez je konsolidirao svoj utjecaj u zemljama Istočnog bloka, dok su Sjedinjene Države započele globalnu politiku zadržavanja kako bi osporili sovjetsku moć, davale su vojnu i financijsku pomoć europskim zemljama (primjerice, podrška antikomunistima u Grčkom građanskom ratu) te su formirale NATO savez. Berlinska blokada (1948–49) je bila prva velika kriza Hladnoga rata. Pobjednom komunista u Kineskom građanskom ratu i izbijanjem Korejskog rata (1950–53), sukob se proširio. Sovjetski Savez i Sjedinjene Države su se natjecale oko dominacije u Latinskoj Americi te u zemljama Afrike i Azije koje su prolazile kroz proces dekolonizacije. Sovjeti su, u međuvremenu, tenkovima ugušili Mađarsku revoluciju iz 1956. godine. Širenje i eskalacija sukoba doveli su do novih kriznih situacija diljem svijeta, poput Sueske krize (1956.), Berlinske krize (1961.) i Kubanske raketne krize (1962.). Nakon potonje, Hladni rat je ušao u novu fazu u kojoj je svijet vidio Kinesko-sovjetski raskol, koji je zakomplicirao odnose u komunističkom svijetu, ali i sve veću autonomiju američkih saveznika, poput Francuske. Sovjeti su 1968. godine, ponovno tenkovima, ugušili Praško proljeće, pokušaj liberalizacije komunizma u Čehoslovačkoj, dok je od Amerike podržavani Južni Vijetnam teško poražen u Vijetnamskom ratu (1955–75), što je bio fijasko koji je zahtijevao promjenu politike u Sjedinjenim Državama.

Do 70-ih godina, obje su strane pokazale interes za prilagodbe s ciljem stvaranja stabilnijeg i predvidljivijeg međunarodnog sustava, što je dovelo do primjene politike detanta, pregovora o ograničenju strateškog naoružanja (SALT) i ostvaranje odnosa između Sjedinjenih Država i NR Kine s ciljem kontriranja Sovjetskom Savezu. Početkom Sovjetsko-afganistanskog rata 1979. godine, politika detanta je krahirala. Rane 80-e dovele su do nove eskalacije odnosa tokom koje su Sovjeti oborili KAL-ov let 007, a NATO organzirao vojne vježbe Able Archer 83 (1983.). Sjedinjene Države su pojačale diplomatski, vojni i ekonomski pritisak na Sovjetski Savez i to u periodu kada je komunistička velesila već patila od ekonomske stagnacije. Sredinom 80-ih, novopostavljeni sovjetski vođa, Mihail Gorbačov, predstavio je liberalne reforme znane kao glasnost i perestrojka te zaključio sovjetski rat u Afganistanu. Istovremeno, diljem Istočne Europe dolazi do pojačanih zahtjeva za autonomijom, posebice u Poljskoj. Gorbačov je, s druge strane, odbio slati Crvenu armiju u zemlje Varšavskog pakta, kao što je Sovjetski Savez radio u prošlosti. Posljedica toga bio je val revolucija u kojima su mirno svrgnuti komunistički sistemi u Istočnoj Europi; jedini izuzetak bila je Rumunjska revolucija. Komunistička partija Sovjetskog Saveza je ubrzo izgubila političku moć te je ubrzo i zabranjena nakon neuspjelog puča u kolovozu 1991. godine. Sve to dovelo je do formalnog raspada Sovjetskog Saveza u prosincu 1991. godine, što je izazvalo domino efekt i dovelo do pada komunizma u zemljama poput Mongolije, Kambodže i Južnog Jemena.

Hladni rat i sva događanja iz tog perioda ostavili su neizbrisivu ostavštinu. Na njega se često referiralo u popularnoj kulturi, posebice u špijunski orijentiranim djelima (poput globalno popularnog serijala o tajnom agentu Jamesu Bondu) i onima koja su tematizirala nuklearno ratovanje.

Sadržaj/Садржај

Nastanak termina[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Hladni rat (termin)
I dok je pisac George Orwell (lijevo) zaslužan za opći termin "hladni rat", američki politički savjetnik Bernard Baruch (desno) prvi je primijenio taj termin u kontekstu u kojem se koristi danas.

Po završetku Drugog svjetskog rata, engleski pisac George Orwell, koji se proslavio antiutopijskim romanom 1984. i satiričnim romanom Životinjska farma, u svom eseju "You and the Atomic Bomb" (sh. "Vi i atomska bomba"), objavljenom 19. listopada 1945. godine u Tribuneu, koristi termin hladni rat u općem smislu. Razmišljajući o svijetu koji živi u sjeni prijetnje od nuklearnog rata, Orwell se referirao na ideju o polariziranom svijetu američkog teoretičara Jamesa Burnhama, pišući:

Wikiquote „Gledajući na svijet u cjelini, smjer u kojem idemo desetljećima ne vodi prema anarhiji, nego prema ponovnom nametanju ropstva.... Teorija Jamesa Burnhama je bila jako aktualna, ali samo mali broj ljudi je dosad razmatrao njezine ideološke implikacije — to jest, kakav bi pogled na svijet, kakva uvjerenja i kakva društvena struktura bi vjerojatno prevladali u državi koja bi u startu bila neosvojiva i u permanentnom stanju "hladnog rata" sa svojim susjedima.“
(George Orwell, "You and the Atomic Bomb"[1])

Dana 10. ožujka 1946., Orwell je u The Observeru napisao: "nakon moskovske konferencije prošlog prosinca, Rusija je započela voditi 'hladni rat' protiv Britanije i Britanskog Imperija" .[2]

Prvo korištenje ovog termina s ciljem opisivanja specifičnog, poslijeratnog geopolitičkog sukoba između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država dogodilo se 16. travnja 1947. godine u govoru Bernarda Barucha, utjecajnog savjetnika demokratskih predsjednika.[3] U govori, kojeg je napisao novinar Herbert Bayard Swope,[4] Baruch govori: "Nemojmo se zavaravati: nalazimo se usred hladnog rata".[5] Kolumnist Walter Lippmann je popularizirao termin svojom knjigom, The Cold War; kada je 1947. godine upitan za izvor termina, Lippman je rekao da ga je preuzeo iz francuskog termina, la guerre froide, koji je nastao tokom 30-ih godina.[6]

Pozadina[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Korijeni Hladnog rata
Savezničke trupe u Vladivostoku u kolovozu 1918. godine, tokom savezničke intervencije u Ruskom građanskom ratu.

Postoji nesloga među historičarima oko točnog početka Hladnog rata. I dok većina njih tvrdi da je isti započeo u periodu neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, određena skupina tvrdi kako je isti započeo još 1917. godine, kada su boljševici u Oktobarskoj revoluciji preuzeli vlast u Rusiji.[7] Vođa revolucije, Vladimir Lenjin, izjavio je kako je novonastali Sovjetski Savez okružen "neprijateljskim, kapitalističkim okruženjem", a diplomaciju je smatrao oružjem koje bi Sovjetski Savez trebao koristiti da bi stvarao podjele među svojim neprijateljima, što je započelo s osnivanjem Kominterne, koja je pozivala na revolucije diljem svijeta.[8] Njegov nasljednik, Josif Staljin, smatrao je Sovjetski Savez "socijalističkim otokom", tvrdeći da se on mora pobrinuti da se "postojeće kapitalističko okruženje zamijeni socijalističkim okruženjem".[9]

Brojni događaji prije izbijanja Drugog svjetskog rata demonstrirali su veliku količinu uzajamnog nepovjerenja između Zapda i Sovjetskog Saveza, a to se nije odnosilo samo na ideološku opoziciju koju je komunizam predstavljao u odnosu na kapitalizam.[10] Primjeri toga su podrška Zapada antisovjetskim bjelogardejcima u Ruskom građanskom ratu,[7] sovjetsko financiranje britanskog općeg štrajka iz 1926. godine, što je dovelo do britanskog raskida odnosa sa Sovjetima,[11] pa Staljinova objava iz 1927. godine kako mirna koegzistencija s kapitalističkim silama "odlazi u prošlost",[12] urotničke optužbe iznesene tokom montiranog Šahtijskog procesa iz 1928. godine o navodnom britansko-francuskom planiranom puču,[13] odbijanje Sjedinjenih Država da priznaju Sovjetski Savez sve do 1933. godine[14] te staljinistički organizirani montirani Moskovski procesi tokom Velike čistke, tokom kojih su izronile optužbe o špijunaži od strane Britanije, Francuske, Japana i Trećeg Reicha.[15] Međutim, i Sovjetski Savez i Sjedinjene Države su se u međuratnom periodu uglavnom držali izolacionističke politike.[16]

U kolovozu 1939. godine, Sovjetski Savez i Treći Reich potpisuju zloglasni pakt Ribbentrop-Molotov o višegodišnjem, međusobnom nenapadanju, ali i o podjeli interesnih sfera na istoku Europe. Međutim, kada su Nijemci u lipnju 1941. godine napali Sovjetski Savez, a Japan u prosincu iste godine bombardirao luku Pearl Harbor, Sovjetski Savez se pridružio Saveznicima i tako je nastao savez međusobne koristi. Britanija će ubrzo potpisati sporazum o formalnom formiranju saveza, dok će Sjedinjene Države dati neformalnu suglasnost. Tokom samog rata, Sjedinjene Države će pomagati i Britaniji i Sovjetima kroz svoj svoj program zajma i najma.[17] Ipak, Staljin je cijelo vrijeme bio sumnjičav, vjerujući kako su se Britanija i Amerika urotile kako bi prepustile njima većinski teret borbe protiv Hitlera u Europi. Prema ovoj teoriji, zapadni saveznici su namjerno odugovlačili s otvaranjem drugog protunjemačkog fronta kako bi uskočili u posljednjem trenutku i imali presudan utjecaj u mirovnim sporazumima. Upravo je zbog toga, još za vrijeme rata, postojala snažno, mada latentno nepovjerenje između Saveznika.[18]

Kraj Drugog svjetskog rata (1945–47)[uredi - уреди | uredi izvor]

Ratne konferencije o poslijeratnoj Europi[uredi - уреди | uredi izvor]

Saveznici se nisu mogli usuglasiti oko toga kako kako će izgladati poslijeratna Europa te gdje će se i kako povlačiti granice.[19] S druge strane, sve su strane dijelile slična mišljenja oko uspostave i održavanja poslijeratne sigurnosti.[19]

Zapadni saveznici su priželjkivali sigurnosni sustav koji je uključivao uspostavu demokratskih sustava na što većem području te bi dozvoljavao zemljama da mirno riješe međusobne sporove kroz međunarodne organizacije.[20] S druge strane, Sovjeti su htjeli dominirati unutarnjom politikom susjednih zemalja.[19][21] Još za vrijeme rata, Staljin je formirao posebne kampove za obuku za komuniste iz različitih zemalja kako bi oni kasnije mogli uspostaviti tajnu policiju lojalnu Moskvi čim Crvena armija preuzme kontrolu. Sovjetski agenti su ubzro preuzeli kontrolu nad medijima, a posebice radiom; ubrzo je došlo do maltretiranja i zabrane djelovanja svim građanskim institucijama, od omladinskih organizacija do škola, preko crkava pa sve do političke opozicije.[22] Staljin je također priželjkivao nastavak mira s Britanijom i Sjedinjenim Državama, nadajući se kako će se moći posvetiti internoj rekonstrukciji i ekonomskom rastu.[23]

Zapadni saveznici su, pak, također bili podijeljeni oko svojih vizija poslijeratne Europe. Rooseveltovi ciljevi – vojna pobjeda u Europi i Aziji, realizacija globalne američke ekonomske nadmoći nad Britanskim Imperijem i stvaranje svjetske mirovne organizacije – bili su globalniji od onih Churchillovih, koji su se bazirali na uspostavu kontrole nad Mediteranom, opstanak Britanskog Imperija te nezavisnost srednjo- i istočnoeuropskih država, koje bi figurirale kao tampon zona između Sovjeta i Britanije.[24]

Iz američke perspektive, Staljin se činio kao potencijalni saveznik u ostvarivanju njihovih ciljeva, dok su ga Britanci smatrali najvećom prijetnjom ostvarivanju svojih. Kako su Sovjeti već bili okupirali dobar dio srednje i istočne Europe, Staljin je imao ključnu prednost, što je dovelo do situacije da se Britanci i Amerikanci natječu za ostvarivanje prednosti. Razlike između Roosevelta i Churchilla dovele su do serije pojedinačnih sporazuma sa Sovjetima. Tako je, u listopadu 1944. godine, Churchill otputovao u Moskvu i dogovorio podjelu Balkana na interesne sfere, dok je u Jalti Roosevelt potpisao identičan sporazum sa Staljinom po pitanju Azije te je odbio podržati Churchilla po pitanju Poljske i reparacija.[24]

Daljnji pregovori među Saveznicima o poslijeratnoj ravnoteži moći u Europi nastavljeni su na konferenciji u Jalti u veljači 1945., međutim Churchill, Roosevelt i Staljin ponovno nisu uspjeli postići čvrsti konsenzus oko situacije u poslijeratnoj Europi.[25] U travnju 1945., Roosevelt umire, a nasljeđuje ga Harry S. Truman, dotadašnji potpredsjednik, koji nije vjerovao Staljinu te je odlučio potražiti savjet elitne skupine vanjskopolitičkih intelektualaca. Konačno pronašavši čvrstog saveznika, Churchill je zajedno s Trumanom oštro prigovarao, između ostalog, sovjetskoj odluci da podrži Lublinsku vladu ispred Poljske vlade u egzilu u Londonu, koja je već ranije prekinula sve odnose sa Sovjetima.[26]

Nakon savezničke pobjede u Europi, Sovjetski Savez je faktički izvršio okupaciju cijele srednje i istočne Europe,[25] dok su snažne zapadne snage ostale stacionirane u zapadnoj Europi. U od saveznika okupiranoj Njemačkoj, četiri velesile (Francuska, Sjedinjene Države, Sovjetski Savez i Ujedinjeno Kraljevstvo) uspostavile su okupacijske zone i dogovorile labavu podjelu vlasti na četiri dijela.[27]

Savezička konferencija u San Franciscu iz 1945. godine dovela je do formiranja međunarodne organizacije Ujedinjenih nacija, zadužene za svjetski mir, međutim Vijeće sigurnosti je ubrzo ostalo bez realnog utjecaja zbog prava članica na korištenje veta.[28] Sve je to, dakako, dovelo do toga da Ujedinjene nacije u jednom periodu postanu tek neaktivni forum za razmjenu polemičke retorike, na kojeg su Sovjeti gledali isključivo kao na propagandnu tribinu.[29]

Potsdamska konferencija i kapitulacija Japana[uredi - уреди | uredi izvor]

Posljednji sastav "Velike trojke" na Potsdamskoj konferenciji: Clement Attlee (UK), Harry S. Truman (SAD) i Josif Staljin (SSSR). Sovjetski lider je bio jedini član "Velike trojke" koji je kontinuirano sudjelovao na svim konferencijama.

Velika trojka ponovno se sastala u srpnju 1945. godine, nakon njemačke kapitulacije, u Potsdamu; Truman i Staljin su ostali za cijelog trajanja konferencije, dok je Churchilla usred iste zamijenio Clement Attlee, koji je u međuvremenu postao novi britanski premijer. Na toj su se konferenciji konačno iskristalizirale ozbiljne razlike u gledištima oko budućnosti Njemačke te ostatka srednje i istočne Europe.[30] Uz sve to, rastući animozitet među sudionicima i ratoborni tonovi poslužili su kao dokaz njihovih međusobnih sumnji u neprijateljske namjere onih drugih i povod za još snažnije zauzimanje svojih stavova.[31] Na ovoj je konferenciji Truman informirao Staljina kako Sjedinjene Države posjeduju novo, moćno oružje.[32]

Staljin je, doduše, itekako bio svjestan da Amerikanci rade atomsku bombu te je, kako je i sovjetski program bio u punom pogonu, mirno reagirao na te vijesti. Čak je rekao da je zadovoljan tim vijestima te kako se nada da će bomba biti upotrebljena protiv Japana.[32] Tjedan dana nakon konferencije, Sjedinjene Države su bacile atomsku bombu na japanske gradove Hiroshimu i Nagasaki; Japan je ubrzo kapitulirao. Nedugo nakon bombardiranja, Staljin se žalio američkim dužnosnicima jer je Truman Sovjetima ponudio malo realnog utjecaja u okupiranom Japanu.[33]

Nastanak Istočnog bloka[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Istočni blok
Poslijeratne promjene u Europi i formiranje Istočnog bloka, odnosno prikaz tzv. željezne zavjese.

Još za vrijeme Drugog svjetskog rata, Sovjetski Savez je postavio temelje za nastanak Istočnog bloka tako što je izvršio invaziju, a onda i aneksiju nekoliko nezavisnih država (ili dijelova istih) u formi sovjetskih socijalističkih republika; sve je to bilo u skladu s kontroverznim paktom Ribbentrop-Molotov. Među navedene države spadaju Poljska (koja je postala dio dvaju SSR-ova),[34] Latvija (koja je postala Latvijska SSR),[35][36] Litva (koja je postala Litvanska SSR),[35][36] Estonija (koja je postala Estonska SSR),[35][36] dio istočne Finske (koji je postao Karelo-Finska SSR) te istočna Rumunjska (koja je postala Moldavska SSR).[37][38]

Srednjo- i istočnoeuropske države oslobođene od nacista i okupirane od strane sovjetskih trupa kasnije su pretvorene u satelitske države,[39] poput Istočne Njemačke,[40] Narodne Republike Poljske, Narodne Republike Bugarske, Mađarske Narodne Republike,[41] Čehoslovačke Socijalističke Republike,[42] Narodne Republike Rumunjske i Narodne Republike Albanije.[43]

Prosovjetski režimi koji su se razvili u ovim zemljama nisu sami replicirali sovjetsko komandno gospodarstvo, već su usvojile i brutalne metode koje su primjenjivali Staljin i njegova tajna policija kako bi ugušili stvarne i potencijalne protivnike.[44] U Aziji, Crvena armija je pregazila Mandžuriju u posljednjem mjesecu rata, a ubrzo je i preuzela dobar dio Koreje, sjeverno od 38. paralele.[45]

U sklopu konsolidacije Staljinove moći u Istočnom bloku, NKVD, pod vodstvom Lavrentija Berije, nadzirao je osnivanje prosovjetske tajne policije u zemljama Bloka, a čiji je cilj bilo gušenje antikomunističke opozicije.[46] Kada bi se u zemljama Bloka pojavio ikakav trag mogućeg zahtjeva za većom autonomijom, Staljin se s tim osobama obračunavao kao i sa svojim predratnim oponentima: bili bi uklonjeni s vlasti, bilo bi im suđeno, a nakon čega bi bili zatvoreni ili, pak, pogubljeni;[47] najeklatantniji primjer ovoga je bugarski vođa Georgij Dimitrov.

U ovom je periodu ponovno izabrani britanski premijer, Winston Churchill, imao bojazan kako Sovjetski Savez, a sve zbog velikog broja sovjetskih trupa stacioniranih diljem Europe nakon rata i percepcije o nepouzdanosti Josifa Staljina, predstavlja ozbiljnu opasnost Zapadnoj Europi. [48]

Pripreme za "novi rat"[uredi - уреди | uredi izvor]

Sačuvani ostaci željezne zavjese na teritoriju današnje Češke.

U jeku rastućih tenzija, u veljači 1946. godine, zamjenik američkog ambasadora u Moskvi, George F. Kennan, poslao je iz sovjetskog glavnog grada tzv. "Dugi telegram" u kojem je oštro kritizirao sovjetsku politiku i odbacio svaku mogućnost mirne koegzistencije, smatrajući kako su odnosi sa Sovjetskim Savezom "nesumnjivo najveći izazov s kojim se naša diplomacija ikad suočila i vjerojatno najveći s kojim će se ikada suočiti". Izvještaj o tobožnjoj prijetnju koju je sovjetski komunizam predstavljao američkom načinu života poslužio je Sjedinjenim Državama da jasno artikuliraju svoj snažno izraženi animozitet prema Sovjetima te je bio osnova za cjelokupnu američku politiku prema Sovjetskom Savezu za trajanja Hladnog rata.[49] U rujnu iste godine, Sovjeti su naručili vlastitu inačicu telegtama, tzv. Novikovljev telegram, tobože poslan od strane tadašnjeg sovjetskog ambasadora u Washingtonu, a zapravo naručen i "koautoriziran" od strane Vjačeslava Molotova, sovjetskog ministra vanjskih poslova. U istom tonu kao i onaj Kennanov, Novikovljev telegram je iznosio teške i prenapuhane optužbe protiv Sjedinjenih Država, optužujući ih da su monopolistički kapitalisti koji vojnom silom žele izazvati novi rat i ostvariti dominaciju u svijetu.[50]

Dana 6. rujna 1946. godine, američki državni tajnik James F. Byrnes je u Stuttgartu održao poznati govor u kojemu je javno obznanio da Sjedinjene Države odustaju od ranije predloženog Morgenthauovog plana (o podjeli i deindustrijalizaciji poslijeratne Njemačke) i upozorio Sovjete da Amerika namjerava zadržavi vojnu prisusnost na tlu Europe do daljnjega.[51] Da se ovdje radilo o jednom od prvih javnih napada i jednoj od prvih otvorenih eskalacija u odnosima Zapada i Istoka, potvrdio je i sam Byrnes mjesec dana kasnije, kada je rekao: "Suština našeg programa bila je pridobiti njemački narod... bila je to bitka nas i Rusa za umove...".[52]

Vraćajući se natrag, samo par tjedana nakon Kennanovog telegrama, britanski premijer Churchill, inače jedan od najžešćih oponenata Sovjetskog Saveza, na sveučilištu u gradu Fultonu, Missouri, održao je svoj slavni govor "Mišićje mira", u kojem je prvi puta upotrijebio termin željezna zavjesa, koji će u narednim godinama postati jedan od najvažnijih političkih fenomena Hladnog rata.[53] U tom je govoru Churchill pozvao na angloameričku alijansu protiv Sovjeta, koje je optužio da su uspostavili "željeznu zavjesu" od "Szczecina na Baltiku do Trsta na Jadranu". U periodu kada su posljedice Drugog svjetskog rata bile itekako prisutne u društvenoj svijesti, ovo su bili sve otvorenije naznake novog sukoba globalne prirode.[39][54]

Početna faza Hladnog rata (1947–53)[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Hladni rat (1947–1953)

Informbiro i raskol Tito–Staljin[uredi - уреди | uredi izvor]

Josif Staljin, vođa Sovjetskog Saveza, proglasio je Tita i Jugoslaviju izdajnicima komunističkih ideala nakon raskola 1948. godine, što je dovelo do potpunog zahlađenja odnosa između dvaju komunističkih sila.
Josip Broz Tito, vođa SFR Jugoslavije, bio je jedini čelnik iz Istočnog bloka koji se otvoreno i uspješno suprpostavio Staljinovom pokušaju realizacije potpune dominacije.

U rujnu 1947. godine, pod utjecajem Sovjetskog Saveza, u Poljskoj dolazi do osnivanja Informbiroa, međunarodne organizacije zadužene za koordinaciju rada komunističkih i radničkih partija, čije je sjedište bilo u Beogradu. Ta nasljednica Kominterne, čija je funkcija trebala biti koordinacija rada komunističkih partija, pretvorila se u platformu preko koje je Sovjetski Savez provodio ortodoksnost u međunarodnom komunističkom pokretu i jačao kontrolu nad svojim satelitima u Istočnom bloku.[55] Ipak, cjelokupna ideja Informbiroa doživjela je gotovo sramotni udarac kada se jugoslavenski vođa Josip Broz Tito suprostavio Staljinovom pokušaju uspostave dominacije, što je dovelo do toga da je SFR Jugoslavija isključena iz Informbiroa 1948. godine;[56] sjedište je tada preseljeno u Bukurešt.

Potez kojeg su Sovjeti tumačili kao nelojalnost Jugoslavije komunističkim idealima, a u Jugoslaviji kao Titovo hrabro pokazivanje nacionlnog ponosa i suprostavljanje Staljinovoj hegemoniji, doveo je do drastičnog pogoršanja odnosa između dvaju komunističkih zemalja i približavanja Jugoslavije ideji nesvrstanosti. U pozadini priče svakako je stajao i konflikt između Jugoslavije i Bugarske oko utjecaja na Balkanu, a koji je Staljinu bio smetnja u realizaciji potpune dominacije nad Istočnim blokom;[57][58] u siječnju 1948., prije raskola između Tita i Staljina, Tito je bio pozvan u Moskvu zajedno s Georgijem Dimitrovim, bugarskim vođom, međutim odbio je poziv i poslao Edvarda Kardelja. U međuvremenu je došlo do prekida odnosa, a Georgij Dimitrov je 1949. godine naglo umro u Moskvi pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima.[58][59]

Period rezolucije Informbiroa obilježit će jugoslavensku politiku u godinama nakon raskola 1948., ali i balans snaga u Istočnom bloku, odnosno jačanje Jugoslavije kao nezavisne komunističke sile, što će kasnije biti potvrđeno kroz njezinu značajnu ulogu u Pokretu nesvrstanih. Odnosi sa Sovjetskim Savezom obnovljeni su 1955. godine u jeku procesa destaljinizacije, a godinu dana kasnije je Informbiro i službeno raspušten.

Zadržavanje i Trumanova doktrina[uredi - уреди | uredi izvor]

Marshallov plan i puč u Čehoslovačkoj[uredi - уреди | uredi izvor]

Berlinska blokada i kriza[uredi - уреди | uredi izvor]

Počeci NATO-a i Radio Slobodna Europa[uredi - уреди | uredi izvor]

Kineski građanski rat i SEATO[uredi - уреди | uredi izvor]

Korejski rat[uredi - уреди | uredi izvor]

Kriza i eskalacija (1953–62)[uredi - уреди | uredi izvor]

Hruščov, Eisenhower i destaljinizacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Varšavski pakt i Mađarska revolucija[uredi - уреди | uredi izvor]

Berlinski ultimatum i europske integracije[uredi - уреди | uredi izvor]

Treći svijet[uredi - уреди | uredi izvor]

Sino–sovjetski raskol[uredi - уреди | uredi izvor]

Svemirska utrka[uredi - уреди | uredi izvor]

Kubanska revolucija i Zaljev svinja[uredi - уреди | uredi izvor]

Berlinska kriza 1961.[uredi - уреди | uredi izvor]

Kubanska raketna kriza i Hruščovljev pad[uredi - уреди | uredi izvor]

Sukobi u periodu detanta (1962–79)[uredi - уреди | uredi izvor]

Francuska napušta NATO[uredi - уреди | uredi izvor]

Invazija Čehoslovačke[uredi - уреди | uredi izvor]

Brežnjevljeva doktrina[uredi - уреди | uredi izvor]

Eskalacije u Trećem svijetu[uredi - уреди | uredi izvor]

Zbližavanje Kine i Sjedinjenih Država[uredi - уреди | uredi izvor]

Nixon, Brežnjev i detant[uredi - уреди | uredi izvor]

Pogoršanje odnosa krajem 70-ih[uredi - уреди | uredi izvor]

"Drugi Hladni rat" (1979–85)[uredi - уреди | uredi izvor]

Sovjetski rat u Afganistanu[uredi - уреди | uredi izvor]

Reagan i Thatcherova[uredi - уреди | uredi izvor]

Poljska Solidarnost i izvanredno stanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Vojni i ekonomski problemi u Sovjetskom Savezu i Sjedinjenim Državama[uredi - уреди | uredi izvor]

Posljednje godine (1985–91)[uredi - уреди | uredi izvor]

Gorbačovljeve reforme[uredi - уреди | uredi izvor]

Zatopljenje odnosa[uredi - уреди | uredi izvor]

Jesen naroda[uredi - уреди | uredi izvor]

Baltički put[uredi - уреди | uredi izvor]

Raspad Sovjetskog Saveza[uredi - уреди | uredi izvor]

Posljedice[uredi - уреди | uredi izvor]

Popularna kultura[uredi - уреди | uredi izvor]

Historiografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Vidi i[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Orwell, "You and the Atomic Bomb", Tribune, 19. listopada 1945.
  2. Orwell, George, The Observer, 10. ožujka 1946.
  3. Gaddis 2005, str. 54
  4. Safire, William (1 October 2006). "Islamofascism Anyone?". The New York Times. 
  5. History.com Staff (2009). "This Day on History - April 16, 1947: Bernard Baruch coins the term “Cold War”". A+E Networks. http://www.history.com/this-day-in-history/bernard-baruch-coins-the-term-cold-war. pristupljeno August 23, 2016. 
  6. Strobe Talbott, The Great Experiment: The Story of Ancient Empires, Modern States, and the Quest for a Global Nation (2009) p.441 n.3; Lippmann's own book is Lippmann, Walter (1947). The Cold War. Harper. https://books.google.com/?id=Ydc3AAAAIAAJ&q=walter+lippmann+cold+war&dq=walter+lippmann+cold+war. 
  7. 7.0 7.1 Gaddis 1990, str. 57
  8. Palmieri 1989, str. 62
  9. Tucker 1992, str. 46
  10. Halliday 2001, str. 2e
  11. Tucker 1992, str. 74
  12. Tucker 1992, str. 75
  13. Tucker 1992, str. 98
  14. LaFeber 1993, str. 194–197
  15. Tim Tzouliadis. The Forsaken. The Penguin Press. ISBN 978-1-59420-168-4. 
  16. Heller, str. 19. "No, do 1924. godine, Sovjetski Savez, sada pod vodstvom Josifa Staljina, napušta ovu politiku kako bi promovirao svjetsku revoluciju. Iscrpljena ratovima kako protiv unutarnjih, tako i vanjskih neprijatelja, sovjetska se vlada odlučila u bliskoj budućnosti koncentrirati na vlastitu ekonomsku obnovu i razvoj. (...) Sjedinjene Države su također bile izolacionistički nastrojene u međuratnom periodu."
  17. George C. Herring Jr., Aid to Russia, 1941–1946: Strategy, Diplomacy, the Origins of the Cold War (Columbia University Press, 1973).
  18. Gaddis 1990, str. 151–153
  19. 19.0 19.1 19.2 Gaddis 2005, str. 13–23
  20. Gaddis 1990, str. 156
  21. Gaddis 1990, str. 176
  22. Max Frankel, "Stalin's Shadow," New York Times, 21. studenog 2012., u kritici knjige Anne Applebaum, Iron Curtain: The Crushing of Eastern Europe, 1944–1956 (2012), vidi uvod, tekst nakon reference 26 te poglavlja 3, 7, 8 i 9
  23. Heller, str. 27. "Iz sovjetske perspektive, poslijeratni period mira i obnove bio je neprocjenjivo važan. Stoga, nastavak suradnje i mirnih odnosa s ratnim saveznicima, Sjedinjenim Državama i Velikom Britanijom, bio je izrazito poželjan."
  24. 24.0 24.1 Plokhy 2010
  25. 25.0 25.1 Gaddis 2005, str. 21
  26. Zubok 1996, str. 94
  27. Gaddis 2005, str. 22
  28. Bourantonis 1996, str. 130
  29. Garthoff 1994, str. 401
  30. Byrd, Peter (2003). "Cold War (entire chapter)". The concise Oxford dictionary of politics. Oxford University Press. ISBN 0-19-280276-3. https://books.google.com/?id=xLbEHQAACAAJ. pristupljeno 16 June 2008. 
  31. Alan Wood, p. 62
  32. 32.0 32.1 Gaddis 2005, str. 25–26
  33. LaFeber 2002, str. 28
  34. Roberts 2006, str. 43
  35. 35.0 35.1 35.2 Wettig 2008, str. 21
  36. 36.0 36.1 36.2 Senn, Alfred Erich, Lithuania 1940 : revolution from above, Amsterdam, New York, Rodopi, 2007 ISBN 978-90-420-2225-6
  37. Roberts 2006, str. 55
  38. Shirer 1990, str. 794
  39. 39.0 39.1 Schmitz, David F. (1999). "Cold War (1945–91): Causes [entire chapter"]. u: Whiteclay Chambers, John. The Oxford Companion to American Military History. Oxford University Press. ISBN 0-19-507198-0. https://books.google.com/books?id=xtMKHgAACAAJ&dq=The+Oxford+Companion+to+American+Military+History. pristupljeno 16 June 2008. 
  40. Wettig 2008, str. 96–100
  41. van Dijk, Ruud, Encyclopedia of the Cold War, Volume 1, p. 200. Taylor & Francis, 2008. ISBN 0-415-97515-8
  42. Grenville 2005, str. 370–71
  43. Cook 2001, str. 17
  44. Roht-Arriaza 1995, str. 83
  45. Gaddis 2005, str. 40
  46. Greška kod citiranja: Invalid <ref> tag; no text was provided for refs named Gaddis_2005.2C_p._34
  47. Gaddis 2005, str. 100
  48. Fenton, Ben.""The secret strategy to launch attack on Red Army"". Arhivirano iz originala 28 May 2008. https://web.archive.org/web/20080528222149/http://webarchiveproject.org/26299/. pristupljeno 2016-04-12.  , telegraph.co.uk, 1. listopada 1998. Pristupljeno 23. srpnja 2008.
  49. Schecter 2003, str. 152–154
  50. Kydd 2005, str. 107
  51. Gaddis 2005, str. 30
  52. Morgan, Curtis F. "Southern Partnership: James F. Byrnes, Lucius D. Clay and Germany, 1945–1947". James F. Byrnes Institute. http://www.daz.org/enJamesFByrnes.html. pristupljeno 9 June 2008. 
  53. Gaddis 2005, str. 94
  54. Harriman, Pamela C. (Winter 1987–1988). "Churchill and ... Politics: The True Meaning of the Iron Curtain Speech". Winston Churchill Centre. Arhivirano iz originala 15 October 2007. https://web.archive.org/web/20071015163941/http://winstonchurchill.org/i4a/pages/index.cfm?pageid=711. pristupljeno 22 June 2008. 
  55. Greška kod citiranja: Invalid <ref> tag; no text was provided for refs named Gaddis32
  56. Carabott & Sfikas 2004, str. 66
  57. Jeronim Perović, "The Tito–Stalin Split: A Reassessment in Light of New Evidence." Journal of Cold War Studies (proljeće 2007.) 9#2 str. 32-63
  58. 58.0 58.1 Gallagher, T. (2001). Outcast Europe: The Balkans, 1789-1989, from the Ottomans to Milošević. Routledge. str. 181. ISBN 9780415270892. https://books.google.co.uk/books?id=Tu2W_Pz_jjwC&pg=PA181. pristupljeno 2015-09-13. 
  59. Chary, F.B. (2011). The History of Bulgaria. ABC-CLIO. str. 131. ISBN 9780313384479. https://books.google.co.uk/books?id=ME2wkYh-qAUC&pg=PA131. pristupljeno 2015-09-13. 

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Historiografija i memoari[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Hopkins, Michael F. "Continuing Debate and New Approaches in Cold War History," Historical Journal, prosinac 2007., vol. 50, br. 4, str. 913–934,
  • Isaac, Joel, and Duncan Bell (ur.) Uncertain Empire: American History and the Idea of the Cold War (2012)
  • Johnston, Gordon. "Revisiting the cultural Cold War," Social History, kolovoz 2010., vol. 35, br. 3, str. 290–307
  • Kirkendall, Andrew J. "Cold War Latin America: The State of the Field", H-Diplo Essay No. 119: An H-Diplo State of the Field Essay (studeni 2014.)
  • Nuti, Leopoldo, et al., (ur.) Europe and the End of the Cold War: A Reappraisal (2012)
  • Wiener, Jon. How We Forgot the Cold War: A Historical Journey across America (2012)

Primarni izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]

Arhivi
Bibliografije
Vijesti
Edukativni izvori