Bitka za Iwo Jimu

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Bitka za Iwo Jimu
Segment Drugi svjetski rat
Datum 19. veljače 1945. - 26. ožujka 1945.
Lokacija Iwo Jima, Japan
Ishod Pobjeda SAD-a
Sukobljene strane

Sjedinjene Američke Države

Japansko Carstvo
Komandanti i vođe
Sjedinjene Američke Države Holland Smith
Sjedinjene Američke Države Marc Mitscher
Sjedinjene Američke Države Alexander Vandegrift
Sjedinjene Američke Države Graves B. Erskine
Sjedinjene Američke Države Clifton Cates
Sjedinjene Američke Države Keller E. Rockey
Sjedinjene Američke Države Chester W. Nimitz
Sjedinjene Američke Države Raymond A. Spruance
Japansko Carstvo Tadamichi Kuribayashi 
Japansko Carstvo Takeichi Nishi 
Snage
70,000 američkih marinaca, mornara-bolničara, vojnih zrakoplovaca i bolničarki 22,060[1]
Žrtve i gubici
6.821 mrtvih
2 zarobljena ali naknadno oslobođena[2]
19.217 ranjenih[1]
21.844 mrtvih[1]
216 zarobljena[1]

Bitka za Iwo Jimu je bila žestoka bitka za otočić Iwo Jimu (jap: Iōjima, što znači sumporni otok), koji je administrativno pripadao Tokiju.

Povijest bitke[uredi | uredi kod]

Nakon teškog poraza kod Marijana, Japanci su počeli pripremati obrambene fortifikacije na Iwo Jimi. Zapovjednik obrane od srpnja 1944. bio je general Tadamiči Kuribajaši, sposoban ratnik koji je bio dobro upoznat sa snagom i slabostima vojske SAD-a. Kuribajaši se odlučio suprotstaviti američkom napadu lukavo izgrađenim sustavom tunela i bunkera, koji su branili odlučni japanski borci. Japanci su očekivali američku invaziju na Iōjimu već u ljeto 1944., no američki prodor usmjerio se na Filipine. To je omogućilo japanskoj mornarici da dopremi dodatni ratni materijal i pojačanja u ljudstvu. Japanski vojnici i mornari mjesecima su kopali tunele i proširivali postojeće spilje. Američke podmornice potopile su dio brodova koji su opskrbljivali Iōjimu, no nisu uspjele značajno zaustaviti dopremu dodatnih vojnika, streljiva i naoružanja.

Karta Iōjime za vrijeme ratnih operacija 1945.

Dana 19. veljače 1945. godine Amerikanci su započeli invaziju na ovaj maleni otok s ciljem da osiguraju sletne staze za svoje velike bombardere B-29, kojima su razarali japanske gradove. Elitnim američkim postrojbama, marincima, zapovijedao je iskusni general Holland M. Smith. Američko ratno zrakoplovstvo je od kasne jeseni 1944. vršilo žestoka bombardiranja, ali više stotina tona bombi nije polučilo rezultate kakve su očekivali američki stratezi. Prema njihovim planovima, Iōjima je trebala biti osvojena za nešto više od tjedan dana. Na otoku nema pitke vode te je prilično na isturenom položaju od matičnog japanskog otočja. Uz uobičajenu američku premoć u ratnom materijalu to je, kako su pretpostavljali američki časnici, trebalo uvelike olakšati osvajanje otoka.

Umjesto brze pobjede, američki su vojnici naišli na žestok otpor japanskih postrojbi. Na otoku je bilo ukopano 16.000 pripadnika japanske kopnene vojske te 5.000 pripadnika mornarice, spremnih da se bore do smrti. General Kuribajaši naredio je svojim ljudima da nanesu neprijatelju što veće gubitke prije vlastite pogibije. Već prvog dana invazije američki marinci pretrpjeli su teške gubitke od dobro skrivenog japanskog topništva, minobacača i strojničke paljbe iz bunkera. Američki tenkovi teško su manevrirali u vulkanskom nanosu pa su marinci morali uništavati japanske bunkere riskantnim jurišima pješaštva. Intenzitet borbi je bio toliki da su Amerikanci povremeno ostajali bez streljiva i goriva za bacače plamena. S druge strane, Japanci su morali štedjeti streljivo, jer nove zalihe nisu mogle stići na otok zbog američke zračno-pomorske blokade. Do kraja prvog dana invazije, Amerikanci su imali nekoliko tisuća ljudi izbačenih iz stroja, a na otok se uspjelo iskrcati oko 30.000 marinaca.

Dana 21. veljače japanski zrakoplovi izvršili su protuudar na američku invazijsku flotu. Kamikaze su uspjeli potopiti eskortni nosač zrakoplova Bismarck Sea i oštetiti nosač Saratogu, dok je još nekoliko brodova oštećeno.

Sljedećih se dana američko napredovanje usmjerilo na jug otoka, gdje je 23. veljače osvojen vulkan Suribaći. Marinci su dva puta postavljali zastavu na taj najviši vrh otoka. Bitka je bila daleko od završetka, jer su marinci trebali zauzeti još dvije sletne staze u središnjem i sjevernom dijelu otoka. Na neravnom terenu Japanci su uspijevali još tjednima usporavati američko napredovanje i nanositi neprijatelju gubitke.

Posljednji organizirani juriš japanski vojnici su izvršili u ranu zoru 26. ožujka 1945. godine, kada je 300 japanskih branitelja iznenadilo Amerikance u zrakoplovnom kampu. U višesatnoj ogorčenoj borbi Japanci su ubili i ranili oko 150 američkih vojnika, inženjeraca i pilota. Prema nekim verzijama, u tom jurišu je sudjelovao i general Kuribajaši, dok drugi smatraju da je počinio seppuku. Preostali su se preživjeli branitelji povukli u skrovite spilje.

Amerikancima je iscrpljujuća bitka od uzrokovala teške gubitke, gotovo 7.000 poginulih i još 17.000 ranjenih. Samo se 1.000 Japanaca predalo, neki i godinama nakon završetka rata.

Fotografija postavljanja zastave na vulkanu Suribaći[uredi | uredi kod]

Otok je najpoznatiji po fotografiji podizanja američke zastave na ugaslom vulkanu Suribaćiju (23. veljače 1945. godine). To je bila druga američka zastava koju su američki marinci podigli na toj uzvisini. Zastavu znatno manjih dimenzija su podigli nešto prije teatralnog podizanja velike zastave. Neki od marinaca koji su je podizali zastavu poginuli su baš na Iwo jimi. Danas je to jedna od najpoznatijih ratnih fotografija, koja je osvojila Pulizerovu nagradu i vjerojatno najreproduciranija fotografija svih vremena. Ono što je manje poznato je to da su tijela poginulih Japanaca najvjerojatnije zakopana u temeljima sletnih staza za B-29, a dio njihovih lubanja i kosti postao je suvenirima američkih vojnika.

Filmovi o bitki za Iōjimu[uredi | uredi kod]

Osim dobro poznate američke fotografije postavljanja zastave na Suribaći, sjećanje na tu značajnu bitku očuvali su i neki igrani filmovi. Godine 1952. napravljen je film Pijesak Iwo Jime s glumcem Johnom Wayneom, kojeg su inače sami veterani prezirali, jer nije sudjelovao u ratu kao vojnik.

Godine 2006. Clint Eastwood je režirao dva filma: Zastave naših očeva (koji obrađuje sudbine američkih vojnika) i Pisma s Iwo Jime (koji se bavi japanskom stranom).

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Burrell 2006, p. 83. Burrell navodi kako su mnogi historičari preuveličavali broj japanskih branitelja, navodeći brojke od 20.000 i čak 25.000. Burrell daje raspon od 18.060 i 18.600, od kojih su točno njih 216 zarobljeni. Svi ostali su poginuli.
  2. Morison, Samuel Eliot (2002) [1960]. Victory in the Pacific, 1945. Volume 14 of History of United States Naval Operations in World War II. Urbana, IL: University of Illinois Press. ISBN 0-252-07065-8. OCLC 49784806. 

Literatura[uredi | uredi kod]

Vanjske veze[uredi | uredi kod]

Sestrinski projekti
U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Battle of Iwo Jima