Bitka za Britaniju

Izvor: Wikipedia
Disambig.svg Za ostala značenja v. Bitka za Britaniju (razvrstavanje).
Bitka za Britaniju
Segment Drugi svjetski rat
Hurricane.jpg
Britanski Hurricane
Datum 9.7. - 31.11 1940
Lokacija Nebo nad južnom Britanijom
Rezultat Pobjeda Britanije
Zaraćene strane
Flag of the United Kingdom.svg
Velika Britanija
Flag of Poland.svg
Poljska
Flag of German Reich (1935–1945).svg
Njemačka
Komandanti i vođe
Hugh Dowding Hermann Göring
Albert Kesselring
Snage
700 lovačkih zrakoplova 1089 lovačkih zrakoplova
316 bombardera za obrušavanje
1260 bombardera
Žrtve i gubici
1547 zrakoplova 2698 zrakoplova
27,450 mrtvih

Bitka za Britaniju je naziv za koji se koristi za seriju zračnih sukoba koji se u ljeto 1940. godine, tijekom drugog svjetskog rata, vodio nad nebom Velike Britanije između njemačke Luftwaffe i britanskog RAF-a.

Početkom ljeta je, nakon kapitulacije Francuske, Hitlerova Njemačka postala gospodarom europskog kontinenta, a Britanija i njeni dominioni ostali bez saveznika. Mnogi u svijetu su držali da je Njemačka time stekla tako povoljnu poziciju da dalji rat nema smisla, odnosno da je jedina alternativa prihvatiti njemačku "velikodušnu" ponudu za mir i tako sačuvati onoliko Britanskog Imperija koliko se može očuvati. Kada je Churchillova vlada sve te ponude odbila, Hitler je zapovijedio da se započne planiranje invazije koja je dobila kodno ime Operacija Morski Lav.

Nijemci nimalo nisu skrivali pripreme za invaziju, smatrajući kako će time Britanija biti stavljena pod psihološki pritisak, koje će bombardiranje od strane Luftwaffe učiniti neizdržljivim. No, planiranje i pripreme za invaziju su također pokazali velike organizacijske i logističke slabosti njemačkih oružanih snaga - nedostatak mornaričkih i ambifijskih resursa nužnih za tako složenu i ambicioznu operaciju kao što je masovno iskrcavanje na Britansko Otočje. Planeri Operacije Morski Lav (Unternehmen Seelöwe) su došli do zaključka kako šanse za uspjeh imaju jedino ako desantnim snagama prije toga nitko ne bude u stanju pružiti otpor. To se pogotovo odnosilo na britansku Kraljevsku mornaricu čije su snage prijetile masakrom njemačke invazijske flotile, odnosno konvoja koje su poslije trebali snabdijevati uspostavljene mostobrane.

Hermann Göring, zapovjednik Luftwaffe, je Hitlera uvjerio kako su njegove snage - koje su se bile iskazale u kampanjama u Poljskoj, Norveškoj i Francuskoj - više nego sposobne zračnim udarima slomiti britanski otpor prije samog iskrcavanja. Jedina prepreka tim planovima bio je RAF, pa je njegovo uništenje navedeno kao ključan preduvjet za izdavanje zapovijedi za invaziju.

Njemačka strategija u bitci, koja je u manjem opsegu otpočela već u srpnju, bili su napadi na RAF-ove instalacije u južnoj Engleskoj, odnosno uvlačenje RAF-ovih jedinica u iscrpljujući okršaj u kojem bi do izražaja došla njemačka tehnička i brojčana premoć.

Ono što planeri Luftwaffe nisu imali u vidu bio je niz prednosti na strani RAF-a - postojanje radara, veliki broj suvremenih lovačkih zrakoplova tipa Hurricane i Spitfire sposobnih da se nose s njemačkim Me-109, mogućnost ponovnog korištenja pilota oborenih nad vlastitim tlom kao i izvrsna organizacija britanske industrije koja je nove lovačke avione proizvodila brže od njemačke.

Kako se bitka intenzivirala tokom kolovoza, tako su do izražaja počele dolaziti i neke velike slabosti Luftwaffe. Ispostavilo se da Me-109 ima prekratak dolet, pa su njemački bombarderi van područja južne Engleske bili lak plijen britanskih lovaca, a ta područja za RAF-ove snage bile relativno sigurna baza.

Iako je RAF povremeno bio u krizi - više zbog nedostatka iskusnih pilota, nego zrakoplova - uspjele su svo vrijeme očuvati svoju borbenu sposobnost. Do 15. rujna - dana koji je postavljen kao početak invazije - postalo je više nego jasno da Luftwaffe nije ispunila svoj zadatak.

S približavanjem jeseni i kvarenjem vremena u Kanalu La Manche, kod Hitlera su nestale sve iluzije o izvedivosti iskrcavanja, pa je ono otkazano. Taj poraz - prvi u ratu - Nijemci su nastojali sakriti nastavkom žestokog bombardiranja britanskih gradova i industrijskih resursa. To, kao i početak nesmiljenog podmorničkog rata, trebao je umjesto invazije baciti Britaniju na koljena.