Valdemar II od Danske

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Valdemar II
Valdemar Sejr (kongefrisen).jpg
Portret Valdemara sa freske
Danski kralj
Vladavina 1202. - 1241.
Prethodnik Knut IV
Nasljednik Erik IV od Danske
Dinastija Estridson
Otac Valdemar Veliki
Rođenje oko 1170.
Danska
Smrt 28. mart 1241.
Danska

Valdemar II znan i kao Valedemar Pobjednik (danski: Valdemar Sejr rođen oko 1170. - Danska, umro 28. marta 1241. - Danska, bio je od 1202. do 1241. danski kralj.[1], koji je između 1200. i 1219. proširio danski baltički imperij od Schleswiga na zapadu sve do Estonije.

U svojim kasnijim godinama radio je na kodificiranju danskog pravnog i administrativnog sistema.[1]

Biografija[uredi - уреди | uredi kôd]

Valdemar je rođen kao sin danskog kralja Valdemara Velikog, i brat kralja Knuta IV. Valdemar je na početku od 1188. djelovao kao vojvoda od Schleswiga, za svog mandata je između 1200.-01. osvojio Holstein i Hamburg.[1] Na danski tron je stupio 1202., u početku je podržao kandidata Welfa Otta IV za cara Svetog Rimskom Carstva, koji mu je zauzvrat priznao suverenitet nad Holsteinom. Valdemar je kasnije prekinuo veze sa Ottom IV,, porazio koaliciju Welfa (1214.) i podržao Ottovog, rivala, budućeg cara Friedricha II, koji je Valdemaru prepustio vendske (slavenske) zemlje i njemačke zemlje sjeverno od rijeka Labe i Elde.[1]

Aktivan od 1206. u Livonskom križarskom ratu za pokrštavanje istočnog Baltika, Valdemar je 1219. pokrenuo kampanju na Estoniju, uz pomoć Livonskog bratstvo mača, biskupa Alberta od Rige i vendske mornarice. Nakon pobjede kod Revala (Tallinn), Valdemar je zavladao cijelom Estonijom, a zemlja je podijeljena na dvije biskupije, Reval i Dorpat (Tartu). Sukobi sa saveznicima doveli su do preraspodjele estonskih domena (1222.), nakon čega je zadržao samo Tallinn i sjevernu Estoniju.[1]

Ubrzo nakon što je okrunio svog sina Valdemara za kralja 1218. kako bi ovjekovječio kontrolu svoje dinastije nad golemim danskim imperijem, Valdemara je iznenadio i zarobio grof Heinrich od Schwerina i zajedno sa sinom zatvorio i držao zatočenog sve do 1225., kako mu njegovi danski i njemački vazali nisu uspjeli pomoći, preostalo mu je jedino da pregovara. Nakon dugotrajnih pregovora, pristao je zadržati samo Rügen i Estoniju izvan Baltika kao uvjet za oslobađanje, ali je uz to morao predati i svoje sinove i brojne druge kao taoce i platiti veliku otkupninu. Nakon oslobođenja - 1227. pokrenuo je kontraofenzivu, ali je teško poražen kod Bornhöveda, pa je time okončan i njegov sjevernonjemački imperij.

Danski suverenitet također je bio osporen u Estoniji, ali je sporazumom Livonskim bratstvom mača - 1238. Valdemar ipak zadržao svoje domene.[1]

Usprkos inozemnim neuspjesima Valdemar je u Danskoj vladao čvrstom rukom. Proveo je brojne reforme, dovršivši reorganizaciju danske vojske koju je započeo Valdemar Veliki, tako što je oslobodio zemljoposjedničko plemstvo od plaćanja poreza u zamjenu da mu služe kao vitezovi. Uz to je efikasno kontrolirao crkvu i plemstvo, reformirao pravni kodeks i promijenio zakonodavni sistem kako bi povećao vlast monarha kako je to uostalom opisano u njegovom revidiranom zakonu iz Jutlanda 1241.[1]

Ipak je njegova podjela Danske na velike feude, od kojih je svaki kontrolirao jedan od njegovih sinova, pridonijela je destruktivnom natjecanju za vlast nakon njegove smrti.[1]

Izvori[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Valdemar II, king of Denmark (engleski). Encyclopaedia Britannica. https://www.britannica.com/biography/Valdemar-II. Pristupljeno 29.11. 2021. 
Prethodnik: Danski kralj Nasljednik:
Knut IV (1182. - 1202.) Erik IV od Danske (1241.-1250.)]]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi kôd]