Konferencija u Jalti

Izvor: Wikipedia
 Historija Krima

Flag of Crimea.svg

 Antičko doba
 Bosporsko kraljevstvo (438 p.n.e.-370)
 Skitija
 Ostrogotska država (4. vek)
 Srednji i novi vek
 Tema Herson (833/840-1204)
 Kneževina Teodoro (14. vek-1475)
 Krimski kanat (1441-1783)
 Kefski ejalet (1568-1774)
 Tauridska oblast (1783-1796)
 Novorosijska gubernija (1796-1802)
 Tauridska gubernija (1802-1917)
 Krimski rat (1853-1856)
 Savremeno doba
 Krimska Narodna Republika (1917-1918)
 SSR Taurida (1918)
 Prva krimska regionalna vlada (1918)
 Druga krimska regionalna vlada (1918-1919)
 Krimska SSR (1919)
 Južnoruska vlada (1920)
 Vlada Južne Rusije (1920)
 Krimska ASSR (1921-1941)
 Reichskommissariat Ukrajina (1941-1944)
 Krimska ASSR (1944-1945)
 Konferencija u Jalti (1945)
 Krimska oblast (1945-1991)
 Krimska ASSR (1991-1992)
 Republika Krim (1992-1995)
 Autonomna Republika Krim (od 1995)
 Republika Krim (od 2014)
Ova kutijica: pogledaj  razgovor  uredi

Konferencija u Jalti održana je 4. 2. 1945. godine na Krimu i na njoj su se sastali najviši predstavnici SAD-a, Sovjetskog saveza i Velike Britanije.

U razdoblju od 4. do 12. 2. 1945. godine, na Jalti su se sastali Roosevelt, Staljin i Churchill, te drugi vojni i civilni stručnjaci, kako bi raspravili i donijeli odluke o izgledu poslijeratnoga svijeta.

Konferenciji u Jalti je prethodila Teheranska konferencija sa istim sudionicima iz 1943. godine; završetak II. svjetskog rata je označila Potsdamska konferencija održana u srpnju 1945. - gdje je umjesto preminulog američkog predsjednika Roosevelta sudjelovao novi predsjednik Harry Truman, a umjesto Churchilla novi britanski premijer Clement Attlee.

Na Jaltskoj konferenciji postignut je sporazum u nekoliko glavnih točaka:

  1. da se nakon savezničke pobjede Njemačka podijeli u okupacijske zone kojima će upravljati po jedna od četiriju savezničkih država: Velika Britanija, SAD, Sovjetski savez i Francuska. Osnovana je službena "Komisija za podjelu Njemačke", kojom se namjeravalo Njemačku podijeliti na do šest država,
  2. da se nakon rata provede vojna, ekonomska i politička demobilizacija i denacifikacija Njemačke i da se osigura plaćanje reparacija - koje se mogu naplaćivati također pljenidbom privatne imovine Nijemaca i prisilnim radom,
  3. da se u zemljama oslobođenima od njemačke okupacije vrate predratne vlade, uz izuzetak Bugarske, Rumunjske i Poljske - gdje je Sovjetski savez već bio instalirao satelitske vlade. U pogledu Francuske, priznata je vlada Slobodne Francuske,
  4. da SSSR-u pripadne oko 40% predratnog teritorija Poljske, kojega je SSSR 1939. godine okupirao u Njemačko - sovjetskoj agresiji na tu zemlju izvršenoj sukladno Pakt Ribbentrop-Molotov. Gubitak teritorija Poljskoj će biti kompenziran dijelom teritorija Njemačke, nastanjenim u najvećem dijelu Nijemcima. Odluke SSSR-a o aneksiji teritorija Estonije, Letonije, Litve i Moldavije nisu dovođene u pitanje,
  5. da se građane Jugoslavije i Sovjetskog saveza preda vlastima tih zemalja, neovisno o njihovom pristanku,
  6. da će se nakon završetka rata osnovati Ujedinjeni narodi,
  7. da će Sovjetski savez otpočeti ratne aktivnosti protiv Japana u roku od 90 dana nakon što bude poražena Njemačka,
  8. da će saveznici surađivati u progonu nacističkih ratnih zločinaca,
  9. da saveznici sporazumno rade i nastupaju u oslobođenim zemljama.

Ovim sporazumom dogovorene su i podjele sfera poslijeratnog političkog utjecaja; koje su se u principu pratile doseg zone koje je u Europi osvojila Crvena armija - koja je u tom trenutku u kontinentalnoj Europi imala trostruko više vojske nego SAD i Velika Britanija zajedno.

Povezano[uredi - уреди]