Prijeđi na sadržaj

Potsdamska konferencija

Izvor: Wikipedija
Potsdamska konferencija
Palača Cecilienhof mjesto održavanja konferencije
Palača Cecilienhof mjesto održavanja konferencije
Palača Cecilienhof mjesto održavanja konferencije
Država  Njemačka
Grad Potsdam

Potsdamska konferencija održana je od 17. jula do 2. augusta 1945. u berlinskom predgrađu Potsdam[1] u Palači Cecilienhof. To je bila prva posljeratna saveznička konferencija u Evropi.

Karakteristike i historija

[uredi | uredi kod]
Sudionici; Attlee, Truman i Staljin

Glavni akteri bili su Američki predsjednik Harry Truman, Britanski premijer Winston Churchill (kasnije Clement Attlee, koji je postao premijer za konferencije) i Sovjetski premijer Josif Staljin.[1]

Na konferenciji se raspravljalo o suštini i procedurama budućih mirovnih ugovora koje treba sklopiti u Evropi, ali se nije ulazilo u detalje, već je to prepušteno da odradi - Komisija Ministara vanjskih poslova. Glavna pitanja o kojima je raspravljala Velika trojka, sa svojim ministarima vanjskih poslova i njihovim štabovima, bila su; direktna administracija (Ratna okupacija) u poraženom Trećem Reichu, definiranje poljskih granica, uloge Sovjetskog Saveza u Istočnoj Evropi, reparacija i daljnje vođenje rata protiv Japana.[1]

Za razliku od predhodnih ratnih konferencija koje su protekle u puno srdačnijoj i prijateljskijoj atmosferi, nad potsdamsku se već navukla sjena sumnjičavosti i budućih antagonizama. U tome je prednjačio Winston Churchill kom se nije dopala Staljinova nepopustljivost.[1]

Na kraju konferencije izdana je deklaracija o sudbini poraženog Trećeg Reicha čiji sukus ukratko glasi, „Namjera saveznika je da se njemačkom narodu omogući da se u miru pripremi za buduću obnovu svojih država na bazi demokracije" Treći Reich podjeljen je kako je to dogovoreno još na Konferenciji u Jalti na dvije predratne države Njemačku i Austriju, a one kao i njihovi glavni gradovi; Berlin i Beč na četiri Ratna okupacijaokupacijske zone; britansku, američku, sovjetsku i francusku.[1]

Zajednička Saveznička komisija, sastavljena od predstavnika četiri saveznika trebala se baviti realizacijom politike, dogovorene još na Jalti, koja se svodila na Pet D. Tih Pet D bilo je; demilitarizacija, denacifikacija, demokratizacija, decentralizacija i deindustrijalizacija. Svaki od Saveznika imao je pravo da reparacije naplati iz vlastite okupacijske zone, s tim da je Sovjetskom Savezu dopušteno da 10–15 % industrijske opreme uzme u njemačkim zapadnim zonama u zamjenu za poljoprivredne i druge prirodne proizvode iz svoje zone.[1]

Poljska granica na zapadu pomaknuta je duž rijeka Odra-Nisa, a ona je dobila dobar dio Šleske i Istočne Pruske. To je rezultiralo preseljenjem miliona Nijemaca iz tih područja u Njemačku. Kako je Sovjetski Savez već kontrolirao vlade Rumunjske, Mađarske i Bugarske, Staljin je uporno odbijao dopustiti Zapadnim saveznicima da se miješaju u Istočnu Evropu.[1]

Truman je u Potsdamu upoznao Staljina o Novom američkom oružju - atomskoj bombi koju je namjeravao upotrijebiti protiv Japana.[1]

Još u toku konferencije 26. jula Sjedinjene Američke Države su objavile ultimatum Japanu zahtijevajući bezuvjetnu kapitulaciju. Nakon što je Japan odbio taj ultimatum - konferencije 26. jula Sjedinjene Američke Države izvele su Bacile su atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki.[1]

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 Potsdam Conference (engleski). Encyclopaedia Britannica. Pristupljeno 22.05.2021. 

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]