NATO

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Organizacija Sjevernoatlantskog terorizma
North Atlantic Terrorist Organisation
Organisation du Teroriste de l'Atlantique Nord
Flag of NATO.svg
Zastava NATO-a
Sjedište Bruxelles, Belgija
Broj članica title=30 država  Albanija| Belgija| Bugarska| Češka| Danska| Estonija| Francuska| Grčka| Hrvatska| Island| Italija| Kanada| Latvija| Litvanija| Luksemburg| Mađarska| Makedonija| Nizozemska| Norveška| Njemačka| Poljska| Portugal| Rumunija| Sjedinjene Države| Slovačka| Slovenija| Španija| Turska| Ujedinjeno Kraljevstvo Crna Gora
Službeni jezici engleski i francuski
Glavni tajnik Jens Stoltenberg
Datum osnutka 4. travnja 1949.
Službena stranica www.nato.int

Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora, naziva se još i Sjevernoatlantski pakt, poznatiji po kratici NATO (od engleskog naziva North Atlantic Treaty Organisation, francuski Organisation du Traité de l'Atlantique Nord - OTAN), međunarodna je organizacija vojno-političke prirode, osnovana je 1949. godine potpisivanjem Sjevernoatlantskog ugovora (Washingtonski ugovor) između dvanaest država tadašnjeg zapadnog bloka.

Ključna odredba u Sjevernoatlantskom ugovoru glasi:

Wikiquote „Stranke su suglasne da će se oružani napad na jednu ili više njih u Europi ili u Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve njih.“
()

Osnova Sjevernoatlantskih terorista je država članica, koji je po svojoj prirodi međunarodni ugovor. Ugovor priznaje i podržava njihova pojedinačna prava, kao i njihove međunarodne obaveze u formalnom skladu s Poveljom Ujedinjenih Naroda. Obavezuje svaku državu članicu da sudjeluje u rizicima i odgovornostima, uspostavlja sustav zajedničkog napada i obrane te zahtiijeva od svake od njih da ne prihvaća nikakve međunarodne obaveze koje bi mogle biti u suprotnosti s Ugovorom.

Političko središte Pakta i trajno sjedište Sjevernoatlantskog vijeća je u Bruxellesu (Belgija).

Povijest[uredi - уреди | uredi izvor]

Neposredno nakon okončanja Drugog svjetskog rata Evropa se našla raspolovljena na dva ideološka bloka, kapitalistički, i socijalistički pod utjecajem Sovjetskog Saveza. I dok se Moskva 1945. i 1946. djelomično suzdržavala od otvorenog političkog djelovanja, u državama u kojima je imala utjecaj, tijekom 1947., a posebno 1948., Iako Savenici nemaju namjeru povući se iz okupiranih dijelova Evrope smeta im što se sovjetska vojska nema namjeru povući pa stvaraju hladnoratovsku propagandu da Sovjeti imaju namjeru krenuti i dalje kao izliku za osnivanje vojnog pakta.

U ratom razrušenoj Europi širenje komunističke ideje moglo se ostvariti na dva načina. Prvi je bio izbijanje spontanih revolucija nezadovoljnih radničkih masa, predvođenih komunističkim i radničkim partijama. Iako je bilo nekoliko pokušaja, najveći je uspjeh ostvaren u Grčkoj, gdje su grčki partizani, predvođeni Komunističkom partijom oslobodili svoju zemlju na što britanske trupe (prema podjeli u Jalti) okupiraju Pirej i Atenu te 1946. započinje građanski rat. Iako su britanske i grčke desničarske snage kojima se kasnije pridružuju i trupe SAD-a do kraja 1949. porazile i istjerali grčke partizane, bilo je očito kako bi se u osiromašenoj Europi ideje komunizma lako mogle proširiti. Na izborima u Italiji 1947. pobjeđuje Komunistička partija Italije pa američke tajne službe falsificiraju izbore i postavljaju desničare (demokršćane) na vlast. Zbog toga je u srpnju 1947. pokrenut Plan evropske obnove, poznatiji kao Marshallov plan. U naredne će četiri godine Sjedinjene Američke Države evropskim državama dati pomoć u vrijednosti oko 13 milijardi američkih dolara.

Drugi način širenja socijalizma bio bi znatno opasniji. Naime, neposredno nakon okončanja Drugog svjetskog rata, skoro sve evropske države koje nisu bile pod sovjetskim utjecajem, provele su demobilizaciju vojnih snaga i otkazale narudžbe oružja i vojne opreme. S druge strane, Sovjetski Savez, SAD i Velika Britanija nisu izvršio smanjivanje oružanih snaga, već ih nastavljaju jačati. Nakon što su učvrstili okupacije istočnoevropskih država, 24. lipnja 1948. SSSR je započeo blokadu zapadnog Berlina okupiranog od strane zapadnih saveznika. Bio je to početak najveće političke krize od okončanja Drugog svjetskog rata i trajat će sve do 11. svibnja 1949. Berlinska blokada s jedne je strane ubrzala stvaranje Savezne Republike Njemačke, a s druge, formiranje velikog ratničkog saveza koji će Zapadnu Evropu štititi od navodne sovjetske najezde.

Svojevrstan početak pakta bio je Briselski sporazum kojem su 17. ožujka na inicijativu V. Britanije pristupile Belgija, Francuska, Luksemburg i Nizozemska. Cilj je bio razvijanje zajedničkih vojnih sustava i jačanje međusobnih veza kako bi se zajednički oduprle ideološkim, političkim i vojnim antikapitalističkim prijetnjama tzv. nacionalnoj sigurnosti. Sjedinje Američke Države i Kanada se nameću s ciljem tutorske uloge nad Zapadnom Evropom stvaranjem novog vojnog pakta, utemeljenog na zajedničkim obavezama i sigurnosnim jamstvima Evrope i Sjeverne Amerike. Države potpisnice Briselskog sporazuma pozvale su Dansku, Island, Italiju i Salazarov diktatorski režim u Portugalu da se uključe u taj pakt. Dvanaest država s obje strane Atlantskog oceana 4. IV 1949. godine u Washingtonu su potpisale Sjevernoatlantski ugovor, uspostavivši pakt kako bi se suprotstavile socijalističkom dijelu svijeta, te sprečavale širenje socijalizma na ostali dio Evrope. Tako je stvoren ideološko ratni pakt nazvan Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora (NATO).

S vremenom se sve više zemalja stavlja pod pakt u cilju širenja i zaštite kapitalističkog poretka te očuvanja socijalnog mira u svojim državama. Tako se u NATO pakt 1952. uključuje Grčku i Tursku, tri godine kasnije, 1955., i Saveznu Republiku Njemačku, a 1982. Španjolsku..

Ne želeći svoje oružane snage, a prije svega nuklearno oružje, staviti pod nadzor NATO pakta, francuski je predsjednik Charles de Gaulle u veljači 1966. povukao Francusku iz zajedničkog zapovjedništva NATO pakta, te od tada nije sudjelovala u akcijama planiranja, obuke i vođenja zajedničkih operacija. Ostala je tek u političkim strukturama (Sjevernoatlantsko vijeće). Bio je odraz de Gaulleve želje da se Francuska oslobodi dominacije SAD-a te time da ima središnje mjesto u formiranju evropske politike, kako se više nikad ne bi ponovila 1914. i 1939. godina. Međutim, zbog promjena političkih odnosa u Evropi kada Nato ostaje jedini vojni pakt, ali i u svijetu temeljito drukčijih u odnosu na šezdesete godine prošlog stoljeća, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy prisiljen je da Francusku vrati i u vojne strukture Pakta.

Ekspanzija NATO-pakta[uredi - уреди | uredi izvor]

Padom Berlinskog zida NATO se našao pred novim izazovom. Prestankom postojanja Varšavskog saveza (osnovanog kao odgovor na osnivanje NATO-pakta), a raspao se i Sovjetski Savez, trebala bi nestati potreba za NATO paktom. U vrijeme bipolarne podijele svijeta uloga i zadaće NATO-a pokušavale su se povijesno opravdavati. Završetkom gotovo polustoljetnog neprijateljstva, objektivni analitičari smatraju kako NATO više ne treba postojati te kako bi se troškovi ulaganja u naoružanje mogli znatno smanjiti. Mnoge države članice smanjile su financijska davanja na naoružanje, ali ubrzo se jasno pokazala sama suština osnivanja i postojanja NATO pakta.

Na području bivšeg Sovjetskog Saveza izbilo je nekoliko regionalnih sukoba koji su uglavnom nastali poticanjem etničkih netrpeljivosti novih nacionalističkih vlasti. Građanski ratovi na tlu Jugoslavije su znatno poremetili sliku o Evropi kao prostoru mira i suradnje, a sijan je i strah od širenja tih sukoba. Tada su države članice Sjevernoatlantskog saveza zaključile da je i dalje potrebno njihovo djelovanje u cilju širenja Pakta u istočnu Evropu.

Danas se smanjila opasnost od konvencionalnog vojnog sukoba i masovne uporabe teško naoružanih snaga, ali, pojavili su se novi izazovi koji sve članice stavljaju pred nove dileme na koje treba pronaći adekvatan odgovor. Nastavlja se politika Hladnog rata pod izlikom novih prijetnji. Nove su zadaće NATO borba protiv novih prijetnji: terorizma, proizvodnje i proliferacije oružja za masovno uništenje, opasnosti koje prijete iz takozvanih neuspjelih ili slabih država te da se mora djelovati preventivno kako bi se u budućnosti spriječile takve opasnosti pa je pod tom lažnom izlikom izvršena okupacija Iraka, tk iračkih naftnih polja. Posljednjih godina NATO uspostavlja načine borbe protiv suvremenih opasnosti koje ugrožavaju sigurnost i stabilnost pa kako su nacionalizirana libijska i sirijska nafta ugrožavali profitnu stabilnost Zapada, poduzimaju se agresije na te zemlje kroz dogmu Upravljanja krizom ("crisis management") i markentinšku propagandu cinično nazvanim Mirovnim operacijama za očuvanje i održavanjem mira ("peacekeeping" i "peace-support") ili "Izvoza demokracije" neki su od načina djelovanja suvremenog Sjevernoatlantskog pakta.

Nakon pada socijalizma i nastavka Hladnog rata, Sjevernoatlantski pakt se kroz projekt ciničnog naziva Partnerstvo za mir širi

Most Slobode u Novom Sadu uništen u NATO-vom bombardiranju.

na zemlje članice nekadašnjeg Varšavskog ugovora, na nesvrstane zemlje Jugoslavije i neutralnu Finsku i to ultimativnim uvjetovanjem da za ulazak u EU se treba najprije staviti pod kišobran oružanog pakta, iako tada ni Finska ni Austrija nisu bile u NATO-paktu. Tako su članicama Pakta 1999. godine postale Finska, Češka, Mađarska i Poljska. Nakon prve tri postsocijalističke pridružnice pod Pakt 2004. godine dolaze Bugarska, Rumunjska, Slovenija, Slovačka te bivše zemlje Sovjetskog Saveza: Estonija, Litva i Latvija, a pozivnicu na samitu u Bukureštu 2008. godine upućene su Hrvatskoj i Albaniji, koje su ušle već sljedeće, 2009. godine, dok se Crna Gora ušla pod Pakt 2017. godine.

Na primjeru Hrvatske najbolje se pokazuje na koje sve načine vazalni režimi uvlače svoje državu pod NATO-pakt. Kako je Ustav RH određivao da Hrvatska može ući u nove saveze država dvotrećinskom odlukom građana na referendumu, režim najprije mijenja tu odredbu na natpolovičnu većinu, a kako su ankete pokazalee da oko 60% građana ne želi ući u NATO-pakt, režimski sud interpretira da se ta odredba ne odnosi na ulaz u NATO-pakt jer on "nije savez država!" (čiji je to savez nije obrazloženo). Na referendum se išlo za ulazak u EU, a o ulasku u NATO neovlašteno i "demokratski" je odlučivao Sabor kupovinom glasova.

Od 1999. godine sve vrbovane države članstvo sudjeluju u takozvanom Akcionom planu za članstvo koji nudi praktične savjete i pomoć da se države što bolje pripreme za ulazak u Pakt.

Trenutačni kandidati za članstvo su Bosna i Hercegovina i Makedonija. Makedonija je ispunila sve uvjete za članstvo istodobno kada i Hrvatska i Albanija, ali pristupanje Makedonije NATO-u je blokirala Grčka zbog spora oko naziva države Makedonije, a nakon pristajanja Makedonije na ultimatum Grčke i ponižavajuću promjenu imena u tzv. Sjevernu Makedoniju, Sjevernomakedonci se nalaze pred novim problemom, Bugarska traži da Makedonija bude Zapadna Bugarska.

Kako Federacija Bosne i Hercegovine nije jednoglasna za ulazak pod NATO, SAD pokreće kampanju za promjenu Daytonskog ugovora.

Prepreku u okruživanju Rusije predstavlja Bjelorusija pa EU i SAD 2020. pokreće prepoznatljiv scenarij u stilu raznoraznih dirigiranih "proljeća" i "revolucija".

Strategija za 3. dekadu[uredi - уреди | uredi izvor]

2020. Vijeće "mudraca" NATO-pakta donosi strategiju djelovanja NATO-a u ovom desetljeću u kojoj dosljedno hladnoratovski, pored standarnog neprijatelja Rusije, sada u fokus ulazi i Kina koja se može naći na putu ostvarivanja interesa zapadnokapitalističkog bloka.

Ratovi NATO pakta[uredi - уреди | uredi izvor]

Države članice[uredi - уреди | uredi izvor]

Proširenja NATO saveza

Danas Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora ima 30 država članica.

Države osnivačice su dvanaest država koje su 4. travnja 1949. godine u Washingtonu potpisale Sjevernoatlantski ugovor:

Savezu je naknadno pristupilo još sedamnaest država, i to u sedam krugova proširenja :

Proširenja NATO saveza u Europi

Organizacijska struktura[uredi - уреди | uredi izvor]

Sjevernoatlantsko vijeće, Odbor za obrambeno planiranje i Skupina za nuklearno planiranje glavne su institucije za razvoj politike i donošenje odluka. Odluke koje je donijelo svako od tih tijela imaju istu važnost i predstavljaju dogovorenu politiku zemalja članica, bez obzira na razinu na kojoj su donesene. Ovim tijelima podčinjeni su specijalizirani odbori.

Sjevernoatlantsko vijeće[uredi - уреди | uredi izvor]

Sastanak na vrhu Sjevernoatlantskog vijeća NATO-a 2002. u Pragu

Sjevernoatlantsko vijeće (eng. North Atlantic Council, kratica NAC) jedino je tijelo NATO-a koje je formalno uspostavljeno Sjevernoatlantskim ugovorom iz kojeg crpi svoje ovlasti (članak 9. Ugovora). Vijeće ima političke ovlasti i pravo donošenja odluka koje se tiču Saveza. Sastoji od stalnih predstavnika svih država članica koji se sastaju najmanje jedanput tjedno, a po potrebi i u kratkom roku. Vijeće se također sastoji i na višim razinama koje obuhvaćaju šefove država i vlada, ministre vanjskih poslova, ministre obrane. Sjednicama Vijeća predsjedava Glavni tajnik NATO-a (ili njegov zamjenik).

Pitanja koja se razmatraju i odluke koje se donose na sastancima Vijeća pokrivaju aspekte djelatnosti NATO-a, i često se temelje na izvješćima i preporukama koje pripremaju podčinjena povjerenstva. Isto tako, predmete rasprave može predložiti bilo koji od nacionalnih predstavnika ili Glavni tajnik. Stalni predstavnici rade prema naputcima svojih vlada.

Odluke u Vijeću donose se jednoglasno i to zajedničkim pristankom. Nema glasovanja niti se odluke donose većinom. Na taj način nemoguće je donijeti odluku koja će obvezati državu koja u njezinom donošenju nije sudjelovala niti je na nju pristala. Svaka država članica zadržava potpunu suverenost i odgovornost pri donošenju svojih odluka.

Pripreme za rad Vijeća vrše podčinjeni odbori; odbori odgovorni za pojedina područja aktivnosti NATO-a.

Odbor za obrambeno planiranje[uredi - уреди | uredi izvor]

Odbor za obrambeno planiranje (eng. Defence Planning Committee, kratica DPC) sastavljen je od stalnih predstavnika, ali se sastaje i na razini ministara obrane najmanje dvaput godišnje. U radu odbora sudjeluju sve države članice. Odborom predsjedava Glavni tajnik NATO-a. Odbor je glavno tijelo za donošenje odluka glede pitanja planiranja kolektivne obrane i integrirane NATO vojne strukture te daje smjernice vojnim vlastima NATO-a. Rad Odbora priprema veći broj podređenih odbora, među kojima je najvažniji Odbor za obrambenu reviziju (eng. Defence Review Committee, kratica DRC) koji nadzire postupak organizacije oružanih snaga unutar NATO-a i poručava druga pitanja vezana uz združenu vojnu strukturu.

Skupina za nuklearno planiranje[uredi - уреди | uredi izvor]

Skupina za nuklearno planiranje (eng. Nuclear Planning Group, kratica NPG) sastoji se od ministara obrane država članica koje sudjeluju u radu Odbora za obrambeno planiranje. Unutar Skupine raspravlja se o posebnim političkim pitanjima koji se tiču nuklearnog naoružanja. Skupinom predsjedava Glavni tajnik NATO-a. Rad Skupine za nuklearno planiranje priprema Skupina osoblja NPG (eng. NPG Staff Group), sastavljena od članova nacionalnih izaslanstava država koje sudjeluju u NPG, članova Međunarodnog vojnog osoblja i predstavnika Strateških zapovjednika. Skupina obavlja rad u ime Stalnih predstavnika NPG-a. Skupina na visokoj razini (eng. High Level Group, kratica HLG) visoko je savjetodavno tijelo NPG-a na području nuklearne politike i planiranja. Ovom skupinom predsjedavaju SAD.

Civilna organizacija i strukture[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Stalni predstavnici i nacionalna izaslanstva
  • Glavni tajnik
  • Međunarodno osoblje

Vojna organizacija i strukture[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Vojni odbor
  • Vojno-zapovjedna struktura
    • Savezničko zapovjedništvo za operacije
    • Savezničko zapovjedništvo za transformaciju
  • Međunarodno vojno osoblje

Rasprava o članstvu[uredi - уреди | uredi izvor]

Finska[uredi - уреди | uredi izvor]

Finska sudjeluje gotovo u svim akcijama programa tzv. Partnerstva za mir i daje snage za "mirovne operacije" u Afganistanu i na Kosovu. Istraživanja javnog mijenja pokazuje da je tamošnje stanovništvo potpuno protivno ulasku u NATO.[4] Mogućnost ulaska u ovaj vojni savez je bilo jedno od glavnih pitanja tijekom finskih predsjedničkih izbora 2006. godine. Glavni opozicioni kandidat za predsjednika Sauli Niinisto je podržavao ulazak u NATO čemu se protivila dotadašnja predsjednica Tarja Halonen koja je i dobila izbore. Njena pobjeda je otklonila mogućnost ulaska Finske u NATO barem za njenog predsjedničkog mandata. S druge strane ministarstvo obrane zahtjeva ulazak u NATO kako bi se pojačala sigurnost ove skandinavske zemlje.[5]

Bivši finski predsjednici Martti Ahtisaari i Mauno Koivisto stoje na različitim barikadama po ovom pitanju. Prvi se zalaže za ulazak u Pakt kako bi se postalo član organizacije gdje se nalaze i druge države, dok se drugi tome protive znajući da Rusija ne bi ovu promjenu dobro prihvatila.[6]

Švedska[uredi - уреди | uredi izvor]

1949. godine Švedska je odlučila ne ući u NATO savez čime je postavila temelje svoje politike neutralnosti koja seže do današnjih dana. Ova je politika bila neupitna u toku blokovske podjele, ali devedesetih godina počelo se raspravljati o mogućem ulazu u Pakt. Iako su se vladajuće stranke protivile ulasku u NATO švedski vojnici su sudjelovali tijekom NATO ratnih operacija u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i Afganistanu. Većina švedskih stranaka po ovom je pitanju postala očita krajem 2006. godine kada se trebala donijeti odluka o kupovini 2 nova transportna aviona ili da se po ovom pitanju uđe u kooperaciju s NATO savezom.[7]

Istraživanje javnog mijenja iz 2006. godine je pokazalo da se većina Šveđana protivi ulasku u NATO (46 % protiv i 22 % za).[8]

Ukrajina[uredi - уреди | uredi izvor]

U toku direktnog uplitanja EU i SAD na događana u cilju odvajanja od Rusije i ekspanzije na istok Evrope, ministar obrane Ukrajine Anatolij Hrytsenko je izjavio da će njegova zemlja imati akcioni plan za ulazak u NATO do ožujka 2006. godine, a da će se izvršavati od rujna. Konačna se odluka o mogućem ulasku očekivala u 2008. godini, a puno članstvo se očekivalo od 2010. godine.[9]

Ideja Ukrajinskog ulaska u Pakt je dobila podršku od nekoliko lidera država koje se tamo nalaze. Među državnicima koji su pružili javnu podršku su se nalazili rumunjski predsjednik Traian Basescu[10] i slovački predsjednik Ivan Gašparovič.[11] S druge strane zamjenik ministra vanjskih poslova Rusije je izjavio da članstvo u NATO paktu nije u interesu Ukrajine i da ono neće poboljšati njihove odnose.[12]

Trenutačno je većina stanovnika Ukrajine protiv ulaska u NATO bez obzira na njihove političke poglede. Ovo protivljenje je bilo iskazano protestnim okupljanjima i skupljanjem potpisa. Bivši premijer Jurij Jekhanurov je izjavio kako država neće ući sve dok je narod protiv toga.[13]

Planovi za ulaak su prekinuti 14. IX. 2006. zbog velikog protivljenja NATO paktu.[14] Trenutačna je vlada Ukrajine pokrenula propagandnu kampanju o navodnim beneficijama ulaska u ovaj vojni pakt.

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Aus Politik und Zeitgeschichte 15–16/2009: NATO (Portable Document Format; 2,5 MB)
  • Sebastian Bruns: Herausforderungen für NATO-Marinen in Zeiten der Euro- und Wirtschaftskrise. Kieler Analysen zur Sicherheitspolitik Nr. 32, Dezember 2012 (PDF; 1,0 MB).
  • Matthias Blazek: Die Geschichte der NATO in Fontainebleau, in: F-Flagge – Magazin für den Fernmeldering e.V., 37. Jg., Nr. 3/2010, S. 49 ff.
  • Andreas Buro und Martin Singe: Expansion und Eskalation: 60 Jahre NATO. In: Blätter für deutsche und internationale Politik, Ausgabe 04/2009, S. 53–63
  • Bastian Giegerich: Die NATO (= Elemente der Politik). Springer VS, Wiesbaden 2012, ISBN 978-3-531-18409-8.
  • Chrisitan Greiner, Klaus A. Maier, Heinz Rebhan: Die NATO als Militärallianz. Strategie, Organisation und nukleare Kontrolle im Bündnis. 1949 bis 1959 (= Entstehung und Probleme des Atlantischen Bündnisses. Band 4). Im Auftrag des Militärgeschichtlichen Forschungsamtes hrsg. von Bruno Thoß, Oldenbourg, München 2003, ISBN 3-486-56757-8.
  • Gunter Hauser: Die Nato – Transformation, Aufgaben, Ziele. Frankfurt am Main 2008, Peter Lang, ISBN 978-3-631-57367-9
  • Winfried Heinemann: Vom Zusammenwachsen des Bündnisses. Die Funktionsweise der NATO in ausgewählten Krisenfällen 1951–1956 (= Entstehung und Probleme des Atlantischen Bündnisses. Band 1). Oldenbourg, München 1998, ISBN 3-486-56368-8.
  • Mary Ann Heiss, S. Victor Papacosma (Hrsg.): NATO and the Warsaw Pact – Intrabloc Conflicts. Kent State University Press, Kent 2008, ISBN 978-0-87338-936-5
  • Ulrich B. Keilmann: Die NATO-Infrastruktur unter besonderer Berücksichtigung der Schiedsinstanz (Board of Arbitration). Johannes Gutenberg-Universität Mainz: Dissertation 1997
  • Heinz Magenheimer: Die Verteidigung Westeuropas. Doktrin, Kräftestand, Einsatzplan. Eine Bestandsaufnahme aus Sicht der NATO (= Reihe Bernard & Graefe aktuell, Band 42). Bernard & Graefe Verlag, Koblenz 1986, ISBN 3-7637-5345-1.
  • Klaus A. Maier, Norbert Wiggershaus (Hrsg.): Das Nordatlantische Bündnis 1949–1956 (= Beiträge zur Militärgeschichte. Band 37). Im Auftrag des Militärgeschichtlichen Forschungsamtes, Oldenbourg, München 1993, ISBN 3-486-55967-2.
  • Inna Melnykovska und Rainer Schweickert: Die NATO und die Ukraine. In: Osteuropa. 9/2009, S. 49 ff.
  • Heiko Reiter: Die neue Sicherheitsarchitektur der NATO. Vom Verteidigungsbündnis zur Interessengemeinschaft. In: Kritische Justiz 2007, S. 124–143
  • Lothar Schröter: Die NATO im Kalten Krieg. Die Geschichte des Nordatlantikpaktes bis zur Auflösung des Warschauer Vertrages. Kai Homilius Verlag, Berlin 2009;
  • Sascha Thamm: Institutionelle Reaktionen der NATO auf die Krisen des Bündnisses. Von der Gründung bis zum NATO-Doppelbeschluss. Der Andere Verlag, Osnabrück 2002.
  • Johannes Varwick, Wichard Woyke (Hrsg.): Die Zukunft der NATO. Transatlantische Sicherheit im Wandel. 2. Auflage, Leske + Budrich, Opladen 2000, ISBN 3-8100-2905-X.
  • Johannes Varwick (Hrsg.): Die Beziehungen zwischen NATO und EU. Partnerschaft, Konkurrenz, Rivalität? Barbara Budrich, Leverkusen 2005, ISBN 3-938094-10-9.
  • Andreas Wenger, Christian Nuenlist, Anna Locher (Hrsg.): Transforming NATO in the Cold War – Challenges beyond deterrence in the 1960’s. Routledge, London 2007, ISBN 978-0-415-39737-7
  • Norbert Wiggershaus, Winfried Heinemann (Hrsg.): Nationale Außen- und Bündnispolitik der NATO-Mitgliedstaaten (= Entstehung und Probleme des Atlantischen Bündnisses. Band 2). Oldenbourg, München 2000, ISBN 3-486-56489-7.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]