Konstantin Päts
Konstantin Päts (estonski izgovor: [ˈkons.tɑnʲ.tin ˈpætʲs]; Häädemeeste, 23. veljače 1874. – Buraševo, 18. siječnja 1956.),[1] estonski političar i pravnik koji je bio najutjecajniji estonski političar u međuratnom periodu. Päts je čak pet puta bio predsjednik Vlade Estonije. Uz to je bio jedan od prvih aktivnih političara u Estoniji, a život mu je obilježilo gotovo 40-godišnje političko rivalstvo s Jaanom Tõnissonom, isprva kroz novinarstvo preko časopisa Teataja, a onda i kroz politiku. Tokom Revolucije 1905. godine osuđen je na smrt, međutim uspio je pobjeći, prvo u Švicarsku, a kasnije u Finsku, gdje je nastavio sa spisateljskim radom. Nakon godina izbivanja vratio se u Estoniju, ali je od 1910. do 1911. godine morao odslužiti kraću zatvorsku kaznu.
Godine 1917., Päts je bio na čelu provincijske uprave Autonomne estonske gubernije, ali je nakon Oktobarske revolucije bio prisiljen ići u ilegalu. Dana 19. veljače 1918. godine postao je jedan od tri člana Odbora za spas Estonije koji je izdao Manifest narodā Estonije, deklaraciju estonske nezavisnosti, pet dana kasnije. Od 1918. do 1919. godine bio je na čelu Privremene vlade, iako je bio u zatvoru tokom druge polovice njemačke okupacije. Istovremeno je obnašao dužnosti ministra unutrašnjih poslova i ministra rata, što ga je dovelo u poziciju da bude zadužen za organizaciju estonskih trupa tokom Estonskog rata za nezavisnost.
Tokom 1920-ih i ranih 1930-ih, Päts je predvodio najdesniju među tadašnjim značajnim političkim strankama u Estoniji – konzervatine Farmerske skupštine, koje će se kasnije ujediniti u Stranku ujedinjenih zemljoposjednika. U tom je periodu bio predsjednik Parlamenta (1922. – 1923.)[2] te Državni starješina u čak pet mandata (1921. – 1922., 1923. – 1924., 1931. – 1932., 1932. – 1933., i 1933. – 1934.). Tokom svog posljednjeg mandata kao Državni starješina, Päts je izazvao državni udar kako bi efektivno neutralizirao tada rastući radikalno desni (profašistički) pokret Vaps; za taj je potez dobio podršku vojske i parlamenta.
Iako je Estonija ušla u doba autoritarne vladavine znane kao "Doba šutnje", ekonomija je rasla i provedene su brojne reforme, iako je Päts odugovlačio s vraćanjem ustavnog poretka. Zahvaljujući, mahom, podršci generala Johana Laidonera, tadašnjeg čelnika estonske vojske,[3] Päts je isprva vladao kao Premijer u službi Državnog starješine (1934. – 1937.), a onda i kao Riigihoidja (1937. – 1938.) do usvajanja novog Ustava 1938. godine, nakon čega je formalno postao Predsjednik Estonije.
Estonija je dočekala Drugi svjetski rat s Pätsom kao predsjednikom, a 1940. godine i sovjetsku okupaciju.[4] Njegova uloga u početnoj fazi sovjetske okupacije bila je zanimljiva. Više od mjesec dana bio je prisiljen potpisivati sovjetske dekrete kao marionetski predsjednik (potpisao ih je preko 200)[5] te je imenovao marionetskog premijera, komunista Johannesa Varesa. Iako je inicijalno bio blagonaklon prema sovjetskim okupatorima,[6] kada je u srpnju 1940. godine proglašena Estonska SSR, Päts je shvatio u kakvoj se situaciji nalazi njegova zemlja.[7] Päts je formalno bio na čelu Estonske SSR dva dana, dok njegova ostavka nije prihvaćena, a njegov pokušaj bijega u Sjedinjene Države s obitelji nije bio uspješan te je, zajedno s njima, deportiran u Ufu. Tamo su bili pod konstantnim nadzorom, a u svibnju 1941. godine Päts i njegova obitelj "slučajno" su susreli još jedan estonski par, koji ih je pozvao na druženje; ne znajući da imaju posla s agentima NKVD-a, Pätsovi su prihvatili poziv i već je sljedećeg dana država obaviještena kako Konstantin i Viktor Päts, njegov sin, imaju izražene negativne sentimente prema Josifu Staljinu i Vjačeslavu Molotovu te kako željno iščekuju njemački napad na Sovjetski Savez.[8]
Službeno su uhapšeni 26. lipnja 1941. godine, a maloljetna su im djeca poslana u sirotište. Ni nakon višesatnog ispitivanja, Päts nije priznao krivnju. U konačnici su Päts i njegov sin poslani u zatvor Butirka u Moskvi, gdje su bili zatvorenici br. 2 i 13; Johan Laidoner je služio svoju kaznu u istom zatvoru kao zatvorenik br. 11.[9][10] Pätsova supruga, Helgi-Alice, poslana je u gulag na Sibiru. Dana 24. ožujka 1943. godine donesena je odluka o prisilnom neuropsihijatrijskom liječenju te je Päts poslan prvo u Kazanj, a onda u Histopolj. Godine 1952. osuđen je po zloglasnom čl. 58. za kontrarevolucionarnu sabotažu i antisovjetsko djelovanje. Nakon što je 1954. godine otpušten s prisilnog liječenja, poslan je u sanatorij u Jämejali u Estoniji, međutim nakon što je tamo postao senzacija među lokalnim stanovništvom koje ga je prepoznalo, premješten je u bolnicu u selu Buraševo, gdje je na koncu umro 18. siječnja 1956. godine.[11]
Pokopan je "kao predsjednik", u lijesu, što nije bila uobičajena praksa u tadašnjim uvjetima. Njegovi su posmrtni ostaci premješteni u Tallinn 1990. godine.[12][13] Godine 2011., u Buraševu je podignuta spomen ploča u njegovu čast.[14]
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ Lees, Elle (2006). „Eesti Riigivanemad”. MTÜ Konstantin Pätsi Muuseum. str. 3. Arhivirano iz originala na datum 24 December 2013. Pristupljeno 8 June 2013.
- ↑ „Riigikogu juhatus”. Riigikogu.
- ↑ XX sajandi kroonika, I osa. Eesti Entsüklopeediakirjastus. Tallinn, 2002. P. 383.
- ↑ Tiitma, Mikk. "Poliitiline eliit ja need teised". Postimees, 22 May 2001.
- ↑ XX sajandi kroonika, II osa. Eesti Entsüklopeediakirjastus. Tallinn, 2004. P. 28.
- ↑ XX sajandi kroonika, I osa. Eesti Entsüklopeediakirjastus. Tallinn, 2002. P. 483.
- ↑ Vahtre, Lauri. "Etendus riigipöördest: kulminatsioon". Postimees, 21 July 2005.
- ↑ "Moskva salatoimikud: President Konstantin Päts ja tema pere" Arhivirano 24 December 2013 na Wayback Machine-u. Eesti Ekspress, 9 October 2011.
- ↑ "Kohus kuulutas Konstantin Pätsi poja Viktori surnuks" Arhivirano 2013-12-13 na Wayback Machine-u. Eesti Päevaleht, 13 March 2001.
- ↑ XX sajandi kroonika, II osa. Eesti Entsüklopeediakirjastus. Tallinn, 2004. P. 62.
- ↑ "PIK-PÜÜ". Museum of Occupations (archived)
- ↑ Haav, Margus. "Esimese presidendi viimne teekond kodumulda algas uskumatult". Sakala, 18 January 2011.
- ↑ "Kuidas leiti K. Pätsi põrm" Arhivirano 2011-07-20 na Wayback Machine-u. Videvik, 11 November 2010.
- ↑ Kapov, Jevgeni. "FOTOD: Venemaal asetati Konstantin Pätsi kunagise haua juurde mälestusrist" Arhivirano 2013-12-24 na Wayback Machine-u. Delfi.ee, 10 June 2011.
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
| |||||
| Premijer (1918–1920) |
|  | |||
| Državni starješina i premijer (1934–1937) |
| ||||
| Premijer (1938–1944) |
| ||||
| Sovjetski period (1940–1992) |
| ||||
| Premijer (1990–danas) |
| ||||
| |||||
