Kalevipoeg
| Kalevipoeg | |
|---|---|
 Naslov izdanja iz 1935. godine | |
| Autor(i) | Friedrich Reinhold Kreutzwald |
| Naslov prijevoda | Kalevov sin |
| Država |  Estonija |
| Jezik | estonski jezik |
| Žanr(ovi) | ep |
| Izdavač | Učeno estonsko društvo |
| Datum izdanja | 1857. – 1861. (u seriji) |
Kalevipoeg (estonski: [ˈkɑ.le.ʋiˈpoe̯g]; srpskohrvatski: Kalevov sin) je ep Friedricha Reinholda Kreutzwalda iz XIX. vijeka koji se danas smatra estonskim nacionalnim epom. Kalevipoeg je inspiriran usmenim pričama o divu Kalevipoegu (doslovno, Kalevovom sinu), koji je živio na teritoriju Estonije te je činio brojna dobra djela, a brojni prirodni fenomeni suvremene Estonije pripisuju se upravo njemu. Nastao u vrijeme Estonskog narodnog preporoda, Kalevipoeg je važan ne samo u kontekstu historije estonske književnosti, već i kao djelo koje je imalo značajan utjecaj na buđenje nacionalne svijesti Estonaca u periodu nacionalnog buđenja.
Historija i korijeni[uredi | uredi kod]
Predkršćanska Estonija bila je prepuna različitih mitova i legendi o postanku svijeta. U sklopu estonskog folklora postojale su priče o dobroćudnom divu po imenu Kalev (javljale su se i varijante Kalevine, Kalevipoiss, Kalevine poisikine i Kalevin poika) koji se borio protiv drugih divova i neprijatelja estonskog naroda. Najraniji pisani tragovi o tom divu pronađeni su u popisu božanstava što ga je 1551. godine sastavio Mikael Agricola, a gdje se Kalev spominje pod imenom Caleuanpoiat, te u knjizi Leyen Spiegel iz 1641., gdje se spominje pod imenom Kalliweh.[1] Neki folkloristi smatraju da prvo pisano spominjanje Kaleva datira još iz anglosaksonske pjesme "Widsith" (srpskohrvatski: "Putnikova pjesma") iz VI. ili VII. vijeka, međutim ne postoji konsenzus oko tog zaključka.[2]
Suvremena priča o Kalevipoegu, dobroćudnom divu iz estonskog folklora, započinje 1839. godine, kada je Friedrich Robert Faehlmann u prostorijama Učenog estonskog društva pročitao rad o legendama o Kalevipoegu. Inspiriran pričama, izradio je nacrt romantičarskog nacionalnog epa. Faehlmann je umro 1850. godine ne započevši rad na epu, ali je njegove zapise preuzeo Friedrich Reinhold Kreutzwald, koji je započeo rad na epu, smatrajući ga reinterpretacijom usmenog epa. Kreutzwald je nastavio prikupljati usmene predaje o Kalevipoegu te ih je objedinio u jedinstvenu narativnu cjelinu.
Prva verzija epa Kalevipoeg dovršena je 1853. godine i imala je 13,817 stihova, ali navodno nije mogla biti tiskana zbog cenzure. Druga, temeljito prerađena verzija s 19,087 stihova tiskana je u nastavcima od 1857. do 1861. godine, a izdavalo ju je Učeno estonsko društvo. Godine 1862. izdana je i treća, nešto skraćena verzija (19,023 stihova) epa. Ta je verzija izdana kao cjelovita knjiga, a tiskana je u Kuopiju, u Finskoj.
Radnja[uredi | uredi kod]
Kalevipoeg putuje u Finsku u potrazi za svojom otetom majkom. Tokom svog putovanja, Kalevipoeg kupuje mač, ali usred svađe ubije kovačevog najstarijeg sina. Kovač tada baci kletvu na mač i baci ga u rijeku. Po povratku u Estoniju, Kalevipoeg postaje kralj nakon što pobijedi svoju braću u natjecanju bacanja kamenja. Kao kralj, Kalevipoeg gradi gradove i utvrde po Estoniji te pomaže u obradi zemlje. U jednom trenutku odluči otputovati do kraja svijeta kako bi proširio svoje znanje. Tamo pobijedi Vraga u borbi snage te spasi tri djeve iz Pakla. To dovodi do rata koji opustoši Estoniju. Kalevipoegovi odani prijatelji pogibaju u boju, nakon čega on predaje krunu svom bratu Olevu i povlači se u šumu, shrvan gubicima. Dok Kalevipoeg prelazi rijeku, ukleti mač, koji je ranije bačen u rijeku, napadne gorostasa i odsječe mu noge. Kalevipoeg umire i odlazi u Raj. Estonsko božanstvo Taara, u dogovoru s ostalim bogovima, oživi Kalevipoega i njegovo tijelo (bez nogu) postavi na bijelog konja te ga pošalje pred vrata Pakla, gdje je dobio naredbu da šakom uradu u stijenu i tako "zarobi" svoju šaku u kamenu. Zatočen, Kalevipoeg ostaje čuvati vrata Pakla.[3]
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ Honko, Lauri (1990). Religion, myth, and folklore in the world's epics: the Kalevala and its predecessors. Walter de Gruyter. str. 266. ISBN 978-3-11-012253-4.
- ↑ "Widsith: Anglosaksinen muinaisruno". Authors: Osmo Pekonen and Clive Tolley. Published in Jyväskylä, Finland, by Minerva in 2004, ISBN 952-5478-66-1
- ↑ Oinas, Felix (1997). Studies in Finnic Folklore. Routledge. str. 69. ISBN 978-0-7007-0947-2.
Literatura[uredi | uredi kod]
- Cornelius Hasselblatt: Kalevipoeg Studies. The Creation and Reception of an Epic. Helsinki: Finnish Literature Society – SKS 2016. (Studia Fennica Folkloristica 21)[1]
- Guntis Smidchens (2007). „National Heroic Narratives in the Baltics as a Source for Nonviolent Political Action”. Slavic Review 66 (3): 484–508. DOI:10.2307/20060298. JSTOR 20060298.
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
- The English version (translated by W. F. Kirby) at Project Gutenberg. Kalevipoeg as well as other Estonian folk tales.
- The English version (translated by W. F. Kirby) at Sacred Texts. Kalevipoeg as well as other Estonian folk tales.
- Kalevipoeg Arhivirano 2016-03-03 na Wayback Machine-u
- An article exploring the meaning and depth of the Kalevipoeg Arhivirano 2022-01-29 na Wayback Machine-u
- An article on the compilers of the Kalevipoeg
- A site containing the five initial Cantos of Kalevipoeg (in Estonian) Arhivirano 2016-03-03 na Wayback Machine-u
- Digital images of first printing Arhivirano 2012-04-19 na Wayback Machine-u at EEVA
- A short film version of the myth by Estonian director Ekke Vasli
„Kalevipoeg”. Encyclopedia Americana. 1920.
