Njemačka okupacija Estonije u Drugom svjetskom ratu

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Simbol 1. estonske divizije SS-a, jedna od glavnih kolaboracionističkih jedinica u okupiranoj Estoniji.

Treći Reich okupirao je Estoniju u srpnju 1941. godine, nedugo nakon sovjetske okupacije i pokretanja Operacije Barbarossa u sklopu Drugog svjetskog rata. Okupacija je započela u srpnju 1941. godine, a kompletirana je u prosincu iste godine. Estonci su inicijalno gledali na naciste kao na osloboditelje od Sovjetskog Saveza i njegove represije, s obzirom da su ušli u zemlji samo tjedan dana nakon prve masovne deportacije iz baltičkih država. Ipak, vrlo brzo se uspostavilo kako su nadanja bila pogrešna, jer su i nacisti pokrenuli masovnu represiju i pljačku Estonije, a u sklopu Holokausta će biti ubijeno nekoliko destaka tisuća estonskih građana.[1] Za trajanja okupacije, Estonija je službeno bila organizirana kao Generalbezirk Estland, koji je formalno bio dio Reichskommissariata Ostland.

Njemačka invazija Sovjetskog Saveza započela je 22. lipnja 1941. godine; tri dana kasnije, Finska je proglasila rat Sovjetskom Savezu i tako se uključila u rat, započevši Nastavljeni rat. Dana 3. srpnja, Staljin je preko radija objavio primjenu taktike spaljenje zemlje na svim izgubljenim (napuštenim) područjima. S obzirom na to da su sjeverni dijelovi Baltika posljednji teritorij do kojega je Wehrmacht stigao, devastacija Crvene armije bila je najžešća upravo na tom području. Na tom su području djelovala i tzv. Šumska braća, skupina antisovjetskih gerilaca (njih oko 50,000), koji su nanijeli ozbiljne štete tamošnjim sovjetskim jedinicama, iako su i sami pretrpjeli gubitke.

Njemačke su trupe ušle u Estoniju s juga početkom srpnja 1941. godine. Prisutne sovjetske trupe povukle su se i 12. srpnja uspostavile liniju na rijeci Emajõgi. Kada su Nijemci došli do Tartua i krenuli u pripremu za okršaj sa Sovjetima, shvatili su kako se estonski gerilci već bore protiv Crvene armije na tom području. Wehrmacht je odlučio obustaviti vojno djelovanje te je iskoristio situaciju i prepustio Estoncima da vode bitke sa Sovjetima. Bitka za Tartu trajala je ukupno dva tjedna i dovela je do uništenja gotovo cijelog grada. Pod vodstvom Friedricha Kurga, estonski su gerilci uspjeli odbiti Crvenu armiju od Tartua i preuzeti grad; prije odlaska, Sovjeti su pobili gotovo dvije stotine građana koji su se u tom trenutku nalazili u zatvoru u Tartuu.

Nijemci su krajem srpnja nastavili prodor po Estoniji, djelujući zajedno sa Šumskom braćom. Zajednički su osvojili Narvu (17. kolovoza), a nedugo zatim i Tallinn (28. kolovoza). Istoga dana, sovjetska zastava na Pikk Hermannu skinuta je, a Fred Ise je umjesto nje podigao estonsku zastavu. Nakon što je Crvena armija protjerana iz Estonije, Nijemci su razoružali sve gerilske skupine.[2] Estonska je zastava ubrzo zamijenjena onom Trećeg Reicha, a oko 2,000 estonskih vojnika koji su sudjelovali u vojnoj paradi u "oslobođenom" Tartuu raspušteno je.[3]

Nadajući se obnovi nezavisnosti, većina Estonaca inicijalno je blagonaklono gledala na Nijemce. U kratkom međuperiodu između početka sovjetskog povlačenje i dolaska njemačkih trupa, Estonci su uspostavili vladu na čijem je čelu bio Jüri Uluots, misleći kako će im to pomoći u pregovorima s Nijemcima. Ipak, sve je ovo bilo ni za što, s obzirmo da su nacisti još ranije, kroz Generalplan Ost, odlučili što će s okupiranim Baltikom; privremena vlada je raspuštena, a okupirani je teritorij organiziran kao Generalbezirk Estland, koji je formalno bio dio Reichskommissariata Ostland. Na teritoriju Estonije uspostavljena je posebna sigurnosna služba, Sicherheitspolizei, koju je vodio kolaboracionist Ain-Ervin Mere. Plan za okupirani Baltik još je u travnju 1941. godine, dakle dva mjeseca prije invazije, iznio Alfred Rosenberg, Hitlerov glavni ideolog te Reichov ministar za okupirane istočne teritorije, inače Baltički Nijemac rođen u Tallinnu, a isti se sastojao od tri ključna koraka:

  1. Germanizacija (Eindeutschung) "rasno prihvatljivih" elemenata;
  2. Kolonizacija germanskim narodima;
  3. Egzil i deportacija nepoželjnih elmenata.

Rosenberg je smatrao kako su "Estonci najgermanskiji među narodima koji žive na Baltiku, pošto su već ostvarili 50% germanizacije preko danskog, švedskog i njemačkog utjecaja". Nepoželjni elementi, kako su nazivani, trebali su biti deportirani na teritorij koji je nazvan "Peipusland", a sve kako bi se napravilo mjesta za germanske kolonizatore.[4] Prema ovom planu, nacisti su trebali eliminirati oko 50% estonske populacije, a eliminacija Židova bila je tek početak plana.[5] Kada su njemački planovi postali jasni, inicijalni entuzijazam među Estoncima nestao je, što se vidjelo i kroz iznimno slab odaziv Estonaca na njemačke pozive za regrutaciju. Iako je bilo kolaboracionista (Estonska samouprava), Estonija je vrlo brzo organizirala politički i vojni pokret otpora protiv nacističke okupacije; istovremeno, Estonci su morali računati i sa ponovnom sovjetskom okupacijom u slučaju njemačkog povlačenja, dok su oni željeli vratiti nezavisnost koju su imali do 1940. godine.

Jüri Uluots bio je politički predvodnik estonskog pokreta otpora, međutim njegovi su potezi bili bez konkretnih rezultata u periodu od 1941. do 1944. godine. Kada je poraz Trećeg Reicha postao izvjestan 1944. godine, njemačke su se trupe krenule povlačiti u rujnu iste godine. Želeći iskoristiti situaciju, Uluots je kao vršitelj dužnosti predsjednika imenovao novu vladu te kroz svoje djelovanje tražio podršku Zapada u odbijanju pokušaja reokupacije od strane Sovjeta. Dana 20. rujna, nacistička zastava na Pikk Hermannu ponovo je zamijenjena onom estonskom, međutim samo dva dana kasnije, nakon što je Crvena armija ušla u Tallinn, vraćena je sovjetska zastava. Shvativši da pomoć neće doći, preostali članovi estonske vlade pobjegli su u Stockholm, gdje je formirana Estonska vlada u egzilu. Estonija će od tog trenutka ponovo potpasti pod sovjetski upravu, pod kojom će ostati sve do kraja Hladnoga rata.

Reference[uredi | uredi kod]

  1. ↑ „Conclusions of the Commission”. Estonian International Commission for Investigation of Crimes Against Humanity. 1998. Arhivirano iz originala na datum June 29, 2008. 
  2. ↑ Lande, Dave (2000), Resistance! Occupied Europe and Its Defiance of Hitler, p. 188, ISBN 0-7603-0745-8 
  3. ↑ Chris Bellamy. The Absolute War. Soviet Russia in the Second World War, page 198. Vintage Books, New York 2008. ISBN 978-0-375-72471-8
  4. ↑ Raun, Toivo U., Estonia and the Estonians (Studies of Nationalities), ISBN 0-8179-2852-9 
  5. ↑ Buttar, Prit (21 May 2013). Between Giants. ISBN 9781780961637. 

Vanjske veze[uredi | uredi kod]

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Njemačka_okupacija_Estonije_u_Drugom_svjetskom_ratu&oldid=41247410