Boris Jeljcin

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Boris Nikolajevič Jeljcin
Борис Николаевич Ельцин
Boris Jeljcin

Mandat
10. srpnja 1991. – 31. prosinca 1999.
Prethodnik država utemeljena
Nasljednik Vladimir Putin

Mandat
6. studenog 1991. – 15. lipnja 1992.
Prethodnik  Oleg Lobov
Nasljednik Jegor Gajdar

Rođenje 1. veljače 1931.
Rusija Jekaterinburg, Rusija
Smrt 23. travnja 2007.
Rusija Moskva, Rusija
Politička stranka Komunistička partija (do 1990.)
Supruga Nania Jeljcina

Potpis
Yeltsin signature.jpg

Boris Nikolajevič Jeljcin (rus. Борис Николаевич Ельцин, Jekaterinburg, 1. veljače 1931. - Moskva, 23. travnja 2007.), ruski političar i predsjednik.

Po obrazovanju je inženjer, a članom KPSS-a postao je 1961. godine. Od sredine sedamdesetih godina 20. stoljeća počeo se uspinjati u stranačkoj hijerarhiji, ali u prvi plan je došao nakon što ga je Gorbačov, kao čovjeka od povjerenja, doveo u Moskvu i imenovao šefom gradske organizacije KPSS-a. Na toj dužnosti Jeljcin se iskazao izuzetnim organizatorskim sposobnostima, ali je uskoro došao u sukob s Gorbačovom jer je zagovarao radikalniju provedbu perestrojke. Pod pristiskom konzervativnih snaga Gorbačov je smijenio Jeljcina s mjesta šefa gradske organizacije KPSS-a, ali istovremeno je otišao na novu dužnost zamjenika ministra graditeljstva.

Pod povećalo javnosti dolazi u svibnju 1990. godine kada je izabran za predsjednika ruskog parlamenta u kojem je otvoreno promicao ideju ruske nezavisnosti. U lipnju iste godine ruski su deputati inaugurirali nadređenost republičkih zakona nad zakonima sovjetske federacije, a mjesec dana nakon toga Jeljcin je demonstrativno istupio iz komunističke stranke. U lipnju 1991. godine izbaran je za prvog predsjednika Ruske Federacije, a potom je skupina vodećih ortodoksnih komunista (potpredsjednik Janajev, šef KGB-a Krjučkov, ministri obrane i unutarnjih poslova Jazov i Pugov) pokušala je u kolovozu 1991. godine uz pomoć vojske državnim udarom zaustaviti Jeljcinov pohod ka vlasti. Ali kada su elitne postrojbe sovjetske vojske Alfe otkazale poslušnost pučistima, a ugledni generali - Lebed, Gromov i Gračov povezali se s Jeljcionom, uz svestranu podršku naroda, puč je neslavno propao. Tada u trenucima najteže krize Jeljcin se obratio masi s oklopnog transportera i u oštrom govoru pozvao narod i vojsku na utemeljenje nove, samostalne i suverene Rusije. Na takvo što nije se dugo čekalo jer već je krajem kolovoza 1991. godine Jeljcin potpisao dekret o zabrani djelovanja KPSS-a i konfiskaciji partijske imovine, a početkom prosinca iste godine, uz potporu predsjednika parlamenata Ukrajine i Bjelorusije, Kravčuka i Šuškeviča, Sovjetski Savez bio je izbrisan s političke karte svijeta.

Do neuspjelog puča Jeljcin je bio u političkoj sjeni. No, nakon neuspjeha puča i dijelom zahvaljujući baš tome, Jeljcin se ruskoj javnost nameće kao protuteža pučističkim snagama. To mu je pomoglo da se u prosincu iste godine usvoji novi ustav prema kojem je predsjednik Ruske Federacije imao gotovo carske ovlasti. Na narednim izborima (1995.) najviše su glasova dobili neokomunisti Genadija Zjuganova i profašisti pod vodstvom Žirinovskog, ali je Jeljcin zahvaljujući ustavu mogao posve mirno, i bez straha od njemu nenaklonjene parlamentarne većine, vladati državom.

Usprkos sve lošijoj gospodarskoj situaciji Jeljcin u Zakavkazju započinje rat protiv tzv. secesionista što Rusiju dovodi u još težu situaciju. Rusko gospodarstvo posrće, inflacija sve brže raste, korpucijske afere potresaju zemlju, a mafija postaje sve prisutnija. Zemlja se našla u agoniji. Nekako u to vrijeme javnost saznaje za veliku aferu pranja novca u kojoj su glavno riječ vodili Jeljcinov savjetnik Pavel Borodin i Jeljcinova kćerka Tatjana. Navodno su na privatne račune prenijeli 25 milijuna dolara iz državne blagajne, a svoje prste u tome je navodno imao i Antolij Čubais, Jeljcinov čovjek od povjerenja. Tada se Jeljcin sve više odaje vodki i počinje teže oboljevati. To je ujedno i vrijeme kada u kratkim vremenskim razmacima smjenjuje premijere (Kirijenko, Černomirdin, Primakov), želeći tako svaliti krivnju za katastrofalnu ekonomsku situaciju u zemlji na njih. Pod pritiskom liječnika i suradnika, shrvan alkoholom i operacijama na srcu (čak pet) te unatoč dugom opiranju 31. prosinca 1999. godine podnosi ostavku na mjesto predsjednika države.