Humberto Castelo Branco

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Humberto Castelo Branco
Humberto Castelo Branco


Mandat
15. travnja 1964. – 15. ožujka 1967.
Potpredsjednik   José Maria Alkmin
Prethodnik Ranieri Mazzilli
Nasljednik Artur da Costa e Silva

Rođenje 20. rujna 1897.
Brazil Fortaleza, Brazil
Smrt 18. srpnja 1967.
Brazil Fortaleza, Brazil
Politička stranka ARENA
Supruga Argentina Viana
Zanimanje političar, vojskovođa
Vjera katolicizam

Feldmaršal Humberto de Alencar Castelo Branco (Fortaleza, 20. rujna 1897. - Fortaleza, 18. srpnja 1967.) je bio brazilski vojskovođa i političar koji je služio kao 26. predsjednik Brazila u razdoblju vojne diktature.

Rodio se u Fortalezi, kao sin generala Cândida Borgesa Castela Branca i Antoniete Alencar Castelo Branco, koja je poticala iz obitelji intelektualaca. Godine 1918. pridružio se vojsci, a nakon školovanja u Engleskoj postao je pukovnik. S tim činom sudjeluje u Drugom svjetskom ratu, boreći se protiv Trećeg Reicha i Italije.

Godine 1963., predsjednik João Goulart imenovao ga je načelnikom glavnog stožera oružanih snaga, a sljedeće godine mu dodijelio i čin maršala.

Ipak, kada je 31. ožujka 1964. skupina urotnika provela je puč kojim je s vlasti srušen Goulart, Castelo Branco se isprofilirao kao jedan od predvodnika puča. Puč je bio uspješan, a država je ušla u period vojne diktature koji će trajati do 1985. godine. Goularta je privremeno zamijenio Ranieri Mazzilli, ali je Congresso Nacional tokom travnja izglasao Castela Branca za Goulartova nasljednika. Prisegnuo je 15. travnja 1964. godine. Castelo Branco je tako postao drugi maršal u historiji Brazila koji je na vlast došao pučem; prvi je bio Deodoro da Fonseca, koji je bio prvi predsjednik Brazila.

Kao predsjednik, Castelo Branco je raspustio lijevu stranu Kongresa i vladao autokratski. Ipak, imao je namjeru prepustiti vlast izabranom predsjedniku, što je izazvalo revolt među desicom i vojskom. Situacija je došla do usijanja kada su u državama Minas Gerais i Guanabara na izborima pobijedili opozicijski kandidati. Ekstremisti su zahtijevali od Castela Branca da poništi rezultate, no on je to odbio. Puč je izbjegnut zalaganjem ministra rata, Artura da Coste e Silve, koji je osigurao priznanje izbornih rezultata, ali uz obećanje da će Castelo Branco postati još oštriji u svojoj politici. U tom je trenutku demokracija potpuno nestala. Ukinute su sve stranke, a uvedeno je dvostranačje, a ubrzo je osnovana i komisija koja je sastavila izrazito restriktivan ustav. Poticao je državni intervencionizam i donio cijelu seriju represivnih zakona. Svoj mandat je produžio do 1967. godine (iako je trebao trajati do 1966.), a naslijedio ga je Artur da Costa e Silva.

Šest mjeseci nakon isteka mandata, poginuo je u avionskoj nesreći u Fortalezi