Ahmed Sékou Touré

Izvor: Wikipedia
Ahmed Sékou Touré
Ahmed Sékou Touré

Mandat
2. listopada 1958. – 26. ožujka 1984.
Nasljednik Louis Lansana Béavogui

Rođenje 9. siječnja 1922.
Gvineja Faranah, Gvineja
(tada Francuska Francuska Gvineja)
Smrt 26. ožujka 1984.
Sjedinjene Američke Države Cleveland, OH, Sjedinjene Države
Politička stranka PDG-RDA
Zanimanje političar, pisac
Vjera islam

Ahmed Sékou Touré ili Ahmed Seku Ture (Faranah, 9. siječnja 1922. - Cleveland, Ohio, 26. ožujka 1984.), afrički politički vođa i prvi predsjednik Gvineje u periodu od 1958. do njegove smrti 1984. Touré je bio jedan od ključnih gvinejskih nacionalista koji se borio za nezavisnost svoje zemlje od Francuske.

Ahmed Sékou Touré rođen je 9. siječnja 1922. u mjestu Faranah u tadašnoj kolonijalnoj Gvineji. Iako plemićkog porijekla, rođen je u siromašnoj obitelji te se od rane mladosti morao boriti s izazovima autoriteta, moravši se brinuti sam za sebe još za vrijeme školovanja. Zaposlio se u pošti i vrlo brzo postao aktivan sindikalist, aktivno proučavajući Marxa i Lenjina.

Touréov politički aktivizam započeo je osnivanjem Sindikata poštanskih radnika 1945., a već 1952. postao je predsjednik Demokratske stranke Gvineje, lokalnog ogranka RDA-a. Godine 1956. organizirao je trgovački savez za Francusku Zapadnu Afriku, a ubrzo je postao i vođa RDA-a. Jedan od suradnika bio mu je i kasniji rival, Félix Houphouët-Boigny, prvi predsjednik Obale Bjelokosti. Iste odine postao je zastupnik Gvineje u francuskoj Narodnoj skupštini te gradonačelnik Conakryja, što je iskoristio kako bi javno kritizirao kolonijalni režim. Njegovo političko djelovanje bilo je usmjereno isključivo na nezavisnot Gvineje, tako da je odbijao bilo kakve pokušaje povezivanja ili poluautonomije, a Gvineja je ubrzo postala prva francuska kolonija koja je napustila Francusko Društvo. Iako će sve većina frankofonih zemalja već 1960., nakon 2 godine, dobiti nezavisnost, Francuzi su bili posebno osvetoljubivi prema Gvineji te je njihovo povlačenje dovelo do prekida svih veza i uništavanja baštine u Gvineji.

Touré je bio izrazito čvrst predsjednik, a njegov je režim imao brojne obilježje diktature. U skladu s marksizmom, kojeg je slijedio, započeo je nacionalizaciju stranih kompanija i provođenje strogog planskog gospodasstva, što mu je 1961. donijelo Lenjinovu nagradu. Ipak, ubrzo se zamjerio velikog broju moćnika, a njegove nedemokratske mjere, kao ona iz 1960. kojom je njegova stranka postala jedina legalna (iako je od nezavisnosti de facto funkcionirala kao jednopartijska država), izazvale su snažne kritike i u Africi i u svijetu, iako ga je dobar dio kolega smatrao važnom ličnošću koja je uvelike unaprijedila panafrikanizam. Politički protivnici su ili zatvarani ili poslani u egzil, a opozicija jednopartijskom sustavu razvijala se jako sporo, tako da je režim imao vremena obračunati se s njima. Krajem 60-ih, zatvori i tajna policija su intenzivno radili na suzbijanju otpora. Do 1975., Touré je bio prekinuo sve veze s Francuskom, tvrdeći kako je Afrika kolonijalizacijom izgubila mnogo, ipak, pomirenje je stiglo 1978. kada je francuski predsjednik Valéry Giscard d'Estaing, u jeku slabljenja gvinejsko-sovjetskih odnosa, posjetio zemlju upravo u znak pomirenja.

Njegovi odnosno s Francuskom izazvali su brojne kritike od strane susjednih zemelja kako je vrijeme prolazilo, a dio njih je i prekinuo diplomatske odnose s Gvinejom. Ipak, radikalni antikolonijalisti podržavali su njegove poteze. Najbolje vanjskopolitičke odnose njegovao je s Kwameom Nkrumahom, predsjednikom Gane i Modibom Keitom, predsjednikom Malija. Kada je državni udar 1966. svrgnuo Nkrumaha, Touré mu je ponudio azil i postavio ga za dopredsjednika. Kasnije su njih dvojica sudjelovala i u dekolonizaciji Portugalske Gvineje te su se suočila s portugalskim napadom u kojem su oslobođeni ratni zarobljenici, ali Touréov režim nije svrgnut.

Odnosi sa Sjedinjenim Državama bili su posebna priča. Dok Touré nije bio sklon Eisenhowerovom kabinetu, predsjednik John F. Kennedy bio mu je izrazito interesantan i u jednoj ga je fazi smatrao "jedinim prijateljem u vanjskom svijetu". Impresionirao ga je Kennedyjev interes za Afriku i odlučnost za učvrštivanje građanskih prava u SAD-u. Konačno približavanje SAD-u zbilo se 1962. kada je Touré, tijekom radničkih nemira, optužio Sovjetski Savez za neopravdano uplitanje i približio se SAD-u. Ipak, ti odnosi su počelo opadati nakon atentata na predsjednika Kennedyja.

Posljednju fazu Touréove vladavine obilježila je, pak, neobjašnjiva paranoja koja je rezultirala brojnim zatvaranjima i smrtima u logorima kao što je bio Boiro. Pretpostavlja se da je u Boriju ubijeno oko 50,000 ljudi, dok je oko 10,000 ljudi pobjeglo u egzil. Obnavljanje odnosa s Francuskom dovelo je i do kritike marksista koji su ga prije podržavali, tako da je Touré pred kraj svoje vladavine uvelike gubio podršku. Marksizma se službeno odrekao 1978. godine.

Jednopartijski izbori su održani 1980., a Touré je osvojio još jedan (ukupno četvrti) sedmogodišnji mandat 9. svibnja 1982.. Sljedećeg mjeseca usvojen je novi ustav, a Touré je ubrzo posjetio SAD kako bi pojačao gospodarske odnose. Sljedeća godina donijela je veću ekonomsku liberalizaciju i jačanje liberalnog gospodarstva. Godine 1984., tijekom posjeta Saudijskoj Arabiji, Touré je osjetio srčane probleme zbog kojih je hitno prevezen u SAD. Ipak, preminuo je tijekom liječenja 26. ožujka 1984. u klinici u Clevelandu, Ohio. Njegovj premijer Louis Lansana Béavogui postao je v.d. predsjednika i obećao izbore u roku od 45 dana. Ipak, 3. travnja, kada je Političko biro DPG-a trebao objaviti ime novog predsjednika, vojska je izvela udar i preuzela vlast. Predvodnik udara, pukovnik Lansana Conté postao je novi vođa države i predsjednik Vojnog vijeća nacionalne obnove. Pretpostavlja se da je oslobođeno oko 1,000 političkih zatvorenika. Isto to vijeće ubrzo se odreklo Touréa, a njegov režim proglasilo "krvavom i nemilosrdnom diktaturom".