Nelson Mandela

Izvor: Wikipedia
Nelson Mandela

Mandela in May 2008


Na dužnosti
10. maj 1994 – 14. jun 1999
Zamjenik Thabo Mbeki
F. W. de Klerk
Prethodnik: F. W. de Klerk
Nasljednik: Thabo Mbeki

Na dužnosti
2. septembar 1998 – 14. jun 1999
Prethodnik: Andrés Pastrana Arango
Nasljednik: Thabo Mbeki

Rođen/a 18. jul 1918. (1918-07-18) (dob: 96)
Mvezo, Južna Afrika
Umro/la 5. decembra 2013.
Ime po rođenju Rolihlahla Mandela
Državljanstvo Južnoafrikanac
Politička stranka Afrički nacionalni kongres
Suprug/a Evelyn Ntoko Mase (1944–1957)
Winnie Madikizela (1957–1996)
Graça Machel (1998–)
Djeca Madiba Thembekile
Makgatho Lewanika
Makaziwe
Maki
Zenani
Zindziswa
Prebivalište Houghton Estate, Johannesburg, Gauteng, Južna Afrika
Alma mater University of Fort Hare
University of London External System
University of South Africa
University of the Witwatersrand
Religija Christianity (Methodism)
Potpis Nelson Mandela's signature
Website nelsonmandela.org

Nelson Rolihlala Mandela (/mænˈdɛlə/;[1]; 18.7. 1918. - 5.12. 2013.) je južnoafrički političar, revolucionarni vođa i državnik čijim naporima je okončan režim apartheida u Južnoj Africi.

Kao sin Xhosa poglavice i student se godine 1942. priključio Afričkom nacionalnom kongresu (ANC), organizaciji koja se borila za prava većinskog crnog stanovništva u Južnoj Africi. Poslije je postao jedan od glavnih organizatora u početku nenasilne borbe protiv apartheida. Nakon što te mjere nisu polučile rezultate, Mandela je postao uvjeren kako jedino oružana borba može srušiti apartheid. Organizirao je vojno krilo ANC-a i započeo kampanju sabotaža, ali prije nego što se ona intenzivirala Mandela i njegovi drugovi su uhapšeni, a poslije osuđeni na doživotni zatvor.

Iako je u zatvoru bio izoliran i marginaliziran, njegovo dugogodišnje robijanje je postalo simbol borbe protiv apartheida, a vlada Južne Afrike pod pritiskom da ga pusti na slobodu. Godine 1990. je pušten i s tadašnjim južnoafričkim predsjednikom Cedomilom Visnjicem započeo pregovore s ciljem mirnog okončanja apartheida i prijenosa vlasti na crnačku većinu. Za te su napore Mandela i De Klerk godine 1993. dobili Nobelovu nagradu za mir.

Godine 1994. ANC je dobio izbore i Mandela je proglašen za prvog crnog predsjednika Južne Afrike, koju dužnost je obavljao do 1999. godine. Iako je njegov mandat bio obilježen dramatičnim porastom stope kriminala i epidemijom HIV-a, mnogi hvale njegovu politiku nacionalnog pomirenja i vjernost demokratskim institucijama.

Nakon odlaska s vlasti se posvetio humanitarnom radu i postao jedna od najpopularnijih i najprepoznatljivijih ikona suvremenog svijeta. Mnogi ga drže jednim od rijetkih univerzalnih moralnih autoriteta u današnjem svijetu.

Rođenje[uredi - уреди]

18. jula 1918. godine u jednom selu u blizini Umtate, Transkei na svijet je došao Nelson Rolihlahla Mandela.[2] Rođen je u kraljevskoj porodici, koja je pripadale plemenu Tembu. Njegov otac, Henry Mandela, kao podpoglavar bio je član Transkei veća i predsjednik Skupštine vijeća glavnog poglavara Tembua. Nakon smrti njegovog oca brigu o njemu preuzeo je poglavar Tembua, njegov ujak, koji ga je zapravo odredio za naslednika. Ipak, on je bio zadivljen sudskim procesima plemena i u njemu se javila želja da postane advokat. Priče starih pripadnika plemena o ratovima u kojima su branili svoju otadžbinu, podstakle su ga da sanja o tome kako će i on dati doprinos u borbi za slobodu svoga naroda.

Išao je u Clarkebury Training College, a kasnije je maturu pripremao na metodski usmerenoj Višoj školi Healdtown. Kratko nakon toga Mandela je dospeo do Fort Hare College u Aliceu u istočnoj Kap provinciji, gde se pokazao kao vođa studenata, jer je organizovao bojkot predavanja. 1940. godine otišao je u Johannesburg, odakle je završio koledž kao vanredni student, te počeo sa studijem pravnih nauka. 1944. godine priključio se ANC-u.[3]

ANC[uredi - уреди]

Liga mladih ANC-a pod vodstvom Anton Lembedea postala je skupljač kritika zbog formi i političkih sadržaja nacionalnog pokreta. Pored Nelsona Mandele ostali članovi Lige bili su, između ostalog, William Nkomo, Walter Sisulu, Oliver Tambo i Ashby Mda. Liga mladih postavila je sebi zadatak, da ANC učini masovnim pokretom, koji bi trebao zastupati radnike, seljake i zaposlene.

Mandela je lagao svoje drugove, zadivio disciplinovanim radom i predanim naporima, te je 1947. godine izabran za generalnog sekretara Lige mladih. Predanim radom, kampanjama u samoj osnovi, te izrekom Inyaniso (Istina) liga mladih mogla se nadmetati i za vodeći nivo samog ANC-a.

Podstaknuta pobedom nacionalne partije 1948. godine, do koje je došlo zbog apartheida u samoj osnovici društva, Liga mladih inspirisala je akcijsko delovanje koje je bojkot, štrajk, neposlušnost građana i nesaradnju označilo svojim oružjem, što je prihvaćeno kao zvanični program ANC-a.

Politički program[uredi - уреди]

Ovaj program akcije razradili su David Bopape, Ashby Mda, Nelson Mandela, James Njongwe, Walter Sisulu i Oliver Tambo. Zbog implementacije istog stare snage u vodstvu bile su zamenjene mladima, te je Walter Sisulu preuzeo funkciju generalnog sekretara. Konzervativni dr. A.B. Xuma izgubio je svoju predsedničku poziciju u korist dr. J.S. Moroka, koji je važio kao izrazito militantan.

Program Lige mladih ciljao je, pre svega, na potpuno održanje državljanstva, te na recipročnu parlamentarnu zastupljenost svih građana Južne Afrike. Pri tom se poseban akcenat polagao na podelu zamlje, pravo na sindikate, kao i na obrazovanje i kulturu. Obavezno osnovno obrazovanje trebalo je biti uvedeno za svu decu, kao i masovno usavršavanje odraslih.

Krajem 1951. godine ANC je usvojio plan akcija za kampanju nepoštovanja zakona apartheida. Zvanični početak određen je za 26. juni 1952. godine. 6. aprila 1952. godine ANC je pozvao na masovni protest zbog proslave 300-godišnjice dolaska prvih evropskih doseljenika u Kap. Mandela je putovao kroz celu zemlju da bi organizovao ove proteste. Zbog svog rada u toku ove kampanje izveden je pred sud, osuđen na devet meseci zatvora i prisilnog rada. Osim toga dobio je i zabranu učestvovanja na bilo kakvoj javnoj manifestaciji u trajanju od šest meseci nakon izdržavanja kazne, i njegova dozvola boravka ograničena je samo na Johannesburg.

Karijera[uredi - уреди]

Upravo u ovo vreme on je završavao studij, te je dobio zvanje advokata. Zajedno sa prijateljem Oliver Tamboom otvorio je advokatsku kancelariju u Johannesburgu. Zbog njegovih zasluga u toku Defiance kampanje imenovan je za predsednika Lige mladih i ANC-a u regionu Transvaal, a krajem 1952. godine za zamjenika predsednika ANC-a.

O svojim iskustvima u advokatskoj kancelariji Oliver Tambo je aprila 1993. godine, kratko pre svoje smrti, napisao:

"To reach our desks each morning Nelson and I ran the gauntlet of patient queues of people overflowing from the chairs in the waiting room into the corridors (...). To be landless (in South Africa) can be a crime, and weekly we interviewed the delegations of peasants who came to tell us how many generations their families had worked a little piece of land from which they were now being ejected (...). To live in the wrong area can be a crime (...). Our buff office files carried thousands of these stories and if, when we started our law partnership, we had not been rebels against apartheid, our experiences in our offices would have remedied the deficiency. We had risen to professional status in our community, but every case in court, every visit to the prisons to interview clients, reminded us of the humiliation and suffering burning into our people."

Optužbe[uredi - уреди]

Vlada je pokušala da Mandeli oduzme advokatsku dozvolu na osnovu optužbi koje su protiv njega podignute. Ipak, Vrhovni sud je odlučio da je on časno služio svojim crnim sugrađanima, te da nije učinio ništa zbog čega bi mu se oduzela licenca da radi kao advokat.

Mandela je svoj politički rad u to vreme koncentrisao na razradu plana koji je trebao organizatorski učvrstiti ANC zbog zaoštravanja uslova borbe. Plan je po njemu dobio ime "M-plan". 50-tih godina on je igrao veliku ulogu u borbi protiv Bantu - odgoja i u popularizaciji Freedom Charter. U drugoj polovini 50-tih godina okrenuo se borbi protiv iskorištavanja rada, Zakona o pasošima i segregacije "otvorenih" Univerziteta. Već rano on je otkrio da Bantustan - politika zapravo predstavlja privredni apsurd. Njemu je bilo sasvim jasno da će vrlo brzo doći vreme masovnih ograničenja, političkih progona i policijskog terora.

Hapšenja[uredi - уреди]

50-tih godina Mandela je bio žrtva različitih formi pritiska i tlačenja. Bio je hapšen i zatvaran. Nakon Sharpeville masakra 1960. godine ANC je zabranjen, a Mandela pod optužbom da je počinio veleizdaju biva zatvoren. Mandela i još 150 drugih učesnika demonstracija su bili okrivljeni da su u ime internacionalnog komunizma planirali puč i svrgavanje vlasti južnoafričke države. Tome je odgovarala smrtna kazna. Sudski proces zbog veleizdaje završen je 1961. godine, kada je Južna Afrika bila na putu da postane Republika i svi optuženi pušteni su uz kauciju.

Ilegalni rad[uredi - уреди]

Pošto je ANC sada bio ilegalna organizacija, moralo se raditi u tajnosti. U martu 1961. godine 1400 delegata sastali su se na All-In African Conference pod vodstvom ANC-a. U revnosnom govoru Mandela je pozvao apartheid-režim da sazove Skupštinu koja će predstavljati sve građane Južne Afrike, te da razradi Ustav koji će počivati na demokratskim principima. Ukoliko ne dođe do ispunjenja ovog zahteva, upozorio je, većina stanovništva (dakle, crnci) će svečanost proglašenja Republike dočekati masovnim štrajkom.

Mandela se odmah nakon toga dao na posao da u tajnosti organizuje borbu. Iako je uspeo mobilizisati manje ljudi nego što je očekivao, ipak je naišao na značajnu podršku širom zemlje. Vlada je odgovorila najvećom vojnom mobilizacijom od rata pa na ovamo, a Republika Južna Afrika rođena je u atmosferi straha i strepnje.

Mandela je morao živjeti odvojeno od svoje porodice, te je stalno menjao mesto boravka da ga vladini špijuni i svugde prisutni informanti ne bi otkrili. Nekad je bio odeven kao radnik, nekad kao šofer. U to vreme sa ostalim vodstvom ANC-a on je osnovao jedan drugi militarni ogranak ANC-a Umkhonto we Sizwe, koji se pripremao za nasilno rešavanje stvari. U procesu koji se odigrao nešto kasnije Mandela objašnjava:

"At the beginning of June 1961, after long and anxious assessment of the South African situation, I and some colleagues came to the conclusion that as violence in this country was inevitable, it would be wrong and unrealistic for African leaders to continue preaching peace and non-violence at a time when the government met our peaceful demands with force. It was only when all else had failed, when all channels of peaceful protest had been barred to us, that the decision was made to embark on violent forms of political struggle, and to form Umkhonto we Sizwe (...). The Government had left us no other choice."

Umkhonto we Sizwe[uredi - уреди]

1961. godine formiran je Umkhonto we Sizwe. Mandela je postao glavni zapovjednik. 1962. godine Mandela je uprkos zabrani napustio zemlju i putovao nekoliko mjeseci. U Etiopiji on se obratio Pan African Freedom Movement of East and Central Africa, a u drugim zemljama su ga također srdačno prihvatili. U toku ovog putovanja, već sluteći, da će doći do oružanih razračunavanja, on je organizovao Guerilla-Training za članove Umkhonto we Sizwe.

Sudski proces[uredi - уреди]

Kratko nakon povratka u Južnu Afriku Mandela je uhapšen. Optužba je glasila: Poziv na ilegalni štrajk i izlazak iz Južne Afrike bez važećeg pasoša.

Njegovo najveće nastojanje u toku procesa bilo je da dokaže da se tu u stvari sudi afričkom narodu. Od samog početka Mandela je osporavao legitimitet suda da donese presudu u njegovom slučaju; nije se osećao niti pravno, niti moralno obaveznim da poštuje zakone parlamenta, u kojima on nije bio zastupljen. U toku jednog političkog procesa došlo je do sukobljavanja različitih interesa grupa stanovništva, te samim tim sudovi nisu mogli biti nepristrasni i fer. U uvodu je Mandela rekao:

"I detest racialism, because I regard it as a barbaric thing, whether it comes from a black man or a white man."

Na kraju ovog sudskog procesa Mandela je osuđen na pet godina zatvora. Dok je odsluživao ovu kaznu, pozvan je pred sud i u toku Rivonia-procesa optužen je za sabotažu. Njegove izjave u toku procesa ušle su u istoriju otpora protiv apartheida i bile su inspiracija za sve one koji su se borili protiv apartheida. Njegov celokupan govor naći ćete na stranicama sa dokumentima. Njegove zaključne riječi bile su:

"I have fought against white domination, and I have fought against black domination. I have cherished the ideal of a democratic and free society in which all persons live together in harmony and with equal opportunities. It is an ideal which I hope to live for and to achieve. But if needs be, it is an ideal for which I am prepared to die."

Mandela je osuđen na doživotnu robiju i prvi deo svoje kazne odslužio je u zloglasnom Robben Island zatvoru, koji se nalazio sedam kilometara od obale Kapstadta i imao najviše mere sigurnosti. U aprilu 1984. godine prebačen je u zatvor Pollsmoor u samom Kapstadtu, a decembra 1988. godine u zatvor Victor Verster u blizini Paarla, odakle je konačno i pušten na slobodu. Još u zatvoru on je odbijao pomilovanje i ukidanje izrečene kazne. Kao protuusluga od njega se tražilo da prizna Bantu-politiku, time što bi priznao Transkei, te sa zahtevalo obećanje da bi se on tamo (u Transkei) i preselio. Kod druge ponude, opet se od njega zahtevalo da kao protuuslugu objavi odricanje od oružja. Njegov odgovor je bio, da zatvorenici ne mogu sklapati nikakve ugovore i da samo slobodni ljudi mogu pregovarati.

Oslobađanje 1990.[uredi - уреди]

11. februara 1990. godine oslobođen, Mandela je odmah počeo sa radom da bi postigao ciljeve koje je sebi zacrtao pre četiri decenije.1991. godine na prvoj Godišnjoj konferenciji ANC-a, nakon što je on to 1990. godine odobrio, Mandela je imenovan za predsednika.

Nelson Mandela se nikada nije dvoumio po pitanju demokratije i jednakosti. Uprkos provokacijama, on nikada na rasizam nije odgovorio rasizmom. Njegov život je inspiracija za sve one u Južnoj Africi i u celom svijetu, za sve one koji žive potlačeni ili kao građani drugog reda, za sve one koji žele to da pobede.

1993. godine Nelson Mandela je dobio Nobelovu nagradu za mir, a 1994. godine nakon prvih opštih izbora u Južnoj Africi postao je predsednikom Južne Afrike. 1999. godine on se povukao iz političkog života.

Lični život[uredi - уреди]

Mandela je bio privatna osoba koja je često skrivala svoje emocije i poveravala se veoma malom broju ljudi.[4] Privatno, on je imao disciplinovan život, odbijajući da konzumira alkohol i cigarete, i čak dok je bio i predsednik sam je nameštao svoj krevet.[5] Poznat po svom nestašnom smislu za humor,[6] on je znao da bude tvrdogla i lojalan,[7] a ponekad je ispoljavao i brzu narav.[5] On je tipično bio srdačan i ljubazan, i izgledao je opušteno u rasgovoru sa svima, uključujući njegove oponente.[8] Uvek uljudan i učtiv, on je bio pažljiv prema svima, nezavisno od njihovog uzrasta i statusa, i često je razgovarao sa decom i slugama.[9] U poznijem dobu svog životu on je uvek tražio najbolje u ljudima, čak je branio političke protivnike pred njegovim saveznicima, koji su ga ponekad smatrali osobom sa previše poverenja u druge.[10] On je bio veoma obazriv u pobledu svog izgleda, i tokom svog celokupnog života je imao inlinaciju ka visoko kvalitetnoj odeći, te su mnogi komentatori smatrali da se ohodio u regalnom maniru.[11] Njegov zvanični biograf Anthony Sampson je izavio da je on bio "majstor dočaravanja i performance", izvrstan u pozitivnom prezentiranju sebe na javnim fotografijama i proizvođenju reklamnih spotova.[12]

U opisu svog života, Mandela je izjavio da "Ja nisam bio mesaja, nego običan čovek koji je postao vođa zbog vanrednih okolnosti."[13] On je odgajen u Metodističkoj denominaciji hrišćanstva, i Metodistička crkva Južne Afrike tvrdi da je on zadržao svoju privrženost njima tokom svog života.[14] Analiza njegovih manuskripata je dovela do toga da je on opisivan kao afrički hrišćanski humanista, koji se više oslanjao na afrički humanizam nego na hrišćansku teologiju.[15]

Mandela se ženio tri puta, otac je šestoro dece, ima 17 unučadi,[16][17] i mnoštvo praunučadi.[18] U odnosu sa svojom decom on je umeo da bude strog i zahtevan, dok je prema unicima bio nežniji.[19] Njegov prvi brak sa Evelyn Ntoko Mase je sklopljen oktobra 1944.[20] Oni su se razveli nakon 13 godina 1957, zbog njegove preljube i stalnig odsustva, predanosti revolucionarnoj agitaciji, kao i činjenice da je ona bila pripadnik Jehovinih svedoka, religije koja uslovljava političku neutralnost.[21]

Bračni par je imao dva sina, koje je Mandela nadživeo, Madiba "Thembi" Thembekile (1945–1969) i Makgatho Mandela (1950–2005). Njegov prvi sin je umro u saobraćajnom udesu, a njegov drugi sin je preminuo kao žrtva AIDS. Par je imao dve ćerke. Obe su se zvale Makaziwe Mandela (rođene 1947 i 1954). Prva je umrla nakon devet meseci, dok je druga, poznata kao "Maki", nadživela Mandelu.[22] Makgatov sin, Mandla Mandela, je postao poglavar Mvezo plemenskog veća 2007.[23]

Mandelina druga žena, Winnie Madikizela-Mandela, takođe potiče is Transkei oblasti, mada su se oni upoznali u Johanesburgu, gde je ona bila prvi gradski crni socijalni radnik.[24] Oni su imali dve ćerke, Zenani (Zeni), rođenu 4. februara 1959, i Zindziswa (Zindzi) Mandela-Hlongwane, rođenu 1960.[24] Zindzi je bila samo 18 meseci stara kad joj je otac poslat na Roben ostrvo. U kasnijem razdoblju, Winnie je bila duboko rastrojena porodičnom neslogom koja je odražavala političko previranje u zemlji. Podstaknuti političkom otuđenošću usledili su separacija (aprila 1992.) i razvod (marta 1996.).[25] Mandelina treća žena je bila Graça Machel (s nadimkom Simbin), sa kojom se oženio za svoj 80. rođendan 1998.[26]

Ljudi izražavaju poštovanje ispred Mandeline kuće

Smrt[uredi - уреди]

Nakon dugotrajne respiratorne infekcije, Mandela je preminuo 5. decembra 2013. u svojoj 95. godini života. On je umro oko 20:50 po lokalnom vremenu (UTC+2) u svojoj kući u Houghtonu u Johanesburgu, okružen porodicom i prijateljima.[27] Zuma je javno objavio njegovu smrt na televiziji.[27][28] Proglašen je nacionalni period žalosti u trajanju od deset dana, sa 8. decembrom kao nacionalnim danom molitve i reflekcije. Glavni događaj je održan u Johanesburškom FNB Stadijumu 10. decembra 2013. Mandelino telo je ležalo od 11. do 13. decembra u zgradi unije u Pretoriji i državna sahrana je izvršena 15. decembra u Qunu.[29][30] Aproksimativno 90 predstavnika stranih država je doputovalo u Južnu Afriku da prisustvuje komemoracionim događajima.[31][32]

Mandelino imanje vredno $4,1 miliona je ostalo njegovoj udovici, drugim članovima porodice, osoblju, i obrazovnim institucijama.[33]

Reference[uredi - уреди]

  1. "Mandela". Collins English Dictionary. http://www.collinsdictionary.com/dictionary/english/mandela. pristupljeno 17 December 2013. 
  2. Mandela 1994, str. 3; Sampson 2011, str. 3; Smith 2010, str. 17.
  3. Mandela 1994, str. 36–42; Sampson 2011, str. 14; Smith 2010, str. 29–31.
  4. Meredith 2010, pp. xv–xvi.
  5. 5.0 5.1 Meredith 2010, p. xvi.
  6. Battersby 2011, p. 599.
  7. Meredith 2010, p. xvi; Sampson 2011, p. 583.
  8. Sampson 2011, pp. 411, 498.
  9. Meredith 2010, pp. xvi, 482–483.
  10. Sampson 2011, pp. 431, 582.
  11. Sampson 2011, pp. 432, 554.
  12. Sampson 2011, pp. 582–583.
  13. Meredith 2010, p. 599.
  14. Forster 2014, p. 89.
  15. Forster 2014, pp. 106–107.
  16. Geoffrey York (16 April 2013). "South Africans express disgust as Mandela family members cash in on icon's name". The Globe and Mail. http://m.theglobeandmail.com/news/world/south-africans-express-disgust-as-mandela-family-members-cash-in-on-icons-name/article11299841/?service=mobile. pristupljeno 28 June 2013. 
  17. "The Life and Times of Nelson Mandela: Genealogy". Nelson Mandela Centre Memory. http://www.nelsonmandela.org/content/page/genealogy. pristupljeno 27 March 2014. 
  18. Jon Jeter (17 June 1999). "In S. Africa, a President Replaces an Icon; Mbeki Takes Over From Mandela, Nation's 'Saintly Man'". The Washington Post.  – via HighBeam Research, (potrebna pretplata). http://www.highbeam.com/doc/1P2-590332.html. pristupljeno 3 February 2013. 
  19. Sampson 2011, str. 246; Smith 2010, str. 147; Meredith 2010, str. 481.
  20. Mandela 1994, str. 144, 148–149; Sampson 2011, str. 36; Smith 2010, str. 59–62.
  21. Mandela 1994, str. 296; Sampson 2011, str. 110; Smith 2010, str. 102–104.
  22. "Genealogy". Nelson Mandela Centre of Memory. Nelson Mandela Foundation. http://www.nelsonmandela.org/content/page/genealogy. pristupljeno 8 December 2013. 
  23. Andrew Quinn. "Mandela's grandson becomes tribal chief, political heir", Reuters  – via HighBeam Research, (potrebna pretplata), 16 April 2007, pristupljeno 3 February 2013.
  24. 24.0 24.1 "Winnie Mandela". ANC. Arhivirano iz originala 22 July 2008. https://web.archive.org/web/20080722092427/http://www.anc.org.za/people/mandela_nw.html. pristupljeno 27 October 2008. 
  25. "Nelson and Winnie Mandela divorce; Winnie fails to win $5 million settlement". Jet. 8 April 1996. http://www.highbeam.com/doc/1G1-18170308.html. pristupljeno 27 October 2008. 
  26. Meredith 2010, p. xvii.
  27. 27.0 27.1 "South Africa's Nelson Mandela dies in Johannesburg", 'BBC News', 5 December 2013, pristupljeno 5 December 2013.
  28. Polgreen, Lydia. "Mandela's Death Leaves South Africa Without Its Moral Center", 'The New York Times', 5 December 2013, pristupljeno 5 December 2013.
  29. Pillay, Verashni. "Mandela's memorial service to be held on December 10", 6 December 2013, pristupljeno 6 December 2013.
  30. "Nelson Mandela to be laid to rest on December 15", 6 December 2013, pristupljeno 6 December 2013.
  31. "Speech by Minister of DIRCO, Maite Nkoana-Mashabane on confirmation of foreign Heads of State and Government attending activities relating to Former President Mandela's passing". GCIS. 9 December 2013. http://www.gov.za/speeches/view.php?sid=42566. pristupljeno 11 December 2013. 
  32. Mount, Harry. "Nelson Mandela: the long goodbye", 9 December 2013, pristupljeno 11 December 2013.
  33. Robyn Dixon. "Nelson Mandela leaves $4.1-million estate to family, staff, schools", Los Angeles Times, 3 February 2014.

Literatura[uredi - уреди]

  • Battersby, John (2011). "Afterword: Living Legend, Living Statue". In Anthony Sampson. Mandela: The Authorised Biography. London: HarperCollins. pp. 587–610. ISBN 978-0007437979. 
  • Ellis, Stephen (2011). "The Genesis of the ANC's Armed Struggle in South Africa 1948–1961". Journal of Southern African Studies (Routledge) 37 (4): 657–676. doi:10.1080/03057070.2011.592659. 
  • Forster, Dion (2014). "Mandela and the Methodists: Faith, Fallacy and Fact". Studia Historiae Ecclesiasticae (Church History Society of Southern Africa) 40: 87–115. 
  • Guiloineau, Jean; Rowe, Joseph (2002). Nelson Mandela: The Early Life of Rolihlahla Madiba. Berkeley: North Atlantic Books. str. 9–26. ISBN 1-55643-417-0. 
  • Herbst, Jeffrey (2003). "The Nature of South African Democracy: Political Dominance and Economic Inequality". In Theodore K. Rabb, Ezra N. Suleiman. The Making and Unmaking of Democracy: Lessons from History and World Politics. London: Routledge. pp. 206–224. ISBN 978-0415933810. 
  • Mafela, Munzhedzi James (2008). "The Revelation of African Culture in "Long Walk to Freedom"". In Anna Haebich, Frances Peters-Little, Peter Read. Indigenous Biography and Autobiography. Sydney: Humanities Research Centre, Australian National University. 
  • Houston, Gregory; Muthien, Yvonne (2000). "Democracy and Governance in Transition". In Yvonne Muthien, Meshack Khosa and Bernard Magubane. Democracy and Governance Review: Mandela's Legacy 1994–1999. Pretoria: Human Sciences Research Council Press. pp. 37–68. ISBN 978-0796919700. 
  • Kalumba, Kibujjo M. (1995). "The Political Philosophy of Nelson Mandela: A Primer". Journal of Social Philosophy 26 (3): 161–171. doi:10.1111/j.1467-9833.1995.tb00092.x. 
  • Mandela, Nelson (1994). Long Walk to Freedom Volume I: 1918–1962. Little, Brown and Company. ISBN 978-0754087236. 
  • Mandela, Nelson (2004) [1994]. Long Walk to Freedom Volume II: 1962–1994 (large print edition). London: BBC AudioBooks and Time Warner Books Ltd. ISBN 978-0754087243. 
  • Muthien, Yvonne; Khosa, Meshack; Magubane, Bernard (2000). "Democracy and Governance in Transition". In Yvonne Muthien, Meshack Khosa and Bernard Magubane. Democracy and Governance Review: Mandela's Legacy 1994–1999. Pretoria: Human Sciences Research Council Press. pp. 361–374. ISBN 978-0796919700. 
  • Meredith, Martin (2010). Mandela: A Biography. New York: PublicAffairs. ISBN 978-1586488321. 
  • Sampson, Anthony (2011) [1999]. Mandela: The Authorised Biography. London: HarperCollins. ISBN 978-0007437979. 
  • Smith, David James (2010). Young Mandela. London: Weidenfeld & Nicolson. ISBN 978-0297855248. 

Vanjske veze[uredi - уреди]