Vladimir Bakarić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Vladimir Bakarić
Vladimir Bakarić


Mandat
prosinac 1953. – prosinac 1963.
Premijer(i) Jakov Blažević
Zvonko Brkić
Mika Špiljak
Prethodnik Zlatan Sremec
Nasljednik Ivan Krajačić

Mandat
14. travnja 1945. – prosinac 1953.
Prethodnik  Pavle Gregorić
Nasljednik Jakov Blažević

Mandat
1948. – svibanj 1969.
Premijer On sam
Jakov Blažević
Zvonko Brkić
Mika Špiljak
Savka Dabčević-Kučar
Predsjednik Vladimir Nazor
Karlo-Gašpar Mrazović
Vicko Krstulović
Zlatan Sremec
On sam
Ivan Krajačić
Jakov Blažević
Prethodnik  Đuro Špoljarić
Nasljednik Savka Dabčević-Kučar

Rođenje 8. ožujka 1912.
Hrvatska Velika Gorica, Hrvatska
(tada  Austro-Ugarska)
Smrt 16. siječnja 1983.
Hrvatska Zagreb, Hrvatska
(tada Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija SFR Jugoslavija)
Politička stranka SKJ
Supruga Marija Šoljan Bakarić
Zanimanje pravnik
Vjera ateist

Vladimir Bakarić (Velika Gorica, 8. mart 1912. - Zagreb, 16. januar 1983.) hrvatski komunist i političar u socijalističkoj Jugoslaviji, neformalni gubernator Hrvatske, koji je punih 40 godina bio najmoćniji političar u Hrvatskoj.[1]

Zbog slabog zdravlja i obazrivosti u javnim nastupima, stekao je nadimke Svileni i Mrtvac,[2] zato je vrlo rano odustao od visokih državničkih dužnosti, i manje više radio kao čovjek iz sjene na ideološkim partijskim pitanjima.

Vladimir Bakarić je nakon Drugog svjetskog rata, uz Edvarda Kardelja bio je predvodnik reformističke frakcije u jugoslavenskoj partiji, - takozvanih liberala - boraca za Samoupravni socijalizam. Grupe koja je omogućila Privrednu reformu 1964., pad Aleksandra Rankovića 1966., Hrvatsko proljeće i Ustav iz 1974. na osnovu kojeg su sve jugoslavenske republike kasnije stekle samostalnost.[2]

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Mladost[uredi - уреди | uredi izvor]

Rođen je u imućnoj građanskoj porodici kotarskog sudca u Velikoj Gorici - Stjepana Bakarića. O Bakariću su kolale kojekakve priče, koje su ga trebale difamirati, kao mogućeg kvalificiranog rukovodioca Hrvata, pa tako i ona, da se zapravo zvao Kupferstein (i da je bio židovskog porijekla), iako je prava istina da je po djedu bio hercegovačkog porijekla (njegov djed prezivao se Galac, ali je preuzeo prezime svoje prve žene iz Like - Bakarić.[2] Nakon studija prava, i položenog sudskog ispita postao je doktor pravnih nauka 1937. (tad se tako stjecala doktorska titula) i sve do 1941. radio je kao advokatski pripravnik.[2]

Još u toku studija postao član SKOJ-a 1934., 1935. izabran za sekretara SKOJ-a zagrebačkog univerziteta, iste godine uhapšen i osuđen na šest mjeseci zatvora u Beogradu. Pravi uspon u partijskoj hijerarhiji počeo je Titovim dolaskom na mjesto generalnog sekretara KPJ - 1939. Bakarić je postao jedan od najodanijih Titovih suradnika, od 1940. postao je član politbiroa CK KPH. Uglavnom se bavio propagandom - 1939. uređivao je partijski list Naše novine, a kad je 1940. pokrenut Politički vjesnik, povjerena mu je redakcija svih tekstova.

Drugi svjetski rat[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon okupacije Jugoslavije i izbijanja ustanka, ostaje kao ilegalac u Zagrebu do decembra 1941. kad se priključio partizanima - kao politički komesar Glavnog štaba Hrvatske. Bakarić je 1943. bio jedan od osnivača ZAVNOH-a, - 1944. nasljeđuje Andriju Hebranga na poziciji sekretara CK KPH. Kao vođa KPH 14. aprila 1945. formira u Splitu prvu vladu Narodne fronte Hrvatske.[2]

Karijera nakon Drugog svjetskog rata[uredi - уреди | uredi izvor]

Bakarićeva karijera prije svega ostala je vezana uz Hrvatsku. Od oslobođenja zemlje 1945. sve do 1953. bio je prvi predsjednik Vlade Narodne Republike Hrvatske, a zatim do 1963. predsjednik Sabora, na taj način obilježio je prve posljeratne godine. Od 1944. bio je partijski sekretar i glavni partijski ideolog u Hrvatskoj, sve do 1969. (od 1952. KPH transformirao se u Savez komunista Hrvatske). Po samoj prirodi stvari bio je član najviših saveznih partijskih organa, i blizak suradnik Josipa Broza Tita, a od ustavnih promjena 1974. i član kolektivnog Predsjedništva Jugoslavije.

I nakon napuštanja formalnih pozicija, zadržao je ogroman utjecaj na hrvatsku politiku, tako da je i nadalje zadržao poziciju krajnjeg arbitra za sva ideološka skretanja.

Politički rad i djelo[uredi - уреди | uredi izvor]

Grob Vladimira i Marije Bakarić na zagrebačkom Mirogoju.

Vladimir Bakarić se na početku jako bavio agrarnim problemima, i problemima sela uopće, - vrlo brzo postao je neprijatelj prisilne kolektivizacije i zastupnik ideje samoupravnog socijalizma. Kod politike prema selu to se svodilo na ideju da individualna seoska imanja treba putem zadrugarstva uključiti u izgradnju novog društva. Sredinom 1960-ih bio je inicijator političke borbe protiv unitarizma unutar Saveza komunista Hrvatske iz koje se na kraju izrodilo Hrvatsko proljeće sa novim mladim liderima Mikom Tripalom i Savkom Dabčević Kučar. Ispočetka ih je podržavao, od ideje za daljnjom decentralizacijom društva (federiranje federacije) i težnje za demokratizacijom društva, kao i njihovu borbu da devize zarađene od turizma ostanu hrvatskim poduzećima, ali se nakraju okrenuo od njih. Izgleda da su na promjenu raspoloženja Bakarića prema Hrvatskom proljeću - pored straha za vlastitu poziciju, utjecali i studenti, koji su ga teško izvrijeđali na račun njegove gojaznosti. Na jednom od skupova u Studenskom centru, netko iz mase studenata je rekao da ne treba mjenjati rukovodstvo jer bi bilo bacanje novaca da se uzgoji nova debela svinja poput Bakarića, što je izazvalo salve smijeha.

Vladimir Bakarić je uz Edvarda Kerdelja smatran liberalom u jugoslavenskom političkom vodstvu, ali i arbitrom za sva ideološka pitanja i stramputice. Bakarić nije bio čak ni za života previše voljeni političar (čak ni unutar vlastitih redova), ljevičari poput praxisovaca, smatrali su ga desničarem jer se zalagao za tržišnu ekonomiju i previše uvažavao nacionalno. Za liberale je pak bio i ostao dogmatski marksist, za hrvatske nacionaliste je bio previše jugoslavenski orjentiran, i čovjek koji je ugušio Hrvatsko proljeće - 1971., a za srpske komuniste preveliki hrvatski nacionalist.[1] Za široke narodne mase bio je previše dosadan i nerazumljiv u svojim beskonačnim ekspozeima.

Bakarić je umro na dužnosti potpredsjednika Predsjedništva Jugoslavije četiri mjeseca prije nego što je trebao preuzeti dužnost predsjednika Predsjedništva SFRJ, na negovo upražnjeno mjesto došao je Mika Špiljak.

Bibliografija[uredi - уреди | uredi izvor]

  • O poljoprivredi i problemima sela, Beograd : Kultura , 1960
  • Socijalistički samoupravni sistem i društvena reprodukcija, Zagreb : Informator , 1974
  • Društvene klase, nacija i socijalizam, Zagreb : Školska knjiga , 1976
  • Socijalizam i društvena reprodukcija, Zagreb : Globus , 1983

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Prethodnik:
Vladimir Nazor, jul 1943. - april 1945.
Predsjednik Narodne Republike Hrvatske
april 1945. - decembar 1953.
Nasljednik:
Jakov Blažević
decembar 1953. - jul 1962.