Franjo Gregurić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Franjo Gregurić

Mandat
17. srpnja 1991. – 12. kolovoza 1992.
Prethodnik Josip Manolić
Nasljednik Hrvoje Šarinić

Mandat
8. studenog 1990. – 17. srpnja 1991.
Predsjednik Franjo Tuđman

Rođenje 12. listopada 1939.
Lobor, Hrvatska
Politička stranka Hrvatska demokratska zajednica

Franjo Gregurić (Lobor, 12. listopada 1939.), hrvatski političar, treći predsjednik Vlade Republike Hrvatske.

Životopis[uredi - уреди | uredi izvor]

Rođen u zagorskom selu Lobor. Završio je srednju tehničku školu u Zagrebu, a zatim diplomirao na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radno iskustvo gradio je u hkmijskoj fabrici „Radonja“ iz Siska, kao i „Kromos“ iz Zagrebu u kojoj je napredovao do pozicije tehničkog direktora. Posle prelazi u veliko državno poduzeće „Astra“ iz Zagreba na visoku funkciju. U to vreme Astra je izvozla u Sovjetski Savez tako da je neko vrijeme radio i u Moskvi.

Poslije prvih višestranačkih izbora 1990. godine ulazi u politiku kao član Hrvatske demokratske zajednice. U drugoj hrvatskoj vladi, u kabinetu Josipa Manolića, bio je potpredsjednik Vlade od 8. studenog 1990. godine kada je zamijenio Matu Babića.[1] Predshednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman postavio ga je za trećeg hrvatskog premijera 17. srpnja 1991. godine. Na funkciji je ostao do izbora za Sabor 1992. godine.[2]

Kad je preuzeo dužnost predsjednika Vlade, Hrvatska se nalazila u teškoj situaciji. Iako je 25. lipnja 1991. donijela Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti, Hrvatska je odgodila njene pravne učinke zbog tromjesečnog moratorijuma međunarodne zajednice, stoga nije bila međunarodno priznata kao samostalna država. U Krajini su izbili nemiri pobunjenih Srba. Nekoliko tjedana kasnije, posle nekoliko neuspeha još neiskusne Hrvatske vojske, u Vladu su ušli i članovi drugih političkih stranaka zastupljenih u Hrvatskom saboru (osim Hrvatske stranke prava). Ta Vlada kasnije je bila poznata i kao Vlada demokratskog jedinstva.

Za vreme mandata Gregurićem vlade, Hrvatska je se osamostalila, odlukom Sabora od 8. listopada 1991., a 15. siječnja 1992. godine priznata je i od strane međunarodne zajednice.[3] U veljači 1992., Vlada nacionalnog jedinstva počela se raspadati. Najprije ju je napustio Dražen Budiša, predsjednik Hrvatske socijalno-liberalne stranke, iz protesta što je Vlada ponudila autonomiju krajinskim Srbima, a za uzvrat je tražila njihovo priznanje hrvatskog suvereniteta. Budišinu odluku slijedili su i predstavnici drugih stranaka osim HDZ-a. Do kraja njegovog mandata Gregurićevu Vladu ponovo su popunili ministri iz HDZ-a.

Nakon drugih parlamentarnih izbora 1992. godine postao je zastuopnik u Saboru. Na izborima 1995. ponovo je izabran u Sabor. Bio je i savjetnik predsjednika Franje Tuđmana za gospodarstvo od 1993. do 1995. godine.[4]

Bio je predsjednik Hrvatske vatrogasne zajednice od 1993. do 2000. godine. Od 1995. do 1999. bio je član nadzornog odbora Sladorane iz Županje i zajmenik predsjednika nadzornog odbora Industrije nafte (INA) iz Zagreba. Od 2008. godine član je nadzornog odbora Evropetrola iz Rijeke.[4] U srpnju 2004. godine izabran je za predsjednika nadzornog odbora Elka kabeli iz Zagreba.[5] Od 2008. godine član a od svibnja 2010. predsjednik je nadzornog odbora Instituta IGH iz Zagreba.[6]

Oženio je Jozefinu s kojom ima dvoje djece. Kći Sanja bila je u braku sa Zlatkom Matešom, petim hrvatskim premijerom.[7]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]