Rijeka (grad)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Rijeka - Fiume

Rijeka riva city.png

Osnovni podaci
Gradonačelnik Vojko Obersnel (SDP)
Županija Primorsko-goranska
Stanovništvo
Stanovništvo () 128.624
Geografija
Koordinate 45°20′N 14°26′E / 45.33°N 14.44°E / 45.33; 14.44
Rijeka - Fiume na karti Hrvatske
Rijeka - Fiume
Rijeka - Fiume
Rijeka - Fiume na karti Hrvatske
Ostali podaci


Koordinate: 45° 19′ 48" SGŠ, 14° 26′ 24" IGD


Rijeka (autohtono Rekà-Rika) - Fiume (tal.: [ˈfjume]) je grad na Kvarneru, još uvijek glavna luka u Hrvatskoj. Sjedište je Primorsko-goranske županije. Po popisu stanovništva iz 2011. g., imala je samo 128.624 stanovnika.[1]

Grad Rijeka s okolicom (bivša općina Rijeka - Kastav, Viškovo, Grobnik, Kostrena, Bakar) imala je preko 217.000, a danas to područje ima 163.000 stanovnika. Grad se još u 19. stoljeću zbog svog idealnog geografskog položaja i dubine mora u Kvarnerskom zaljevu, razvio u jednu od najvećih srednjoeuropskih luka i moćno industrijsko središte. Rijeka je bila značajna i kao jedno od najvažnjih finacijskih središta Jugoslavije. Pod novim poretkom devedesetih dolazi do upropaštavanja industrije i cjelokupne privrede i do naglog smanjenja lučkog prometa čime je uništeno preko 30.000 radnih mjesta pa se u novom mileniju Rijeka svodi na razvoj turizma i uslužnog sektora što dovodi do stalnog i ubrzanog smanjenja broja stanovnika pa je Rijeka (2019.) imala samo 31.000 stanovnika više nego što je imala skupa sa Sušakom uoči 2. svjetskog rata.

Geologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Šire područje Rijeke je izgrađeno od vapnenca mezozojske starosti, dok se u severnom delu oko Kastva nalaze zone izgrađene od dolomita. Mestimično su preko vapnenačke osnove nataložene nepropusne naslage fliša paleogenske starosti, koji se najčešće nalazi u udolinama. Tako u reljefu šireg područja postoji izmena vapnenačkih grebena sa dolomitskim ili flišnim udolinama. Grad Rijeka je isprepletena podzemnim vodotokovima s izvorima koji su kanalizirani: na Školjiću, Beli kamik (Sasso bianco), na Brajdi (podzemni potok sa Belvedera) i na Potoku gdje je izlazila ponornica Škurinjskog potoka. Rijeka ima i tipične kraške spilje (Plase i Zametska pećina).

Geografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Pogled sa Trsata na grad, Riječki zaljev i Učku
Panorama Rijeke, pogled s Učke

Rijeka se nalazi na 45°21′0″N14°26′0″E, na zapadu Hrvatske i jugoistoku Slovenije, a najbliži gradovi su Trst, 72 km zapadno, Pula 92 km jugozapadno, Ljubljana, 120 km sjeverozapadno i Zagreb 168 km sjeveroistočno. Rijeka je smještena na sjevernoj obali Riječkog zaljeva, kao dijela većeg Kvarnerskog zaljeva Jadranskog mora, koje se kao veliki zaljev Sredozemnog mora, uz Tršćanski zaljev najdublje uvuklo u evropsko kopno. Riječki zaljev, koji je preko Velih (između Istre i otoka Cresa), Srednjih (između Cresa i Krka) i Malih vrata (između Krka i kopna) spojen s južnim dijelom Kvarnerskog zaljeva, je dovoljno dubok (oko 60 m) za uplovljavanje najvećih brodova, što je Rijeci omogućilo da je nekad bila važna morska luka.

Grad Rijeka leži na ušću rijeke Rječine u subregiji Kvarnersko primorje, na razmeđi 2 povijesnih regija, Hrvatsko primorja na istoku i Julijske krajine na zapadu. U Rijeci započinju dva važna kopnena prometna pravca. Prvi iskorištava činjenicu da se Rijeka nalazi u području u kojem su Dinaridi najuži (50-ak km), što omogućuje lakše povezivanje obale Jadranskog mora i panonske unutrašnjosti. Dok je drugim Rijeka preko Postojnskih vrata povezana s istočnoalpskim prostorom.

Klima[uredi - уреди | uredi izvor]

Rijeku
Klimatogram
JFMAMJJASOND
 
 
132
 
20
-11
 
 
113
 
21
-13
 
 
105
 
24
-8
 
 
114
 
27
-0
 
 
103
 
32
2
 
 
104
 
37
7
 
 
78
 
40
10
 
 
101
 
38
9
 
 
167
 
35
5
 
 
179
 
29
1
 
 
182
 
26
-5
 
 
153
 
20
-9
Prosečne maks. i min. temperature u °C
Ukupne padavine u mm
Izvor: Državni hidrometeorološki zavod Hrvatske

Prema Kepenovoj klasifikaciji klima Rijeka ima umereno toplu vlažnu klimu (tip Cf). Prosečna temperatura vazduha u gradu iznosi 13,8 °C, srednja januarska temperatura je 5,6 °C, dok srednja temperatura u julu iznosi 23,3 °C. Godišnje u 86 dana sa padavinama ukupno padne 1529 mm padavina. Na količinu padavina i njihovu godišnju raspodelu izravno utiču jesenje i proletne ciklone nastale u Genovskom zalivu. Uz senjsku, na Jadranu je poznata i riječka bura, hladan i suv vetar severoistočnog smera, čija brzina na mahove dostiže i orkanske vrednosti (160 km/h), a najčešće nastaje u hladnijem delu godine prelevanjem hladnog vazduha iz Panonske nizije preko Dinarida.

Godine koje se pamte, Rijeka (Mlaka, Podmurvice.Gels-) 2010. pod snijegom
Mesec
I.
II.
III.
IV.
V.
VI.
VII.
VIII.
IX.
X.
XI.
XII.
Godišnje
Sr. maks. dnevne temperature (°C) 5,6 6,1 8,7 12,4 17 20,6 23,3 23,3 19,1 14,5 10 6,9
14,3
Sr. količina padavina (mm) 133,7 109,3 105,9 114,4 99,3 104,7 79,6 97,8 166,1 180,5 181,8 155,9
1529
Izvor: Državni Hidrometeorološki zavod Hrvatske

Administrativna podjela grada[uredi - уреди | uredi izvor]

Sušak je podijeljen na 12 MZ (odbora)

Grad Rijeka je administrativno podijeljen na 34 mjesne zajednice (tzv. odbori):[2]

Osnovni podaci o Rijeci[uredi - уреди | uredi izvor]

Gradski toranj-Torre civica (Pod Uron, Leroj), glavna ulazna porta u medievalni grad
  • Površina: 44 km²
  • Srednja godišnja temperatura: 13,8 stupnjeva C
  • Prosječna vlažnost tijekom godine 58 %
  • Ukupne padaline godišnje: 1228 mm
  • Ukupno 86 kišnih dana u godini
  • nakon Zagreba Grad Rijeka ima drugi proračun Grada na nivou Republike Hrvatske, Zagreb ima cca. oko 6 milijardi kuna, Rijeka cca. 800 milijuna kuna, Split cca. 500 milijuna kuna itd.
  • gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel, je predsjednik udruge gradonačelnika svih gradova Republike Hrvatske

Himna, zastava i grb[uredi - уреди | uredi izvor]

Povijesna zastava grada Rijeke karmin-zlatno-kobalt plava, nastala kao odgovor Riječana na okupaciju Rijeke od strane Jelačićevih pandura, a koristila se od 1848., s prekidom za D'Annunzieve okupacije, sve do 1947.

Trenutna službena zastava Grada Rijeke plava sa žuto uokvirenim grbom u sredini, izglasana na Gradskom vijeću 1998. godine. Gradsko vijeće grada Rijeke je u travnju 2005. godine donijelo zaključak kojim se ponovno pokreće proces povratka povijesnih gradskih simbola.

Povijesni grb grada Rijeke temelji se na grbu koji je dodijelio car Svetog Rimskog carstva Leopold I. 6. lipnja 1659. U crvenom ovalnom štitu desnom nogom stojeći na stijeni dvoglavi crni orao uzdignutih krila obiju glava gledajući u lijevo sa zlatnim kljunovima i nogama i crvenim jezicima, lijevom nogom drži vrč prirodne boje iz kojeg se obilno izlijeva voda koja se razlijeva oko stijene. Iznad orla je kruna kuće Habsburg s dvije plave trake koje izlaze iz nje. Ispod štita je traka s natpisom "INDEFICIENTER" (nepresušan). Službeno se koristi verzija grba bez krune i natpisa Indeficienter budući su odbijeni 'mišljenjem' ministarstva Uprave iz 1998. jer je realno od 90-ih Rijeka pretvorena u "deficienter".
Vidi: Riječki grb

Zanimljivosti[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Prvi torpedo izrađen je u Rijeci. Projektirali i izradili su ga Ivan Luppis, pomorski kapetan te Robert Whitehead, engleski inženjer
  • U Rijeci je prvi put u povijesti fotografiran let puščanog zrna. Učinio je to Dr. Peter Salcher
  • Riječki kirurg Antonio Grossich prvi je 1907. uveo u praksu primjenu jodne tinkture u pripremi za operativne zahvate
  • Prvo komunalno groblje u Evropi izgrađeno je u Rijeci, na Kozali
  • Prve novine tiskane na talijanskom jeziku (uključujući Italiju) «Notizie del giorno» tiskane su u Rijeci
  • Prva država koja je priznala Lenjinovu boljševičku Rusiju bila je D'Annunzijeva riječka talijanska regencija Kvarnera
  • Prva međunarodna nogometna utakmica na tlu današnje Hrvatske igrala se u Rijeci 1905. između lokalnog kluba Atletico Fiumano i kluba s broda SS Slavonia, kompanije Cunard Line, koji je plovio na liniji Rijeka-New York
  • Na Trsatu je Laval Nugant otvorio prvi muzej u Hrvatskoj. Kolekcija je završila u Zagrebu i nikad vraćena.
  • u Rijeci je 1896. godine bila otvorena prva tvornica čokolade na Balkanu [1]
  • 1905. je izgrađena 1. autogaraža na prostoru jugoistočne Evrope jedinstvene arhitekture s 14 bokseva orijentalnog secesijskog stila smještenih oko trga kružnog oblika, nalazila se na vrhu Via Ciotta (od 1956. Ul. Erazma Barčića).
Jadranski trg i Palača Adria. Prije rata zvao se po Crnogorki, princezi Jeleni; Piazza regina Elena, a poslije rata Trg Republike; Piazza Repubblica pa Togliatijev trg, sve do ovog novog imena
  • Rijeka je bila nezavisna država (Stato libero Fiume) od 8. rujna 1920. do 24. siječnja 1924. i da je njen izabrani predsjednik Riccardo Zanella zahtijevao od međunarodne zajednice i Tita 1945. godine obnovu nezavisnosti.
  • Od 1918. do 1924. Rijeka je izdavala međunarodno priznate poštanske marke. U filatelističkoj literaturi se nalaze po nazivom Fiume. Isto tako Rijeka ima svoju valutu - riječka kruna.
  • U D'Annunzijevu okupiranu Rijeku dolaze mnogi umjetnici, među njima i osnivač futurizma Filippo Tommaso Marinetti (u septembru 1919.), ali ga rojalista D'Annunzio uskoro istjera zbog Marinettijevog propagiranja republikanskih ideja.
  • Američki predsjednik Wilson je 1919. predložio Rijeku za sjedište Lige naroda – preteče Ujedinjenih naroda
  • Riječani koji su rođeni 1913. i koji su doživjeli 1991. promijenili su 7 država: Austro-Ugarsku, D'Annunzijeva riječka talijanska regencija Kvarnera, Slobodnu Državu Rijeka, Kraljevinu Italiju, Treći Reich (Njemačku), SFR Jugoslaviju, Republiku Hrvatsku
    Rijeka 1899. uvodi električni tramvaj dok su u Zagrebu konji vukli tramvaje do 1910. g. Snimljeno u današnjoj Ulici L. A. Adamicha

  • Rijeka je 80-ih godina 19. st. imala industrijsku proizvodnju veću od čitave Hrvatske
  • U kasnom 19. i ranom 20. st. Riječani su ravnopravno koristili 4 jezika – hrvatski, talijanski, mađarski i njemački, a izlazile su novine na 5 jezika (pored navedenih i na latinskom jeziku). Tal. jez. je bio u Rijeci službeni jezik sve dok 'demokratska' Hrvatska nije ukinula to stečeno pravo.
  • U Rijeci su se govorila 2 dijalekta, Recani su govorili cakavski ekavski (nestao nakon 2.svj.rata), a Fijumani svojim idiomom venetskog dijalekta koji je u nestajanju (npr. Mi gavevo perduto le ciavi che ga trova la mia mlecariza. El Nini me dise per zinque volte che son una mona, ma xe ciaro che non xe vero.)
  • PCSLF - Komunistička partija Slobodne Države Rijeke-Partito comunista di Stato libero Fiume osnovana 1921. godine bila je među najmanjim članicama III. Internacionale (150 članova). Manje su bile npr. komunističke stranke Palestine i Turkestana. Glavni tajnik („generalni sekretar”) je bio Simon Arpad.
  • U Rijeci živi oko 3.O00 autohtonih Riječana (i njihovih potomaka), a osim većinski naseljenog hrvatskog stanovništva nakon 2. sv. r., u Rijeci danas žive i pripadnici 11 većih etničkih zajednica - Talijani, Srbi, Židovi, Albanci, Bošnjaci, Česi, Mađari, Crnogorci, Romi, Slovaci i Slovenci
  • Sveučilište u Rijeci osnovali su isusovci 1627.
    Rječina 12 stoljetna granica Rijeke prema Hrvatskoj. Granični most između Italije i Jugoslavije i 1933.
    Rječina je od 1920-1941. bila državna granica – zapadna obala pripadala je Riječkoj državi (1920-24) i Italiji, a istočna (Sušak) Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, tj. Kraljevini Jugoslaviji
  • Jugolira je bio novac koji se koristio nakon 2. svj. rata do 1947/48. g. u Rijeci, tj. čitavoj Okupacionoj zoni Julijske krajine
  • Poslije 2.svj. rata, Rijeka kao dio Julijske krajine trebala biti 7. republika u sastavu jugoslavenske federacije - Republika Julija - zbog multietničkog sastava tog područja, kao i radi specifične povijesti. Toj Titovoj namjeri žestoko se suprostavlja hrv. i slov. rukovodstvo na čelu s Vladimirom Bakarićem i Edvardom Kardeljem, koji između sebe dijele Julijsku krajinu, što je izazvalo egzodus 200 do 250.000 stanovnika s ovog područja.
  • U prošlom stoljeću u Rijeci je djelovalo 20 konzulata, i imala je preko 20 hotela u razdoblju uoči I. svjetskog rata
  • U svojoj novijoj povijesti Rijeka je, pored autohtonog imena Reka i Fiume imala 3 službena imena – hrvatsko ime Rijeka i talijansko i mađarsko ime Fiume te njemačko Sankt Veit am Pflaum
  • János Kádár, dugogodišňji vođa mađarske komunističke partije i prvi čovjek socijalističke Mađarske je rođen u Rijeci 1912. godini
  • Palazzo Arbori, prvi neboder u Italiji
  • Riječki neboder je prvi neboder izgrađen u Italiji, a Sušački neboder (pored Albanije u Beogradu) je prvi neboder izgrađen u Jugoslaviji
  • Rijeka ima svoju Maginot liniju na Katarini i Velom vrhu, obrambenu liniju koju je gradila Italija s bunkerima spojenim kilometarskim tunelima po kojima su vozili vagoneti, podzemnim skladištima i prostorima za boravak vojnika, podzemnom artiljerijom koju se podizalo za djelovanje. Prilikom operacija za oslobođenje Rijeke 1945. na toj je liniji poginulo preko 2.000 partizana.
  • Revolucionarna 1968. najviše se u Jugoslaviji, pored Beograda, osijetila u Rijeci. Dok su u Zagrebu i Ljubljani studenti protestirali zbog povećanja cijene menze, u Rijeci dolazi do ustanka oko 4.000 lučkih radnika zbog niske plaće, nedovoljne stambene izgradnje, uvjeta rada i povećanja norme (dvostruko viša nego kod londonskih dokera). Ogorčeni dokeri ulaze protestirati u centar grada. Tada se prvi i posljednji put nakon rata pomiče Pokretni most na Mrtvom kanalu, kako im se ne bi pridružili dokeri iz Porto Baroša. Sutradan su jake policijske snage iz Slovenije i Hrvatske preplavile centar Rijeke i uvele opsadno stanje. Uzroci su ležali u tome što je Riječka luka bila zagrebački zlatni rudnik za investicije po Zagrebu, za izgradnju luke Ploče i za pokrivanje gubitaka luke Split,a sve na uštrb eksploatiranih riječkih dokera. Tada je nastao slogan "Rijeka radi - Zagreb se gradi".
  • U Rijeci se trenutačno nalazi najveći trgovački centar u ovom dijelu Europe, poznatiji kao Tower Centar Rijeka na Pećinama.

Povijest[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Historija Rijeke
Rimski luk u Starom gradu (Zitavecia)
Kosi toranj.

Antičko doba[uredi - уреди | uredi izvor]

Tarsatica - je naziv najstarijeg naselja-gradine keltsko-ilirskog plemena Japoda smješteno na brdu Trsat (kelt. Tars, klisura, kanjon). Kasnije se gradi rimski castrum (vojna utvrda) s istim imenom, ali na ušću Rječine (Tarsia flumen) na području današnjeg Starog grada-Zitavecia, 180. godine Stare ere nakon što su rimske legije pobijedile liburnske pirate, starosjedioce na ovome prostoru i osvojile čitavu Liburniju (od rijeke Raše-Arsa do rijeke Krke-Titius). Za vladavine cara Klaudija između 41 i 42 godine spominje se da je Aulus Plautius, budući rimski osvajač Britanije, bio zadužen za gradnju ceste Via Flavia koja od Tergestea (Trsta), preko Albonae (Labina) vodi do Tarsatice, Ad Turresa (Crikvenice), Senie (Senja) i dalje preko Like (Iapvudia Secunda) do Aenone (Nina) i Jadere (Zadra). Krajem II,. st. gradi se 2. važna cesta kroz Carsia Juliju Aquilea-Avesica-ad Malum-Titulos-Tarsatica te rimska cesta od Trsta (Tergeste) do Postojnskih vrata i za Tarsaticu, a od Postojnskih vrat do Emone (Ljubljana i dalje na sjever.

U doba cara Augusta rimska Tarsatica je več važno planski izgrađeno naselje južno i zapadno od castruma. Sačuvani su ostaci zgrada i castruma, podzidane obale, terme (hipocaust i mozaici), te kasnoantički ostaci poput Rimskih vrata te temelja bazilike i bedema.

Srednji vijek[uredi - уреди | uredi izvor]

U turbulentnim vremenima ranog Srednjeg vijeka građani rimske Tarsatice se sklanjaju na sigurnije područje gradine na Trsatu gdje do danas ostaje toponim Trsat-Tarsatico, a od VII st. se sporadično spominje naselje izgrađeno na ruševinama rimske Tarsatike koje Slaveni nazivaju Reka, a Veneti Flumen. Tarsatica je prije provale Avara i Slavena bila pod vlašću Ostrogota i Bizanta, da bi potom došli pod longobardsku i franačku vlast. U XIV. st. Rijeka je posjedu devinskih baruna (Duino), da bi ih u prvoj polovici XV.st naslijedila porodica od Walesa. 1466. Na temelju ugovora o uzajamnom nasljeđivanju, Wolfgang Walsee predaje Liburnijski feud, kao obiteljsko nasljedno dobro, Friedrichu III. Habsburgu, a sebi zadržava pravo na doživotno uživanje Rijeke, koja ostaje pod vlašću obitelji Habsburg.kao dio Kranjske grofovije (Carinzia) sve do 1779.. kada Rijeka dobiva status Corpus separatuma mađarske krune. Rijeka je sve do 1606. bila pod eklezijastičkom jurisdikcijom aquilejskih patrijarha

Augustinski (pa dominikanski) manastir u Starom gradu

Kada su sv. Vid i Modesto postali patroni grada nije poznato, a prvi put se početkom XIV. st. u dokumentima venecijanskih trgovaca spominje ime Terra Fluminis Sancti Viti, a kasnije na njem. jeziku kao Sanct Veit am Phlawon ili ... am Pflaumb, ili ... am Flusse. G. Kobler upozorava na riječ phlawon koja na keltskom jeziku znači mala rijeka pa pretpostavlja da je to, pored Tarsia flumen, antičko ime za Rječinu.

Trsat u XV.st. postaje posjed Frankopana. Kašte rekonstruira početkom XIX. st. Laval-Nugent

U XIV. st. se jasno razdvaja grad Rijeka (na hrv. u XV. st. kao Reka San Vida) od Trsata (Tarsatico) koji u XV. st. dolazi u posjed krčkih knezova Frankopana (Frangipani).

Srednjovjekovna Rijeka je tipičan feudalni grad opasan zidinama s kulama i rovovima (kanalima) - (otud i toponim Contrada del fosso) s uskim kalama koji su pratili raster rimskog grada s širim glavnim prometnicama decumanusa (Cale dei canapini - Kala užara) i carda, kale koja od južnog gradskog tornja izgrađenog u XV. st, s baroknom restauracijom gornje dijela u XVIII.st (Pod uron-Torre civica) na pjacu (gdje je bio pretpostavljeni rimski forum s tabernakulima) pa na sjever u gornji dio grada gdje se nalaila stara crkva sv. Vida (hram s portikom srušen 1638. radi izgradnje nove jezuitske rotonde), srednjovjekovni kaštel (srušenu u XIX. st.), grad s 15-ak crkvica i kapela i gradskom ložom. Tako 1315. Hugo II de Duino osniva augustinski samostan (kasnije dominikanski manastir) i gradi crkvu S. Girolamo (Jerolim), a 1377. gradi se Kosi toranj i crkva Marijinog navještenja.

Znatan ekon. procvat grada počep je u XV. st. zasnivao se na trgovini željezom (dopremanim iz kranjskih fužina), maslinovim uljem (iz Italije i Dalmacije) i drvom, kožom i stokom (iz Hrvatske). 1438. R. dobiva prvi ospedale (bolnicu), a ubro i apoteku (drogheria)

Novi vijek[uredi - уреди | uredi izvor]

Na samom početku XVI. st. Venecija u ratu s carom Maximilianom je dva puta spalila grad (1509. i 1513.). U tom stoljeću u Rijeci djeluje glagoljska štamparija. Krajem XVI. i poč. XVII. st zastoj u razvoju Rijeke zbog turskih upada (dolaze do Grobnika i Klane) i mletačko-uskočkog sukoba. Dolaskom Jezuita u R. unapređuje se kult. i prosvjetni život. Od 1627. djeluje isusovačka gimnazija, što se smatra začetkom Universitas flumeniensisa - Riječkog sveučilišta. 1690. u R. se otvara prvi konzulat i to Dubrovačke republike, da bi sredinom XVIII. st, postojali još i konzulati Papinske države (1742.), Danske (1758.) i Francuske (1753.)

1659. car Leopold oslobađa R. od feudalnih obaveza dajući mu status slobodnog grada, a 1719. austrijski car Karlo Vi. daje R. (i Trstu) status slobodne luke (porto franco). U prvoj polovici 18. stoljeća djeluju mnoge manufakture: mnogobrojni mlinovi, kožare, konopljare, cereria (voštara), a prva prava tvornica u R izgrađena je:

Barokna palača Zuccheriere (1786.)

1750. Zuccheriera - rafinerija šećera koja se nalazila uz samu tadašnju obalu mora, koju je otvorila jedna belgijska tvrtka, a prerađivala je šećernu trsku istovarivana na molu u Mandraču. Barokna palača Zuccheriere (upravna zgrada) izgrađena je 1786., a restaurirana palača s mnogim baroknim freskama 2020.je data na upravljanje Muzeju grada. Zuccheriera je radila do 1828. g.

Izgradnjom Karolinske ceste (1728. kada Karlo VI. dolazi u R.) povećava se promet u riječkoj luci (smještenoj na ušću Rječine (današnji Mrtvi kanal). Iako 1750. jak potres razara R. (300 poginulih) grad se brzo oporavlja i biježi porast stanovnika, 1777. ima 5.132 stanovnika da bi krajem stoljeća 1794. bilježila 6. 764 stanovnika (Zagreb tada ima 2.815 stanovnika). R. Karlovim ukazom postaje privlačna za emigrante pa tako Grci i pravoslavni Slaveni 1733. grade svoju prvu drvenu crkvu, 1778. podižu i kapelu Sv. Đorđa, a 1791. izgrađena je i ortodoksna crkva sv. Nikole.

Carica Maria Theresia početkom 70-ih godina proširuje riječku luku te svojom odlukom iz 1779. Rijeka prestaje biti posjed Habsburgovaca te postaje corpus separatum, odnosno tijelo izdvojeno i autonomno od država koje okružuju grad (Austrje i Hrvatske), izravno u sastavu ugarske krune.

XIX stoljeće[uredi - уреди | uredi izvor]

1799. R. je privremeno okupirana od francuske vojske da bi od 1806. ostala.pod okupacijom. Od 1809. do 1913. je u sastavu Ilirske provincije Napoleon gradi uz more cestu od Kraljevice do Dalmacije, Dubrovnika i Boke kotorske, 1808. završava se Ludovicea ili Luizjana (Luzijana), nova cesta od Rijeke do Carlstadta (Karlovac) nazvana po Napoleonovoj ženi Lodovici (Lujza). U oktobru 1813. Rijeku okupira austrijska vojska te je R. s čitavom Julijom u sastavu Tršćanske gubernije koja je 1816. ušla u sastav austrjske Kraljevine Ilirije, ali već 1822. Rijeci se vraća status Corpus separatuma Hungaricuma.

1848. panduri Josipa Jelačića okupiraju Rijeku kao nagradu za gušenje radničkog ustanka u Beču te separatističkog ustanka u Budimpešti, Tom odlukom se ujedno kažnjava Budimpeštu. Kroničari bilježe kako se na Sušaku pandurima u pohodu na Rijeku pridružila horda od 500 seljaka (i dosta žena) oboružanih s vrečama za pljačku. Jelačić raspušta gradsku upravu i sebe imenuje guvernerom, po samom sebi naziva najveći riječki trg Urmeny, proglašava tzv. Riječku županiju čije interese u hrvatskom saboru 'zastupaju' stranci poput Ante Starčevića. Takva neprimjerena vladavina u kolonjalnom duhu te stagnacija izaziva veliko ogorčenje i stalne proteste Riječana koji zahtjevaju povratak statusa koji su stekli 1779. g. tako da se 1868. Rijeci vraća status corpus separatuma pod ugarskom krunom gdje je ostala sve do 1918. godine(v. Riječka krpica).

Riječka kazališta u 18. i 19. st. - Prvi put se 1759. unutar zidina Starog grada spominje kazalište Teatro de Gerliczy, a koje je od 1784. u najmu Grada. U njemu su najčešće gostovale komičke družine (Commedia dell' Arte ili Opera buffa).

Teatro Adamich demoliran 1883.

1805. to kazalište prestaje s radom jer se otvara nova zgrada kazališta, tada jedna od najvećih u Evropi, Teatro Adamich koji je izgradio Andrea Lodovico Adamich, a mogao je primiti preko 700 gledalaca, a u doba karnevala primao je preko 1.000 gostiju (stajaća mjesta na parteru). Na 1. katu je bio casino (klubske prostorije). U tom kazalištu je stalno djelovala dramska glumačka skupina s 40-ak predstava godišnje, a djelovao je i komorni orkestar od 13. članova. Od 1834. Teatar je u najmu Grada, a 1856. u ovo kazalište se uvodi plinska rasvjeta. 1883. je demoliran zbog opasnosti od požara dotrajalih plinskih instalacije i rasvjete (na tom je mjestu izgrađen Palazzo Modello). Paralelno je u Starom gradu od 1840. postojalo i kazalište Antonija Millera koje je kasnije preseljeno izvan zidina "gdje su izgrađene škole" (možda Dolac?).

Filodrammatica (lijevo)

1885. otvoren je novi Teatro Stabile osvijetljen s 800 el. žarulja i u kome nastupaju tadašnji eminentni evropski umjetnici. Između 2 rata zove se Teatro Verdi da bi nakon. 2.svj.r. bio nazvan NK Ivan Zajc, koji se 90-ih obogaćuje pridjevima: hrvatski i plemeniti (sve te godine u njemu djeluje hrv. i tal. drama, opera i balet te orkestar) 1890. Societa filodrammatika (Društvo ljubitelja drame) gradi polivalentnu kazališnu zgradu Filodrammatica po projektu Giacoma Zammattija (danas u prizemlju nekadašnje kavane smještena je gradska biblioteka do premještanja u T-objekt ex Tabacchiere).

Nakon 1868. sljedi razdoblje procvata Rijeke, ubrzanog razvoja industrije i lučkog prometa zbog modernizirane i proširene luke, proširene ceste prema Karlovu, Trstu i Postojni, a naročito nakon izgradnje željezničke pruge preko Zagreba do Budimpešte te preko Ljubljane do Beča. 1873. g.

Zammottijeva Casa veneziana u Whiteheadovoj ulici Dolac

Gradonačelnik Giovanni Ciotta - "Zlatno doba Rijeke" Riječki Fin d'siecle pod znakom je G. Ciotte koji upravlja gradom od 1872. do 1896. Najprije 1874, donosi generalni urbanistički plan koji doprinosi urbanom izgledu današnjeg centra R., od Parka na Mlaki (Giardino pubblico) do nasutog novog kvarta u kome su smještene zgrada glavnog riječkog kazališta, paviljoni 'Glavne pjace' (Piazza del Mercato), stambene i poslovne zgrade i palače (poput Palače Transjuga i 'Turske kuće'). Treba istači veliku pomoć desne ruke G. Ciotte, arhitekte Giacoma Zammottija čije su Palača Ploech te ulica Dolac koju je izgradio Robert Whitehead (vlasnik Tvornice Torpedo), sa zgradama 'Casa Veneziana', osn. škole za djevojčice (danas Naučna biblioteka) i osn. škole za dječake (danas Liceo italiano). Na Brajdi se gradi blok zgrada te paviljon tržnice. Ciotta je puno polagao u kulturu, pa vlastitu zbirku slika i umjetnina smješta u Gradski muzej izgrađen 1893., a gradi se i Filodrammatica, a Prirodoslovni muzej je osnovan još 1876. Važno napomenuti da je G. Ciotta svojim sredstvima izgradio 1891. novu vodovodnu mrežu - Acquedotto Ciotta.

Početak bivše Industrijske ulice početkom XX st., privredne žile kucavice Rijeke. Lijevo hotel 'Emigranti', a u nastavku je slijedila Riseria, Rafinerija nafte pa sve do Piopa i Tvornice Torpedo i brodogradilišta Danubius

Od bogate riječka industrije treba se izdvojiti Stabilimento tecnico fiumano - brodogradilište željeznih brodova i tvornica parnih strojeva koji djeluje od 60.ih godina da, nakon što je Whitehead još 1866. uspješno isprobao prvi torpedo na svijetu te postepenim usvajanjem serijske proizvodnje torpeda 1875., STF postaje tvornica Torpedo.

Grade se tri najveće tvornice u AU:

  • Tabacchiera, tvornica duhana, otvorena 1851. zapošljava 1.000 radnica, da bi nakon izgradnje T-objekta 1861. i H-objekta 1886. postala najveća te zapošljavala 2.000 radnica/ka,
  • Riseria - ljuštionica riže i tvornica štirka, otvorena 1882.,
  • Rafinerija nafte izgrađena 1883, i koja je prerađivala 60.000 t nafte.

XX stoljeće[uredi - уреди | uredi izvor]

1. Društveno-ekonomsko stanje Riječki Novecento se obzirom na društvenoekonomski aspekt u 20. st. dijeli u 4 faze:

  1. Secesija je obilježila urbanitet grada. Jedan od 20-ak ex hotela Rijeke.
    faza brzog napretka Rijeke kao Corpus separatuma pod AU do 1. svj. rata. Karakterizira ga nastavak razvoja iz Fin de siecla kada R. 1900. ima 38.985 stanovnika, da bi pred Veliki rat dosegla 55.000 stanovnika. Pored postojeće industrije 1905. se modernizira i proširuje postojeće brodogradilište na Kantridi Danubius, koji na 5 navoza gradi najmodernije trgovačke parobrode te ratnu mornaricu poput najvećeg AU razarača Szent Istvan. Početkom stoljeća grade se mnoga lučka skladišta (Magazzini ungaresi), što dovodi do povećanja prometa, a R. je i dalje najveća migraciona luka AU za SAD što doprinosi daljnjem jačanju uslužnih djelatnosti.
  2. faza stagnacije za 1. svj. rata pa 5 godina burne povijesti R. (v. Političku povijest) te pod Kraljevinom Italijom (1924-1943). Nakon raspada AU dolazi do 1. egzodusa Riječana u 20. st. (5.000 stanovnika v. Polit. povijest). Smanjuje se promet riječkom lukom. Industrijska se proizvodnja svodi na nastavak postojeće proizvodnje uz neke nadopune, poput proizvodnje lokomotiva u Cantiere navale (brodogradilištu). Status slobodne carinske zone (porto franco) za čitav grad omogućuje viši standard života u odnosu na ostali dio Julije. Imeđu 2 rata treba u R. zabilježiti vrijedna arhitektonska ostvarenja. Za razliku od R. na Sušaku se bilježi značajniji rast, zahvaljujući prvenstveno tome što Porto Baroš postaje glavna luka Kraljevine Jugoslavije. Uoči 2. svj. rata Sušak je veličine Splita, ima 30.000 stanovnika.
  3. faza relativno usporeng rasta pod Hrvatskom u sastavu jugoslavenske federacije (od 1945. do 1990.). Dok se u čitavoj socijalističkoj Jugoslavij ostvaruje bum u razvoju od čak 11% godišnje, to se ne može reći za ovaj grad. Navedimo neke pokazatelje relativno usporenog rasta u odnosu na druge sredine. R. je nakon pripojenja bila najjači privredni centar u Jugoslaviji da bi krajem 80-ih završila na 7. mjestu, R. je u tih 45 g. udostručila broj stanovnika, dok se npr. Zagreb peterostruko povećao, a Split 7 puta povećao broj stanovnika. Razloge ne treba tražiti u 2. riječkom egzodusu u 20. st. kada nakon aneksije Hrvatskoj oko 45.000 Riječana napušta svoj grad (v. Politička pov.), jer se uskoro doseljavanjem novih stanovnika grad popunio. Glavni uzrok leži u politici vlasti u Zagrebu kojima je R. služila i služi kao izvor prihoda. Načini kako je to činjeno mogu se svrstati u tri vida iskorištavanje R.: Navodimo ih: α). U R. sa statusom okupacione zone (do 1947.). Dok Riječani dobrovoljnim radom obnavljaju proizvodnju i obnavljaju miniranjem Nijemaca potpuno srušeno brodogradilište i lučku infrastrukturu po direktivi iz Zagreba moderne strojeve Tvornice duhana se premješta u zagrebačku TD, a najmodernija hladnjača (iz 1938.) iz riječke luke je razmontirana i istrunula je u Zagrebu jer je nisu znali montirati. R. je imala 3 velike pržionice kave (Torrefazione) čija je sva oprema završila u tvornici Franck u Zagrebu, a zadarski Bagat podignut je strojevima iz jedne riječke tvornice..... β) 2. vid drastičnog otimanja riječkog prihoda kroz republički budžet je bio najočitiji. Neko vrijeme do 60-ih godina 30-40% budžeta Hr. bio je popunjen novcem riječke privrede da bi se samo 5% do 7% od riječkih sredstava vraćalo u Rijeku. Najveći dio riječkih novaca nije išao za investicije u nerazvijenim dijelovima Hr., već je završavao u zagrebačkim investicijama za zagrebačke kulturne, zdravstvene, sportske i urbane potrebe. 70-ih godina se situacija nije nimalo poboljšala u procesu decentralizacije Federacije jer se sve zaustavilo na snažnom republičkom centralizmu. Jedino je raspolaganje republičkim fondovima (SIZ) bilo transparentnije pa se lako moglo vidjeti da od novaca koje je davala tadašnja općina Rijeka npr. u SIZ za kulturu se vraćalo u R. samo 4,5%, dok se za obrazovanje vraćalo 'čak' 7% od riječkog davanja u taj fond...... γ) 3. način otimanja odvijao se nasilnim stavljanjem riječkih poduzeća pod zagrebačku kapu. Navedimo 2 drastičnija primjera. Rijeka je pod AU imala snažnu osiguravajuću kuću "Fiume" (palača preko puta Filodrammatike) koju se ni fašistički poredak Kraljevine Italije nije usudio dirati tako da su u čitavoj Italiji postojale samo 2 osiguravajuće kuće 'A. Generali' i 'Fiume'. Hrv. vlasti 'Fiume' stavljena pod zagrebačku 'Croatiu', čime ne samo što je oteta vrijedna imovina, nego sav profit postaje zagrebački porezni prihod, a i sponzoriranjem zagrebačkih manifestacija i klubova dodatno otuđuje riječki prihod. Ista stvar je učinjena s INA-om. Vlasti u Zagrebu Riječku rafineriju nafte, najveću u AU, najveću u Italiji, najveću u Jugoslaviji stavljaju pod vlasništvo izmišljenog zagrebačkog poduzeća nazvanog INA koje ostvaruje ogromne profite zahvaljujući minimalnom plaćanju prerađevina rafinerija u Rijeci i Sisku. Sav taj riječki novac završavao je u Zagrebu. Uzalud su se riječki rafinerci bunili. Kvislinška vlast u Rijeci je jedino znala puzati, kako pod vlašću SRH, tako i pod vlašću RH. (Ista stva se dogodila s riječkom tvornicom Elektrolux, TP Istrapapir,,,,,... δ) 4. oblik iskorištavanja Rijeke odvijao se na 2 načina: 1. visokoprofitabilna Riječka luka postaje zlatni rudnik za vlasti
    Gdje je završavao prihod visokoprofitabilne Luke Rijeka? Ulaz u luku 1966.
    u Zagrebu, pa pored toga što su morali izdvajati svoja sredstva za zagrebačke infrastrukturalne investicije, Luka je velikim dijelom svojim sredstvima morala graditi luku u Pločama i 3 desetljeća pokrivati sve dugove splitske luke, a sve na štetu modernizacie riječke luke i preko leđa potplaćenih lučkih radnika koji 1968. podižu ustanak (v. Politička povijest). Svi ovi vidovi eksploatacije Rijeke nisu bili dovoljni pa se od najjačih riječkih poduzeća zahtijeva da participiraju u obnovi zagrebačkog HNK, u izgradnji dvorane Lisinski, muzeja MSU, Sveučilišne knjižnice, sportskih objekata za Univerzijadu, Sveučilišne bolnice, itd., a kada se morala renovirati zgrada NK I. Zajca u Rijeci, republički fond za kulturu ne želi participirati uz cinično 'jer je Rijeka bogat grad', pa je Rijeka bila prisiljna preko 10 g. obnavljati svoje kazalište iscrpljujući svoju privredu. ..... ζ) Navedena eksploatacija Rijeke prema kojoj se vlasti u Zagrebu odnose kao prema svojoj koloniji, nego još osujećuju razvoj Rijeke. Tako 60-ih godina NR Slovenija namjerava izgraditi drugi kolosjek i modernizirati prugu od Ljubljane do Rijeke, kako bi Rijeka bila glavna slo. luka i za tranzitni promet prema sjeveru (Austrja, Čehoslovačka i Poljska). Vlasti u Zagrebu drsko odbijaju tu namjeru slov. vlasti koje su time prisiljene izgraditi prugu do Kopra (1967.) čija luka se ubrzano razvija (na štetu riječke luke), tako da 2013. pretovaruje 18 miliona t., dok je riječka luka spala od 22 mil. t. (1989.) na 7 mil. t. Kako se 70-ih godina transport sve više prebacuje na cestovni promet, sudbinsko pitanje uspješnog opstanka riječke luke postaje izgradnja autoceste prema Zagrebu, ali hrv. vlasti grade zagrebačku zaobilaznicu i autocestu do Karlovca blokirajući, unatoč povoljnom kreditu, daljnju izgradnju do Rijeke iz jeftinih politikantskih razloga (kako Dalmatinci ne bi zamjerili što se ne gradi politička (neisplativa) trasa prema Dalmaciji). Ogorčeno rukovodstvo Rijeke tada poduzima samoubilačku izgradnju autoceste i to najskuplje dionice zapadne zaobilaznice od Jurdana do Sušačke Drage i dalje prema sjeveru do Grobničkog aerodroma, tako da je do sada Rijeka jedini grad u svijetu koji je svojim sredstvima gradio autostradu. (o ostalim aspektima v. Ekonomija i Promet).
  4. Grafiti govore
    faza propadanja Rijeke pod restauracijom kapitalizma u Hrvatskoj (od 1990. do.....) Grad Rijeka od 184.000 stanovnika strmoglavo u 29 godina pada na 116.000 stanovnika (1919.) Odmah nakon smjene socijalističke partitokracije s kapitalističkom partitokracijom, tj. uspostavom radikalne nacionalističke vlasti u Zagrebu, započinje uzbrzano uništavanje i propadanje Rijeke. Uzroci su u destruktivnoj i neznalačkoj politici hrv. vlasti, od eksproprijacije društvenog vlasništva i ukidanja demokracije na radnom mjestu (prepuštanja poduzeća sistematskoj pljački i uništenju podržavljene imovine u tv. procesu privatiacije), preko odcjepljenja od Federacije (gubitka jedinstvenog jugoslavenskog tržišta s velikim posljedicama za privredu) te preko kvislinške politike prema Zapadnoj Evropi i olakog prepuštanja nezaštićene hrv. privrede subvencioniranoj i stimuliranoj zap.evropskoj industriji i poljoprivredi, do nepostojanja ikakve suvisle strategije razvoja Hrvatske. Uspostavljena strahovlada strogo centralizirane vlasti u Zagrebu (v. Politička povijest) pored toga što žešće nastavlja politiku prema Rijeci iz prethodnog razdoblja (1945-90.), nego pristupa otvorenoj pljački riječke privrede, kao što je to slučaj s prodajom Jugolinijine flote od 64 broda ukupne nosivosti preko milion DWT.

2. Politička povijest

Glavna Pjaca ili Merkat (Piazza del Mercato) - slika "Zlatnog doba" Giovannija Ciotte, Lijevo od paviljona Palazzo Modello, desno Teatro stabile (NK I. Zajc).

Nakon 1. svjetskog rata 'Riječko pitanje' postaje veliki međunarodni problem. Naime Londonskim sporazumom i 1915. Kraljevini Italiji je dato čitavo područje Julije osim Kastavštine (koja je data Kraljevini SHS) i Rijeke s nedefiniranim statusom pa se ovdje instaliraju savezničke snage (Francuske, SAD-a i Italije). U novemru 1918. riječki

Talinanski razarač u riječkoj luci (ispred Pjace Dante) 1918.

hrv. iredentisti formiraju Hrvatsko narodno vijeće koje na Guvernerovoj palači vjesi hrvatsku trobojnicu i proglašava aneksiju Hrvatskoj, tj. Kraljevini SHS, što izaziva burnu reakciju Riječana (s većinskim tal. stanovništvom) koji osnivaju Consiglio nazionale koji preuzima upravljanje gradom. Riječki tal. iredentisti traže priklučenje Italji, ali tal. vlast odbija držeći se Londonskog sporazuma, te ti radikalni nacionalisti pozivaju Gabriela D'Annunzija koji u septembru 1919. sa 2.600 odmetnutih legionara okupira Rijeku (koju branin 10-ak redara) i proglašava aneksiju Italiji. Kraljevina Italija odbija tu njegovu odluku pa D'Annunzio proglašava Rijeku, kao samostalnu Regenzu di Quarnero. (O D.Annunzijevoj okupaciji - 'Impresa di Fiume - i vladavini v. pod Taljanska uprava Kvarnera)

1920. Rapalskim se ugovorom definira status Rijeke uspostavom Slobodne Države Rijeka - Stato Libero di Fiume. Na izborima 1921. g. pobjeđuju autonomaši na čelu s Riccardom Zanellom s dvostruko više glasova nego nacionalistička koalicija što ukazuje na većinsku težnju Fijumana (građana Rijeke). D'Annunzio ne želi prepustiti vlast autonomašima (Krvavi Božić) pa saveznički brodovi pucaju na Guvernerovu palaču i hrabri Ardit bježi u Italiju kojoj je prije toga kao najavio rat. Nezadovoljni radikalni nacionalisti - fašisti 1921. izvršavaju državni udar (sedam mjeseci prije Marcia a Roma Mussolinijevih fašista) i uspostavljaju marionetski režim sklon aneksiji Riječke države Italiji. Autonomaši, pored komunista, su prvi na meti fašista i Riccardo Zanella sa pristašama se sklanja u Kraljevicu. Po Rimskom ugovoru iz 1924. Rijeka se 16. III. 1924 anektira Italiji, a Sušak Kraljevini SHS. Povijsna granica između Rijeke i Hrvatske se sa Rječine premješta na desnu obalu Mrtvog kanala čime se Delta i Porto Baroš dodjeljuje Kraljevini SHS pa ta luka postaje glavna luka Kraljevine Jugoslavije i faktor snažnijeg razvoja Sušaka koji uoči 2. svj. rata dostiže 30.000 stanovnika dok je Rijeka imala 55.000 stanovnika.

Kontrada od jarka - Contrada del Fosso između 2 rata

Pod fašističkom vlašću italianissima Rijeka (Mussolinijeva kovanica u njegovom govoru ispred Guvernerove palače), se guši riječki identitet multikultualnosti grada, što dovodi do egzodusa oko 5.000 Riječana (Mađara, Njemaca, Hrvata, Slovenaca, Čeha i Slovaka) koji emigriraju u novostvorene države. Isto tako se 'obračunava' sa svime što ukazuje na posebnost Rijeke, od dekapitacije riječkog orla do brisanja naziva ulica po poznatim Riječanima poput Giovannija Ciotte. Ništa ne smije ukazivati na 'izdajnički' status Corpus separatuma. Sličan proces se na žalost ponovio od 1947. do danas, ali s drugim nacionalnim predznakom.

RAF bombardira Rijeku 1944.

Kapitulacijom Italje i okupacijom od strane nacističke Njemačke Rijeka s čitavom Julijom se pripaja Trećem Reichu što rezultira neviđenim terorom. Strijeljaju se ili šalju u konc. logore pripadnici ilegalne PCI (Komunističke partije Italije) i ostali antifašisti. U Rijeci, koja je do septembra 1943. doslovno bila luka spasa za Židove koji su iz NDH i srednjoevropskih zemalja bježali od pogroma, pod nacističkom vlašću se oko 2.000 fijumanskih Židova internira u koncentracione logore smrti. 1944. Gestapo spaljuje i sefardsku sinagogu. Dok velik broj Sušačana odmah nakon okupacije Sušaka 1941. pristupa pokretu otpora (Tuhobički odred na čelu s Mošom Albaharijem je prvi partianski odred na tlu Hrvatske), od 1943. velik broj Fiumana se u organizaciji PCI i u suradnji s KPJ priključuje partizanskom pokretu na Učki i u Gorskom kotaru, gdje skupa s Istrijanima formiraju 2 brigade. 1944. Rijeka je izložena savezničkim bombardiranjima i to prvenstveno R:O:M:S:A: (rafinerija nafte) i brodova u Riječkoj luci, kada su uništene i stambene zgrade i palače u centru grada (na mjestu RK Ri na riječkoj rivi i na mjestu ex Riječke banke na današnjem Jadranskom trgu...).

Spomenik oslobodiocima Rijeke

U operacijama jedinica NOVJ za oslobođenje Rijeke (Bitka za Rijeku) u travnju 1945. podnijete su velike žrtve na Katarini (oko 2.000 poginulih i ranjenih, kojima je i podignut spomenik Oslobodiocima Rijeke na Delti) pa se zaobišlo Rijeku i krenulo prema Ilirskoj Bostrici gdje su dočekali njemačku diviziju koja se morala povući iz Rijeke koji su prilikom povlačenja minirali svu infrastrukturu luke i Cantiere navale (brodogradilište) na Kantridi. Partizanske jedinice su ušle u Rijeku 3. maja 1945., koji datum se slavi kao Dan oslobođenja Rijeke

Nakon 2. svjetskog rata, mirovnim ugovorom u Parizu 1947. dio Julije (Rijeka i dio Istre) službeno je pripojen Jugoslaviji, tj. Hrvatskoj (drugi dio Julije priključen je Sloveniji, a A zona Slobodnog teritorija Trsta daje se Italiji)

1992. ukinuta je općina Rijeka, a umjesto nje 'nastaju' gradovi Rijeka, Kastav, Bakar i Kraljevica, te općine Viškovo, Kostrena, Čavle, Jelenje i Klana. Formirana je Županija Primorsko-goranska koja obuhvaća Kvarner i Gorski kotar.

Administracija[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Stari Municipij sa srednjovjekovnim gradskim stupom (Stemma)
    Gradsko vijeće je predstavničko tijelo građana Grada Rijeke i tijelo tzv. lokalne samouprave koje donosi akte u okviru djelokruga Grada Rijeke. Gradsko vijeće ima 33 člana, a autohtone talijanske i srpske etničke zajednice biraju po jednog člana iz reda obje zajednice.
  • Gradonačelnik zastupa Grad i s Poglavarstvom je nosilac izvršne vlasti u Gradu Rijeci. Bira se neposredno. Riječki gradonačelnik je ujedno i predsednik Poglavarstva. Gradonačelnik ima pravo stopiranja izvršenja nekog od akata
    Srednjovjekovni gradski municipij (palazzo Comunale)
    Vijeća.. Gradonačelnik ima dva zamenika koji ga u slučaju njegove sprečenosti zamenjuju. Trenutni gradonačelnik Grada Rijeke je Vojko Obresnel iz redova SDP-a.
  • Poglavarstvo Grada Rijeke je svojevrsna „gradska vlada“, koja obavlja izvršne poslove lokalne samouprave i poslove državne uprave koje su mu povjerene zakonom. Predsednik poglavarstva je gradonačelnk. Za svoj rad P. je odgovorno Gradskom vijeću i broji devet čalnova.
  • Mjesni odbor ima drastično manja ovlaštenja od Mjesnih zajednica u vrijeme 'nedemokratskog' socijalizma kada se neposredno odlučivalo o (ne)davanju dozvola za razne infrastrukturalne zahvate, prenamjene prostora, za uslužne djelatnosti, što sada rješavaju činovnici iz gradske uprave na često nezadovoljstvo nemoćnih građana. M.O. su svedeni na prijavu oštećenja na ulicama ili trotoarima ili na naručivanje baja za krupni otpad ili prijavu divljeg odlagališta otpada, itd.

Prema rezultatima posljednjih redovnih lokalnih izbora na vlasti u Gradu Rijeci je koalicija liberalnog centra na čelu sa SDP-om.

Ekonomija[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon Drugog svetskog rata u industrijskoj se proizvodnji obnavljaju, tj. nastavljaju i proširuju industrijske grane naslijeđene još i AU. Od nove industrije jedino se izdvaja RIO (proizvodnja konfekcije) što dovoljno govori o zapuštanju Rijeke. Najvažniji privredni subjekti, osim tvornice papira „Hartera“, bili su Rafinerija nafte (koja je prešla u zagrebačke ruke), riječka brodogradilišta 3. maj i Viktor Lenac, tvornica brodske opreme Rikard Benčić, Tvornica konopa i Torpedo.

Škver '3. maj' 1960.

Brodogradilište 3. maj je osnovno 1892. godine, koje je posle kratkog prekida rada ponovno osnovano 1906. godine pod imenom „Danubius“. Austro-ugarska carska administracija izabrala je upravo to brodogradilište za gradnju novih brodova za ratnu mornaricu monarhije.[3] 1945. godine, pred povlačenje, nemačka vojska uništava sve objekte i mašine brodogradilišta. Već 1948. godine brodogradilište je u stanju graditi manje brodove. Uz nastavak obnove, Brodogradilište 3.maj se orijentira na gradnju trgovačkih brodova. 1956. godine brodogradilište zaključuje svoj prvi izvozni ugovor za švajcarskog naručioca. Do kraja 1980-ih godina brodovi iz brodogradilišta su izvezeni u ukupno 24 države sveta.[4] Prosječno je godišnje izvršavano 7 do 11 primopredaja brodova, 7.500 zaposlenih (bez kooperanata) da bi ga novi režim 90-ih pretvorio u ruinu od 700 radnika.

Palača Adria - simbol pomorske moi Rijeke

Brodogradilište Viktor Lenac danas jedno od najvećih remontnih brodogradilišta na Sredozemnom moru. Osnovano je 1896. godine pod imenom „Lazarus“, kao brodogradilište za popravak austro-ugarskih i talijanskih trgovačkih i ribarskih brodova. Od 1948. godine nosi današnje ime.[5]

Rijeka ima alternativu, ali nikako privrednu. Ri graffiti
Dizalice u riječkoj luci

U Rijeci od 1947. godine djeluje Jadrolinija – poduzeće za pomorski prevoz putnika i tereta, koje ima stoljetnu tradiciju. Iako je osnovano 1947. godine smatra se nasljednicom raznih udruženja malih brodara obalne plovidbe, koja datiraju još od 1872. godine. Djelatnost je izrazito sezonskog karaktera i pod velikim je uticajem turizma. U floti Jadrolinija ima 56 brodova, od čega 5 velikih i 37 manjih trajekata i 8 katamarana.[6]

Palača JUGOLINIJE u sklopu palače Rinaldi na Rivi, na podsjećanje na uništeno bogatstvo Rijeke

Priču o prodaji 64 broda Jugolinije za potrebe hrvaske države jedino treba napomenuti u kontekstu uništenja cjelokupne riječke privrede pod novim kapitalističkim režimom.

Nakon poslijeratne obnove, Rijeka je preuzela funkciju glavne luke Jugoslavije, a potom i funkciju tranzitne luke podunavskih zemalja u zaleđu - Austrije, Mađarske i Čehoslovačke. U lučkom sistemu Kvarnerskog zaljeva je do 1990. izgrađeno nekoliko terminala različitih namena.

1997. godine je proširena Slobodna zona luke Rijeka i na:

  • Skladišni kompleks Škrljevo i
  • Lučki bazen Raša.[7]
Vjesnica mira Antun Augustincic grafit Rijeka 08042012 2.jpg

Danas je grad Rijeka mjesto uništenih i neiskorištenih privrednih mogućnosti. Nekadašnji industrijski grad sveden je u grad u kojem dominiraju uslužne delatnosti sa navodnim naglaskom na razvoj riječkog prometnog pravca (od ravničarske pruge, unatoč odobrenim sredstvima, već 25 godina: ništa!!!) te na urbani turizam.[8]. Koliko su takvi planovi obezglavljeni najbolje govor činjenicai da jedna Venecija, koju godišnje posjeti više turista nego čitavu Hrvatsklu, se nikako ne odriče svoje industrije i prometnih usluga kao što je hrvatski politički vrh učinio s Rijekom u proteklih 30 let..

Navodnim privatnim 'investicijama' koje su svedene na davanje u koncesiju postojećeg moderniziranog kontejnerskog terminala na Brajdici umjesto davanja u koncesijsku investiciju novog terminala, nesposobnog, politički podobnog menagementa, Luka je otužno svedena na epitet 'najveće hrvatske luke', s ogromnim kašnjenjem dograđivao se cestovni pravac kao zakašnjela podrška razvoju luke, dok se dio lučke infrastrukture prenamenjuje u javne, turističke i komercijalne sadržaje poput marine u bivšoj puničkoj luci s rivom, ogradom odvojenom od građana i turista.[8]

Promet[uredi - уреди | uredi izvor]

Trajekt u riječkoj luci.

U 2007. godini, kroz riječku je luku prošlo 7 miliona tona tereta, u odnosu na 21 milion t. pretovara u SFRJ. S Hrvatskom i regijom Rijeka je povezana cestovnim, zastarjelim AU željezničkim i avionskim vezama. Autoput A6 Zagreb-Rijeka je dovršen tek 2004. godine. Iste godine je dovršen i dio autoputa A7, koji povezuje Rijeku sa slovenskom granicom. Preko tunela Učka, kroz istoimenu planinu, Rijeka osigurava vezu sa brzom cestom A8/A9, tzv. Istarskim ipsilonom. Konačno je tek 2008. završena gradnja drugog traka Riječke obilaznice koju je Rijeka svojim sredstvima izgradila još 70-ih godina XX.st., a glavni spoj Riječke luke sa zaobilaznicom je tek u primislima.

Rijeka od 1970. godine ima aerodrom. Kako se nalazi na obližnjem ostrvu Krku, više je orijentiran na ljetne čarter letove. Godine 2005. kroz riječki je aerodrom prošlo 130.000 putnika..

Rijeka je nekad bila dobro integrirana u mrežu Jugoslavenskih željeznica, a sa time i u mrežu međunarodnih železničkih koridora. Elektriificirana pruga koja Rijeku povezuje sa Zagrebom, te dalje Koprivnicom i mađarskom granicom je bila dio panevropskog koridora Vb, ali

Idila Riječke luke bez brodova

izgradnjom direktne moderne brze pruge od Kopra do Budimpešte 90-ih g. XX. st., Rijeka drastično zaostaje u tranzitnom prometu za Mađarsku. Dva su razloga:

1. Slovensko rukovodstvo namjerava 50-ih godina izgraditi 2. kolosijek pruge od Rijeke do Postojne kako bi Rijeka postala glavna luka za prevoz slovenske robe i za tranzit dalje prema sjeveru, ali se hrv. rukovodstvo tome suprostavljalo, čime su prisilili Sloveniju da izgradi dvokolosječnu prugu za Kopar.

2. Kašnjenje izgradnje nizinske pruge Rijeka-Zagreb, koja bi na koridoru Vb omogućila postizanje brzina od 250 km/h zbog nezgotovljenog projekta koji se izrađuje punih 30 godina (dok je AU prugu izgradila u 2 godine). Uzalud je Evropska unija još 2005. odobrila financiranje 85% troškova kada projekt još do 2020. nije zgotovljen.

Iz tih je raloga i nagli pad putničkog željezničkog prevozai jedino još sezonske linije (uključiv i noćne) za Minhen u Nemačkoj i Salzburgom u Austriji, te za Budimpeštu spašavaju poraznu statistiku.

Preko trajektnih linija Rijeka je povezana s ostalim lukama i ostrvima u Hrvatskoj - Splitom, Dubrovnikom, Korčulom i Starim Gradom na ostrvu Hvaru.

Demografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Prema popisu iz 2001. uži prostor grada Rijeke ima 144 043 stanovnika. Od toga je 75 532 žena i 68 511 muškaraca. Prosječna starost stanovništva je 41.2 godine. U narodnosnom smislu preko 80% čine Hrvati dok su od nacionalnih manjina najbrojniji Srbi, Talijani, Bošnjaci i Slovenci. Prema vjeri 76% stanovnika se izjašnjava katolicima, 3.8% muslimanima, 7% agnosticima te 5% kao ateisti. Zbog pljačke i uništenja privrede primjetan je egzodus koji traje već 30 godina, tako da prema službenim podacima Rijeka je 2019. g. imala 116,000 stanovnika što je gubitak od 50.000 stanovnika. Uskoro se očekuje pad na 85.000 stanovnika, koliko je Rijeka sa Sušakom imala uoči II. svj. rata.

Nemilosrdna demografska statistika grada Rijeke[uredi - уреди | uredi izvor]

godina popisa ukupno- Hrvati Srbi Jugoslaveni Bošnjaci Talijani Slovenci ostali
2011. 128.624 106.136

(82,52%)

8.446

(6,57%)

nisu

prikazani

2.650

(2,06%)

2.445

(1,90%)

1.090

(0,85%)

784

(0,61%)

2001. 144,043 115.797

(80,39%)

8.946

(6,57%)

nisu

prikazani

1.975

(1,37%)

2.763

(1,92%)

1.575

(1,o9%)

12.987

(9,02%)

1991 167,964 117,178 (69,76%) 18,891 (11,24%) 6,925 (4,12%) 4,803 (2,85%) 3,247 (1,93%) 2,709 (1,61%) 14,211 (8,46%)
1981 159,433 103,248 (64,75%) 14,436 (9,05%) 27,167 (17,03%) 2,505 (1,57%) 1,917

(1,20%)

2,897 (1,81%) 7,263 (4,55%)
1971 132,222 98,121 (74,20%) 14,079 (10,64%) 6,152 (4,65%) 1,487 (1,12%) 2,964 (2,24%) 3,944 (2,98%)


Izvor:

  • Izdanje Državnog zavoda za statistiku RH: Narodnosni sastav stanovništva RH od 1880-2011. godine.

Kultura[uredi - уреди | uredi izvor]

Kulturne ustanove i udruženja[uredi - уреди | uredi izvor]

Vizualna umjetnost[uredi - уреди | uredi izvor]

Muzičko-scenska umjetnost[uredi - уреди | uredi izvor]

  • HNK Ivan Zajc
  • Teatar Trafic
  • Ri teatar na Kalvariju
  • Muzej grada Rijeke smješten u parku Guvera. Dolje, kraj automobila tzv. kulturnih djelatnika, vide se stupovi za vezivanje konja koji su se nalazili ispred kuče A. L. Adamicha na Fiumari a na njima su ovjekovjećene isklesane glave krivokletnika koji su 'svjedočili' protiv Adamicha.
    Romano sa maanushe teatro - Romski svenarodni teatar
  • AK Viktor Car Emin
  • Kvartet Veljak
  • Riječki komorni orkestar
  • Riječka filharmonija

Časopisi

  • La battana
  • Sušačka revija
  • Bijela pčela
  • RE
  • Sotto la Torre

Manifestacije[uredi - уреди | uredi izvor]

Riječke kulturne manifestacije uslijed svoje kvalitete veoma su važne za kalendar kulturnih događanja, ne samo Rijeke, već i šire regije. To su prije svega: Riječke letnje noći u organizaciji teatra

Presretač Ivana Kožarića

Ivana Zajca, Ljeto na Gradini, Revija lutkarskih kazališta u organizaciji Gradskog kazalšta lutaka Rijeka, Međunarodni festival malih scena - Rijeka, Džez tajm festival, zatim Međunarodno bienale crteža, Izložba mladih Mediterana - u organizaciji MMSU (Muzeja moderne i savremene umjetnosti), Književna nagrada "Drago Gervais" i brojne druge, što je okrunjeno time da je 2020. Rijeka postala evropska prijestolnica kulture.

Riječke ljetne noći su kulturna manifestacija koju na inicijativu Mani Gotovac organizira najviša kulturna ustanova u gradu - Kazalište Ivana Zajca. Održava se u junu i julu na raznim specifičnim lokacijama u gradu, koje nisu karakteristične za izvedbu muzičkih i scenskih predstava, poput lokacija ex Hartere i ex Torpeda, terase ex Park-hotela pa publika ima izuzetnu priliku upoznati se s baštinom industrijske arhitekture grada i mnogim drugim atraktivnim lokalitetima R.. Zahvaljujući hrvatskom, tj. zagrebačkom Ministarstvu kulture koje sve ove godine nije željelo sufinancirti ovu vrijednu manifestaciju, dolazi do njenog gašenja.

Recitali u Guveru koji su se održavali svakog četvrtka u uvijek prepunoj Mramornoj dvorani Guvernerove palače, sigurno su bili najkvalitetnija glazbena događanja u Rijeci proteklih 30 godina, ali nerazumijevanjem Gradskog odjela za kulturu, krajem prve dekade 2000-ih godina je ugašena na veliko nezadovoljstvo Riječana.

Student day je trodnevna studentska manifestacija s bogatim programom, od rock koncerata značajnijih bendova s područja Jugoslavije te mnogim drugim kulturnim i znanstvenim sadržajima. Održavaju se u 6. mjesecu na Delti kraj Porto Baroša.

Riječki street art

Porto etno, vrijedna manifestacija na kojoj nastupaju najeminentnija imena etno, jazz etno i eksperimentalne etno muzike. Taj festival se održava od 2018. u septembru u Porto Barošu.

Ljeto na Gradini je muzičko-scenska manifestacija koja se održava na Trsatu, a pokrenuta je 2006. godine.

Revija lutkarskih kazališta u Rijeci je jedini festival takve vrste u kvarnersko-istarskoj i goranskoj regiji. Cilj ove manifestacije je publici grada i regije predstaviti uspješna ostvarenja domaćih i inostranih lutkarkih kazaliišta. Osim predstava za djecu i odrasle, za vrijeme održavanja revije organiziraju se i niz popratnih događanja, poput izložbi i predavanja ili likovnih i lutkarskih radionica za djecu.

REMK-FMEC je naziv inicijative koju je 2004. pokrenulo Društvo protiv kontaminacije - Societa' contro la contaminazione "Otvoreni krug - Cerchio aperto" za kandidaturu Rijeke za Evropsku Metropolu Kulture - Fiume Metropoli Europea di Cultura, što su lokalne vlasti odbacile zbog kandidiranja Rijeke za Mediteranske igre, da bi se 12 g. kasnije vratili toj ideji s promijenjenim nazivom te je Rijeka 2020. Europska prijestonica kulture koja će se navodno predstaviti s 600 kulturnih programa koji doprinose proširenju turističke ponude grada, Kvarnera i Gorskog ktara (projekt susjedstva). EPK je otvorena 1. II. 2020. u riječkoj luci izvedbom originalnog djela stvorenog za ovu priliku, Opera industriale, autora Josipa Mršića i Zorana Medveda.

Jazz time festival je festival koji je uveliko pomogao u promociji džez muzike u Rijeci. Festival je takođe pomogao afirmaciji darovite generacije riječkih džez muzičara poput Elvisa Stanića, Denisa Razza Razumovića, Zorana Majstorovića, Spartaka Črnjarića te omogućio riječkoj publici upoznavanje s džez izvođačima iz drugih zemalja.

Mrle i Prlja iz grupe Let 3

Književna nagrada "Drago Gervais" je utemeljena u počast književniku čije je ime i delo obiležilo riječko kulturno podneblje. Nagradu je osnovala bivša opština Rijeka 1961. godine kao najviše književno priznanje riječkog kraja, dodeljuvši je od 1974. svake druge godine. Za nagradu se mogu takmičiti svi autori koji borave ili su porijeklom s područja Rijeke, Hrvatskog primorja, Gorskog kotara ili Istre, a književni radovi moraju biti tematski, problemski i jezično vezani za navedeni prostor.

KRAF - Kvarnerska revija amaterskog filma je tradicionalan revija amaterskog filma pokrenuta 1969. godine koja je od revije filmova lokalnog značenja prerasla u međunarodno poznatu reviju. Revija je takmičarskog karaktera, tematika filma je slobodna, a ograničenje je trajanje filma na 15 minuta.

Ri Rock[uredi - уреди | uredi izvor]

Punk is not dead - riječki graffiti

U muzičkim vodama jaka riječka rok scena važna je ne samo u okvirima Hrvatske, već i svih zemalja Jugoslavije. Tradicija rocka seže u rane 60-te kada tisak bilježi preko 50 rock sastava, od kojih su najpoznatiji bili Sonori, Demoni, Henrik VIII. Boemi, III b, Uragani, Sinovi mora, Vrišteći pauci...

7o-ih godina starta nova rock generacija pod nazivom Novi val. Dana 22. marta 1978. u Rijeci je održan rok koncert na kojem je među ostalim izvođačima nastupila i grupa Paraf. Taj se događaj, prema kroničarima, smatra prvim (prijavljenim i evidentiranim) pank koncertom u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji. Nakon Parafa, sa radom započinju i drugi pank bendovi: Termiti, Protest, Lom i Zadnji.

Od 1979. godine do danas održava se Ri Rok festival - festival koji je stvorio riječku rok scenu, točnije riječki novi talas i pank, poznate pod zajedničkim nazivom Ri Rok (sh. Ri Rock). Ri Rok festival je najdugovječniji rock festival na području bivše Jugoslavije. Okupljalište riječke alternativne, rok i pank scene tih će godina postati Omladinski klub Palah u kojem su se organizovali brojni koncerti, slušaone, izložbe itd. Tokom 1980-ih deluju grupe Grč, Mrtvi kanal i Xenia, te grupa Denis & Denis.

Tokom 80-ih i 90-ih godina novu grupu izvođača čine grupa Let 3, za koju su karakteristični česti eksplicitni tekstovi i provokativni nastupi koji uključuju golotinju, te grupe Laufer, s pjevačem Damirom Urbanom, FIT, An face,.Mandrili, Staf... Do danas su uz Let 3, Urbana i njegov prateći bend 4, jesu ili bile su aktivne grupe Pasi, Sjekire, Father, Downfall, Aggressive Snail Attack, Acaid, Carmina Puttana Orchestra Quazar, One piece puzzle....

Riječki karneval[uredi - уреди | uredi izvor]

Fijumanski karneval početkom XX. st.
Halubajski zvončari - aštitni znak Riječkog karnevala

Uz bogatu tradiciju karnevalskh povorki i balova austrijskog, mađarskog, ruskog, nemačkog plemstva, kao i plemstva iz ostatka Evrope iz 19. veka, kao i domaćih pokladnih običaja (Zvončari), Riječki je karneval danas jedan od najvećih karnevaskih povorki u Evropi i svetu. Riječki karneval spoj je venecijanskog i austrijskog građanskog karnevala i elemenata folklora i mitologije starih Slovena. Od 1982. godine, kada su Korzom organiziovano prošetale tri maskirane grupe, do danas Riječki je karneval izrastao u manifestaciju sa preko 15.000 učesnika, dece i odraslih, organizovanih u preko 200 karnevalskih grupa, koju godišnje vidi više od 100.000 gledalaca.

Karnevalska povorka u Rijeci 2008. godine

Obrazovanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Univerzitetska biblioteka
Astronomski centar na Vežici

Na području Grada Rijeke radi 28 ustanova osnovnoškolskog obrazovanja, od kojih je Grad Rijeka osnivač njih 24, kao i 18 srednjih škola (14 stručnih i 4 gimnazije).

Liceo italiano

Od 1973. godine Rijeka je univerzitetski grad. U sklopu Riječkog univerziteta danas deluju Akademija primijenjenih umjetnosti, Ekonomski, Filozofski, Građevisnki, Medicinski, Fakultet medicinskih znanosti, Pomorski, Pravni i Tehnički fakultet te Učiteljski fakultet, Univerzitetska biblioteka i Studentski centar. U sklopu Riječkog univerziteta u Puli deluju i Fakultet ekonomije i turizma „Dr. Mijo Mirković“, Filozofski fakultet i Viša učiteljska škola. U Gospiću takođe deluje Viša učiteljska škola, dok u Opatiji (Ika) deluje Fakultet za turistički i hotelski menadžment.

Novi Filozofski fakultet na Kampusarni

Po uzoru na angloameričke univerzitete u Rijeci je trend izbacivanja studenata iz centra (bila) grada i smještanja u izolirnu kasarnu na Trsatu. U KAMPUSARNU (kampus+kasarna) je najprije istjeran Filozofski fakultet (smješten u zgradi bivše Ugarske pomorske akademije na Belvederu) čiji su studenti bili inicijalno paljenje za mnoge društvene nemire (proteste) u Rijeci. (v. Sušak)

U Rijeci postoje i studije koji nisu u sastavu riječkog Univerziteta: studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu iz Zagreba, nakon zabrane djelovanja Muzičkog konzervatorija Nina Mirkovića uveden je instant studij na tzv Glazbenoj akademiji iz Zg koji je 2018. ukinut. U Rijeci deluje i jedno Veleučilište.

Sport[uredi - уреди | uredi izvor]

Kantrida - stadion izgrađen 1911. svrstan je među pet najatraktivnijih stadiona na svijetu. Ovdje su se smjenjivali nogometni klubovi "ATLETICO FIUMANO", US "FIUMANA", SD-SS "KVARNER-QUARNERO", NK "RIJEKA" i HNK "RIJEKA", te Atletski klub "Kvarner"

Na području nekadašnje opštine Rijeka postoji 297.000 m² korisnih sportskih površina, no samo mali deo, 23.000 m² (7,6%) čine zatvoreni sportski objekti. Nakon formiranja prigradskih opština, na području grada Rijeke preostalo je 187.000 m² sportskih prostora. Usled povoljnog položaja na području grada Rijeke je moguće obavljati brojne sportske aktivnosti tokom čitave godine. U gradu je registrovano 38 sportskih grana. Lokalni fudbalski klubovi su NK Rijeka, koji se takmiči u prvoj ligi i višestruki je osvajač Kupa maršala Tita i Kupa Hrvatske, te NK Orijent, koji se takmiči u trećoj ligi. O nekad mnogobrojnih nogometnih klubova preostali su NK „Lokomotiva“, NK „Lučki radnik“ i NK „Kozala“. (v. Nogomet u Rijeci)

U Rijeci deluju i košarkaški klubovi „Kantrida“ i „Kvarner“ koji igraju u Sportskoj dvorani 'Dinko Lukarić' na Kozali te u 'Dvorani mladosti' na Trsatu.

Atletika ima u Rijeci dugu tradiciju (Klub Atletico fiumano osnovan 1880.), a naročito se uslovi poboljšavaju izgradnjom atletskog stadiona na Kantridi 1911. Nakon drugog svetskog rata Atletski klub Kvarner jedan je od vodećih klubova u Jugoslaviji koji je i dao svetskog rekordera na 800 m - Luciana Sušnja. Klub je 2010. dobio i novu Atletsku dvornu na Kantridi. Teško atletski klub 'Rijeka' je davao višestruke prvake Jugoslavije koji su sudelovali i na Olimpijskim igrama.

Sportska dvorana Zamet
U spomen na 1. nogometnu utakmicu u Rijeci na Piopima (Pod Jelšun)

U Rijeci postoji jaka tradicija M i Ž rukometa, a najpoznatiji je RK 'Zamet' (ex 'Partizan Zamet'). te rukometni klubovi „Kozala“, „Pećine“ i „Trsat“.

U Rijeci se nalazi i sportsko društvo „Primorje“ koji je nastavak preratne sušačke 'Victorie' u koje su udruženi plivački, vaterpolo klub sa klubom za sinhrono plivanje i za skokove u vodu. U plivačkom klubu „Primorje“ trenirao je i Miloš Milošević, višestruki osvajač medalja na svetskim i evropskim prvenstvima i evropski rekorder u disciplini „delfin“.

Između dva rata u Rijeci je bio naročito popularan boks i biciklizam. Zbog velikog interesa su se mečevi održavali u Teatru Fenice. Rijeka je dala olimpijskog prvaka u boksu (Bantam kategorija) Ulderica Serga, te evropskog i svetskog prvaka u profesionalnom boksu Sema Malvicha koji je boksao i za Italiju i Francusku. Nakon rata, promenom stanovništva, jenjava interes za te sportove, ali krajem 60-ih Sem Malvich obnavlja BK 'Rjeka', a osniva se i Biciklistički klub 'Rijeka'.

U uvali Preluka, koja je po vetru (tramontana) poznata i izvan Hrvatske moguće je jedrenje na dasci (surf). U blizini Rijeke se nalaze regatna polja na Žurkovu i u Mošćeničkoj Dragi, na kojima se održavaju državne i međunarodne regate, od kojih je najpoznatija „Fiumanka“. Takođe, u akvatoriju Cresa se već tradicionalno održavaju IMS svetska i evropska prvenstva u

Ski centar Platak - Rijeka

klasi krstaša. Na veslačkom polju u Rijeci deluje VK 'Jadran', a u Omišlju, pa i u Bakru, u prirodnim uvalama se održavaju međunarodne veslačke regate.

Na automotodromu na Grobniku se održavalo Svetsko prvenstvo u motoutrkama za Veliku nagradu Jugoslavije, nasledivši slavnu PRELUKU ( s tradicijom automobilskih utrka od 20-ih godina XX. veka). U poslednjih 30 godina sa svojim pratećim objektima je prostor gdje se održavaju treninzi domaćih i stranih auto-moto takmičara, sa propuštenom perspektivom da postane pista za održavanje trka u Formuli 1.

Na poslednjim Olimpijskim igrama u Pekingu riječka sportistkinja Snježana Pejčić je u disciplini vazdušna puška na deset metara osvojila bronzanu medalju, prvu za Hrvatsku u Pekingu.

Poznati Riječani i Sušačani[uredi - уреди | uredi izvor]

* Iginio Scarpa, značajan gradonačelnik Rijeke i začetnik turizma u Opatiji (Villa Angiolina)
  • Giovanni de Ciotta, najjvažniji gradonačelnik Rijeke (1872-96.)
  • Ivan Simonetti, slikar
  • Andrea Lodovico Adamich - Andrija Ljudevit Adamič, mecena, izgradio kazalište
  • Ivan Zajc, kompozitor i dirigent
  • Giovanni Kobler, povjesničar
  • Janko Polić Kamov, avangardni pjesnik, prozaist i dramatičar
  • Mihovil Logar, kompozitor i dirigent
  • Odon von Horvath, književnik
  • Fiorello La Guardia, konzul, gradonačelnik New Yorka
  • Ida Grammatica, glumica

- Ulderico Sergo, boksač, prvak na OI 1936. u bantam kat.

  • Lovro Matačić, dirigent,
  • Sem Malvich, evropski prvak u prof. buksu
  • Giacomo Scotti, pjesnik
  • Luciano Sušanj, atletičar, svj. rekorder
  • Milan Srdoč, glumac
  • Osvaldo Ramous, književnik,
  • Mirella Katarinčić Toić, operna diva
  • Nedjeljko Fabrio, književnik
  • Vinko Francisković, kirurg
  • Nerreo Scaglia, glumac
  • Igor Emili, arhitekt
  • Damir Prtenjača, pjesnik
  • Igor Eškinja, vizualni umjetnik
  • Milovan Tuhtan, brodograditelj
  • Zvonimir Kamenar, kipar
  • Raniero Brumini, glumac
  • Zdravko Kovačević, arhitekt
  • Drago Gervais, pjesnik
  • Vladimir Vujasinović, vaterpolista, najbolji igrač svijeta
  • Damir Desnica, najpoznatiji nogometaš NK Rijeke
  • Mira Džomba, rukometaš
  • Giovanni Luppis, austro-ugarski mornarički oficir
  • Valter Matošević, rukometaš
  • Sandro Damiani, knjievnik, publicist
  • Alvaro Načinović, rukometaš
  • Vesna Spinčić-Prelog, spikerica i voditeljica na TVZ i HRT-u.
  • Frano Lasić, glumac
  • Zdravko Kovačić-Ćiro, vaterpolist u Kući slavnih u vodenim sportovima
  • Renato Sulić, rukometaš
  • Milka Milinković, atletičarka, najtrofejnija hrv. paraolimpijka (iz Kraljevice)
  • Denis Razz Razumović, jazz saksofonist i gitarist
  • Mateo Hrvatin, rukometaš
  • Biserka Perman, kuglačica i političarka
  • Andrija Zanon, brodograditelj
  • Zlata Stefanova, manekenka i model po izboru portala "Kult"
  • Sanja Popović, odbojkašica i model
  • Edvin Liverić, kazališni, filmski glumac i plesač
  • Igor Hinić, vaterpolist
  • Veljko Narančić, atletičar i uče OI
  • Samir Barać vaterpolist
  • Giorgio Surian, operni pjevač
  • Ivica Jobo Curtini, vaterpolist
  • Zoran Roje, vaterpolist i vaterpolo trener
  • Marino Baždarić, košarkaš
  • Ksenija Pajić, glumica
  • Danijel Premuš, vaterpolist
  • Franjo-Luka Predanić, atletičar, učesnik OI
  • Zoran Majstorović, jazz gitarist
  • Saša Buneta,i kazališni, filmski glumac
  • Marija Štrajh, voditeljka i spisateljica
  • Ratko Štritof, vaterpolista
  • Nenad Gračan, nogometaš i trener
  • Lidija Perkov, pjesnikinja
  • Atilio Venturini, plivač, učesnik OI
  • Neda Šimičić, pjesnikinja, konceptualna umjetnica
  • Marijan Mance, košarkaš
  • Emil Hrvatin - Janez Janša, konceptualni umjetnik
  • Ana Vilenica, kazališna, televizijska i filmska glumica
  • Jakov Fak, biatlonac (Mrkopalj)
  • Dario Ottaviani, pop-rock muzičar
  • Anas Sharbini, nogometaš
  • Damir Stojnić, slikar
  • Roberto Bartini, dizajner zrakoplova
  • Nikola Polić, pjesnik, esejist, feljtonist i glazbeni kritičar
  • Zoran Mustur, vaterpolist i trener
  • Damir Urban, rock muzičar
  • Siniša Štemberger, košarkaš
  • Stipe Leko - Ćipa, ultramaratonac
  • Nikola Franković, vaterpolist
  • Sementa Rajhard, glumica
  • Elvis Stanić, jaz gitarist
  • Kolinda Grabar Kitarović, presjednica RH (Grobnik)

Žak Valenta, plesač i koreograf

Secesija u Rijeci - kuća Mattiassi (ex kino Corso)

Znamenitosti[uredi - уреди | uredi izvor]

Katedrala Sv. Vida

Konzulati[uredi - уреди | uredi izvor]

Skulptura Prijateljstvo, poklon Kawasakija, na fontani na trgu koji Riječani zovu Pjaca Scarpa

Gradovi prijatelji[uredi - уреди | uredi izvor]

Novinske kuće[uredi - уреди | uredi izvor]

U Rijeci izlaze 2 dnevne novine: Novi list i La voce del popolo (koji se distribuira u čitavoj Juliji).

Pored toga izdavačka kuća Edit izdaje polumjesečnik Panorama te dječji časopis Arcobaleno i časopis La scuola nostra, te časopis iz kulture La battana.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Kobler, Giovanni, Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, Stab. Tipo-lit. Fiumano di E. Mohovich, Fiume 1896

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Gradovi i općine Primorsko-goranske županije
Gradovi

Bakar | Cres | Crikvenica | Čabar | Delnice | Kastav | Kraljevica | Krk | Mali Lošinj | Novi Vinodolski | Opatija | Rab | Rijeka | Vrbovsko


Općine


Baška | Brod Moravice | Čavle | Dobrinj | Fužine | Jelenje | Klana | Kostrena | Lokve | Lopar | Lovran | Malinska-Dubašnica | Matulji | Mošćenička Draga | Mrkopalj | Omišalj | Punat | Ravna Gora | Skrad | Vinodolska općina | Viškovo | Vrbnik

Ostale općine i gradovi u Hrvatskoj

Zagrebačka županija | Krapinsko-zagorska županija | Sisačko-moslavačka županija | Karlovačka županija | Varaždinska županija | Koprivničko-križevačka županija | Bjelovarsko-bilogorska županija | Primorsko-goranska županija | Ličko-senjska županija | Virovitičko-podravska županija | Požeško-slavonska županija | Brodsko-posavska županija | Zadarska županija | Osječko-baranjska županija | Šibensko-kninska županija | Vukovarsko-srijemska županija | Splitsko-dalmatinska županija | Istarska županija | Dubrovačko-neretvanska županija | Međimurska županija


Popis općina u Hrvatskoj | Popis gradova u Hrvatskoj